|
Zagreb, 6. travnja 2004. (IKA)
Dragi
svećenici!
1. S radošću vam i ljubavlju pišem
prigodom Velikoga četvrtka, slijedeći tradiciju
započetu mojim prvim Uskrsom u svojstvu Rimskoga
biskupa prije dvadeset i pet godina. Taj susret
putem pisma, obavijen osobitom bratskom dimenzijom
po zajedničkom sudjelovanju na Kristovu
svećeništvu, smješta se u liturgijski kontekst
ovoga svetog dana, označenoga dvama rječitim
obredima: misom posvete ulja ujutro te onom Večere
Gospodnje navečer. Zamišljam ponajprije kako se
okupljate u katedralama vaših biskupija, oko vaših
biskupa, da biste obnovili svoja svećenička
obećanja. Taj obred, tako rječit, održava se nakon
posvete svetih ulja, osobito krizme, i dobro se
uklapa u to slavlje koje ističe sliku Crkve kao
svećeničkog naroda posvećenog sakramentima i
poslanog da svijetom širi miomiris Krista
Spasitelja (usp. 2 Kor 2,14-16). U predvečerje vas
vidim kako ulazite u Dvoranu posljednje večere
kako biste započeli Vazmeno trodnevlje. Upravo nas
u to "blagovalište na katu" (Lk 22,12) Isus
ponovno poziva svakoga Velikog četvrtka, i upravo
mi je ondje najdraže susresti vas, ljubljena braćo
u svećeništvu. Za Posljednje smo večere rođeni kao
svećenici: eto zašto je lijepo i potrebno da se
nađemo u Dvorani posljednje večere, dijeleći
spomen, pun zahvalnosti, na uzvišeno poslanje koje
nas združuje.
2. Rođeni smo iz Euharistije.
Što kažemo za čitavu Crkvu, da "de Eucharistia
vivit" - da živi od Euharistije - kako sam to
istaknuo u nedavnoj enciklici, možemo reći i o
ministerijalnom svećeništvu: ono vuče korijenje,
živi, djeluje i donosi plod "de Eucharistia" (usp.
Tridentski koncil, XXII. sjednica, can. 2: DSc
1752). "Nema Euharistije bez svećeništva, kao što
nema svećeništva bez Euharistije" (Dar i otajstvo.
Prigodom 50. obljetnice mojega svećeništva, Zagreb
1996., str. 78).
Sveti red, koji se nikada ne
može svesti na samo funkcionalni vid, jer se
ostvaruje na razini našega "biti", osposobljuje
prezbitera za djelovanje in persona Cristi, te ima
svoj vrhunac u trenutku u kojem on posvećuje kruh
i vino, ponavljajući Isusove geste i riječi s
Posljednje večere. Pred tome izvanrednom
stvarnošću ostajemo zapanjeni i smeteni: tolika je
susretljiva poniznost kojom se Bog htio vezati uz
čovjeka! Ako se ganuti zaustavljamo pred jaslicama
promišljajući utjelovljenje Riječi, što osjetiti
pred oltarom gdje, po siromašnim rukama svećenika,
Krist u vremenu uprisutnjuje svoju žrtvu? Ne
preostaje nam ništa drugo nego prignuti koljena i
u tišini se klanjati tome najvišem otajstvu
vjere.
3. "Mysterium fidei" - "Tajna vjere"
- naviješta svećenik nakon posvećenja. Euharistija
je Tajna vjere, no susljedno tome i samo je
svećeništvo Tajna vjere (usp. Dar i otajstvo,
78-81). Isto otajstvo posvećenja i ljubavi, djelo
Duha Svetoga, po kojemu kruh i vino postaju Tijelo
i Krv Kristova, djeluje u osobi poslužitelja u
trenutku svećeničkoga ređenja. Ostvaruje se, na
taj način, osobiti odnos između Euharistije i
svećeništva, odnos koji započinje u Dvorani
posljednje večere: riječ je o dva sakramenta koji
su skupa rođeni, čija je sudbina neodvojivo vezana
do svršetka svijeta. Dotičemo se time i onoga što
sam nazvao "apostolstvo Euharistije" (usp.
Enciklika Ecclesia de Eucharistia, 26-33).
Euharistijsko je otajstvo - kao i sakrament
pomirenja - od Krista povjereno apostolima, a oni
i njihovi nasljednici prenosili su ga iz naraštaja
u naraštaj. Na početku javnoga života, Mesija je
pozvao dvanaestoricu, uspostavio ih je "da budu s
njime" i da ih pošalje u misiju (usp. Mk 3,14-15).
U Posljednjoj je večeri "biti s" Isusom za
apostole doseglo svoj vrhunac. Slaveći pashalnu
večeru i ustanovljujući Euharistiju, božanski je
Učitelj doveo njihov poziv do ispunjenja.
Govoreći: "Ovo činite meni na spomen", stavio je
euharistijski pečat na njihovo poslanje i,
združujući ih sa sobom u sakramentalnom jedinstvu,
obvezao ih da ponavljaju taj presveti znak. Dok je
izgovarao one riječi: "Ovo činite...", njegova se
misao pružala prema nasljednicima apostola, prema
onima koji će morati nastaviti njihovo poslanje,
dijeleći hranu života do krajnjih granica zemlje.
I tako smo, u određenom smislu, u Dvorani
posljednje večere pozvani i mi osobno "iz ljubavi"
(Predslov je Mise posvete ulja), jedan po jedan,
draga braćo u svećeništvu, kako bismo primili iz
svetih i časnih ruku Gospodinovih euharistijski
kruh, što ga moramo lomiti i njime nahraniti Božji
narod, koji hodočasti kroz vrijeme prema svojoj
Domovini.
4. Euharistija, kao i
svećeništvo, dar je Božji, "koji korijenito
nadilazi snage zajednice" i kojega ona "prima po
biskupskome nasljedstvu koje se proteže sve do
apostola" (Enciklika Ecclesia de Eucharistia, 29).
Drugi vatikanski sabor uči da "ministerijalni
svećenik, svetom vlašću koju ima ... izvršuje
euharistijsku žrtvu u Kristovoj osobi i prinosi je
Bogu u ime cijeloga naroda" (Konstitucija Lumen
gentium, 10). Zajednica vjernih, jedna u vjeri i u
Duhu te obogaćena mnogovrsnim darovima, premda
predstavlja okolnosti u kojima je Krist "u svojoj
Crkvi uvijek prisutan, a osobito u liturgijskim
činima" (Konstitucija Sacrosanctum Concilium, 7),
nije u stanju sama niti "ostvariti" Euharistiju,
niti "dodijeliti si" zaređenoga poslužitelja.
S
razlogom, stoga, kršćanski narod, dok s jedne
strane zahvaljuje Bogu s dara Euharistije i
svećeništva, s druge strane ne prestaje moliti da
nikada ne ponestane svećenika u Crkvi. Nije nikada
dovoljan broj prezbitera koji se imaju suočiti s
rastućim potrebama evangelizacije i pastoralne
skrbi o vjernicima. U nekim dijelovima svijeta
njihov se nedostatak danas na osobiti način
osjeća, jer se umanjuje broj svećenika, bez
odgovarajuće generacijske zamjene. Drugdje smo,
hvala Bogu, svjedoci obećavajućeg proljeća zvanja.
Pojačava se, osim toga, i svijest Božjega naroda o
potrebi molitve i djelatnoga zauzimanja za zvanja
u svećeništvo i posvećeni život.
5. Da,
zvanja su dar Božji za koji treba neprekidno
moliti. Prihvaćajući Isusov poziv, potrebno je
ponajprije moliti Gospodara žetve da pošalje
radnike u svoju žetvu (usp. Mt 9,38). Molitva,
osnažena tihim prinosom trpljenja, prvo je i
najučinkovitije sredstvo pastorala zvanja. Moliti
znači zadržati pogled na Kristu, pouzdajući se da
iz njega samoga, jedinoga Velikoga svećenika, i iz
njegova božanskoga prinosa, djelovanjem Duha
Svetoga, u izobilju izviru izdanci zvanja u svakom
vremenu potrebnih za život i poslanje
Crkve.
Zadržavamo se u Dvorani posljednje
večere promišljajući o Otkupitelju koji je ondje
ustanovio Euharistiju i svećeništvo. Te je noći on
imenom pozvao svakoga pojedinog svećenika svih
vremena. Njegov je pogled pao na svakoga, pogled
pun ljubavi i susretljivosti, poput onoga koji se
zaustavio na Šimunu i Andriji, na Jakovu i Ivanu,
na Natanaelu, dok je bio pod smokvom, na Mateju,
dok je sjedio u carinarnici. Isus nas je pozvao i,
različitim putovima, nastavlja pozivati tolike
druge da budu njegovi poslužitelji.
Od Dvorane
posljednje večere Krist neumorno traži i poziva: u
tome je početak i trajni izvor istinskoga
pastorala svećeničkih zvanja. Osjetimo se, braćo,
i mi odgovornima za taj pastoral, spremni pomoći
svima koje on želi pridružiti svome svećeništvu,
tako da velikodušno odgovore na njegov
poziv.
Prije toga, međutim, i prije svakoga
drugoga poduhvata na planu zvanja, neophodna je
naša osobna vjernost. Važno je, doista, naše
prijanjanje uz Krista, ljubav koju gajimo prema
Euharistiji, žar kojim je slavimo, pobožnost kojom
joj se klanjamo, revnost kojom je podjeljujemo
braći, osobito bolesnima. Isus Veliki svećenik
nastavlja osobno pozivati radnike u svoj vinograd,
no htio je od početka ovisiti i o našoj suradnji.
Svećenici zaljubljeni u Euharistiju u stanju su
prenijeti djeci i mladima "euharistijsko čuđenje",
koje sam želio probuditi enciklikom Ecclesia de
Eucharistia (usp. br. 6). Općenito, upravo su
takvi svećenici oni koji će ih privući na put
svećeništva, kao što to može korisno pokazati i
povijest našega poziva.
6. Upravo u tom
svjetlu, draga braćo svećenici, dajte prednost, uz
ostale inicijative, skrbi o ministrantima, koji
čine neku vrstu "rasadnika" svećeničkih zvanja.
Ministrantska skupina, ako je dobro pratite unutar
župne zajednice, može proći kroz vrijedan put
kršćanskoga rasta, gotovo oblikujući svojevrsno
pred-sjemenište. Odgajajte župu, tu obitelj
obitelji, da u ministrantima prepozna svoju djecu,
poput "izdanaka oko stola" Krista, Kruha života
(usp. Ps 128,3).
Okruživši se suradnjom
zauzetijih obitelji i vjeroučitelja, usrdnom
pozornošću pratite ministrantsku skupinu da, po
služenju oko oltara, svatko od njih nauči još više
ljubiti Gospodina Isusa, da ga prepozna stvarno
prisutna u Euharistiji, te uživa u ljepoti
liturgije. Sve inicijative vezane uz ministrante,
organizirane na biskupijskoj razini ili na razini
pastoralnih područja, moraju se promicati i
ohrabrivati, uvijek vodeći računa o različitim
uzrastima. U godinama biskupske službe u Krakovu
mogao sam iskusiti kako je korisno posvetiti se
njihovoj ljudskoj, duhovnoj i liturgijskoj
formaciji. Kada djeca i mladi radosno i poletno
vrše službu oko oltara, oni svojim vršnjacima
pružaju rječito svjedočanstvo o važnosti i ljepoti
Euharistije. Zahvaljujući izrazitoj osjetljivosti
mašte, vlastitoj njihovoj dobi, te uz pomoć
tumačenja i primjera svećenika i odraslijih
prijatelja, i oni najmanji mogu rasti u vjeri i
oduševiti se za duhovne stvarnosti.
Ne
zaboravite, na kraju, da ste prvi "apostoli"
Krista Velikoga Svećenika upravo vi: vaše
svjedočanstvo vrijedi više od bilo kojega sredstva
ili priručnika. U redovitim nedjeljnim i
blagdanskim slavljima ministranti vas susreću,
vide kako se u vašim rukama "ostvaruje"
Euharistija, na vašem licu čitaju odsjaj Otajstva,
u vašem srcu naslućuju poziv veće ljubavi. Za njih
ste očevi, učitelji i svjedoci euharistijske
pobožnosti i svetosti života!
7. Draga
braćo svećenici, vaše osobito poslanje u Crkvi
traži da budete "prijatelji" Kristovi, trajno
kontemplirajući njegov lik i poslušni primjeru
Blažene Djevice Marije. Bez prestanka se molite,
kako uči Apostol (usp. 1 Sol 5,17), i pozivajte
vjernike da mole za zvanja, za ustrajnost pozvanih
u svećenički život i za posvećenje svih svećenika.
Pomozite vašim zajednicama da sve više ljube
jedinstveni "dar i otajstvo" - ministerijalno
svećeništvo.
U molitvenom ozračju Velikoga
četvrtka vraćaju mi se u sjećanje neki od zaziva
Litanija Isusa Krista Svećenika i Žrtve (usp. Dar
i otajstvo, 103-106), koje već toliko godina na
veliku korist duše izgovaram:
Iesu, Sacerdos et
Victima,
Iesu, Sacerdos qui in novissima Cena
formam sacrificii perennis instituisti,
Iesu,
Pontifex ex hominibus assumpte,
Iesu, Pontifex
pro hominibus constitute,
Iesu, Pontifex qui
tradidisti temetipsum Deo oblationem et hostiam,
miserere nobis!
Ut pastores secundum cor
tuum populo tuo providere digneris,
ut in
messem tuam operarios fideles mittere digneris,
ut fideles mysteriorum tuorum dispensatores
multiplicare digneris,
Te rogamus, audi
nos!
8. Povjeravam svakoga od vas kao i
vaše svakodnevno služenje Majci svećenika. U
molitvi krunice, peto otajstvo svjetla vodi nas u
promišljanje dara Euharistije Marijinim očima,
vodi nas u začuđenost pred ljubavlju "do kraja"
(Iv 13,1) koju je Isus pokazao u Dvorani
posljednje večere i pred poniznošću njegove
prisutnosti u svetohraništu. Neka vam sveta
Djevica pomogne da se nikada ne naviknete na
Otajstvo koje je povjereno u vaše ruke. Neprekidno
zahvaljujući Gospodinu za izvanredni dar njegova
Tijela i njegove Krvi, moći ćete vjerno ustrajati
u svome svećeničkom služenju.
A ti, Majko
Krista Velikoga svećenika, izmoli Crkvi brojna i
sveta zvanja, vjerne i velikodušne poslužitelje
oltara.
Draga braćo svećenici, vama i vašim
zajednicama želim svet Uskrs, dok vas sve od srca
blagoslivljem.
Vatikan, 28. ožujka, peta
nedjelja Korizme, godine 2004., dvadeset i šeste
moga pontifikata.
Ivan Pavao II. |
