|
Mi smo s razlogom iznenađeni kada
vidimo savršenu postojanost mučenika u trenucima najokrutnijih
patnji. Njihova tijela su bila razdirana čeličnim kukama ili
paljena polaganom vatrom; njihove kosti su bile iščašene na mučilima
ili slomljene čeličnim čekićima.
Čak su i dječaci i nježne djevojke
bili podvrgavani svakojakim nezamislivim mukama, koje su oni
podnijeli s takvom strpljivošću i hrabrošću da su gledatelji, a
čak i njihovi brutalni mučitelji sami bili začuđeni.
Kako je bilo moguće, netko se može
pitati, da jadni slabašni smrtnici, baš kao što smo i mi, izdrže
takva strašna mučenja? Ne možemo držati naše ruke u kipućoj
vodi niti trenutak, niti možemo vrhove prstiju držati u plamenu
male svijeće. Kako je moguće da su se mučenici držali hrabro dok
su čitava njihova tijela bila mučena kukama, ili šibana bičevima,
ili paljena polaganom vatrom? Objašnjenje je da ih je Bog pomagao i
poslao im Svoje anđele da im pomognu. Ovi blaženi duhovi su
ispunili mučenike nadljudskom snagom, ublažavali njihove bolove, i
tješili ih u njihovoj patnji, tako da im je postalo lako, čak i
ugodno, podnositi mučenja koja su njihovi brutalni neprijatelji
izmišljali s paklenskom dosjetljivošću.
Kakva nam je to lekcija! Zašto s
povjerenjem ne zovemo naše drage anđele kada smo u patnjama? Oni
čeznu da nam dođu pomoći.
Sv. Teodozije, kako
nam Rufinus govori, bio je upitan nakon što je izdržao strašna mučenja
zbog vjere, da li je jako osjetio strašne bolove? “U početku
jesam”, odgovorio je, “ali, anđeo mi je brzo došao i
zacijelio moje goruće rane. Kada je mučenje prestalo, bilo mi je
žao, jer je tada anđeo otišao, i više nisam mogao uživati u
njegovoj divnoj prisutnosti”.
Sv. Agneza. Kada
je sveta djevica, sv. Agneza, odbila slaviti lažne rimske idole,
opaki (bezbožni) sudac je naredio da je odvedu u zloglasnu kuću i
da je vrijeđaju. Pojavio se anđeo, i nitko se nije usudio nauditi
joj. Jedan, pokvareniji od drugih, konačno je pokušao uvrijediti
mladu mučenicu, i anđeo ga je na mjestu oslijepio.
Njegovi pratioci, užasnuti, molili
su sv. Agnezu da se moli za njega, što je ona učinila, i njemu se
vratio vid.
Kada je sv. Dorotea bila osuđena
na smrt zbog svoje vjere, mladić imenom Teofil, čuvši je govoriti
o Raju, smijao se prezirno i rekao joj je: “Pošalji mi voća
i cvijeća iz vrta tvog Nebeskog Zaručnika.” Ona mu je obećala
da hoće.
Kada je došla na mjesto izvršenja
kazne, prišao joj je anđeo u obliku mladića, sa slatkim voćem i
cvijećem, kojem je ona rekla: “Odnesi ih Teofilu i reci mu da
mu ih ja šaljem.” Teofil je ostao zapanjen, jer je bilo jako
hladno, i nigdje se nije moglo vidjeti ni cvijeća ni voća. Poslije
je postao kršćanin i umro je za Krista.
Sv. Cecilija je
pripadala glasovitoj rimskoj obitelji. Postala je kršćanka i
posvetila je svoje djevičanstvo našem Gospodinu Isusu Kristu.
Njeni roditelji, pak, su je željeli udati za mladog rimskog plemića
po imenu Valerijan.
Na dan njihova vjenčanja, Cecilija
je otvoreno govorila sa svojim mužem i rekla mu da je zavjetovala
svoje djevičanstvo Bogu i bila je pod zaštitom anđela koji bi ga
sigurno kaznio da kojim slučajem nije poštovao njen zavjet.
Valerijan, koji je bio poganin, želio
je vidjeti anđela, i Cecilija je odgovorila da može ako postane kršćanin.
Na ovo je on pristao i potražio papu Urbana, koji je bio sakriven u
katakombama, zbog žestokih progona koji su tada vladali protiv
Crkve.
Sveti Otac ga je ljubazno primio, poučio
ga i krstio.
Na povratku kući, on je iznenada
vidio anđela, u sjajnoj ljepoti, koji je stavio krunu na njegovu
glavu, a drugu je stavio na glavu Cecilije, govoreći: “Časno
nosite ove dragocjene krune; Donosim vam ih s Neba.”
Valerijan je bio ispunjen radošću i
ispričao je sve što se dogodilo svom bratu Tiberciju, poganinu. On
je isto tako, želeći vidjeti anđela, primio poduku i poslije Krštenja
doživio je isto veselje i bio osupnut radošću i veličanstvom blaženog
Duha.
Svo troje su kasnije položili svoje
živote za ljubav Krista, uz pomoć njihovih svetih anđela.
Sv. Eulalija. Priča
o sv. Eulaliji, djetetu mučenici, još je jedan lijepi primjer kako
anđeli pomažu mučenicima.
Ova draga malena djevojčica, samo
dvanaest godina stara, bila je dovedena pred brutalne suce, koji su
upotrijebili svako sredstvo u svojoj moći da je zastraše i prisile
da se odrekne vjere u Isusa Krista. Prijetili su joj se s najstrašnijim
mučenjima i pokazali joj instrumente mučenja s kojima će joj mučitelji
razdirati meso i lomiti kosti. Ali tri su anđela došla njoj u pomoć
i tako je tješili i ohrabrili da joj je bilo drago trpiti za svog
dragog Gospodina.
Anđeli su joj rekli što da odgovori
sucima, koji su bili zbunjeni mudrošću i hrabrošću djeteta.
Vidjela je anđele, koji su bili
blistavi i lijepi i koji su je nježno tješili. Jedan joj je rekao:
“Trpi za našeg Gospodina Isusa Krista. On te voli baskrajnom
ljubavlju."
Drugi joj je rekao: “Trpi,
drago dijete, jer ćeš uskoro biti jedna od nas i uživat ćeš s
nama zauvijek na Nebu.”
Treći je dodao: “Trpi hrabro,
Eulalija, jer ćeš spasiti mnoge duše svojom postojanošću i
primjerom.”
A zatim su sva trojica srdačno
rekli: “Zar ne želiš biti naša mala sestrica?”
Riječi anđela ispunile su srce
Eulalije takvom radošću i snagom da je uzviknula: “O, dragi
Gospodine, kakve li radosti da si na mom tijelu napisao krvavim
slovima znakove Tvoje patnje i rana!”
Konačno, bila je živa spaljena, a
njenu dušu su anđeli odnijeli u Raj.
Sv.
Vinko mučenik
U slavnoj povijesti desetaka tisuća
mučenika koji su neustrašivo umrli u obrani svoje vjere, priča o
sv. Vinku je jedna od najdivnijih.
Sv. Vinko je bio mladi španjolski
plemić koji je bio progonjen po naređenju Dacijana, prokonzula,
zajedno s njegovim biskupom, Valerijem.
Valerije je bio poslan u izgnanstvo,
a sv. Vinko je bio osuđen na najstrašnija mučenja.
Prvo je bio raspet na mučilima.
Njegove ruke i noge su bile istezane konopima i koloturima dok skoro
nisu bile izbačene iz zglobova. Dok je bio u ovom položaju,
njegovo tijelo je bilo brutalno čupano čeličnim kukama.
Vinko se samo smijao. Dacijan je
mislio da su ga mučitelji štedili i naredio da budu bičevani.
Ogorčeni svojom kaznom, oni su se vratili, odlučni zadovoljiti
okrutnost svog gospodara, koji ih je huškao da upotrijebe svu svoju
snagu i okrutnost. Počeli su snažno trgati i kidati njegovo
tijelo, što su radili s takvom okrutnošću da su se njegove kosti
i utroba mogle vidjeti. Što je više njegovo tijelo bilo osakaćeno,
veći je bio užitak na njegovu licu.
Sudac, videći potoke krvi koja je
tekla iz svih dijelova njegova tijela i zastrašujuće stanje u koje
je bio doveden, morao je priznati zaprepašteno da ga je hrabrost
ovog junaka kršćanina pobijedila. Molio je Sveca zbog sebe da ako
ne ponudi žrtvu bogovima, da će barem odustati od naredbe da se
spale svete knjige. Mučenik je to s prezirom odbio.
Dacijan ga je, sada razbješnjeniji
nago ikada, osudio na daljnje mučenje, da bude spaljen na nekoj
vrsti lomače. Svetac je radosno otišao na zastrašujuću spravu
kako bi stigao tamo prije svojih mučitelja, tolika je bila njegova
želja da trpi. On se radosno uspeo u čelični krevet, u kojem su
prečke bile uokvirene kao kosa (za košnju), pune oštrih šiljaka
koji su bili crveni i vreli od vatre koja je gorila ispod. Na ovoj užasnoj
spravi mučenik je bio raspet po dužini i čvrsto vezan.
Dok se jedan dio njegova tijela pržio
nad vatrom, drugi je bio mučen crvenim vrelim čeličnim pločama.
Njegove rane su bile trljane solju, što je pojačavalo djelovanje
vatre dublje u njegovo meso. Svi djelovi njegova tijela su bili mučeni
na ovaj način, jedan za drugim, i svaki ponovno nekoliko puta.
Otopljeno salo koje je kapilo s mesa podržavalo je i pojačavalo
plamenove, koji su umjesto mučenja, izgledalo je, kako sv. Austin
kaže, davali mučeniku novu snagu i hrabrost. Što je više trpio,
izgledalo je da je veća unutarnja radost i utjeha njegove duše.
Bijes i zbunjenost tiranina prešla
je sve granice; nije se više mogao obuzdati i neprekidno je
ispitivao što je Vinko učinio i što je rekao, i uvijek mu je
odgovoreno da je trpio s radošću i prisebnošću duha i izgledalo
je da svakog trenutka dobiva novu snagu i odlučnost dok je ležao
nepokretan na vatri. Njegove oči su bile okrenute prema Nebu,
njegov um miran, a njegovo srce usmjereno na Boga u stalnoj molitvi.
Konačno, po naređenju prokonzula,
bio je bačen u tamnicu, a njegovo ranjeno tijelo položeno na pod
posut krhotinama lončarije, koje su nanovo otvorile njegove strašne
rane i nanovo kidale njegovo ranjeno tijelo. Noge su mu bile
postavljene na drvene nosače, jako raširene, i dana su stroga naređenja
da ga treba ostaviti bez hrane i pića, i da se nikoga ne smije
pustiti da ga vidi ili da govori s njime.
Kako je Vinko mogao izdržati ova
paklena mučenja s takvom radošću?
Ponovno nalazimo odgovor: Bog mu je
pomogao i poslao mu Svoje anđele da mu pomognu i da ga tješe.
Tamničar, videći kroz pukotine
vrata zatvor ispunjen svjetlom i Sveca kako šeta i hvali Boga,
obratio se i krstio.
Na ove riječi se Dacijan razbjesnio,
i čak je zaplakao ojađeno. Sada se poslužio ljubaznošću, u nadi
da će promijeniti Vinkovu odlučnost i naredio da se zatvoreniku
dozvoli malo odmora. Vjernicima je bilo dozvoljeno da ga vide, i
dolazeći u velikom broju oni su brisali i ljubili njegove rane,
uranjali odjeću u njegovu krv, koju su čuvali kao sigurnu zaštitu
za sebe i svoje potomstvo. Poslije ovoga, pripremljen mu je mekani
krevet, u kojeg nije položen prije smrti, a zatim su ga anđeli
trijumfalno odnijeli u Nebo.
Dacijan je naredio da njegovo tijelo
bude bačeno u močvarno polje među raslinje, ali gavran ga je
branio od divljih zvijeri i ptica grabežljivica.
Tada je bilo zavezano za veliki kamen
i bačeno u more, ali je tajanstveno donešeno natrag na obalu i
pokazano kršćanima. Oni su ga položili u malu kapelicu izvan
zidina Valencije, gdje je Bog počastio ove ostatke s mnogo čudesa,
kako nam govori sv. Austin.
Kasnije su relikvije donešene u
Lisabon, gdje se časte u katedralnoj crkvi. Sv. Vinko je zaštitnik
ovog grada.
Sv.
Lovro
Tko nije čuo za slavno mučeništvo
sv. Lovra, po mnogo čemu tako slično onom sv. Vinka?
On je također bio rođen u Španjolskoj,
ali je otišao u Rim, gdje je bio bliski prijatelj Svetog Oca, sv.
Siksta, kojem je služio u funkciji đakona.
Kada je sv. Siksto bio smaknut, Lovro
je bio strašno žalostan što nije mogao umrijeti sa svojim poštovanim
gospodarom. “Kamo idete, moj Oče,” uzviknuo je,
“bez svog sina; kamo bez svog službenika?” Sv. Siksto
je odgovorio: “Ne tuguj, moj sinko. Ja koji sam sada star i
slab pozvan sam da malo trpim; ti si ostavljen za velike bitke, koje
će se pričati za sva vremena.”
Ovo proročanstvo se ispunilo do
posljednjeg slova.
Sveti Lovro je prodao dobra koja su
pripadala Crkvi i dao novac siromasima. Tada je bio uhvaćen i više
puta podvrgnut najokrutnijim mučenjima. Vidjevši njegovu veličanstvenu
hrabrost, mnogi su se obratili, uključujući i jednog od stražara,
po imenu Hipolit.
Njegova odjeća je bila razderana, i
on je bio žestoko izbičevan. Poslije ovog njegovi mučitelji su mu
pokazali strašne sprave za mučenje kojima su namjeravali zadati
njegovom već izranjenom tijelu najstrašnije bolove. Svi njihovi
pokušaji su bili uzalud. Ništa nije moglo narušiti njegovo
strpljenje ili iznuditi iz njega krik ili uzdah. Naprotiv, smijao se
svojim mučiteljima.
Sudac je tada naredio da ga se raspne
na mučila, tako da su mu se rastavili zglobovi. Zatim, bio je
izudaran bičevima koji su imali olovne kugle, i njegovo tijelo je
bilo tako strašno osakaćeno da je mislio da umire.
Ali je čuo glas koji mu je rekao da
je ostavljen za još veće kušnje. Ovaj glas je prouzročio veliko
iznenađenje kod promatrača, i jedan od vojnika, po imenu Roman, je
bio jako zadivljen. Vidio je lijepog anđela kako čisti znoj sa mučenikovog
čela i krv s njegovih rana, tako mu dajući veliku radost.
Pogled na ovog lijepog anđela i
radost Lovrova obratili su vojnika, koji se krstio i, kada je došao
njegov red, umro je za Krista.
Izvan sebe od bijesa, sudac je
naredio da se Lovro postavi na čeličnu spravu pod kojom je
neprekidno gorjela polagana vatra.
Mučenik je molio svoje mučitelje da
ga okrenu, govoreći, “Ova strana je već pečena”. Oni
su to učinili. Malo kasnije im je rekao, “Sada sam potpuno pečen,
dođite i jedite moje meso.” I govoreći to, usmjerio je
pogled prema Nebu i predao svoju čistu dušu u ruke Boga.
Okrutni sudac i brutalni mučitelji
su bili začuđeni. Nikada nisu bili svjedoci takve izvanredne
hrabrosti za vrijeme takvih strašnih mučenja.
Sv.
Venancije i anđeli
Sveti Venancije je bio petnaestogodišnji
dječak, jednostavan i skroman, odani kršćanin nesalomljive
hrabrosti u izražavanju svoje vjere.
Progonstvo kršćana je počelo
iznova, i Venancije je saznao da ga poganske vlasti traže da ga
uhvate. Daleko od toga da bi bježao od opasnosti, što je vrlo lako
i mogao, otišao je ravno sucu i izjasnio se kao Kristov sljedbenik.
Umjesto da se divi junaštvu mladića,
brutalni sudac se razbjesnio, naredio da ga uhvate, skinu njegovu
odjeću i tako nemilosrdno tuku da bi zasigurno bio umro pod
udarcima koje je zadobio od divljačkih mučitelja, da nije bilo
veličanstvenog anđela, punog ljepote i snage, koji je odrezao
konope kojim je bio vezan i u isto vrijeme udarao njegove mučitelje.
Venancije nije želio pobjeći. Anđeo
ga je potkrijepio novom hrabrošću i iskrenom željom da umre za
Krista. Za mučeničku krunu!
Sudac je tada naredio da bude obješen
za noge nad vatrom, s glavom prema dole i otvorenim ustima, da bude
ugušen dimom. Sa zadivljujućom smirenošću i hrabrošću, odbacio
je ove nove pokušaje da se odrekne svoje vjere.
Videći njegovu postojanost u ovim mučenjima,
sudac se posegnuo za obećanjima i nagradama, i poslao svog agenta,
Anatola, da upotrijebi svo svoje znanje i da navede hrabrog dječaka
da se odrekne Krista.
Venancije, prepun svete ogorčenosti,
otjerao je glasnika od sebe. Čuvši za neuspjeh svog izaslanika,
sudac je naredio mučiteljima da slomiju zube i vilicu Venancija čeličnim
čekičima, i da ga tada bace u prljavu jamu gdje će umrijeti od gušenja.
Anđeo se ponovno pojavio i nježno
izvadio mučenika iz prljave jame.
Venancije je još jednom stao pred
suca, koji je pao sa sudišta na glavu i umro, vikajući,
“Venancijev Bog je jedini pravi Bog.”
Upravitelj grada, postavši svjestan
strašne smrti opakog suca, dao je naređenje da se Venancije baci
lavovima, ali na iznenađanje ljudi, divlje životinje su ležale
kod njega, nježne kao janjad. Mučenik, okoristivši se situacijom,
podigao je glas i propovijedao mnoštvu koje se natiskalo u areni o
vjeri i ljubavi Isusa Krista, kojem su čak i divlje zvijeri odavale
počast i kojeg su slušale.
Porfirije, sveti i neustrašivi svećenik,
pojavio se pred upraviteljem i rekao mu da je u ukazanju vidio sve
one koje je Venancije obratio, kako nose veličanstvene krune i uživaju
veliku slavu i sreću; dok, su njegovi progonitelji bili bačeni u
mračne i strašne tamnice, u koje će uskoro biti bačen i sam
upravitelj.
Nesretni čovjek je odbio slušati
upozorenje i osudio Porfirija na smrt, a Venancija da ga vuku po
zemlji posutoj trnjem i bodljikama.
Za vrijeme njegova novog mučenja, mučitelji
su postali čudni i opsjednuti žeđu, i Venancije je stvorio izvor
svježe vode, u kojem su oni utažili žeđ. Mnogi su se od njih,
puni zahvalnosti Venanciju i diveći se njegovoj divnoj moći,
obratili i, kao i Venanciju, glave su im bile odrubljene.
Poslije izvršenja kazne, strašna
oluja se digla nad gradom, i opaki upravitelj je pokušao pobjeći,
ali je umro bijedno.
Ovi slavni mučenici, čije smo priče
upravo ispričali, samo su neki od miliona muškaraca i žena
koji su dali svoje živote i prolili svoju krv za vrijeme strašnih
mučenja u obrani svoje vjere i ljubavi za Isusa Krista.
Sveti anđeli nisu samo pomagali
nekima od njih, nego svima, da podnose ne samo hrabro, nego i
radosno barbarska mučenja kojima su bili podvrgnuti.
Trpljenje je zadatak svih u ovoj
dolini suza.
Trpljenje je naš mali doprinos u
Muci Našega Dragog Gospodina.
Sada ponavljamo što smo već rekli,
jer je to tako važno, da je jedan od najboljih načina da učinimo
naša trpljenja jednostavnim i lakim, moliti našega anđela čuvara
da nam pomogne. To je zato, jer je on uvijek uz nas, spreman nam
pomoći na svaki način, spreman priskrbiti nam svu naklonost od
Boga, spreman dijeliti s nama svu svoju radost.
O, kad bi samo imali povjerenja i
neograničenog pouzdanja u našeg anđela, on bi nas spasio od tisuća
zala i priskrbio nam tisuću radosti i blagoslova!
Kad su anđeli mogli pomoći mučenicima
u njihovim trpljenjima, mnogo više mogu pomoći nama u našim malim
tugama.
|
