|
1. Psalam 146,
koji smo upravo čuli, prvi je od pet “aleluja” psalama koji
zaključuju čitavu zbirku Psaltira. Već je židovska liturgijska
predaja rabila ovu pjesan kao jutarnju pohvalnu pjesmu: njezin je
vrhunac u proglašenju Božje vrhovne vlasti nad ljudskom povijesti.
Doista, na kraju se Psalma kaže: “Gospodin će kraljevati dovijeka”
(r. 10).
Iz toga slijedi utješna istina: nismo prepušteni sebi samima, našim
svagdašnjim zgodama i nezgodama ne vlada kaos ili sudbina, događaji
nisu samo običan slijed stvari lišenih svakoga smisla i cilja. Iz
ovoga se uvjerenja razvija prava ispovijest vjere u Boga,
slavljenoga jednom vrstom litanija u kojima se proglašuju oznake
ljubavi i dobrote koje su njemu vlastite (usp. rr. 6-9).
2. Bog je stvoritelj neba i zemlje, čuvar vjeran saveza koji ga
povezuje s njegovim narodom, onaj koji potlačenima vraća pravicu,
gladnima kruha daje i oslobađa sužnje. On je taj koji slijepcima oči
otvara, uspravlja prignute, ljubi pravedne, štiti pridošlice,
podupire sirote i udovice. On je taj koji mrsi putove grešnicima i
koji kraljuje i ima vlast nad svim bićima i nad svim vremenima.
To je dvanaest teoloških tvrdnji koje, svojim savršenim brojem, žele
naznačiti puninu i savršenost božanskoga djelovanja. Gospodin nije
neki udaljeni vladar nad svojm stvorenjima, nego je uključen u
njihovu povijest, kao onaj koji zastupa pravdu, svrstavajući se uz
one najmanje, uz žrtve, uz potlačene, uz unesrećene.
3. Čovjek se, dakle, nalazi pred korjenitim izborom između dvije
suprotstavljenje mogućnosti: s jedne strane je napast “uzdanja u
mogućnike” (usp. r. 3), prihvaćajući njihove kriterije nadahnute
zloćom, sebičnošću i ohološću. Radi se, zapravo, o skliskom putu bez
krajnjeg uspjeha, putu onih “kojih su staze krive i koji su opaki na
svojim putovima” (usp. Izr 2,15), putu koji kao cilj ima očaj.
Psalmist nas, ustvari, podsjeća da je čovjek biće krhko i smrtno,
kao što to kaže i sama riječ adam koja, u hebrejskom, upućuje na
zemlju, materiju, prah. Čovjek je – Biblija to često ponavlja –
sličan građevini koja se mrvi (usp. Prop 12,1-7), paučini što je
vjetar para (usp. Job 8,14), travi što se jutrom zeleni a uvečer se
suši (usp. Ps 90,5-6; 10,15-16). Kad na njega navali smrt, svi se
njegovi planovi rasplinjuju, a on se vraća u prah: “Iziđe li duh iz
njega, u zemlju svoju on se vraća i propadaju sve misli njegove” (Ps
146,4).
4. Postoji, ipak, još jedna mogućnost pred čovjekom i to ona koju
Psalmist uzvišuje blaženstvom: “Blago onom kome je pomoćnik Bog
Jakovljev, kome je ufanje u Gospodinu, Bogu njegovu” (r. 5). To je
put povjerenja u Boga vječnoga i vjernoga. Amen, hebrejski glagol
vjere, označuje upravo utemeljenje u neurušivu čvrstinu Gospodinovu,
u njegovu vječnost, u njegovu beskonačnu moć. Ali, iznad svega,
označuje prihvatiti njegov izbor što ga je pred nas stavila
ispovijest vjere i hvale, koju smo ranije opisali.
Potrebno je živjeti u prijanjanju božanskoj volji, dati kruh
gladnima, pohoditi zatvorenike, pomagati i tješiti bolesne, štititi
i prihvatiti strance, posvetiti se siromasima i onima koji
oskudijevaju. Radi se, doista, o duhu Blaženstava, o odluci za onaj
poziv na ljubav koja nas spasava već u ovom životu, a onda će biti
predmet našeg ispitivanja na posljednjem sudu koji će zaključiti
povijest. Tada ćemo biti suđeni prema našem izboru da služimo Kristu
u bolesnome, u žednome, u došljaku, u golome, u bolesnome, u
utamničenome. “Što god učiniste jednomu od one moje najmanje braće,
meni učiniste!” (Mt 25,40), reći će tada Gospodin.
5. Zaključujemo naše razmatranje Psalma 146 poticajem na
razmišljanje što nam ga nudi kasnija kršćanska predaja.
Veliki pisac trećega stoljeća, Origen, kada dođe do sedmoga retka
Psalma koji kaže: “Potlačenima vraća pravicu, a gladnima kruh daje.
Gospodin oslobađa sužnje”, prepoznaje u tome upućivanje na
Euharistiju: “Imajmo glad za Kristom, pa će nam on sam dati kruh s
neba. Kruh naš svagdanji daj nam danas. Oni koji tako govore, gladni
su; koji osjećaju potrebu za kruhom, gladni su”. A ta je glad u
potpunosti zadovoljena euharistijskim otajstvom, u kojem se čovjek
hrani Tijelom i Krvlju Kristovim (usp. Origene – Gerolamo, 74 omelie
sul libro dei Salmi, Milano 1993, str. 526-527).
|
