Za vjeru se svi kršćani moraju boriti. To
je stvarna borba, prije svega u godinama duševnog i tjelesnog
sazrijevanja. To je borba za vlastito uvjerenje, za istinu, za Boga. U
toj borbi Bog iskušava svoje prijatelje. Borba za potpunu vjeru u
početku je stalan uspon i pad: jednom vjera zasija, sanjamo o nebu,
nalazimo se na vrhuncima. A zatim kao da je sve ugasnulo. Čovjek misli
da je od Boga odvojen i napušten. Takvi trenuci mogu biti kruti kao
smrt. Ali najednom svjetlo ponovo zasja: potpuna vjera opet je prisutna.
Ovi usponi i padovi traju često godinama, a zatim nastupaju godine mira,
desetljeće smirene, sigurne vjere. No ta se vjera mora posvjedočiti u
svojim životnim učincima: u životu po vjeri. Dok borba ponovo ne započne
na višoj stepenici.
Ta borba za vjeru nije nešto zlo, nešto čega se moramo stidjeti.
Naprotiv. Bog ljubi borce, jer borac pokazuje da mu je do Boga stalo.
Bog mrzi samo ravnodušne, mlake: »Poznam tvoja djela: niti si studen
niti vruć. Oh, kad bi bio studen ili vruć! Ali jer si mlak - ni vruć ni
studen - izbacit ću te iz svojih usta« (Otkr 3,15-16).
Pad naše vjere ovisit će o tome kako duboko ostvarujemo tu vjeru u svom
životu. Način, na koji živimo, čini vidljivim, u kojoj mjeri posjedujemo
vjeru. Radi toga Krist kaže da ćemo prema svojoj vjeri biti suđeni. Naša
vjera i naš život - to je jedna cjelina.
Ali samo je malo onih, koji se bore za svoju vjeru. Kod većine kršćana
vjera je stoga nejaka, krhka, lomljiva, puna nesigurnosti, kolebanja.
Većinom je to samo vjera iz običaja, koja propada, gubi se, ako je
prepustimo samoj sebi, ili ako se mora braniti. Uvjerenja se stiču samo
u borbama i hvatanju u koštac s problemima.
Na tako krhkoj vjeri ništa se ne može izgraditi. Pri najmanjem
opterećenju slama se to malo vjere, koja još postoji.
Dovoljna je još samo za uskrsnu ispovijed, povremeno za službu Božju i
posljednje pomazanje na samrtnoj postelji. Takav kršćanin nema hrabrosti
govriti o svojoj vjeri, da se ne sruši kuća od karata, ako se malo bolje
pogleda. Jasno je da takav kršćanin ne nosi u sebi ništa korisno,
značajno, i da se ne razlikuje mnogo od svoje poganske okoline.
Sreću stvarno duboke vjere naviještaju samo oni koji u sebi nose
blaženstvo vjere: to su ljudi kojima oči blistaju i koji u sebi nose
duboki unutarnji mir; to su ljudi iz kojih zrači mir i koji su uronjeni
u svom Bogu. Na njima se vidi što znači riječ: »blaženstvo«. Takvi su
ljudi za svoju okolinu baklje na kojima se drugi pale; znak, koji
pokazuje put ka Bogu. Oni su ulje u ogromnom stroju ovoga svijeta. Oni
su toplota u jednom vremenu, u kojem se ljubav ohladila.
Što činiti da iskažemo puni pristanak uz Krista. Moliti moramo svoga
Boga da nam daruje milost žive vjere. Ali prije svega moramo živjeti
prema toj vjeri, inače ta vjera nikada neće biti čvrsta i snažna. I
pošteno moraš razgovarati sa svojim Bogom o svojoj krivici, koja te od
njega odvaja, inače će te tvoja svijest o krivici automatski udaljiti od
Boga i vjere. Kršćanstvo je otkrilo još jednu tajnu kako ćemo dospjeti
do pune vjere: djetinje utočište kod Gospodinove Majke, koju ti Krist
poklanja, a preko nje i vjeru u Krista.
Moramo se boriti, hrvati za potpunu vjeru
i tada će nas Krist blagosloviti.
