Crkva s pravom štuje posebnim štovanjem Mariju, koja je po Božjoj milosti uzvišena poslije Sina iznad svih anđela i ljudi, kao presvetu Božju Majku, koja je imala udjela u Kristovim otajstvima. Već od najstarijih vremena Blažena Djevica se štuje pod nazivom Bogorodica, pod čiju se zaštitu vjernici utječu molitvama u svim pogiblima i potrebama, kako to kaže jedna drevna antifona. To štovanje Božjeg naroda prema Mariji osobito je poraslo od Efeškog sabora 431. g. kada je i donesena prva marijanska dogma proglašenjem blažene Djevice Bogorodicom (Theotokos). Iako je štovanje prema njoj sasvim posebno, ipak se bitno razlikuje od poklonstvenog štovanja Bogu – koje se iskazuje utjelovljenoj Riječi jednako kao Ocu i Duhu Svetomu – i njega upravo podupire. Jer različiti oblici pobožnosti prema Bogorodici, koje je Crkva odobrila u granicama zdravog i pravovjernog nauka, prema prilikama vremena i mjesta te prema ćudi i značaju vjernika, čine to da se, dok se Marija časti, Sin – radi kojega je sve i u kojem prebiva sva punina božanstva – pravo upoznaje, ljubi, slavi i da se vrše Njegove zapovijedi. Drugim riječima, na taj način po Mariji dolazimo k Isusu.

Zbog njezine jedinstvene suradnje u djelu Duha Svetoga, Crkva voli moliti u zajedništvu s njom, da s njom veliča velika djela koja je u njoj Bog učinio i da joj povjeri molitve i hvale. U Mariji se divi i uzvisuje najizvrsniji plod otkupljenja i u njoj se s radošću promatra – kao u najčistijoj slici – ono što Crkva želi da bude i nada se da će biti.

Drugi vatikanski sabor osobito potiče liturgijsko štovanje blažene Djevice Marije i uvelike cijeni praksu i pobožne vježbe što ih je tijekom vjekova preporučilo učiteljstvo Crkve, ali i upozorava da se u promatranju posebnog dostojanstva Bogorodice brižljivo čuva od svakog krivog pretjerivanja i od prevelike umne skučenosti, jer uloge i povlastice blažene Djevice Marije imaju uvijek za svrhu Krista – vrelo sve istine, svetosti i pobožnosti.

Najstariji oblik Marijina spomena u liturgiji jesu biblijski marijanski tekstovi, kao npr. Veliča (Lk 1, 46-55). To već pretpostavlja kako je Marija spominjana u liturgiji kao ona koja je združena s Kristom i u čijoj se molitvi Crkva prepoznaje. Rimska liturgija od davnine ima Marijin spomen u euharistijskoj molitvi, a vezan je uz utjelovljenje. Tako u Hipolitovoj anafori s početka III. stoljeća stoji: «Njega si, jer ti se tako svidjelo, poslao s neba u krilo Djevice; on se, u utrobi nošen, utjelovio i pokazao kao Sin tvoj, rođen od Duha Svetoga i Djevice». Rimski kanon već od V. stoljeća spominje Mariju u kontekstu govora o Crkvi kao zajedništvu svetih: «U zajedništvu s cijelom Crkvom častimo uspomenu ponajprije slavne Marije vazda Djevice, Majke Boga i Gospodina našega Isusa Krista». I u sadašnjoj liturgiji Marija je nazočna u euharistijskom slavlju, osobito u euharistijskoj molitvi kao njegovu središtu. Tako se u predslovlju II. euharistijske molitve nalazi tekst spomenute Hipolitove anafore gdje se Marija spominje uz utjelovljenje. U IV. euharistijskoj molitvi Marija se spominje iza poklika Svet, a u zagovorima se spominje u II., III. i IV. euharistijskoj molitvi. Rimski kanon (I. euharistijska molitva) ima i svečan izraz zajedništva s Marijom u molitvi U zajedništvu. Tu je Marijin spomen naglašeniji jer je riječ o prinošenju žrtve, dok je u drugim euharistijskim molitvama posrijedi eshatološko zajedništvo s Marijom i svecima.

U liturgiji časova ima izvrsnih tekstova gdje se izražava pobožnost prema Mariji, kao himan Službe čitanja Zajedničkih slavlja bl. Djevice Marije («Kog zemlja, more, zvjezdan svod» Dantea Alighierija) te antifone bl. Djevice Marije na kraju Povečerja («Slavna Majko Spasitelja», «Rajska kruno, rajska slavo», «Zdravo kraljice» i «Pod obranu se tvoju utječemo, sveta Bogorodice»). Marija se često spominje u prošnjama Večernje i u molbenici Jutarnje. U Večernjoj se k tome moli Veliča gdje Crkva Marijinim riječima zahvaljuje za dar spasenja. Također je važna i Služba čitanja gdje se u prvom redu nalaze otačke meditacije o Mariji, ali i tekstovi drugih autora.

Marija je kao poslušna Djevica-Majka svojim služenjem djelu otkupljenja tijesno povezana s Kristovim otajstvom spasenja. Zato su njezini najstariji blagdani Gospodnji blagdani: Rođenje Gospodinovo (Božić), Navještenje i Prikazanje (Svijećnica). Obnovljeni rimski kalendar sadrži za cijelu Crkvu sljedeća slavlja bl. Djevice Marije: tri svetkovine, dva blagdana, pet obvezatnih i pet neobvezatnih spomendana.

Svetkovine spomena triju marijanskih dogmi

Svetkovina svete Marije Bogorodice (1. siječnja) – Stavljena na božićnu osminu, izrijekom izriče sve ono što o Mariji božićna liturgija sadrži u naznakama. Marijin naslov Bogorodica izrastao je iz trinitarnih i kristoloških borbi prvih triju stoljeća. Bio je u uporabi i prije, ali je značajno da ga je službeno priznao treći opći crkveni sabor u Efezu 431. Ona koja je rodila čovjeka koji je u isto vrijeme Bog, s punim se pravom smije zvati Bogorodica, Theotokos.

Uznesenje bl. Djevice Marije (15. kolovoza) – Vjera Crkve kao cjeline u Marijino tjelesno uznesenje u nebesku slavu svečano je proglašena tek 1950. g., ali je u pobožnosti vjernika i u liturgiji nazočna od davnine. Polazi se od činjenice da je Marija rodila Isusa koji je Bog i da je vrlo tijesno bila povezana s njegovim djelom spasenja te da zato zaslužuje da i prva od ljudi bude primljena u nebesku slavu. Ova svetkovina želi ponajprije dozvati jednu važnu istinu o čovjeku – to da je Marija dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu govori nam o sveobuhvatnosti spasenja kada se radi o čovjeku, jer ne spašava se samo jedan dio čovjeka, nego čovjek u cjelini. To je jedna od temeljnih istina naše vjere i u vjerovanju to izričito ispovijedamo.

Bezgrješno začeće Bl. Djevice Marije (8. prosinca) – Izvorno je to istočni blagdan čudesnog «začeća sv. Ane», koja je, prema apokrifnom Jakovljevu protoevanđelju, začela Mariju usprkos svojoj neplodnosti i dubokoj starosti. Blagdan dolazi na Zapad u 11. stoljeću. Nakon proglašenja dogme o bezgrješnom začeću (8. prosinca 1854.) svetkovina mijenja ime i sadržaj: postaje svetkovina Bezgrješnog začeća bl. Djevice Marije («da je Marija, u prvom času svoga začeća… bila očuvana neokaljanom od svake ljage istočnoga grijeha»). Godine 1858. ukazavši se Bernardici u Lurdu, Marija i sama o sebi izjavljuje: «Ja sam Bezgrješno Začeće».

Blagdani spomena događaja iz Marijina života

Pohođenje bl. Djevice Marije (31. svibnja) – Sadržaj je blagdana zgoda opisna u Lk 1, 39-56, gdje Luka jasno daje do znanja da nije riječ samo o prijateljskom susretu dviju rođakinja, nego je to susret Isusa i njegovog budućeg preteče Ivana Krstitelja. To je u starim liturgijama, pa tako i u rimskoj, pripadalo slavljeničkom sadržaju predbožićnog vremena. Godine 1389. uveo ga je papa Urban VI. za cijelu Crkvu s nadom da se, po zagovoru Marijinu, ponovno uspostavi jedinstvo zapadne Crkve. Najnovija ga obnova stavlja na kraj mjeseca svibnja koji je po predaji posvećen Mariji.

Rođenje bl. Djevice Marije (8. rujna) – Crkva u liturgiji slavi rođenje samo triju osoba: Isusa, Marije i Ivana Krstitelja. Jedino su te tri osobe ugledale svjetlo u svetosti: Isus zbog svoga božanskog podrijetla, Marija jer je očuvana od istočnoga grijeha, a Ivan Krstitelj jer je Marijinim pohodom unaprijed «posvećen». Za sve druge rođendan je dan smrti kao prijelaz u puninu života. Podrijetlo ovog blagdana je posveta crkve Rođenja Marijina u Jeruzalemu, sagrađene početkom V. stoljeća na mjestu kupališta gdje je Isus ozdravio uzetoga i gdje je po predaji bila kuća Marijinih roditelja Joakima i Ane. Ta crkva, posvećena 8. rujna, čuva uspomenu na Marijino rođenje. U Rim blagdan dolazi u VII. stoljeću, a postao je popularan u srednjem vijeku.

Obvezatni spomendani

Spomeni su uglavnom devocionalnog obilježja. Slave koji poseban vid ili naslov Marijin i plod su teološkog razmišljanja ili krajevne pobožnosti.

Bl. Djevica Marija Kraljica (22. kolovoza) – Mariji se barem od IV. stoljeća pridjeva naslov kraljice, osobito raširen u srednjem vijeku: Zdravo, Kraljice; Kraljice neba, raduj se; u litanijama itd. Blagdan je 1954. uveo Pio XII. na završetku Marijanske godine i stavio ga na 31. svibnja. Kalendar iz 1969. premjestio ga je na 22. kolovoza, na osminu Marijina uznesenja. Tako se bolje vidi povezanost između Marijina kraljevskog dostojanstva i uznesenja.

Bl. Djevica Marija Žalosna (15. rujna) – Pobožnost prema Marijinim žalostima nastala je u XII. stoljeću, a osobit procvat doživljava u XIV. i XV. stoljeću. Serviti su 1668. dobili odobrenje da mogu slaviti Sedam žalosti bl. Djevice Marije na nedjelju poslije Uzvišenja sv. Križa, a papa Pio X. stavlja spomen na 15. rujna, kao u sadašnjem kalendaru. Ovdje se promatra Marija pod križem i njezino sudjelovanje u Sinovu trpljenju. Marija je tu znak Crkve koja tada nastaje kao nastavak Isusova djela. Ivan, koji predstavlja vjernike, prima Mariju za majku. Tako Isusova Majka dobiva mesijansku i eshatološku ulogu.

Bl. Djevica Marija od krunice (7. listopada) – Blagdanu krunice prethodila je široka rasprostranjenost moljenja krunice i bratovštine koje su u XV. i XVI. stoljeću promicale tu pobožnost. Velika pobjeda kršćanske mornarice 7. listopada 1571. kod Lepanta nad turskim brodovljem pripisana je moljenju krunice. Papa Pio V.,dominikanac, ustanovio je za obljetnicu blagdan bl. Djevice Marije od pobjede, a njegov nasljednik Grgur XIII. dopustio je 1573. crkvama s oltarom krunice «blagdan svete krunice». Spomen želi označiti Marijin hod s Isusom i življenje radosnih, žalosnih i slavnih otajstava.

Prikazanje bl. Djevice Marije (21. studenoga) – Evanđelja ništa ne govore o Mariji prije navještenja, a izvor za ovaj Marijin spomen je apokrifno Jakovljevo protoevanđelje (II. st.). Blagdan se najprije počeo slaviti u bizantskoj liturgiji početkom VIII. stoljeća, a na Zapadu se počeo širiti od XIV. stoljeća. Povijesna bilješka u Časoslovu (IV, 1223) povezuje ovaj spomen s posvetom crkve svete Marije Nove i s 'posvetom' kojom se sveta Djevica Marija od djetinjstva posvetila Bogu. Međutim, liturgijski obrasci ne potvrđuju taj sadržaj.

Bezgrješno Srce Marijino (subota nakon 2. nedjelje poslije Duhova) – Pobožnost prema Srcu Marijinu seže u XVII. stoljeće, a širenju su pridonijela ukazanja u Fatimi 1917. i posveta cijeloga čovječanstva bezgrješnom Srcu Marijinu (Pio XII., 1942.). Blagdan je uveo Pio XI. i stavio ga na osminu Uznesenja Marijina. Sada je u subotu nakon svetkovine Srca Isusova. Papa Ivan Pavao II. uzdigao ga je 1996. od neobvezatnog na obvezatni spomen.

Neobvezatni spomendani

Bl. Djevica Marija Lurdska (11. veljače) – Spomen je vezan uz ukazanja Bernardici Soubirous (18 ukazanja od 11. veljače do 16. srpnja 1858.). Godine 1907. Pio X. ga upisuje u rimski kalendar, a od 1969. neobvezatan je spomen. Lurd je važan fenomen današnjice, poziv na molitvu i obraćenje s današnjim naglascima.

Bl. Djevica Marija Fatimska (13. svibnja) – Spomen je ponovno uveden 2002. godine. Htjelo se svratiti pozornost na ukazanja u Fatimi 1917. Pobožnost prema Gospi Fatimskoj pojačala se u posljednje vrijeme, nakon atentata na Ivana Pavla II. (1981.).
Bl. Djevica Marija od brda Karmela (16. srpnja) – Blagdan su ustanovili karmelićani oko 1380. kao spomen na potvrdu Ustanova svoga Reda (1216.), a 16. srpnja je dan kada se prema njihovoj predaji Djevica Marija ukazala njihovu preporoditelju sv. Šimunu Stocku (1251.) i predala mu glasoviti karmelski škapular. Škapularska pobožnost potpomogla je širenje blagdana i zahvaljujući tomu on je 1726. upisan u rimski kalendar.
Posvećenje bazilike Svete Marije (5. kolovoza) – Spomen se odnosi na posvećenje bazilike koju je u Rimu posvetio Mariji papa Siksto III., nakon što je 431. opći crkveni sabor u Efezu proglasio dogmu o Marijinu božanskom materinstvu. Spomen je sve do XIV. stoljeća ostao mjesnog značaja. Tada se raširila legenda o čudesnom snijegu koji je pao 5. kolovoza i označio papi Liberiju gdje da sagradi crkvu. Odatle i pučki naziv Gospa Snježna za blagdan koji se slavio taj dan.

Presveto ime Marijino (12. rujna) – Blagdan je najprije nastao u Španjolskoj u XVI. stoljeću, a proširio ga je na čitavu Crkvu papa Inocent XI. godine 1684. u zahvalu za oslobođenje Beča od turske najezde. Izostavljen je u kalendaru 1969., a ponovno je kao spomendan uveden 2002.

Rimski kalendar ne spominje sva marijanska slavlja. Posebnim se kalendarima dopušta da – u punoj vjernosti liturgijskim propisima – preuzmu različite marijanske blagdane vlastite mjesnim Crkvama (MC 9). Tom su se ovlašću poslužili i hrvatski biskupi i uveli blagdane bl. Djevice Marije Bistričke (13. srpnja) i bl. Djevice Marije Majke Crkve (ponedjeljak nakon Duhova).