Čudesa sv. oca Dominika

Blažena Cecilija Rimska

s engleskog preveo i priredio Ivan Armanda

Uvod

Kratki životopis svetog Dominika

Sveti Dominik Guzman rođen je 1171. godine u Caleruegi, u Kastiji, u vrijeme kada su Arapi držali pod svojom upravom više od trećine Pirinejskog poluotoka. Bl. Jordan Saski nam pripovijeda da je njegova majka prije nego ga je začela imala viđenje “da u svom krilu nosi psa koji u gubici nosi plamteću zublju, a zatim, izlazeći iz majčine utrobe, činilo se da će zapaliti sav svijet. Time se predviđalo da će dijete što će ga začeti biti znamenit propovjednik, lajanjem svete pouke probuditi duše u grijesima zaspale, te će po cijelom svijetu rasuti oganj što ga je Gospodin Isus došao donijeti na zemlju.” Kada mu je bilo pet godina, njegovi roditelji, Srećko i bl. Ivanica od Aze, povjerili su ga njegovom ujaku svećeniku na odgoj, no prije toga, njegova je majka imala još jedno viđenje u kojem ga je vidjela da “ima mjesec na čelu, što je jamačno predoznačavalo da će on biti svjetlo narodima”. Dominik je sa svojim ujakom ostao do četrnaeste godine kada odlazi na katedralnu školu u Palenciji gdje kroz narednih desetak godina proučava filozofiju i teologiju. Već tada se očituje njegova velika ljubav prema siromasima, jer je, u vrijeme kada je zavladala velika glad, prodavao svoje skupocjene i vrijedne knjige kako bi nahranio gladni puk kazavši pri tom kako nije mogao učiti iz mrtvih koža dok oko njega živi ljudi umiru od gladi. Mnogi ljudi su, potaknuti ovim njegovim primjerom, pokušali slijediti ga ili barem davati veću milostinju. Glas o njegovoj dobroti i velikodušnosti ubrzo je dopro i do biskupa Osme, Diega, koji je bio prior Zbora regularnih kanonika u Osmi. Dominik je i sam postao članom toga Zbora te njegov potprior.

Sveti Dominik je sada počeo sve više i više vremena provoditi u molitvi i razmatranju, pa je dan i noć provodio u molitvi i u suzama zbog grešnika, siromaha i zbog žalosnih ljudi, čije je nevolje i boli doživljavao kao svoje osobne. Bl. Jordan Saski kaže da katkada dok bi se molio, sv. Dominik se “uslijed jecaja svoga srca nije mogao suzdržati a da njegovi vapaji silovito ne provale van i da se ne čuju.” Često je molio Gospodina i da mu udijeli pravu i djelotvornu ljubav kako bi se sav mogao predati brizi oko pridobivanja i spasenja duša.

Godine 1203. sv. Dominik je na poziv biskupa Diega krenuo s njim na putovanje u Dansku kako bi uglavili vjenčanje sina kralja Alfonsa VIII. Putem se Dominik osvjedočio koliki mah je zauzelo albigenško krivovjerje i veoma se rastužio zbog toga što neuki puk olako prihvaća herezu i odbacuje ispravnu vjeru. I sam gostioničar kod kojeg su prvu noć odsjeli bio je heretik, ali se obratio i odbacio zablude i herezu nakon što je sv. Dominik čitavu noć razgovarao s njim i uvjeravao ga u ispravnost katoličke vjere. Vjerojatno se već ovdje u njemu rađa ideja da osnuje redovničku zajednicu, ali ne učinivši to, kreće s biskupom Diegom u Rim. Tamo se biskup pokušava odreći svoje službe, ali mu papa to ne dozvoljava nego ga šalje, zajedno s Dominikom, u Francusku da se tamo bore protiv krivovjerja.

Biskup i Dominik su se pokorili papi i zaputili se u Francusku gdje su pronašli razočarane misionare zbog poražavajućih rezultata. Biskup je odmah uvidio pogrešku tamošnjih misionara i savjetovao ih da otpuste svoje pratnje te da bosonogi krenu ususret krivovjercima, koji su također provodili strog pokornički život.

Dominik je također gorljivo radio na obraćenju duša, a jedan od Dominikovih i Diegovih najuspješnijih pothvata bilo je obraćenje skupine žena albigenške sljedbe. Nakon što ih je preobratio, sv. Dominik je za njih u Prouilleu osnovao samostan i to je postao prvi samostan Drugoga dominikanskog reda, ali ujedno i prvi samostan Dominikanskog reda uopće. Dominik je bio njihov zakonodavac, otac i duhovni vođa i to po odobrenju biskupa Diega.

Nakon Diegove smrti, Dominik je sam nastavio propovijedati i tako se nekoliko godina borio protiv krivovjeraca sve više i više uviđajući potrebu da osnuje prosjački red koji će se propovijedanjem boriti protiv krivovjeraca. Dominik je ozbiljno razmatrao to pitanje i 1215. godine bio je spreman za osnivanje Reda. Tada ih je tuluški biskup sabrao u bratstvo propovjednika za svoju biskupiju. Odmah i prva braća polažu zavjete, a prvi od njih bio je Petar Seila, ugledni Tulužanin. Petar je darovao novoosnovanom Redu i neke kuće koje je posjedovao, a u najvećoj od njih je nastao prvi samostan u kojeg je sv. Dominik uselio sa svojom braćom.

Ubrzo im je biskup ustupio crkvu Sv. Romana u kojoj su se braća okupljala na molitvu. Tako je Red propovjednika dobio biskupsko odobrenje, a za potpunu slobodu i priznanje trebala mu je još i papinska bula odobrenja, koju je izdao papa Honorije III. 22. prosinca 1216. priznajući njome Red propovjednika kao zajednicu regularnih kanonika. Drugom bulom, izdanom 21. siječnja 1217. godine papa Honorije III. odobrava izvorni Dominikov ideal i nacrt Reda te isti Red još jednom potvrđuje oslovljavajući njegove članove kao “Kristove neporažene atlete, naoružane štitom vjere i kacigom spasenja” Papa Honorije III. u drugoj buli također piše: “Gajeći osjećaje prema vama kao posebnim sinovima pod našom zaštitom, mi također tražimo žrtve s vaših usana za naše nakane, tako da ono što ne možemo postići svojim zaslugama zadobijemo vašim molitvama.” Papa Honorije III. izdaje i treću bulu kojom preporučuje braću Reda propovjednika svim nadbiskupima, biskupima i crkvenim prelatima i time daje svoj konačni blagoslov Redu koji je sve do dana današnjega ostao jedinstven pod izvornim imenom Ordo praedicatorum – Red propovjednika.

Kao što već rekoh, Red je osnovan s posebnim ciljem propovijedanja i otkrivanja istine kako bi se suzbila hereza i stoga je papa Grgur IX., kada je, s plemenitim ciljem obrane vjere i obraćenja heretika, ustanovio srednjovjekovnu svetu inkviziciju odmah pozvao dominikance da je vode. Oni, budući da je obrana vjere i obraćenje heretika bilo u skladu sa zvanjem i posebnim poslanjem Reda, odmah na to pristaju i izdvajaju iz Reda braću koja su se sustavno bavila inkvizicijom, no valja napomenuti da ta braća od onoga trenutka od kojeg su bili imenovani inkvizitorima više nisu spadali pod patronat i pod nadzor Reda, niti su podlijegali zakonima svoga Reda. U početku je inkvizicija bila slaba i djelovala je ograničeno, ali je s vremenom dobila veliku važnost i moć, budući da su inkvizitori mogli u bilo kojem trenutku ekskomunicirati bilo koga odgovarajući samo papi i držeći se iznad svjetovnih zakona. Ubrzo je došlo i do javnih ceremonija pogubljenja, a prva takva održana je u Sevilli 1481. od strane prvog inkvizitorskog generala, dominikanca pod imenom Tomaso de Torquemada. Za vrijeme vladavine ovog dominikanca, koji je jedan od najpoznatijih i najzloglasnijih inkvizitora, pogubljeno je oko 2000 ljudi, koji su spaljeni na lomači. 1486. dvojica dominikanaca (Henricus Kramer i Jakob Sprenge) objavljuju Malleus Maleficarum (malj protiv vještica). U toj se knjizi daju instrukcije za provođenje metoda pomoću kojih se na svjetlo iz vještica istjeruje istina. Mogli bismo izdvojiti još neke dominikance koji su se istaknuli u inkviziciji poput Bernarda Guia i Monete iz Cremone, ali ipak valja kazati da dominikanci nisu bili jedini inkvizitori, nego su i druge redovničke zajednice podjednako sudjelovale u ovom nečasnom poslu. Najpoznatije žrtve srednjovjekovne inkvizicije bili su viteški red templara, sv. Ivana Arška i dominikanac Jeronim Savonarola s još dva svoja druga. Dominikanci su sudjelovali u prvom spomenutom procesu, nerado surađivali u drugom i na koncu su u trećem i sami postali žrtve svete inkvizicije.

Red propovjednika je iz dana u dan napredovao i povećavao se, a njegov utemeljitelj je razaslao svoje duhovne sinove po najboljim ondašnjim sveučilištima kako bi proučavali ponajprije Sveto pismo i tako se bolje pripremili za borbu protiv heretika, koji su veoma dobro poznavali Sveto pismo pa im se stoga narod olako priklanjao. Tako je proučavanje istine postao jedan od glavnih zadataka novoosnovanog Reda, a riječ veritas postala je geslom Reda propovjednika. Habit kojega su onda i kojega i danas nose dominikanci sastavljen je od široke bijele haljine s kukuljicom te kapucom također bijele boje, a preko toga oblače i crni ogrtač. To je u vrijeme sv. Dominika bila odjeća koju su nosili španjolski seljaci. Bl. Rajmund iz Kapue o dominikanskoj odjeći u Životu sv. Katarine Sijenske kaže da “bjelina ima biti odraz nedužnosti, a crnina skromnosti”. Također kaže i slijedeće o crno – bijeloj odjeći Reda propovjednika: “Muževi i žene, članovi udruženja, bez obzira kakva su kroja bila njihova odijela i haljine, morali su imati oznake crno bijele boje. To je imao biti vanjski znak nevinosti i poniznosti.”

Sveti Dominik je nastavio požrtvovno raditi na spasenju i obraćenju duša i na širenju svoga Reda, kako muške tako i ženske grane Reda. Značajno je to što je sv. Dominik najprije ustanovio žensku granu Reda i tek onda mušku granu Reda, a to je učinio kako bi sestre Reda propovjednika svojim molitvama i žrtvama zazivale Božji blagoslov na braću Reda propovjednika.

Sv. otac Dominik je preminuo 1221. godine u pedesetoj godini okrijepljen svetim sakramentima u svojoj samostanskoj sobici uz nazočnost mnoge svoje braće, kojima je posljednjim svojim uzdasima uputio riječi utjehe i zatim se preselio u bolji život, kojega je zaslužio svojim životom na ovome svijetu. Bl. Jordan Saski, opisujući posljednje Dominikove trenutke na zemlji kaže: “Okupio je oko svoje postelje dvanaestoricu najuglednije braće, te ih je stao poticati da budu gorljivi, da šire Red i da budu ustrajni u svetosti života.” Bl. Jordan nastavlja: “Također je prije svoje smrti u povjerenju rekao braći da će im mrtav biti korisniji nego za života.” “Bolest se sve više pogoršavala tako da je na kraju trpio istodobno od vrućice i krvavog proljeva. Konačno se pobožna duša oslobodila od tijela i krenula Gospodinu, koji je bijaše stvorio, zamijenivši ovo tužno prebivalište s trajnom utjehom nebeskog prebivališta.” U trenutku Dominikove smrti brat Gvala je u Bresciji imao viđenje kako Dominik ulazi u nebesa preko ljestvi koje su držali Blažena Djevica i njezin Sin. Dominikov pokop, na kojem su se dogodila brojna čudesa, obavio je biskup Ostije, kasniji papa Grgur IX., koji je 13. lipnja 1234. u Rieti kanonizirao sv. Dominika. Tako je svoj ovozemni život završio utemeljitelj Reda propovjednika za kojeg bl. Jordan kaže: “Cjelovitu je ljepotu svog djevičanstva sačuvao za Gospodina, koji ljubi što je netaknuto.”

Kada je sveti otac utemeljitelj umro u pedesetoj godini, za sobom je ostavio 60 samostana, a tridesetak godina nakon njegovog blaženog preminuća Red propovjednika je brojao oko sedam tisuća članova. Već 1303. godine brojka se popela na deset tisuća članova raspoređenih u 600 samostana. Prema statistici iz 1995 godine, Red je brojao 6866 braće (među njih ubrajam i 35 biskupa koji potječu iz Reda) u 628 samostana, 4186 koludrica (klauzurnih sestara dominikanki) u 242 samostana i 34050 sestara organiziranih u 158 kongregacija. U Hrvatsku dominikanci dolaze dosta rano, samo četiri godine nakon smrti sv. Dominika (Dubrovnik, 1225.), a sestre dominikanke na ovim prostorima djeluju od 1241. godine. Danas na našem prostoru postoji jedna provincija braće dominikanaca koja broji osamdesetak redovnika u 12 samostana i jedna kongregacija časnih sestara dominikanki s oko 140 doživotno zavjetovanih sestara koje žive i rade u dvadesetak zajednica.

Kako bi čitatelju približio lik sv. oca utemeljitelja ispričati ću još nekoliko interesantnih događaja iz njegovog svetog života.

Jednom zgodom su krivovjerci upitali sv. Dominika što bi učinio kada bi ga oni uhvatili i odlučili ubiti, a on im je odgovorio: “Molio bih vas da mi ne zadate odmah smrtne rane, nego da mi potpunim odsijecanjem udova produžite mučeništvo. Zatim, pošto mi stavite pred oči dijelove udova, da mi izvadite oči te mi trup ostavite da grezne u krvi. Ili da me potpuno dokrajčite, da bih tako produljivanjem mučeništva stekao sjajniji vijenac.” Ovakav odgovor je zbunio krivovjerce te mu više nisu postavljali zasjede misleći da će mu učiniti uslugu ako ga ubiju. Drugom je pak zgodom odlučio prodati sebe kako bi od krivovjeraca otkupio jednog čovjeka, ali Božje providnost se pobrinula za slobodu onog čovjeka, kojeg je svetac htio otkupiti pošto proda sebe.

Jednom je zgodom Dominik putovao sa svojom braćom i putem su se našli u strašnoj oluji. Tada je Dominik znakom križa otjerao kišu od sebe i od svojih učenika tako da su oni ispred sebe vidjeli da kiša pada “ali ni jedna se kap nije dotakla skuta njihovih haljina.”

Još je mnoga čudesa Gospodin učinio po zagovoru i po zaslugama sv. Dominika o kojima svjedoči i prijevod Čudesa što ih je ispričala bl. Cecilija, ali bl. Jordan kaže: “Uostalom, bilo je nešto što je sjajnije i veličanstvenije od čudesa. Isticao se je takvom čestitošću života …Gdje god se nalazio, bilo na putu s prijateljima, bilo u kući s domaćinom i ostalim članovima obitelji, ili među velikašima, knezovima i crkvenim dostojanstvenicima, uvijek su mu dolazile riječi koje su izgrađivale, te je u obilju navodio primjere što su privlačili duše …Svagdje se je riječju i djelom iskazivao kao evanđeoski muž. … Dan je darivao bližnjima, a noć Bogu, svjestan da Gospodin danju svoju naklonost dijeli, a noću se pjesmom Boga slavi.” “Bio je istinski ljubitelj siromaštva pa se odijevao u priproste haljine. Također je u hrani i piću bio vrlo umjeren, kloneći se poslastica, zadovoljan jednostavnom hranom, čvrsto držeći u rukama vlast nad svojim tijelom,…”

Bl. Jordan izričući pohvalu sv. Dominiku kaže slijedeće riječi:

“Tko bi bio sposoban nasljedovati krepost ovog čovjeka? Možemo mu se diviti i prema njegovu uzoru prosuđivati mlitavost našeg vremena. No, moći ono što je on mogao ne može ljudska snaga, nego osobita milost, osim ako se dobrota Božja smiluje i možda udostoji koga nadariti za tako visok stupanj kreposti. Ali, tko je za to prikladan? Ipak, braćo, nasljedujmo, koliko možemo, očeve stope, a ujedno i zahvaljujmo Otkupitelju što je svojim slugama na ovom putu kojim hodimo dao takvog vođu i koji nas je po njemu preporodio za svjetlo ovoga načina života.”

Predgovor

Blažena Cecilija je bila djevojka s nepunih dvadeset godina kada je iz ruku svetog Dominika primila habit Reda propovjednika u Rimu, gdje je svjedočila osnivanju samostana sv. Siksta za redovnice. 1223. godine s još tri druge sestre odlazi u Bolognu u samostan sv. Janje kako bi bl. Dijani Andalo i njezinoj zajednici pomogla da se priviknu na dominikanski način života i u tom samostanu ostaje do svoje blažene smrti 1290. godine. U tom samostanu je između 1272. i 1288. godine nastalo i njezino svjedočanstvo o čudesima svetog Dominika. Bl. Cecilija nije mnogo marila za kronološke podatke pa ih stoga i ne nalazimo u ovome spisu, ali isto tako nije marila ni za točan slijed događaja, nego je svojim sestrama pričala čudesa ne obazirući se koje od tih čudesa bi trebalo biti na prvom, a koje na drugom ili trećem mjestu. Povjesničari su ih stoga pokušali svrstati pravilnim redom, koji ide ovako: 3, 4, 11, 12, 13, 1, 14, 2, 5, 8, 9, 10, 6, 7, 15. Ipak, zbog očuvanja izvornog duha ovog djela, smatrao sam boljim donijeti ih u prijevodu onim redom kojim ih je bl. Cecilija ispričala, a sestra Angelica zapisala, iako bi to na pojedinim mjestima moglo zbuniti čitatelja. 

Uspoređujući svjedočanstvo bl. Cecilije sa svjedočanstvom bl. Jordana Saskog, možemo primijetiti da je bl. Cecilija ipak sva čudesa pomalo nadopunila svojom maštom, ali ne zlonamjerno. To se, primjerice, vidi u drugom poglavlju ove knjige, u kojem bl. Cecilija opisuje kako je sv. Dominik oživio nećaka kardinala Stjepana. U svojoj verziji događaja bl. Cecilija kaže da je mladić bio užasno slomljen i teško razderan, dok bl. Jordan Saski za nastradalog mladića, ne spominjući slomljenost i razderanost, kaže: “Smatrali su ga polumrtvim, dapače, već nesumnjivo bez života, mrtvim.” Nadalje, bl. Cecilija spominje i da je sv. Dominik održao misu prije oživljavanja mladića, što kod bl. Jordana ne nalazimo, baš kao ni uplakanog kardinala, umjesto kojega nalazimo uplakanu grupu ljudi i brata Tancreda, koji potiče sv. Dominika na oživljavanje mladića. Bl. Cecilija također opisuje i kako je sv. Dominik spajao dijelove mladićeva tijela te ga nakon toga na očigled svih prisutnih oživio, dok kod Jordana nema spajanja, budući da nema ni rastrganih dijelova tijela, a samo oživljavanje se dešava u zaključanoj sobici u kojoj su bili prisutni samo svetac i mladić. Dakle, postoji određena nepodudarnost između svjedočanstva bl. Cecilije i bl. Jordana, ali, ipak, Čudesa sv. Dominika što ih je ispričala bl. Cecilija ostaju i dalje jedinstveno svjedočanstvo o osobnosti i svetosti našeg svetog oca Dominika.

Opisujući Dominikova čudesa, bl. Cecilija na prva dva mjesta stavlja čudesa o oživljavanju mrtvaca. Dominik najprije oživljava sina sirote udovice, a zatim i kardinalova nećaka. U oba slučaja netko kleči pred svecem i moli ga za pomoć, samo što je to u prvom slučaju siromašna udovica u priprostoj odjeći, a u drugom bogati kardinal u svečanoj odjeći s kardinalskim šeširom. Time nam bl. Cecilija želi kazati kako sv. Dominik nije radio razliku među staležima, nego je pomagao svima koji su od njega tražili pomoć, bez obzira da li su bogati ili siromašni i da li spadaju u sveti kler ili ne. Također nam ovim čudesima bl. Cecilija kazuje i kako su svi društveni slojevi bili skloni sv. Dominiku, pa tako, kao što udovica nije prezala kleknuti pred Dominika, nije prezao ni kardinal, koji je navikao da mu svi ljube ruku i da ga poštuju te da drugi pred njim kleče.

Bl. Cecilija nam u djelu opisuje i Dominikovu očinsku ljubav prema njegovim duhovnim sinovima i kćerima. To je najočitije prikazano u trenutku u kojem Dominik plače jer ne vidi članove svoga Reda pred Božjim i Djevičinim prijestoljem, ali i u trenutku kada se baca ničice na molitvu ne bi li tako izbavio jednog novaka iz napasti te postigao da taj novak ne napusti Red. Postoji još jedno interesantno mjesto u knjizi, a odnosi se na ljubav sv. Dominika prema sestrama Reda propovjednika. Naime, na svom putu u Španjolsku sv. Dominik je sigurno mislio na svoje sestre jer bl. Cecilija kaže da im je na povratku donio drvene žlice. To je malen i na prvi pogled neznatan dar, ali je izraz velike Dominikove ljubavi prema svojim duhovnim kćerima.

U djelu susrećemo sv. Dominika i u borbi sa demonima i vragovima, što nam se na prvi mah čini nestvarno i nerealno, ali svaki put kada posumnjamo u istinitost ovih borbi, sjetimo se da zlodusi uistinu postoje i da se većina svetaca suočila s njima, od sv. Antuna pustinjaka i sv. patrijarha Benedikta pa do sv. Tereze Avilske i sv. oca Pia. No, ipak, kako i sv. Dominik ističe, ništa im nije moguće ako im to Bog ne dozvoli.

Ovo djelo je veoma znamenito i vrijedno zato što nam bl. Cecilija po prvi puta u njemu daje opis vanjštine sv. Dominika. Prema njezinom opisu sv. Dominika možemo bez ikakvih problema sebi u mislima predočiti njegovu sliku i pohraniti je u svoje srce. Neki povjesničari Reda su odbacili Cecilijino svjedočanstvo o vanjskom izgledu sv. Dominika, ali istraživanja svečevih posmrtnih ostataka, koja su provedena u vremenu između 1943. i 1946. godine, jasno su pokazala da je sv. Dominik, baš kao što je to kazala bl. Cecilija, imao crvenkastu kosu, bio mršav i malenog rasta, a velike očne jamice na njegovoj lubanji ukazuju i na istinitost Cecilijine teze da je imao prekrasne oči. Uostalom, zašto ne bismo vjerovali bl. Ceciliji u pogledu opisa sv. oca Dominika, kada sa sigurnošću znamo da ga je ona osobno poznavala, kako i sama navodi pričajući o njegovim čudesima.

 Bl. Cecilija je ovim svjedočanstvom o čudesima sv. Dominika uspjela dočarati Dominikovu brigu oko spasenja duša, njegovu ljubav prema ljudima, njegovu ljubav prema braći i sestrama Reda propovjednika, njegovu ustrajnu vjeru i molitvu i njegov duhovni i tjelesni profil te nam je svim tim dala vjernu sliku o evanđeoskom mužu iz Caleruedge.

Sveti oče Dominiče, moli za nas!

Čudesa blaženog Dominika

Ova čudesa koja je bl. Dominik, naš otac, izveo u Rimu ispričala je sestra Cecilija Rimska. Nju je Papa Honorije, sretne uspomene, s tri druge sestre iz samostana Sv. Siksta poslao da pouče zajednicu sv. Janje u Bologni o Redu propovjednika, u dane kada je Redom upravljao časni učitelj Jordan.

Sestra Cecilija je habit primila iz ruku bl. Dominika i položila zavjete u njegove ruke tri puta. Još uvijek živi u tom istom samostanu i veoma je poštovana zbog kreposti njezine svetosti.

1. Kako je bl. Dominik podigao udovičinog sina iz mrtvih

Stanovita udovica, rimska građanka iz obitelji Buvallasco, imenom gospođa Tuta, iz župe sv. Savia u Pensiliu, veoma je poštovala bl. Dominika. Imala je malenog sina, svoje jedino dijete, koje je bilo ozbiljno bolesno. Kada je jednog dana bl. Dominik propovijedao u njenom gradu u crkvi Sv. Marka, ova žena, osjetivši veliku želju da čuje riječ Božju s njegovih usana, ostavi bolesno dijete kod kuće i ode u crkvu u kojoj je bl. Dominik propovijedao Gospodinovu riječ. Kada je služba završila, vratila se kući i pronašla svoje dijete mrtvo. Iako je bila izvan sebe od žalosti, uspjela je to prikriti šutnjom i vjerovala je u Božju svemoć i u vrline bl. Dominika. Pozvala je svoju služavku i, uzevši svoje mrtvo dijete sa sobom, ode u crkvu Sv. Siksta, gdje je bl. Dominik živio s braćom. Budući da se ovaj samostan pripravljao da uzmogne primiti sestre, nisu samo radnici izlazili i ulazili u njega nego i ostali ljudi. Kada je ušla, vidjela ga je gdje stoji pored vrata glavnog hodnika kao da čeka nekoga. Vidjevši ga, stavi svoje dijete pred njegove noge i, prostrijevši najprije sebe, preklinjala ga je u suzama da joj vrati njenog sina. Bl. Dominik, dirnut prizorom njezine velike boli, odstupio je malo dalje i molio nekoliko trenutaka. Tada je ustao i, dolazeći pored djeteta, napravio je znak križa nad njim. Tada ga je uzeo za ruku, podigao s poda i vratio mu život i zdravlje te ga dao njegovoj majci zapovjedivši joj da nikome ništa ne govori. Ali, kada se vratila kući, s velikim je zadovoljstvom ispričala što se dogodilo njoj i njezinu djetetu, tako da je ova priča doprla do ušiju vrhovnog svećenika koji je ovo čudo htio svima obznaniti. Ali, bl. Dominik, koji je iskreno ljubio i želio sačuvati svoju poniznost, nije to odobravao i rekao je da, ako se to učini, neće više ostati u gradu, nego će otići Muslimanima preko mora. Pribojavajući se ovoga, Papa je obećao da neće ništa obznaniti. Ali, naš Gospodin, koji je u Evanđelju rekao da će svaki onaj koji se ponizi biti uzvišen, i koji obično uzveliča i pohvali svoje sluge protivno njihovim namjerama i planovima, toliko je potaknuo odanost ljudi i vladara da obožavaju bl. Dominika i da ga slijede svagdje gdje je išao misleći da je on anđeo i smatrajući sebe blaženima samo ako ga dotaknu ili ako posjeduju dio njegove odjeće kao relikviju. Ovo je razlog zbog kojeg su rezali komadiće s njegovog kapuca i ogrtača do te mjere da je jedva dosezao koljena. Kada su braća zabranila ovo, blaženi otac, oduševljen njihovom odanošću reče: “Pustite ih da rade to da zadovolje svoju pobožnost.” Oni koji su svjedočili ovom velikom čudu su brat Tancredi, brat Otto, brat Henry, brat Grgur, brat Albert i mnogi drugi koji su kasnije ispričali detalje sestri Ceciliji, koja je tada živjela u samostanu Sv. Marije u Tempulu, kao i ostale redovnice.

2. Kako je bl. Dominik vratio u život nećaka gospodina kardinala Stjepana

Papa Honorije, svete uspomene, ovlastio je Dominika da okupi sve redovnice raštrkane u mnogim kućama po gradu i osnuje za njih samostan Sv. Siksta, koji se tada popravljao. Kako bi ostvario ovaj veliki zadatak, bl. Dominik je tražio da mu se dodijeli još nekoliko njemu prikladnih fratara kako bi mu pomogli. Zbog toga, Papa mu je kao pomagače dodijelio Ugolina – biskupa Ostije, koji je kasnije postao papa, gospodina Stjepana iz Fossa Nuove, kardinala s naslovom Svetih Apostola, i gospodina Nikolu, kardinala – biskupa Tusculuma. Oni su mu trebali pomoći.

Otpočetka, sve su se redovnice protivile tom planu i u potpunosti su se odbile pokoriti Papi i bl. Dominiku u ovoj stvari. One koje su prihvatile ovo bile su opatice samostana sv. Marije u Tempulu, sve osim jedne od ovih stavile su se bl. Dominiku na raspolaganje sa svim posjedima i prihodima koji su pripadali njihovom samostanu. Uslijed toga bl. Dominik je, s odobrenjem trojice kardinala koji su bili njegovi suradnici, zapovjedio da se prvog dana Korizme, nakon pepeljenja, sve moraju okupiti u kući sv. Siksta, tako da u nazočnosti svih redovnica glavna opatica može predati svoju službu i ustupiti sva prava na svoj samostan njemu i njegovim suradnicima.

Kada su bl. Dominik i tri kardinala zauzeli svoja mjesta i kada je glavna opatica sa svim svojim sestrama stala ispred njih, dojahao je čovjek čupajući si kosu i vičući: “Jao meni! Jao meni!” Kada su ga upitali koja nevolja ga je snašla, odgovorio je: “Nećak kardinala Stjepana pao je s konja i umro.” Nećakovo ime bilo je Napoleon. Kada je njegov stric, kardinal, čuo ovo, okrenuo se i pao ničice pred bl. Dominika u tuzi. Potom je, potpomognut od drugih, bl. Dominik podigao kardinala i blagoslovio ga svetom vodom. Ostavljajući ih otišao je na mjesto nesreće, gdje je pronašao mrtvog mladića užasno slomljenog i teško razderanog. Dao je da ga odnesu u obližnju kuću s naredbom da ga ostave tamo. Dominik je rekao bratu Tancredu i ostalim nazočnim da se pripreme za misu. Nazočni su bili bl. Dominik, kardinali i njihova pratnja i glavna opatica sa sestrama. Bl. Dominik i kardinali su je veoma poštivali zbog svetosti njenog života. Tada je, u suzama, bl. Dominik započeo misu. Približavajući se prikazanju, držao je Tijelo Kristovo u ruci i dizao ga je uvis prema običaju, kada su se svi zapanjili vidjevši kako je bl. Dominik digao Tijelo Kristovo na visinu od jedne stope iznad oltara. Kada je misa završila, on i kardinali s pratnjom i opatica sa sestrama, vratili su se do tijela mrtvog mladića. Sa svojim blaženim rukama spojio je sve slomljene i rastrgane dijelove od glave do pete. Tada je uz mnogo uzdisanja kleknuo da moli uz odar. I drugi i treći put je ponovio proces sastavljanja rastrganog lica i tijela i zatim bi iznova kleknuo na molitvu. Zatim je, ustajući se, napravio znak križa nad tijelom, stojeći na uzglavlju trupla, podigao je ruke nebu i, lebdeći jednu stopu iznad zemlje viknuo snažnim glasom: “Mladiću, Napoleone, u ime našeg Gospodina Isusa Krista, kažem ti da ustaneš.” Najednom, na oči onih koji su došli vidjeti ovaj veliki događaj, ustao je nepovrijeđen i zdrav i rekao je bl. Dominiku: “Oče, dajte mi nešto za jesti.” Zatim mu je bl. Dominik dao hrane i pića i vratio ga veselog duha njegovom stricu bez da je imao i najmanji znak ozljeda. Mladić je bio mrtav od jutra do tri sata poslije podne.

Ovo veoma veliko čudo, kako je ovdje opisano, pripovjedila nam je sestra Cecilija, kojoj su predstavljeni i predočeni svi detalji na njezine vlastite oči i uši.

3. O kruhu i vinu, čudotvorno umnoženom i podijeljenom braći preko njegovih molitava

Dok su braća još živjela u samostanu sv. Siksta i tvorili zajednicu od oko sto članova, bl. Dominik je jednog dana poslao brata Ivana iz Calabrije i brata Alberta iz Rima u grad da isprose milostinju. Od jutra do podneva išli su od kuće do kuće, ali sve uzalud. Kada su se praznih ruku vraćali kući, prolazili su pored crkve sv. Anastazije gdje su susreli ženu koja je veoma voljela Red. Vidjevši da nisu primili nikakvu milostinju, dade im kilogram kruha rekavši: “Mrzim vidjeti vas kako se vraćate praznih ruku.” Oni su joj zahvalili na kruhu i nastavili put kući. Ubrzo su susreli naočita mladića, koji ih je usrdno preklinjao da mu daju milodare. Ali, oni mu objasne kako nemaju gotovo ništa ni za sebe i teško da mogu išta dati njemu. Kako ih je mladić i dalje molio, oni rekoše jedan drugome: “Kako daleko bi kruh dospio sa nama? Dajmo ga njemu za ljubav Božju.” Čim su mu dali kruh mladić je nestao tako brzo da nisu znali u kojem je smjeru otišao. Kada su stigli u prioriju, prvi koga su susreli bio je bl. Dominik, koji je već znao, posebnom objavom, sve što se dogodilo. Nasmijao im se i rekao: “Vidim da ništa nemate, djeco moja.”, a oni mu odgovoriše: “Ne, oče.” Zatim su mu ispripovjedili što su dobili i ispripovjedili su mu o čovjeku koji ih je preklinjao, kojemu su dali kruh. Ali, on im je rekao: “To je bio anđeo Gospodnji. Ipak, Gospodin će nahraniti sluge svoje. Pođimo i pomolimo se.” Nakon što su izrekli kratku molitvu u crkvi, rekao im je da pozovu zajednicu na obrok. Ali, oni ga podsjete: “Sveti oče, kako im možete reći da dođu kada nemamo ništa čime bismo ih poslužili”, a on im odgovori: “Gospodin će nahraniti sluge svoje.” Ali, kako su se oni nastavili kolebati, pozvao je brata Rogera, prokuratora, i naredio njemu da pozove braću u blagavaonicu, jer će Gospodin providjeti za svoje sluge. Tako su postavili stolove i, kada su dali znak, zajednica je ušla u blagavaonicu. Nakon što je bl. Dominik blagoslovio jelo, braća su sjela i brat Henry iz Rima je počeo čitati. Za svojim stolom, bl. Dominik je sklopio ruke na molitvu. Zatim se obećanje koje je dao preko Duha Svetoga počelo ispunjati jer su se, u sredini blagovaonice iznenada pojavila dva naočita mladića s čijih su ramena sprijeda i straga visjele dvije prekrasne košare napunjene kruhom. Poslužujući najprije najmlađe, počeli su, jedan s lijeve, a drugi s desne strane, dijeliti svakom bratu po jedan cijeli kruh čudesne pojave. Kada su došli do bl. Dominika i njemu dali kruh, naklonili su se i nestali, nitko sve do dana današnjega ne zna odakle su došli ni gdje su otišli. Bl. Dominik je rekao braći: “Hajde , braćo, jedite kruh koji vam je Gospodin poslao.”

Tada je braći koja su posluživala rekao da donesu malo vina za braću. Ali, oni su odgovorili: “Sveti oče, vina nema.” Tada, ispunjen proročkim duhom, bl. Dominik im reče da odu do posude za vino i donesu vina kojega im je Gospodin stavio tamo. Otišli su i pronašli da je posuda ispunjena vinom do vrha. Donijevši malo, poslužili su ga braći. A, bl. Dominik reče: “Hajde, braćo, pijte vina koje nam je Gospodin poslao.” Tako su jeli i pili koliko im je trebalo toga dana i sutra i prekosutra. Kada je obrok bio gotov naredio je da neupotrjebljeni kruh i vino budu dati siromasima, jer nije želio da išta ostane u kući. Ali, kroz tri dana nije nikoga slao da prosi, jer ih je Gospodin opskrbljivao vinom i kruhom s neba u obilju. Kasnije je blaženi otac održao braći prekrasnu propovijed opominjući ih da nikada ne gube vjeru u Božju providnost, čak i u najtežim potrebama.

Kasnije su brat Tancred, prior braće, braća Odo i Henry iz Rima, brat Lawrence iz Engleske, brat Gaudio, brat Ivan iz Rima i mnogi drugi opisali ovo divno čudo sestri Ceciliji, koja je živjela u samostanu Sv. Marije u Tempulu, i ostalim redovnicama. Njima su dali i nešto od tog kruha i vina kojeg su godinama čuvali kao relikvije.

Brat Albert, kojega je bl. Dominik bio poslao sa još jednim bratom po milostinju, bio je jedan od dvoje braće čiju sretnu smrt je bl. Dominik predvidio. Drugi je bio brat Grgur, veoma naočit i dobrodušan fratar, koji je, primivši sakramente s velikom pobožnošću, bio prvi koji je krenuo na put Božji. Samo tri dana poslije, brat Albert, nakon primanja sakramenata, zamijenio je ovaj tamni zatvor za rajsku palaču.

4. O demonu koji se pojavio u obliku čovjekolikog majmuna bl. Dominiku dok je on pisao

Jedne noći, dok su braća još živjela u sv. Sikstu, blaženi otac, nakon što je dugo vremena molio, napusti crkvu i, upalivši svjetiljku, sjeo je na kraj spavaonice kako bi pisao. Najednom demon u obliku čovjekolikog majmuna stane pred njega i počne poskakivati gore dolje, praveći grimase i ismijavajući ga posprdnim stihovima. Tada ga bl. Dominik upozori da stane mirno i, uzevši svjetiljku, dade je demonu da je drži pred njim. Sa svjetiljkom u ruci demon stane ispred njega i nastavi činiti grimase i recitirati svoje stihove. Kako je svjetiljka izgarala i prsti čovjekolikog majmuna su počeli gorjeti. Najednom je počeo zavijati, vrtjeti se i okretati se, kao i svaki onaj koji je iskusio kako mu krajičak vječne vatre stvara neprilike preko vremenite vatre. Ali, bl. Dominik upozori demona da bude tih. Što je mogao učiniti? Stajao je držeći svijeću sve dok njegov kažiprst nije izgorio sve do mjesta gdje se spaja s rukom. Ovo ga je učinilo još bučnijim i izopačenijim nego što je bio prije. Tada je bl. Dominik uzeo remen koji je uvijek nosio sa sobom i dao čovjekolikom majmunu udarac rekavši: “Odlazi, zlikovče jedan.” Udarac je zvučao kao kad netko probije balon ispunjen zrakom. Čovjekoliki majmun se bacio kroz najbliži zid i nikada se nije vraćao, ali smrad kojega je proizveo nije ostavljao sumnju o tome tko je on uistinu.

Sestra Cecilija je čula kako blaženi otac priča ovu priču braći i sestrama i vidjela ga je kako oponaša geste i grimase čovjekolikog majmuna.

5. Kako je istjerao sedam vragova iz neke žene

Nakon što su se sestre preselile u samostan sv. Siksta isti blaženi otac je najavio da će se tamo održati svečano bogoslužje na drugu korizmenu nedjelju, kada se čita Evanđelje o Kani galilejskoj. U određeni dan, velika grupa muškaraca i žena, mladih i starih, okupila se, a bl. Dominik je stajao pored samostanskih vrata, gdje su ga sestre mogle vidjeti i čuti. Dok je propovijedao Božju riječ, prekidali su ga snažni krici žene opsjednute demonima; a ona je tvrdila da ih ima sedam. “Bestidniče, bestidniče!”, plakala je, “svojim varkama si ih četiri istjerao iz mene. Bili su moji, a ti si ih uzeo iz mene.” Kada su joj ljudi rekli da bude tiha i da ne prekida službu, bl. Dominik joj je rekao: “Tišina, tišina.” Ali, demoni, koji su govorili kroz njena usta, odgovoriše: “Nećeš nas istjerati odavde. Ona je naša i nećemo otići. Ima nas sedmero koji smo ušli u nju na ovaj ili onaj način.” I svaki je tada počeo govoriti kako je ušao u nju. Kako su ljudi sve više bili uzbuđeni njenim prekidom bl. Dominik je podigao ruke i, čineći znak križa, rekao: “U ime našega Gospodina Isusa Krista, ja vam zapovijedam da je napustite i ne uznemiravate je više.” Zatim se žena počela tresti i bljuvati mnogo krvi i ugljena, toliko mnogo da se činilo da je mrtva. Zatim bl. Dominik naredi da je iznesu van iz crkve u kuću gdje su joj mogli pružiti brigu dok se potpuno ne oporavi, i dao joj je ime sestra Amata. Kada su kasnije sestra Cecilija i njene družice, iz poslušnosti prema papinoj zapovijedi, živjele u sv. Janji u Bologni, ova ista žena, sada savršeno izliječena, hodočastila je na grob sv. Jakova Apostola i na putu tamo posjetila je sestre i bila je vrlo vesela i vedra.

Ovo čudo je izveo bl. Dominik kada je stao propovijedati pokraj samostanskih vrata crkve sv. Siksta, a svjedočila mu je sestra Cecilija i ostale sestre, koje su ga vidjele kako stoji pored vrata i, u velikom strahu, čule su kako je zapovjedio demonima da odu.

 6. O umnoženju vina. O anđelu koji ga je jedne noći vodio. O novaku kojega je jedne noći oslobodio od napasti      

Isti plemeniti otac bio je postojane navike da provodi čitav dan na dobrobit duša u marljivom propovijedanju, slušanju ispovijedi ili radeći druga djela milosrđa. Na večer bi posjetio sestre u nazočnosti braće i poučavao ih o Redu. Jedne večeri, kada je bilo toliko kasno da se činilo da neće doći, sestre su završile svoje molitve i povukle se u spavaonice. Odjednom su braća zazvonila zvonom, što je bio znak sestrama da se okupe, kad god je blaženi otac dolazio. Kada su čule zvono, sve su se sestre požurile u crkvu i, otvarajući vrata, našle su ga gdje sjedi s braćom i čeka ih. Bl. Dominik je rekao: “Kćeri moje, ribario sam i Gospodin mi je dao veoma veliku ribu.” Pokazivao je na brata Gaudia, Rimljanina, koji je baš bio primljen u Red, sin jedinac poznatog plemića Alexandera. Zatim im je održao podugačak govor, koji im je pružio beskrajnu utjehu. Nakon ribarenja, rekao je: “Bilo bi dobro, kćeri moje, da kušamo malo vina.” Tada je pozvao brata Rogera, podrumara, i rekao mu da donese malo vina i praznu šalicu. Kada im je brat to donio, rekao mu je da napuni šalicu. Nakon što je blagoslovio vino i sam popio malo, proslijedio ga je svoj nazočnoj braći. Ubrajajući i klerike i braću laike, bilo ih je nazočno 25 i, iako je svaki pio koliko god je želio, šalica se nikako nije ispraznila, nego je ostala potpuno puna. Nakon što su se sva braća napila, bl. Dominik je rekao: “Želim da i moje kćeri kušaju malo.” Zatim je pozvao sestru Nubiju i rekao joj: “Otiđi do posude s vinom i daj svim sestrama vina.” Otišla je s još jednom sestrom i vratila se s šalicom napunjenom do ruba; i iako je bila sasvim puna ni jedna kap se nije prolila. Zatim su sve sestre kušale malo: najprije priora, a zatim ostale, koliko god su željele, dok je bl. Dominik cijelo vrijeme govorio: “Ispijajte, kćeri moje!” Tamo su bile stotinu i četiri sestre i svaka je uzela koliko god je željela vina; šalica je još ostajala puna, kao da je novo vino neprestano lijevano u nju. Zatim im je vratio šalicu koja je ostala puna kao što je bila kada su mu je isprva donijeli. Nitko do dana današnjega ne zna što se dogodilo s tim dvjema šalicama vina.

Kada je ovo bilo završeno, bl. Dominik reče: “Gospodin želi da pođem u sv. Sabinu.” Čuvši ovo, brat Tancredi, prior, brat Odo, kapelan sestara, ostala braća i priora i ostale sestre pokušali su ga odgovoriti: “Sveti oče, gotovo je ponoć. Ne bi bilo zgodno da sada odete odavde.” Ali, on ih nije želio slušati, nego reče: “Budući da je gospodin onaj koji želi da odem, on će poslati svoga anđela da me prati na putu.” Vidjevši da neće promijeniti svoj plan, brat Tancredi, prior braće, i brat Odo, kapelan sestara, spremili su se poći s njim.

Kada su došli do crkvenih vrata, tamo se iznenada pojavi, u skladu s obećanjem bl. Dominika, naočit mladić stojeći pokraj vrata i držeći u svojoj ruci stvari, kao netko tko se sprema na put. Tada bl. Dominik reče svojim suputnicima da hodaju za mladićem, dok će on sam hodati iza njih. Kada su došli do crkve sv. Sabine vidjeli su da su vrata zatvorena i osigurana zasunom. Ali, mladić koji ih je vodio putem uhvatio je jednu stranu vrata, koja se odmah otvorila. Tada je ušao, a slijedila su ga dva brata i bl. Dominik. Kada su bili unutra, mladić je nestao, a vrata su se zatvorila ostavši u istom onom položaju u kojem su ih pronašli. Nato brat Tancredi upita bl. Dominika: “Sveti oče, tko je bio mladić koji je došao s nama?” A, on odgovori: “Sinko moj, bio je to anđeo Gospodnji kojega nam je On poslao da nas vodi.”

Kada je zvono zazvonilo za matutin, braća su došla u kor i, našavši bl. Dominika i njegove suputnike tu, pitali su se kako su oni mogli ući kroz vrata zatvorena zasunom.

U samostanu je tada bio mladi novak iz Rima, imenom brat James, koji je, kao rezultat nekoliko iskušenja, odlučio da će, čim se vrata crkve nakon matutina otvore napustiti Red. Kada je ovo bilo objavljeno bl. Dominiku, on je odlučio preteći ga. Stoga, čim je završio matutin, pozvao je mladića i veoma ljubazno razgovarao s njim, moleći i savjetujući ga da se ne dozvoli zavesti varkama neprijatelja ostavljajući ovo sveto društvo, nego da se očuva u službi Božjoj. Ali, njegova molba i savjet došli su u gluhe uši, jer je mladić ustao i, uklanjajući habit, obznanio da je odlučio napustiti Red. Tada, s očinskim razumijevanjem za mladića na kojega je nasrnula nasilna napast, bl. Dominik mu reče: “Sinko moj, pričekaj samo nekoliko minuta. Nakon toga čini što ti drago.” Tada se bacio ničice na molitvu. Ono što je uslijedilo daje nam predodžbu utjecaja bl. Dominika kod Boga i kako je vrlo lako mogao dobiti od Boga što god je želio. Jedva što je završio svoju molitvu kada je mladić, koji je tako jako briznuo u plač, pavši na pod licem prema dolje, tražio oprost i da mu se vrati habit kojeg je bio odložio pod nasrtajem napasti, obećavajući kako nikada više neće napuštati Red. Tada ga je plemeniti otac ponovno obukao u habit Reda, istodobno ga upozoravajući da se nikada ne prepušta tolikim napastima, nego da ostane jak u službi Kristu. Izliječen po zaslugama svog posrednika, novak je od tada nadalje proveo dug i hvale vrijedan život u Redu.

U jutro se bl. Dominik s pratnjom vratio u samostan sv. Siksta. Tamo su, u njegovoj nazočnosti, njegovi suputnici ispričali sestri Ceciliji i ostalim sestrama sve što se dogodilo. Na sve to bl. Dominik je potvrdno klimao glavom odobravajući i nadodao je: “Kćeri moje, Božji neprijatelj je planirao ščepati jednu od Gospodinovih ovčica, ali Gospodin ju je oslobodio iz njegovih ruku.”

7. Kako mu se Blažena Djevica ukazala u molitvi i otkrila mu svoju zaštitu nad Redom

Jedne noći, nakon što se njegova molitva produžila sve do ponoći, otišao je iz crkve i došao u spavaonicu, gdje je dovršio ono zbog čega je došao i, zauzevši mjesto na kraju spavaonice, nastavio se moliti. Dok je stajao moleći se, preletio je pogledom na drugi kraj spavaonice i vidio tri prekrasne žene kako ulaze, ali primijetio je da je ona u sredini bila veličanstvena dama daleko ljepša i dostojanstvenija od ostale dvije. Jedna od njih je nosila prekrasnu svjetleću posudu, a druga škropilicu koju je predala dami u sredini, koja je zatim išla od kreveta do kreveta škropeći braću svetom vodom i blagoslivljajući ih. Idući tako uzduž, prošla je kraj jednog brata bez da ga je blagoslovila ili poškropila. Bl. Dominik je promatrao ovo i zapazio brata kojega je zanemarila. Zatim je, ustavši s molitve hodao prema svijeći koja je visjela na sredini spavaonice i, pavši ničice pred damine noge, počeo ju je preklinjati da mu kaže tko je ona, iako je već znao. U to vrijeme braća i sestre u Rimu nisu pjevali predivnu i nabožnu antifonu Salve Regina, nego su je samo izgovarali klečeći. U svom odgovoru dama reče bl. Dominiku: “Ja sam ona koju uvečer zazivaš kada kažeš: «Svrni, dakle, zagovornice naša, one svoje milostive oči na nas, …» Pala sam ničice pred mog sina i molila ga da čuva ovaj Red.” Bl. Dominik je zapitao o njenim družicama: “Jedna je Cecilija, a druga Katarina.”, odgovori mu ona. Nakon toga bl. Dominik ju je upitao o bratu pored kojeg je prošla blagoslivljajući i škropeći sve ostale. “Jer nije bio pravilno pripravljen.”, reče mu. Nakon ovoga je nastavila škropiti i blagoslivljati sve ostale i zatim je nestala. Kada je otišla, bl. Dominik se vratio moliti na mjesto na kojem je prije stajao. Najednom je bio duhom odnesen pred Boga i vidio je našu Gospu, Blaženu Djevicu, gdje sjedi s desna Bogu. Bl. Dominiku se činilo da Gospa nosi sjajno plavi ogrtač, boje safira. Osvrnuvši se, bl. Dominik je mogao vidjeti redovnike i redovnice svih redova osim svoga gdje okružuju prijestolje Božje i stoga je počeo gorko plakati udaljavajući se i ne usuđujući se pristupiti Gospodinu i njegovoj Majci. Tada mu je Gospa dala znak da dođe bliže. Ali, on se nije usudio dok ga Gospodin osobno nije pozvao. Tada se bl. Dominik bacio pred njih plačući još jače. Ali, Gospodin mu reče da ustane i kada je ustao, Gospodin ga upita: “Zašto tako plačeš?” “Plačem jer ovdje vidim sve ostale redove, ali mom nema ni znaka.” Gospodin mu reče: “Želiš li vidjeti svoj Red?”, a on odgovori: “Da, Gospodine.” Tada Gospodin stavivši ruku nad ramena Blažene Djevice reče bl. Dominiku: “Povjerio sam tvoj Red mojoj Majci.” Zatim ga opet upita: “Da li još uvijek želiš vidjeti svoj Red?”, a on opet odgovori: “Da, Gospodine.” Tada Blažena Djevica rastvori svoj ogrtač, koji ju je pokrivao i raširi ga pred bl. Dominikom, kojemu se on učinio dovoljno velik da pokrije čitavo nebo i sve pod njim, i vidio je veliko mnoštvo braće. Zatim, pavši ničice, bl. Dominik zahvali Bogu i Blaženoj Mariji, Majci njegovoj. Nakon toga, vizija nestane i on se vrati k sebi baš kada je zvono zazvonilo na matutin.

Nakon što je završio matutin, pozvao je braću na okup i održao im dugačak i prekrasan govor, potičući ih na ljubav i odavanje počasti Blaženoj Djevici Mariji. Između ostalog im je ispripovjedio i svoju viziju. Nakon okupljanja, pozvao je brata kojeg Blažena Djevica nije blagoslovila i ljubazno ga upitao ako ima neki grijeh zašto ga taji od njega, jer su mu se neka braća ispovijedala. Njegov odgovor je bio: “Sveti oče, ne nalazim ništa na mojoj savjesti, osim što sam, kada sam se probudio za matutin, otkrio da sam se odmarao bez tunike.”

Viđenje je bl. Dominik ispričao sestri Ceciliji i ostalim sestrama samostana Sv. Siksta kao da se to dogodilo nekome drugome, ali braća koja su bila s njim i čula to iz njegovih usana potvrdili su sestrama da se radilo o njemu. Ovom prigodom je bl. Dominik naredio da sva braća Reda moraju spavati u svojim habitima i cipelama.

8. Kako je demon, koji se pojavio u obliku guštera, pokušao spriječiti njegovo propovijedanje

Jednog dana održavši misu bl. Dominik otiđe vani i stavši pokraj vrata, reče sestrama da dođu na rijeku gdje je bio mlin, jer je namjeravao propovijedati riječ Božju. Ali, znajući što će se dogoditi reče: “Kćeri moje, ako neprijatelj ljudskog roda pokuša preplašiti vas pojavljujući se u obliku neke čudne spodobe, nemojte se preplašiti.” Zatim su sestre pošle na mjesto koje im je opisao bl. Dominik pitajući se zašto im želi propovijedati na tako neuobičajenom mjestu. Budući da se mlin tada popravljao, on i nekolicina braće su prošli kroz samostan sestara kako bi došli na mjesto gdje su se sestre okupile. Nakon što su zauzeli mjesta uzduž rijeke, bl. Dominik je veoma snažno počeo govoriti o vražjim lukavštinama i varkama. Dok je govorio, vrag se iznenada pojavi u obliku strašnog, crnog i ružnog guštera s dvije glave i dva repa. Gmizao je uzduž riječne obale, brzo dižući glave i repove i zatim udarajući njima o obalu. Zatim je krenuo prema sestrama kao da će ih napasti. Ali, znajući preko Duha Svetoga što je to, bl. Dominik ga pogleda ravno u njegove divlje oči i tresuću glavu i reče: “Ti, neprijatelju, ti, neprijatelju.” Zatim, okrećući se sestrama, reče: “Nemojte se bojati; ne može vam nauditi.” Ali, vidjevši da su se neke sestre već toliko uplašile da su ustale i pobjegle, reče mu: “Zapovijedam ti, neprijatelju ljudskoga roda, da se baciš u ovu vodu.” I on se odmah bacio u vodu i nikada se više nije pojavio.

Ovom čudu su prisustvovale sestra Cecilija i sve ostale sestre iz sv. Siksta, kao i nekolicina braće.

9. Kako je bl. Dominik izliječio tri sestre od vrućice

Jednog dana bl. Dominik dođe kolima i pozove sestru Konstancu, vrataricu, i upita je da li su sestra Teodora, sestra Thedranna i sestra Nympha zdrave. Ona mu odgovori da te tri sestre boluju od vrućice i da je jedna od njih, sestra Teodora, u velikoj boli. Bl. Dominik joj reče: “Idi i reci im u moje ime da sam zapovjedio da ne boluju više.” Zadivljujuća je činjenica da mu nitko nije rekao da su ove sestre bolesne, ali on je to znao preko Duha Svetoga. Sestra je otišla dok je bl. Dominik čekao na kolima i rekla je sestrama kako im je on rekao da prestanu bolovati od vrućice. Najednom ih je minula slabost, ustale su i okružile čitavu kuću kao znak ostalim sestrama, koje su bile zbunjene tolikim čudom. Kada se sestra vratila, rekla je bl. Dominiku što se dogodilo i on je otišao na kolima zahvaljujući Bogu.

10. O demonu koji je prevrnuo svijeću dok je on propovijedao, ali je ona nastavila svijetliti

Jednom je bl. Dominik vraćajući se iz Španjolske donio svakoj sestri drvenu žlicu na dar. Tako je navečer jednog dana nakon mnogo sati propovijedanja i drugih djela milosrđa došao posjetiti sestre i donio im je žlice koje je pribavio u Španjolskoj. Smjestivši se zajedno s braćom pored prozora, počeo je propovijedati sestrama o zamkama neprijatelja i reče im da će se sotona, s nakanom da ih prevari, ne samo preobraziti u anđela svjetlosti, nego će, ako može, spriječiti propovijedanje i druga dobra djela, i poprimiti će oblik najšaljivijih stvari, čak vrapca. Časni otac jedva što je izgovorio ove riječi, a već se pojavi neprijatelj ljudskoga roda u liku vrapca i počne letjeti iznad glava sestara dovoljno nisko da bi ga one mogle uhvatiti rukama kada bi to željele i tako prekinuti službu. Primijetivši to bl. Dominik pozove sestru Maksimillu i reče joj: “Uhvati ga i donesi meni.” Ona ustane i bez poteškoća uhvati vrapca i preda ga kroz prozor bl. Dominiku, koji ga je držao u rukama i počeo mu vješto čupati perje govoreći: “Neprijatelju, neprijatelju!” Tada su se sva braća i sestre smijali kao je on izvukao svo perje van i brbljao tugaljivim glasom dok je to radio. Zatim ga je oslobodio rekavši: “Leti sada, ako možeš, neprijatelju ljudskoga roda. Možeš raditi koliko god hoćeš buke kako bi nam smetao, ali nam ne možeš nauditi.” Ali, nakon što su se sestre smjestile kako bi dalje poslušale službu, vratio se kroz prozor i smjestio na mjedenu posudu koja je visjela na malom lancu ispred oltara Blažene Djevice. U posudi je bila goruća svjetiljka ispunjena uljem, koja se preokrenula kada je ptica udarila u lanac. Ali, iako je svijeća tada bila odvojena od brončane posude, niti se razbila niti je ispala van. Umjesto toga, ostala je preokrenuta naopako u zraku s plamenom prema dolje i postoljem prema gore. Nakon udara, sestre su podigle ruke i bile su zapanjene vidjevši svijeću kako stoji u zraku bez ikakva uporišta. Ovo se dogodilo točno kako je bl. Dominik predvidio. Jer, iako je svijeća stala preokrenuta u zraku, nastavila je gorjeti i nijedna kap ulja nije se prolila.
Čak i zrnca žita koja su se nalazila u posudi pod svijećom da je učvrste nisu se rasula. Jednom riječju, sve je nastavljeno kao da se ništa nije dogodilo. Kada su bl. Dominik i braća vidjeli ovo, zahvalili su Bogu. Zatim bl. Dominik naredi sestri Sabini, koju je on tada imenovao sakristankom, jer je on tada imenovao sve službenike sv. Siksta, da vrati svjetiljku u prvotni položaj. Ona je to i učinila. I tako se ispostavilo da se varka, koju je neprijatelj ljudskoga roda napravio u zavisti, s namjerom da spriječi službu i nanese zlo, okrenula u slavu Božju. Kao i vrabac koji je odletio u noć i nestao bez da itko zna kamo.
Kada je bl. Dominik navečer propovijedao sestrama, braća ispred samostana i sestre u njemu svijetlili su velikim svijećama kako bi lakše mogli vidjeti što se događa u crkvi.
Ovo ugodno čudo je bl. Dominik izveo u crkvi sv. Siksta, pored samostanskog prozora, u nazočnosti sestre Cecilije i ostalih sestara sv. Siksta.

11. Kako je naš Gospodin, po zaslugama bl. Dominika, čudotvorno ohrabrio novaka u Redu

Isti blaženi otac je u Red primio lijepog mladića iz Rima imenom brat Henry. Bio je plemenitog roda i još plemenitije naravi. Kada su njegovi rođaci saznali da je ušao u Red, planirali su ga silom odvesti i vratiti u svijet. Kada je ovo otkriveno bl. Dominiku, poslao je mladića s još nekoliko drugova u drugu prioriju izvan grada. Ali, rođaci su čuli za to i slijedili ga. Novak je s drugovima došao do rijeke Pons Quartinear u Via Nomentana. Prešavši rijeku, mogli su vidjeti da su njihovi progonitelji već došli do obale s koje su oni otišli. Zatim, vidjevši da su već blizu, novak se preporuči Bogu i zaslugama bl. Dominika, da ga očuva od njegovih progonitelja. Tada je napravljena zadivljujuća stvar od onoga koji sam čini čudesa. Jer, čim su progonitelji sa konjima ušli u rijeku da je prijeđu, voda se digla tako visoko da je nisu mogli pregaziti. Prepoznavši što se dogodilo, bili su zapanjeni i vratili su se svojim obiteljima, nesmetano ostavljajući novaka u Redu. Tada braća i novak s njima, vidjevši da su oni odustali, odlučiše se vratiti bl. Dominiku. Kada su se vratili da prijeđu rijeku, voda se odmah povukla na normalnu razinu i tako im pružila siguran prolaz. Ovo čudo je sestri Ceciliji i drugim sestrama Sv. Siksta ispričao novak, zabrinut kao i braća koja su bila s njim.

12. Po svojim milostima liječi osamljenicu od strašne bolesti

U Rimu je živjela veoma sveta i pobožna žena, imenom sestra Bona, sama u tornju pokraj Lateranskih vrata, a druga žena, imenom Jakobina, čekala ju je. Bl. Dominik je veoma cijenio njenu svetost i često ju je posjećivao kako bi je ispovjedio ili kako bi joj donio svetu Pričest. Ova sveta osamljenica je bolovala od nesretne bolesti tako da su joj grudi vrvjele nebrojenim štetočinama. Usto, ako bi koje od ovih stvorenja ispalo, ona bi ga uzela i vratila gdje je bilo.

Kada ju je jednog dana, prema svom običaju, bl. Dominik posjetio kako bi je pričestio, sjeo je kraj malenog prozora i poučavao ju je i savjetovao. Između ostalog, tražio je da mu pokaže mjesto boli. Ona je rastvorila tuniku i pokazala mu kako su joj grudi pune crviju. Vidjevši je u takvom stanju, sažalio se i rekao: “Mogu li te tražiti posebnu uslugu, da mi pokloniš jednoga od tih crviju?” Ona je isprva odbila, ali napokon pristane pod uvjetom da joj ga vrati. Kada je to obećao, uzela je jedno od tih stvorenja sa svojih grudi i dala mu ga kroz maleni prozorčić. Bio je prilično velik i imao je veliku glavu. Kada ga je bl. Dominik uzeo kako bi ga pogledao, crv se iznenada pretvorio u prekrasan dragulj. Kada su braća koja su bila s njim vidjela ovo, rekli su mu da ga ne vraća. Ona je tada stala plakati i preklinjati ga da joj vrati njezin dragulj. Stoga je bl. Dominik podigao ruku do prozorčića i vratio joj dragulj. Potom su on i braća vidjeli kako ga ona vraća natrag na grudi, na mjesto s kojega ga je uzela. Odmah se pretvorio u crva. Zatim joj je bl. Dominik dao odrješenje, blagoslovio je i otišao.

Kratko nakon njegovog odlaska crvi su pali s ženina tijela. Crvi su uginuli i taj dio njezinog tijela se zaliječio, a grudi su joj postale zdrave kao u dvanaestogodišnje djevojke. Nakon nekoliko dana, bl. Dominik ju je opet posjetio i pronašao ju potpuno zdravu. Pokazala mu je kako joj se tijelo potpuno zaliječilo i kako su joj se grudi obnovile. Priznala je njemu i njegovoj braći da ju je preko njegovih zasluga Gospodin oslobodio njezine bolesti.

Bl. Dominik osobno i brat Tancredi, koji je bio s njim i osvjedočio se svojim očima, ispričali su ovo čudo i sve činjenice ovdje spomenute sestri Ceciliji i ostalim sestrama Sv. Siksta.

13. Kako je Gospodin, po zaslugama bl. Dominika, izliječio rame druge osamljenice

Iza crkve sv. Anastazije živjela je jedna druga osamljenica imenom sestra Lucija, koju je sestra Cecilija vidjela mnogo puta prije nego je ušla u samostan. Osamljenica je patila od nekoliko bolesti u ramenu. Bolest joj je toliko isušila meso i kožu da ništa osim kosti nije ostalo u njenom ramenu i ruci. Kako je bl. Dominik prolazio pored njezinog doma kad god je išao u sv. Siksta, povremeno bi se zaustavio i posjetio je. Jednog dana kada ju je posjetio u društvu brata Bertranda Španjolca i s još nekom braćom, učinio ju je da mu pokaže rame u kojem je bolovala. Kada mu ga je pokazala napravio je znak križa, blagoslovio rame i otišao. Ona je zatim otkrila da je, po zaslugama bl. Dominika, primila potpuno ozdravljenje.

Ovo čudo je bl. Dominik osobno, ali i brat Bertrand, svjedok, ispričao sestri Ceciliji i ostalim sestrama sv. Siksta.

14. Kako je bl. Dominik ustanovio samostan Sv. Siksta za časne sestre i donio u njega kip Blažene Djevice

Kada je bl. Dominik izvršavao zapovijed Pape Honorija da okupi sve redovnice koje su stanovale u Rimu i osnuje u crkvi sv. Siksta, gdje su tada živjela braća, za njih samostan, jedna od onih kojih se to ticalo bila je i opatica sv. Marije u Tempulu, koja je u svom samostanu posjedovala kip Blažene Djevice, koji se sada nalazi u crkvi sv. Siksta. Ova opatica je obećala da će ona, sestra Cecilija i sve ostale sestre, osim jedne, preseliti se i položiti zavjete u ruke bl. Dominika, ako kip Blažene Djevice ostane s njima u crkvi sv. Siksta. Ali, ako kip ikada bude uklonjen sa svoga mjesta, ona i njezine sestre biti će odriješene od zavjeta. Bl. Dominik je drage volje prihvatio ovaj uvjet. Nakon što su položile zavjete, bl. Dominik im je rekao da nije želio da napuste svoj samostan da bi posjećivale rodbinu i prijatelje. Kada je rodbina čula za ovo, došla je u samostan i stala je grditi opaticu i sestre veoma odrješito što su dopustile da tako hvalevrijedan samostan stoji beskoristan i što su se dobrovoljno prepustile u ruke tog prostaka i nasrtljivog ništavnika. Kao rezultat toga neke sestre se pokajaše zbog zavjeta što su ga položile. Zbog toga, bl. Dominik, znajući za ovo preko Duha Svetoga, ode k njima jednog jutra i reče im: “Kćeri moje, već ste se predomislile i ne želite više kročiti Gospodinovim stazama. Sada želim da svaka od vas koja još uvijek želi ući u ovaj samostan dobrovoljno obnovi zavjete u moje ruke.” Tada su opatica i ostale sestre, čak i one koje su se prethodno pokajale, ali su ponovno osjetile poziv po njegovim zaslugama, još jednom položile zavjete u njegove ruke.

Kada su sve ponovno položile zavjete pod istim uvjetima kao i prije, bl. Dominik je sakupio sve ključeve samostana i od tada preuzeo potpunu kontrolu nad samostanom. Zatim je naredio braći laicima da čuvaju samostan danju i noću, da osiguravaju hranu i sve potrepštine za sestre te da im ne dozvole da razgovaraju s rodbinom ili ostalim osobama, osim ako još netko nije nazočan.

Potom, nakon što je Papa dao crkvu sv. Sabine braći i nakon što su oni prenijeli sve svoje potrepštine i knjige i ostale stvari iz sv. Siksta, bl. Dominik je želio da se opatica i ostale sestre presele u crkvu sv. Siksta. Ovo je učinjeno na prvu korizmenu nedjelju. Sestra Cecilija, koja je tada imala sedamnaest godina, bila je prva koja je primila habit od bl. Dominika, dok je on stajao na ulaznim vratima. Po treći put se zavjetovala u njegove ruke. Nakon nje je došla opatica i sve ostale sestre iz samostana i, napokon, velik broj drugih redovnica i laikinja, pa je njihov sveukupan broj iznosio stotinu i četiri.

Dan nakon što su se sestre zavjetovale, kip Blažene Djevice je donesen u crkvu sv. Siksta, navečer. Ali, iz straha od Rimljana, koji su se protivili micanju kipa s mjesta gdje im ga je bilo lakše vidjeti, bl. Dominik i dva kardinala - - gospodin Nikola i gospodin Stjepan, čijeg je nećaka vratio u život - - predvodili su, popraćeni mnogim drugim osobama, noseći zapaljene baklje, hodajući bosonogi i noseći kip na svojim ramenima u crkvu sv. Siksta. Tamo su ih dočekale sestre, koje su izule obuću i molile se čekajući. S velikim poštovanjem, kip je postavljen u sestarsku crkvu gdje i danas stoji na čast našeg Gospodina Isusa Krista, kojemu neka je čast i slava u vijeke. Amen!

15. Portret blaženog Dominika

Pojavu bl. Dominika opisala bih na slijedeći način. Bio je mršav i srednje visine. Lice mu je bilo lijepo i prilično rumeno. Njegova kosa i brada bile su crvenkaste, a oči prekrasne. Iz njegovih smeđih očiju širilo se nekakvo zračenje što je svakoga tjeralo da ga voli i poštuje. Uvijek je bio radostan i vedar, osim kada je sažalijevao tuđe nevolje. Ruke su mu bile duge i lijepo oblikovane, a njegov glas je imao ugodnu rezonancu. Nikada nije bio bez kose, iako je šišao vrh tjemena, koja je bila poprskana s nekoliko sivih vlasi.

Sve navedene izjave o bl. Dominiku dala je sestra Cecilija, koja tako snažno svjedoči za njihovu istinitost da, ako bi bilo neophodno ponoviti ih pod zakletvom, ona bi to učinila. Ali, budući da je ona tako sveta i religiozna osoba i jer je vrlo lako vjerovati njenim jednostavnim riječima, ovaj izvještaj, koji nam je dat s njezinih usana, zapisala je sestra Angelica iz istog samostana sv. Janje na čast i slavu našeg Gospodina Isusa Krista, našeg blaženog Oca Dominika i na utjehu braći. Ispričajte stil sastavljačice, jer je ona jadna neupućena u gramatiku.

------- 

Blažena Cecilija Rimska

Smatram da bi bilo nepošteno kada ne bih kazao nekoliko riječi o autorici ovog djela, pa ću stoga iznijeti neke najvažnije crte iz života blažene Cecilije Rimske. Točna godina rođenja ove dominikanske blaženice nam je nepoznata, ali možemo pretpostaviti da je rođena početkom XIII. stoljeća. S nepunih dvadeset godina je primila habit sestara Reda propovjednika, a svete redovničke zavjete je položila pred samog svetog Oca utemeljitelja s kojim se dobro poznavala te je na temelju tog duhovnog prijateljstva i mogla napisati ovo biser djelo dominikanske duhovnosti, ali i dati vjeran opis izvanjskog izgleda sv. Oca utemeljitelja. Bila je svjedokom osnivanja samostana sv. Siksta za dominikanske redovnice što je vidljivo i iz njezinog svjedočanstva o sv. Dominiku. 1223. godine je s još tri sestre otišla u novi samostan sv. Janje u Bologni kako bi tamo pomogla bl. Dijani Andalo (? – 1237.) i njezinoj zajednici da se priviknu na dominikanski način života. Najvrjednije blago koje je donijela sa sobom bila je živa uspomena na sv. Oca Dominika i njegov Bogu ugodni život. Spomenuti samostan u Bologni je utemeljila bl. Dijana Andalo pošto je vlastitim novcem kupila jednu zgradu te je preuredila kako bi se u nju mogle nastaniti dominikanske koludrice. Blažena Cecilija je ostala članicom ovoga samostana sve dok se 1290. godine nije preselila k svom nebeskom Zaručniku, kojemu je posvetila sav svoj život i djelovanje. 24. prosinca 1891. Papa Lav XIII. uvrstio ju je među blaženike Svete Rimske Crkve. Njezin spomendan slavimo 08. lipnja.

-------

Dodatci

1. Pismo sv. Dominika

Uvod

Prije svega treba napomenuti da je sv. Dominik bio propovjednik, a ne pisac, te da je on, baš poput Isusa Krista, više utjecao na druge onim što je rekao i učinio, nego onim što je napisao. Od svih njegovih rukopisa do nas su došla samo dva. Prvi od ta dva je prvotni tekst Konstitucija Reda propovjednika, ali taj tekst ne dolazi izravno iz njegove ruke. Naime, ideje i propisi ovog pravila su nesumnjivo njegovi, ali same riječi teksta nisu njegove nego najvjerojatnije pripadaju bl. Jordanu Saskom, drugom učitelju Reda. Budući da Konstitucije nisu izvorno Dominikove nego Jordanove, nisam smatrao ispravnim uvrstiti ih u ovu knjigu.

Drugi rukopis je pismo sv. oca Dominika. Pismo je poslano monahinjama u Madridu 1220. god. Kada je sv. Dominik 1219. god. bio u Španjolskoj, dao je habit Reda monahinjama u kojima je propovijedanje braće dominikanaca probudilo duhovno zvanje. Tada sv. Dominik nije imao samostana u koji bi ih smjestio i omogućio im pravi redovnički život pa su one, vjerojatno, tokom prve godine živjele u svojim domovima okupljajući se nekoliko puta dnevno u samostanskoj crkvi braće Reda, kako bi sudjelovale u pobožnostima braće. 1220. godine su oci dominikanci, vjerojatno slijedeći naredbe sv. Oca utemeljitelja, predali svoj samostan redovnicama omogućujući im tako da započnu zajednički samostanski život i ustanove svoj samostan. Sv. Dominik im piše pismo potaknut ovim događajem, koji se, kako već rekoh, zbio 1220. godine. Pismo što ga donosimo ovdje u prijevodu jedini je dokument napisan rukom sv. oca Dominika i to na latinskom jeziku. Ovdje ga donosim u prijevodu s engleskog jezika.

Pismo sv. Dominika

Brat Dominik, učitelj Reda propovjednika, ljubljenoj priori i čitavoj zajednici redovnica u Madridu: zdravlje i da napredujete iz dana u dan.

Veoma se radujemo i zahvaljujemo Gospodinu zbog vašeg svetog života i zbog toga što vas je oslobodio od pokvarenosti ovoga svijeta. Kćeri, neumorno se s uzdržljivošću borite sa starim neprijateljem, jer okrunjen će biti samo onaj tko se borio prema pravilima.

Ako do sada niste imale mjesto na kojem biste živjele svoj redovnički život, više ne možete od toga biti oslobođene, jer sada, milošću Božjom, imate zgrade dovoljno prikladne za redovnički život. Želimo da od sada održavate tišinu na zabranjenim mjestima, u blagovaonici, u spavaonici i u oratoriju i vaše se pravilo mora obdržavati u svakom pogledu. Nemojte dopuštati da itko izlazi van kroz vrata niti da itko ulazi osim biskupa ili nekog drugog prelata koji dolazi propovijedati ili dolazi u posjet. Nemojte biti štedljivi na disciplini i na molitvi. Budite poslušne svojoj priori. Izbjegavajte traćenje vremena u međusobnom razgovoru. Ne dopustite da vam vrijeme prođe u razgovoru.
Budući da vam ne možemo pomoći u vremenitim dobrima, ne želim niti jednom bratu dati pravo na odlučivanje o primanju novih postulantica, to pravo ima samo priora s vijećem svoje zajednice.

Štoviše, zapovijedam svom dragom bratu Manesu, koji je mnogo radio i veselio se ovom blaženom događaju, da uredi i pripravi sve kako se njemu čini dobrim, da biste vi mogle živjeti najpobožnijim i najsvetijim životom. Osim toga, dajemo mu vlast da posjećuje i opominje i da smijeni prioru (ako je to potrebno) uz pristanak većine sestara u samostanu; i dajemo mu dopuštenje da može udijeliti dispenzu u nekim stvarima, ako se to njemu čini prikladnim.

Ostajte pozdravljene u Kristu!

2. Tri bule kojima papa Honorije III. potvrđuje Red propovjednika

Uvod

Papa Honorije III. upravljao je svetom Rimskom Crkvom od 24. srpnja 1216. do 18. ožujka 1227. godine. Za svog pontifikata izdao je čak tri bule kojima potvrđuje Red propovjednika, ali ujedno i hvali isti Red i preporuča ga svim biskupima, nadbiskupima, kardinalima i crkvenim prelatima.

Svojom prvom bulom od 22. prosinca 1216. (samo nekoliko mjeseci nakon izbora za papu) Honorije III. prije svega službeno potvrđuje Red propovjednika i uzima ga pod svoju zaštitu tj. pod zaštitu sv. Petra. Papa potvrđuje i sve posjede koji pripadaju redovnicima novoosnovanog Reda i zabranjuje bilo kome da ometa dominikance i njihove posjede. Honorije III. im daje i pravo pokapanja u njihovim crkvama i na mjestima koja oni za to odrede. Dozvoljeno im je i da primaju novake u Red, ali nikome nije dozvoljeno napustiti Red bez odobrenja nadređenih. Ako netko i napusti Red svojevoljno, niti jedna druga redovnička ili monaška zajednica ga ne smije primiti u svoje redove bez odobrenja koje mogu dati samo dominikanci. Dominikanci su ovom bulom dobili i pravo pastoralnog djelovanja u svojim župama, ali su u tim stvarima uvijek ovisni o mjesnom biskupu dijeceze. Ukratko rečeno, ovom bulom je potvrđen dominikanski ideal i način života i također je pripadnicima novoosnovanog prosjačkog Reda dozvoljena pastoralna djelatnost.

Drugom bulom, izdanom 21. siječnja 1217. godine papa Honorije III. hvali utemeljitelja Reda propovjednika i sve pripadnike njegova Reda. U ovoj buli papa dominikance oslovljava kao Kristove neporažene atlete, naoružane štitom vjere i kacigom spasenja. Honorije III. odaje priznanje Redu i kada od braće dominikanaca traži da se mole za njegove nakane: tražimo žrtve s vaših usana za naše nakane, tako da ono što ne možemo postići svojim zaslugama zadobijemo vašim molitvama.

Honorije III. je izdao i treću bulu koja nije direktno upućena dominikancima, nego crkvenim velikodostojnicima i prelatima. Njima papa poručuje: tražim vašu privrženost i, zapovijedajući vam apostolskim pismima, snažno vas potičem da s nama ohrabrite u njihovom hvalevrijednom planu braću Reda propovjednika (za čiju korisnu službu i pobožnu ustanovu vjerujemo da će biti ugodna Bogu) i cijenite ih kao što cijenite nas i Apostolsku Stolicu koja ih odobrava. Dakle. Papa traži od čitave Crkve da poštuje dominikanske redovnike onoliko koliko poštuje i samoga papu, koji je odobrio Red propovjednika i dao mu svoj apostolski blagoslov. Ova bula, iako kratka, odaje veliko priznanje Redu propovjednika jer dominikance uspoređuje sa samim papom – najvećim Crkvenim autoritetom i Kristovim namjesnikom na zemlji.

Red propovjednika je ovim trima bulama potvrđen od strane Svete Stolice i dano mu je pravo pastoralnog rada. Potvrđeni su izvorni dominikanski ideali i karizma Reda. Zbog toga su sve tri bule pape Honorija III. veoma važne za povijest Reda, ali i za životopis sv. Oca utemeljitelja koji je doživio ovo veliko priznanje svoga djela. U sve tri bule se jasno može iščitati poštovanje i divljenje Pape prema Redu propovjednika. Također je očito i priznanje zasluga novoosnovanog dominikanskog Reda. Bule ovdje donosim u prijevodu s engleskog jezika.

Honorije III potvrđuje Red

Honorije, biskup, sluga slugu Božjih, ljubljenom sinu Dominiku, prioru sv. Romana u Toulousi i njegovoj braći, sadašnjoj i budućoj, postojanost u pravilnom življenju.
In perpetuum!

Prikladno je da se apostolska zaštita pruži onima koji su izabrali redovnički život, da ih odlučni napadi ne bi možda odvratili od njihove namjere ili, ne dao Bog, uništili snagu svete redovničke ustanove. Zbog toga, ljubljeni sinovi u Gospodinu, blagonaklono pristajemo na vaše nedavne zahtjeve. Uzimamo crkvu sv. Romana, gdje ste se posvetili na službu Bogu, pod zaštitu sv. Petra i pod našu zaštitu i to jamčimo ovom pisanom povlasticom.

Prije svega određujemo da kanonski red, za kojeg je poznato da je ustanovljen prema Božjem zakonu i prema pravilu sv. Augustina u spomenutoj crkvi, treba biti nepovredivo sačuvan u vijeke vjekova.

Štoviše, kakve god posjede i dobra spomenuta crkva posjeduje pravno i kanonski ili će ih moći, Božjom darežljivošću, zadobiti u budućnosti kroz papinske koncesije, velikodušnost kraljeva i prinčeva, darove vjernika ili druga pošteno stečena bogatstva, moraju trajno i nepovredivo pripadati vama i vašim nasljednicima. Među ovim dobrima smatramo korisnim navesti slijedeće: samo mjesto na kojem je crkva smještene, sa pripadajućim posjedima; crkva u Prouilleu sa svojim posjedima; posjed Caussanel s pripadajućim dobrima; crkva sv. Marije i Lescureu s pripadajućim posjedima; konačište u Toulousi zvano “Konačište Arnolda Bernarda” sa svojim posjedima; crkvu sv. Trojstva u Loubensu s pripadajućim posjedima; i dobra koja vam je u svojoj dobroti i dalekovidnoj velikodušnosti poklonio naš časni brat Fulko, biskup Toulouse, s pristankom svoga kaptola, a što je izričito sadržano u njegovom pismu.

Također ne dozvolite da se itko usudi iznuditi ili silom oteti s vaših posjeda plodove zemlje koju vi obrađujete svojim vlastitim rukama ili na svoj vlastit utrošak, ili nešto od proizvoda od vaših životinja.

Štoviše, slobodni ste primiti i zadržati, bez ičijeg protivljenja, članove klera i laike, koji su slobodni ljudi i nevezani dugovima, a koji su pobjegli od svijeta kako bi živjeli redovničkim životom.

Osim toga, zabranjujemo bili kojem od vaše braće da napuste Red bez odobrenja priora nakon što su u vašoj crkvi položili zavjete, osim s nakanom da uđu u strožu redovničku zajednicu. Ako netko odlazi, neka ga se nitko ne usudi primiti bez odobravajućeg pisma vaše zajednice.

U župnim crkvama koje posjedujete možete izabrati svećenika i predstaviti ga biskupu dijeceze, kojem će biskup, ako je toga vrijedan, povjeriti brigu za duše, tako da može biskupu odgovarati u svim duhovnim stvarima i vama u svim vremenitim stvarima.

Nadalje, određujemo da nitko ne smije nametnuti nova i nepravedna potraživanja prema vašoj crkvi ili proglasiti ekskomunikaciju ili interdikt za vašu crkvu bez očitog i pravednog razloga. Bili kako bilo, kada opći interdikt bude izrečen nad cijelim područjem, vama će biti dozvoljena služba božanskog časoslova iza zatvorenih vrata, pjevajući tihim glasom, bez zvonjave zvona i isključujući one koji su pod ekskomunikacijom ili interdiktom.

vetu krizmu, sveta ulja, posvetu oltara ili bazilika i ređenje klerika koji će primiti sveti red, primati ćete od biskupa dijeceze sve dok je on katolik i dok je u milosti i jedinstvu s presvetom Rimskom Stolicom i dok je voljan podijeliti vam ovo bez ikakvih nepravilnosti. Inače, možete pristupiti bilo kojem katoličkom biskupu kojega odaberete, pod uvjetom da je on u milosti i jedinstvu s Apostolskom Stolicom; i, naoružan našim ovlastima, može vam pružiti ono što ste molili.

Štoviše, dajemo ovom mjestu slobodu pokapanja. Ne dopustite stoga nikome da postavi zapreku pobožnosti i posljednjoj volji onih koji su odabrali biti pokopani tu, osiguravši se da nisu ekskomunicirani ili pod interdiktom. Bilo kako bilo, osnovna prava crkava iz kojih su trupla uzeta moraju biti očuvana.

Kada vi, koji ste sada prior ovoga mjesta, ili bilo koji od vaših nasljednika, napustite svoju službu, nitko ne smije to mjesto zauzeti tajnim lukavštinama ili nasiljem; nego samo onaj kome braća, javnim odobrenjem, to dopuste, ili onaj kojeg zrelija braća nepristrane prosudbe izaberu prema Božjem zakonu i prema pravilu sv. Augustina.

Povrh toga, povlastice, drevna izuzeća i prihvatljive običaje odobrene vašoj crkvi i sve do sada obdržavane, mi odobravamo i zapovijedamo da se moraju nepovredivo sačuvati za budućnost. Stoga, određujemo da nitko ne smije nerazborito ometati prije spomenutu crkvu, oduzimati njezine posjede, ili ih zadržati, umanjiti, ili ih neprestano uznemirivati, ali sva ta dobra moraju uzdržavanjem biti sačuvana u potpunosti i neoštećena za gospodstvo i za upotrebu od strane onih od koji su dodijeljena, čuvajući autoritet Apostolske Stolice i kanonskog prava biskupa dijeceze.

Stoga, ako u budućnosti bilo koja crkvena ili bilo koja druga osoba, znajući za ovaj naš dokument, nerazumno nakani ogriješiti se o njega i ako nakon druge ili treće opomene odbije ispraviti svoje pogreške dajući zadovoljštinu za njih, neka tada vlastitom krivnjom izgubi dostojanstvo, utjecajnost i čast; i neka zna da će pred Božjim sudom biti kriv zbog učinjenog zla i biti će mu uskraćeno presveto Tijelo i Krv Boga i Gospodina, Spasitelja našeg, Isusa Krista i neka na posljednjem sudu bude predan strogoj osveti. Međutim, neka svi oni koji podrže prava spomenutog mjesta imaju mir u Gospodinu našem Isusu Kristu, primivši plodove svojih dobrih djela na zemlji i neka pred Pravednim Sudcem prime nagradu vječnog mira.

Amen, amen, amen!
Mi, Honorije, biskup Katoličke Crkve.
Usavrši moje korake na tvom putu. Ostajte mi dobro.
(Slijede potpisi osamnaestorice kardinala.)

Dano u Rimu, u sv. Petru, iz ruke Raneria, priora sv. Fridiana u Lucci, zamjenik kancelara Svete Rimske Crkve, na jedanaesti dan siječanjskih kalenda, petog nagovještaja, 1216. godine po Gospodinovu Utjelovljenju, prve godine gospodina pape Honorija III.

Honorije III hvali gorljivost priora sv. Romana i potiče braću na očuvanje hrabrosti

Honorije, sluga slugu Božjih, ljubljenim sinovima, prioru i braći sv. Romana, propovjednicima u pokrajini Toulouse: zdravlje i apostolski blagoslov.

Odajemo dužnu zahvalu davaocu svih dobrih darova za milost što nam je udijelio vas, što postojite i što ćete postojati, nadamo se, do svršetka svijeta; budući da, izgorjevši iznutra ognjem ljubavi, izvana zračite mirisom ugleda, koji uveseljava zdrav duh i liječi one koji su bolesni. Kako ovi ne bi ostali jalovi, vi ih često, kao strog liječnik, duhovno liječite i obogaćujete ih sjemenkama Božjeg djela ljekovitom rječitošću. Prema tome, kao vjerne sluge, vi iskorištavate povjerene vam talente, tako da ih možete dvostruko vratiti Gospodinu. Dakle, kao Kristove neporažene atlete, naoružane štitom vjere i kacigom spasenja, ne bojite se onih koji mogu ubiti tijelo, ali hrabro vjerujete Riječi Božjoj, koja je oštrija od dvosjeklog mača, protiv neprijatelja vjere. Prema tome, prezirite svoje duše na ovom svijetu, kako biste ih sačuvali za život vječni.

Štoviše, budući da odredište, radije nego bitka posjeduje krunu i budući da među svim vrlinama koje se natječu samo ustrajnost dobiva krunu, zazivamo vašu ljubav i gorljivo vas potičemo naređujući vam ustrajnost u širenju Riječi Božje upornošću u vremenu za to i izvan njega ispunjajući tako djelo evangelizacije hvalevrijednim djelima, namećući vam to preko ovih apostolskih pisama kao pokoru vašim grijesima, a što će ojačati vašu vjeru u Gospodina. Ako se sada podvrgnete nevoljama zbog ove stvari, morate ih ne samo podnositi s ravnodušnošću, nego ih čak slaviti, radujući se s Apostolom što se smatrate vrijednima izdržati neizdrživo za ime Isusovo; budući da “sadašnja mala kratkotrajna nevolja donosi izvanredno veliku i vječnu slavu” s kojom “sadašnje nisu vrijedne usporedbe.”

Gajeći osjećaje prema vama kao prema posebnim sinovima pod našom zaštitom, mi također tražimo žrtve s vaših usana za naše nakane, tako da ono što ne možemo postići svojim zaslugama zadobijemo vašim molitvama.

Dano u Lateranu, dvanaestog dana kalenda veljačnih, prve godine našega pontifikata.

Honorije III preporučuje braću Reda propovjednika svim nadbiskupima, biskupima, opatima, priorima i ostalim crkvenim prelatima

Honorije, biskup, sluga slugu Božjih, časnoj braći nadbiskupima, biskupima, svojim dragim sinovima opatima, priorima i ostalim crkvenim prelatima, kojima ovo pismo dođe: zdravlje i apostolski blagoslov.

Ako se brinete o ljubavi i časti redovnika, vršite najugodniju službu Bogu, kojemu služiti znači kraljevati; koji je kazao da ono što ste učinili jednom od njegove najmanje braće, njemu ste učinili. Stoga, tražim vašu privrženost i, zapovijedajući vam apostolskim pismima, snažno vas potičem da s nama ohrabrite u njihovom hvalevrijednom planu braću Reda propovjednika (za čiju korisnu službu i pobožnu ustanovu vjerujemo da će biti ugodna Bogu) i cijenite ih kao što cijenite nas i Apostolsku Stolicu koja ih odobrava. Pomažite u potrebama tih ljudi kojima je zbog vjernog propovijedanja riječi Gospodnje bez naknade i zbog osobitog nasljedovanja Gospodina po njihovoj želji dan naslov siromaštva.

Izvršavajte naše zahtjeve i zapovijedi s takvom mudrošću da na dan strašnog suda, pošto ste smješteni s desne strane među izabranima, možete s njima ući u vječno kraljevstvo; ne čuvši niti jedne rečenice prokletstva odbačenih. Jer volja Božja šalje u vječni oganj one koji su prezreli takve osobe (siromahe tj. redovnike o.p.),jer je On kazao da će On osobno biti prezren ovim prezirom.

Dano u Lateranu trećeg dana ida veljačnih, druge godine našega pontifikata.

-------

Citirana djela:

Jordan Saski, Počeci Reda propovjednika, Dominikanska naklada Istina, Zagreb, 2000.; str. 19.
Bl. Rajmund iz Kapue, Život sv. Katarine Sijenske, Symposion, Split, 1992., str. 68.
Statistički podatci uzeti su iz knjige Dominikanci – kratka povijest Reda; William A. Hinnebusch, Hrvatska Dominikanska provincija - Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1997.

-------

Veritas, 2. listopada 2003.

Rubrike

Catalogus