|
Možda imamo dojam da
vrlo dobro znamo smisao i cilj našega života: mi želimo u svom
pozivu nešto postići, dobro zasluživati, nešto lijepo doživjeti,
imati obitelj i odgajati djecu... Ali život čini ljude
realistima, jer nam se čini da veliki ideali što im se više
približavamo to oni postaju manji. U prvom redu razočarava nas
zadovoljstvo ovoga svijeta, koje bismo željeli iskustiti u
najvišem mogućem stupnju. Jelo, piće, smijeh, senzacije - sve je
to doduše lijepo i plemenito, ali to je suviše malo za životni
cilj. To ne može zasititi naše srce; naša najdublja nutrina
ostaje pusta, nijema, prazna i nezadovoljna.
Čak i omiljeni poziv ne može ispuniti puninu našega srca. Sve
više uviđamo: »može i bez mene«. I mi se ponovo pitamo: »Zar je
to potpuni sadržaj moga života?« Pa i ljudi ne mogu nam biti
najviši cilj, čak i onda ako za njih želimo živjeti i umrijeti.
Nitko od njih ne može ispuniti i posljednji kutak našeg srca, pa
makar oni bili i idealnog karaktera. Stoga se pitamo: »Zašto mi
ljudi zapravo živimo?« »Zašto treba da budemo na svijetu?«
»Zašto moramo pomagati drugima da bi mogli živjeti?« Rođeni smo,
da ljubimo i trpimo nekih 70 godina, a zatim umiremo. Čemu sve
to? Tako možda možemo razumjeti one ljude, koji se na očigled
života punog trpljenja ozbiljno pitaju: »Isplati li se uopće ova
igra, koja traži tako visok ulog u trpljenju?... Ne bismo li
radije svojevoljno načinili kraj ?«
Možda pri sličnim razmišljanjima po prvi put u našem životu
posve svjesno osjećamo glad za vječnim, neprolaznim,
nerazorivim. Tada znamo: samo beskonačno, vječno može ispuniti
moju najdublju nutrinu: može utišati najdublju glad moga srca.
Naše ljudsko srce je veliko, suviše veliko, da bi ga mogla
zasititi zemaljska prašina. Čisto ljudski ciljevi i ideali,
gledano na duži rok, ne mogu nas ispuniti. Samo ako znamo za
vječno, nerazorivo, smoći ćemo snagu, za svaku žrtvu, ispunjenje
dužnosti i strpljivosti u našem životu.
Ali zašto mi ljudi imamo zemaljski život, kada je vječno zapravo
naš pravi život? Da li nam je uopće taj zemaljski život
potreban? Moramo li ga shvatiti ozbiljno? Da li se moramo
zauzimati za prolazno, kada je vječno najvažnije? - Često čujemo
na to pitanje neispravan odgovor: »Vječni život je jedino važan,
zemaljski život je u usporedbi s njim beznačajan.« Takvo
gledanje je lažno i može dovesti do poražavajućih posljedica.
Svi mi, koji se nalazimo usred zemaljskog života, s pravom ćemo
odbaciti takvo shvaćanje kao nepravedno potcjenjivanje naše
zemaljske djelatnosti i nauke.
Prema tom shvaćanju bio bi dakle sav naš rad i briga praktično
besmisleni, manje vrijednosti. Naš život bi tada imao samo jednu
zadaću punu smisla, da ljubimo Boga, ali ne i bližnjega. Mnogi
stoga potpuno odbacuju vječno, jer prividno stavlja na naš život
toliko neopravdane zahtjeve.
Ali ako niti vječno niti zemaljsko nije jedino važno, što tada
uistinu znači naš zemaljski život? Odgovor glasi: »Naš zemaljski
život je vjerna slika, odraz u ogledalu vječnog.« Sve, što ovdje
na zemlji cijenimo, samo je privid, poredba, slika, onog vječnog
i beskonačnog, koje ćemo jednom gledati. Naša predanost radu,
naš interes za temeljne probleme života, naša briga za dom i
obitelj, naše prijateljstvo, čak i naša tehnika, umjetnost i
znanost, naš napredak u svim stvarima: sve je to vjerni odraz,
slika vječnog i mora stoga biti isto tako važno kao vječno uzeto
samo. Krist kaže: »Što učinite jednom od ove moje najmanje
braće, meni ste učinili.« (Mt 25, 40).
Međutim naše su oči ponekad suviše slijepe, da bismo mogli
dovoljno jasno gledati beskonačno izvan svih stvari svakodnevnog
života. I radi toga trebamo religiozni život u užem smislu:
molitva, vjera, Misa, riječi Kristove. Tako ćemo se naučiti
shvaćati, da zemaljski život ima isto značenje kao i vječni.
Zemaljske i vječne vrijednosti zahtijevaju istu brigu, trud i
predanost. U ovom zemaljskom životu odlučuje se stoga ujedno i
naš vječni život. |
