|
Ako se upitamo, zašto zapravo
vjerujemo u Boga, tada će odgovor uzimajući naše srce u obzir možda glasiti: jer
je Bog utjeha. Mi se ne moramo radi toga priznanja uopće stidjeti. Poneki put
dakako vjerujemo, da svijet i život možemo i bez Boga savladati. Ali iskustvo
nas uči nešto sasvim drugo. Mi uočavamo na nama i na bližnjima stvarnu bijedu,
očajanje. Možda se svađamo sa svojom sudbinom i sve nam je mračno, bez trunke
nade, bezizlazno. U takovim trenucima doživljavamo, osjećamo potrebu, da nam
bezuvjetno nedostaje oslonac uz koji se možemo priljubiti. Mi ljudi nismo
dovoljno veliki, da bismo mogli sve sami savladati. Mi trebamo nekoga, kome
možemo zavapiti, prema kome možemo ispružiti ruke u našoj nevolji, trebamo
pomoćnika - Boga. Kako smo pak
često mi ljudi osamljeni među tisućama koje prolaze pored nas. Rado bismo imali
nekoga, kome bismo mogli pokloniti svoju ljubav. Ali nikoga nema, koji bi nas
prihvatio, koji bi nas ozbiljno shvatio, nikoga, koji bi se o nama starao, koji
bi nam poklonio skrovitost, koji bi nam ponudio svoje utočište. Tada je Bog
jedini prijatelj u našoj samoći, jedini, kojemu možemo reći: »Sada nema nikog
drugog osim Tebe.« Ili što
treba učiniti, kada smo prepušteni nepravdi, a na daleko i široko nema
nikoga, koji bi nam pomogao da postignemo pravdu? U svim tim prilikama osjećamo
sve više u toku našega života: »Trebam Te, moj Bože, trebam Tebe i Tvoju utjehu.«
Religiozni čovjek je također u svojoj patnji još
uronjen u svoga Boga. On zna, da je trpljenje pokora puna smisla, koju on voljno
prihvaća; ili iskušenje puno smisla u kojemu mora očeličiti svoju snagu; ili
očišćenje puno smisla, koje ga vodi ka svjetlu mudrosti. U svakom slučaju
trpljenje ima za religioznog čovjeka uvijek zadaću punu smisla. Ali kako će
čovjek bez Boga prevladati duboku patnju, a da se ne slomi? Mi ljudi ćemo uvijek
trpjeti, jer ćemo biti duševno osamljeni, izdani, izbačeni, prezreni. ... K tome
još dolaze bičevi čovječanstva. Oni se danas zovu: rak, srčana oboljenja,
atomski rat, bijeda izbjeglištva, menadžerska bolest i neuroza. Sutra će biti
druge. Kako ćemo savladati sva ta trpljenja bez Boga?
Gdje je izgubljena
veza s Bogom, tu se čovjek razboljeva u srži. Čovjek ostaje bez korijena, bez domovine, u nutrini
prazan. Pustoš i praznina potresaju čovjeka, dok ga ne savlada strah, tako piše
liječnik Dr Hans Citron. - O tom strahu čovjeka, koji više nije uronjen u Boga,
govori i moderna filozofija. Ona označuje strah kao temeljni osjećaj suvremenog
čovjeka. Da li je današnji duševno bolesni, neurotični čovjek, produkt one
neuronjenosti u Boga, straha i gubitka domovine? Sigurnost, pouzdanje i duševni
mir rađaju se iz uronjenosti u Boga. U svakom slučaju potvrđuje se činjenica, da
svi stvarno religiozni ljudi i samo kod Boga mogu naći onaj duboki mir duše, onu
domovinu, i radost koju svijet ne može dati.
Ali Boga ne treba samo svaki pojedinac, i svijet kao
cjelina također ga treba. Albert Einstein, osnivač teorije relativnosti, kaže:
»Uvjeren sam o tome, da bi se bez religije čovječanstvo još i danas nalazilo u
barbarskom stanju. Sav zajednički život zbiva se pod nezamislivo primitivnim
okolnostima, sigurnost za svojinu i život jedva da bi postojali, a rat svih
protiv svih, koji je stalna ljudska potreba, to je moje osvjedočenje, izrodio bi
se u nešto još mnogo strasnije, nego što je danas slučaj.« - Pomoću prisile,
koncentracionih logora i policijskim pritiskom ne može se trajno održati niti
jedna zdrava, slobodna zajednica. Kada popusti vanjski pritisak, tada se ljudi,
koji ne posjeduju duboku nutarnju smirenost, izopačuju i pretvaraju u hordu
neobuzdanih egoista, koji se međusobno bore. Ljudska zajednica može samo tada
opstojati u slobodi, ako je unutarnja religiozna veza pojedinca s Bogom dovoljno
čvrsta. Bog mora još u mnogo
većoj mjeri biti naša utjeha. Ne samo u očajnim situacijama, nego naša
svakidašnja utjeha. Prijatelj, kojemu se svakodnevno obraćamo. Tada ćemo moći
još mnogo dublje vjerovati u Boga, ako od njega svaki dan primamo utjehu. |
