|
Mnogi se bore za vjeru, ali nisu u
stanju da je osvoje. Ali te ljude, koji se bore, treba unatoč tome visoko
cijeniti, jer kod njih postoji glad i žeđ za istinom. Oni su tražioci Boga i
imaju poštenu želju učiniti sve, što po svojoj savjesti spoznaju kao ispravno. -
Tamne sate u vjeri morali su doživljavati i sveci. Bila je to kušnja i provjera
pred Bogom. Na životu svetaca možemo spoznati, da sam pobožni osjećaj ne čini
našu vjeru vrijednom. Vjera je u toliko dragocijena u koliko uređuje naš život
ispravnim tokom. Ponekad
otkrivamo u svojoj vjeri probleme, koji nas kroz neko vrijeme zbunjuju. Te
poteškoće u vjeri nisu ni u kom slučaju grijeh, nego nas moraju podstaći na
razmišljanje i produbiti našu vjeru. — Kod mnogih, koji sumnjaju u svoju vjeru,
nedostaje najelementarnije znanje o Bogu. Nitko im na zadovoljavajući način nije
pokazao put ka Bogu i vjeri. Tu je više tuđe krivice nego li vlastite.
Mnogi su, međutim, sami krivi radi svoje sumnje. Tko
gomila krivicu na krivicu i neće da se obrati, taj će konačno napustiti Boga.
Njegova nevjera je bijeg od Boga. Isto tako ako molitva, kontakt s Bogom, nije
više uobičajena, tada će unutrašnje iskustvo zakržljati i na kraju će se
pojaviti sumnje u vjeri. — Mnogi su također u toliko krivi u svojim sumnjama što
su se za vrijeme života zadovoljavali sa minimalnim zahtjevima vjerskog života.
I ako je tada nadošlo trpljenje, ili im Bog nije odmah uslišio molbu, ili su
vidjeli sablazan u Crkvi, tada se njihova slaba vjera slama već kod najmanjih
opterećenja od kojih su se morali braniti.
Protiv vjerskih sumnji moramo nešto učiniti. Sumnja
je neizmjerna opasnost: ako više ne vidimo jasno cilj životnog puta, kako ćemo
onda prispjeti na cilj ? Ako su temelji našeg života truli, kako ćemo onda na
njima izgraditi zgradu našeg života? — Ako je naša vjera puna šupljina,
praznina, tada bismo morali početi razmišljati: prosuđivati, slušati, čitati i
prikupljati znanje i sigurnost. Prije svega morali bismo u prvom redu raščistiti
sa svojom savješću, jednom temeljito načiniti red! I tada pokušati živjeti prema
svojoj savjesti. Tada će nam Bog govoriti sve glasnije i prijateljskije, dok
njegov glas jasno ne razumijemo i zahvalno u njega povjerujemo. - Također moramo
i moliti za vjeru. Iskustvo je miliona molitelja, da nas Bog čuje i da nam
govori u molitvi. Mnogi imaju
potajne sumnje i nesigurnosti u svojoj vjeri u Boga. Oni su doduše religiozni,
ali samo polovično sigurno, jer se nikada ne može posve izvjesno znati da li iza
smrti još nešto postoji. Ta sumnja, taj nedostatak čvrste vjere, razjeda temelje
religioznog života kao rak-rana. Jer je sve potkopano i razjedeno, mora
religiozno ostati samo vanjština, nakit, nešto nakalemljeno, ali vjera ovdje ne
može biti kičma cijelog života.
Je li moguće u današnje moderno doba imati još tako
snažnu, duboku vjeru, kao što su je imali stari? Tempo, indoktrinacije, jedva
još daju dovoljno vremena za kontakt s Bogom. Ovdje si mora moderni vjernik
željeznom rukom stvoriti rang listu vrijednosti: u dnevni program na prvo mjesto
mora doći Bog i molitva, a tek potom sve ostalo. Moramo naći vremena za novine,
čišćenje zuba i čistoću. A s druge strane mami moderni potrošački raj tako, da
pored njega prijeti opasnost da neće preostati interesa za Boga. Ovdje današnji
vjernik mora naučiti veliko samosvladavanje pri kupovinama i uživanjima u
modernim potrošačkim dobrima.
Bog mora i nadalje ostati središte
našega života! Također i znanje i temelji vjere moraju kod modernog molitelja
biti bitno solidniji nego u srednjem vijeku, jer mi danas moramo dati odgovor na
mnoga pitanja, koja su u sredniem vijeku bila još nepoznata. |
