|
Kamen
koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni.
To je onaj kamen o kojem je pisano da koji
na nj padne razbit će se, a na koga on padne
satrt će ga. Iz tog kamena potekla je rijeka
čije vode dopiru do nas pojeći nas uvijek
novom svježinom. To je jedina rijeka čija
je voda na svakom mjestu izvorska. To je rijeka
koju htjedoše da presahne već na izvoru, ali
krv pomiješana s vodom dade joj okus vječnosti.
I ta krv je zalog njenog vječnog tijeka.
Upravo se to dogodilo u prvim kršćanskim vremenima. Suočena s
tri jednako neprijateljske kulture, Crkva, otajstveno tijelo
Kristovo, uspjela ih je nadvladati i kristijanizirati. Grcima
bijaše ludost, Židovima sablazan, Rimljanima državna opasnost
zbog propovijedanja jedine istine. (Možda bi povijesno iskustvo
moglo naučiti i suvremene neprijatelje Crkve da će im se planovi
raspršiti prije ili kasnije, ako su uopće sposobni vizionarski
razmišljati).
Pitamo se što je ondašnjeg čovjeka privlačilo novoj nauci?
Pustimo da to kažu sami prvi kršćani na usta velikog sveca i
obraćenika Justina. On, koji je proučio cijelu grčku filozofiju,
židovsku predaju i religije s kojima se susretao, reći će kako
je nova doktrina kadra odvratiti s lošeg puta i kad ju se
meditira daje slatki odmor. Plodovi obraćenja i čestita
življenja svijetlili su uvijek novim sjajem. Urešeni poniznošću,
ljubavlju prožeti i duhom opojeni bili su spremni pretrpjeti sve
što nedostaje Kristovim patnjama. Novoj nauci nisu prvenstveno
trebali učenjaci koji bi snagom ljudskog uma bili kadri
prenijeti je novim generacijama. Trebali su svjedoci, očevici
događaja koji će svojim životom potvrditi istinitost poruke i
predati je drugima. Blistavim stilom o tome piše nepoznati autor
drugog stoljeća u Pismu Diogenetu: „Kršćani se ne razlikuju od
drugih ljudi ni po svojoj zemlji, ni po jeziku, ni po običajima.
Ne osnivaju posebne gradove, ne govore nepoznatim jezikom, niti
žive posebnim načinom života. (...) Žive u vlastitim domovinama,
ali kao stranci. Svaka strana zemlja za njih je domovina, a
svaka domovina strana zemlja. Žene se kao i ostali, ali ne
ostavljaju tek rođene. Postavljaju zajednički stol, ali ne
postelju. Žive u tijelu, ali ne po tijelu. Nalaze se na zemlji,
ali njihovo građanstvo je nebesko. Pokoravaju se uspostavljenim
zakonima, ali ih nadilaze vlastitim životom. Ljube svakoga, a
svi ih progone. Ne priznaje ih se, a pored svega osuđuje ih se.
Vođeni u smrt dobivaju život. Siromašni obogaćuju mnoge.
Nedostaje im mnogo, ali im svega pretječe. Prezire ih se, a oni
se tim ponose. Kleveće ih se, a time su opravdani. Vrijeđa ih
se, a oni blagoslivljaju. Pogrđuje ih se, a oni slave. Čine
dobro, a kažnjava ih se kao zle. Pred kaznom smrti vesele se kao
da im se daje život. Židovi im navješćuju rat kao strancima, a
Grci ih progone, ali ti isti koji ih progone ne mogu kazati za
motiv mržnje. Rečeno ukratko: ono što je duša u tijelu, to su
kršćani u svijetu." Kad čovjek čita ove retke nameće mu se
pitanje: Odakle prvim kršćanima snaga živjeti na ovako uzvišen
način, do tada neviđen i zbunjujući? Nema sumnje da je to duboki
molitveni i sakramentalni život koji spojen s vjernošću
apostolskoj predaji davaše snage pjevati pjesmu novu. Dopustit
ćemo da nam to ispričaju sami prvi kršćani. Tako Hipolit Rimski,
koji je umro mučeničkom smrću 235., piše kako vjernici čim se
ustanu prije nego počnu bilo kakav posao trebaju moliti Boga i
na taj način se pripraviti na rad. Sv. Klement Aleksandrijski
upozorava kako treba moliti na svakom mjestu i u svim uvjetima.
Prvi kršćani su molili o trećoj, šestoj i devetoj uri, te uvečer
kad padne mrak. Sv. Ciprijan će još nadodati kako ne smije proći
nijedan sat bez klanjanja i molitve Bogu. O načinu molitve
lijepo je pisao i Origen naglašavajući stavljanje u prisutnost
Božju i razgovor s njime kao s nekim koga se vidi. Ljepota
teksta koji slijedi naprosto vapi za uvrštenjem. Već spomenuti
sv. Ciprijan (rođen u Kartagi početkom trećeg stoljeća, kasnije
postao biskupom; kad se obratio razdijelio je svoje imanje
siromasima; umro kao mučenik 258.) piše o uvjetima za dobru
molitvu: „Kad odlučimo moliti, predraga braćo, moramo biti
pažljivi i predati se molitvi svom dušom. Onda mora ostati vani
svaka misao tjelesna i zemaljska, i ne smije dušu okupirati
drugo, doli ono što se moli. Zbog toga svećenik, prije molitve
Oče naš, priprema vjernike govoreći: Gore srca da bi, kad puk
odgovori Imamo kod Gospodina bilo upozoreno kako se ne smije
misliti na drugo nego na Gospodina. Zatvorimo onda srce
neprijatelju da bi ostalo otvoreno samo Bogu. Neprijatelj mnogo
puta uđe i rastrese naše prošnje Bogu tako da imamo jednu stvar
u srcu, a drugu na ustima, dok naprotiv, ako imamo ispravnu
nakanu trebaju moliti ne samo riječi koje zvuče, nego duh i
osjećaji. Kako možeš tražiti od Boga da te čuje kad ti ne čuješ
samoga sebe? Želiš da te se Bog sjeti, a ti se ne sjećaš samoga
sebe. Na taj načine se, nemarnošću u molitvi vrijeđa veličanstvo
Božje. To nije drugo doli bdjeti očima a spavati srcem, dok
kršćanin mora u isto vrijeme kad spava očima, bdjeti srcem kako
je zapisano u pjesmi nad pjesmama: „Ja spavam, a moje srce bdi".
Zbog toga nas upozorava Apostol „Ustrajte u molitvi bdijući",
dajući nam jasno razumjeti kako Boga dostižu samo oni koje Bog
vidi bdjeti u molitvi".
Pored usrdne molitve prvi kršćani su postili srijedom kao
sjećanje na Judinu izdaju i petkom kao spomen na muku
Gospodinovu. No, poznavali su i drugi način posta. Hermes u svom
ranokršćanskom djelu Pastir piše: „Prije svega čuvaj se svake
zle riječi i svake neuredne želje, te očisti svoje srce od svih
taština ovoga svijeta. Ako ovo čuvaš, tvoj post bit će savršen."
Vjerovanje i duboko štovanje prisutnosti Kristove u euharistiji
krasilo je prve kršćane. Sv. Justin piše: „Ova hrana zove se
među nama euharistija i nikome nije dopušteno sudjelovati u njoj
ako ne vjeruje u naše naučavanje i ako se nije oprao u kupki
oproštenja grijeha živeći u skladu kako nas je Krist naučio.
(...) Hrana nad kojom je izrečeno djelo zahvale, od koje se
hrane naše tijelo i naša krv, jest tijelo i krv Isusa
utjelovljenoga". Osim euharistije duhovna hrana prvih kršćana
bijaše i Riječ Božja, koja poziva na ostvarenje sveta života.
Prije spomenuti Hipolit Rimski opominje na čitanje duhovnog
štiva: „Ako je dan kad nema pouke u Crkvi, ostajući kod kuće
uzmi jednu svetu knjigu i čitaj određeni dio koji ti je dovoljan
i bit će ti na korist".
Krv mučenika i njihovo smjelo svjedočenje, kruna su duhovnog
života prve Crkve. Sveti Ignacije Antiohijski osuđen je na smrt
bacanjem zvjerima godine 107. Obraća se pismom Crkvi u Rimu u
koiem ističe svoju žudnju susresti se s Kristom preko
mučeništva. (Sv. Ignacije bio je učenik sv. Ivana i sv. Pavla).
U pismu između ostalog kaže: „Žudim za zvijerima koje čekaju
spremne i molim da se što prije bace na mene. (...) Za mene je
ljepše umrijeti i doći Kristu, nego vladati do na kraj zemlje.
(...) Dopustite da budem sličan po muci mome Bogu. Ako ga netko
ima u sebi, razumjet će moje ponašanje, i imat će isto
raspoloženje kao i ja, jer će znati što je ono što me požuriva". |
