|
Liturgija zauzima
važno, štoviše, čak neizostavno mjesto u križaljci dominikanskog
života. To i treba očekivati u Redu čiji je utemeljitelj bio
regularni kanonik u Osmi. Regularni kanonici su imali kao
službenu dužnost gajenje i svečano slavljenje liturgije. Za
vrijeme osmogodišnjeg ili devetogodišnjeg razdoblja, sv. Dominik
je sudjelovao u korskom bogoslužju koje se održavalo u katedrali
u Osmi, stoga nije teško zamisliti kako je sjećanje na te godine
milozvučnog slavljenja Boga u dvorima Svevišnjega, ostala s njim
u kasnijem životu kao slatka okrepa i snažno nadahnuće. Kad je,
dakle, došao na zamisao da osnuje svoj Red, odlučio je liturgiju
učiniti jednim od sredstava za spašavanje duša, ne samo zato jer
ju je volio i poznavao, nego također što je shvatio koliko je
učinkovitost poučavanja i propovjedanja braće ovisila o
neprestanoj molitvi koja se dnevno uzdizala poput tamjana s
korskih sjedala svakog dominikanskog samostana.
Kao što znamo da se u vrijeme sv. Dominika liturgija svečano
slavila u sv. Romanu u Toulusi, sv. Sikstu i sv. Sabini u Rimu,
prirodno je pretpostaviti da je sv. Dominik raspršivši braći
koju je raspršio širom Europe, naložio da ostanu vjerni
liturgijskim običajima s kojima su bili bliski. Međutim, stižući
u nova odredišta rasle bi praktične poteškoće u vršenju te
dužnosti. Nailazili bi na lokalne liturgijske običaje u
različitim biskupijama u koje su se nastanjivali. A kad se
sjetimo da je čak u vrijeme sv. Dominika Red bio raširen u osam
zemalja, zaključak koji nam se nameće jest da je ne mali broj
lokalnih praksi bio suprotstavljen. U to vrijeme liturgija je
bila više fluidnija stvar nego što je u naše vrijeme. Mnoge od
vodećih biskupija, poput Lyona, Pariza, Rouana, Toleda, Kölna,
Salisburya i Yorka, bile su poznate po svojim varijacijama
rimskoga obreda. Tako bi se u prirodnom poretku stvari
varijacije formi ili ceremonijala uvukle u dominikansko
bogoslužje. Takvo događanje nije stvaralo nikakve lokalne
poteškoće, ali kad bi braća zbog studija, poučavanja,
propovjedanja ili pohođenja Generalnih kapitula Reda bila
primorana putovati ili odsjedati u nekoj drugoj provinciji,
lokalni bi običaji izazivali konfuziju.
Stoga je postala očita potreba nekakvog nacrta unifikacije. Iako
možemo sigurno smatrati da se sam sv. Dominik zauzimao za to,
nijedan službeni zapis njegovih aktivnosti nije dospio do nas.
Zadatak da predstavi plan kojim će biti osigurana neka vrsta
uniformnosti bila je prepuštena bl. Jordanu Saksoncu koji je bio
na čelu Reda (1221-1237). Očito je plan bio prebrzo sastavljen
da udovolji svima; zato je kapitul u Kölnu 1245. imenovao
komisiju od četiri oca iz provincija Francuske, Engleske,
Lombardije i Njemačke da revidiraju ono što je već bilo
napravljeno. Rad komisije je bio potvrđen 1246., 1247. i 1248.
Međutim, dvije godine kasnije, kapitul u Londonu odlučuje da rad
četvorice nije bio dovoljno temeljit i zadužuje ih da dotjeraju
svoj rad. Rezultirajući ispravak je prihvaćen na kapitulu u
Metzu 1251. i predložen kao ispravak u Konstitucijama na
kapitulu 1252. Iz nekog nepoznatog razloga ništa se više nije
čulo o tom prijedlogu. 1253. nije održan kapitul, ali slijedće
godine je bl. Humbert izabran za Vrhovnog učitelja Reda na
kapitulu u Budi. To je možda najvažniji događaj u povijesti
dominikanske liturgije. Po svom radu na reviziji liturgijskih
knjiga Rimske dominikanske provincije, bl. Humbert je stekao ne
malu reputaciju kao liturgičar. Kapitulski oci u Budi su ga
preklinjali da preuzme zadaću konačne revizije dominikanske
liturgije. Prihvatio je zadatak i podastro plodove svoga rada
kapitulima 1255. i 1256. na kojima su oni pozdravljeni i
ratificirani. Pod bl. Ivanom iz Vercellia ova revizija je dobila
službeno odobrenje Crkve 1267. iz pera pape Klementa IV. Od tog
trenutka dominikanska je liturgija postala jedna od službenih
liturgija Crkve.
Iz ovoga je jasno da bl. Humbert nije prvi ni jedini autor
dominikanske liturgije. Ali on je povukao konačne poteze na rad
započet sa sv. Dominikom, nastavljenim s bl. Jordanom i
ispravljenim od četvorice nepoznate braće. Možemo reći da je on
radio na materijalu koji je našao pri ruci. Ali odakle je došao
materijal? Da je bitno rimskog karaktera dokazano je činjenicom
da su cijeli Ordo, uređenje i svi važni dijelovi bili identični
u oba obreda. Kako se onda mogu objasniti razlike?
Povijest liturgije nam daje općeniti odgovor. Znamo da je u 4.
st. u Zapadnoj Crkvi u uporabi bio obred znan kao galikanski
koji se širio od Milana do Galije, Španjolske, Engleske i čak do
Irske. U tim zemljama zadržao je prevlast više-manje do 8. st.
kada je zahvaljujući nastojanjima pape Hadrijana i Karla Velikog
istisnut rimskim obredom. U Engleskoj, sinoda u Cloreshoeu
održana 747. naređuje da se isključivo koristi rimski obred.
Iako su Zapadne crkve diskontinuirano koristile galikanski
obred, zadržale su neke njegove običaje. U tome nije bilo
nelojalnosti – onima kojima je bila povjerena zadaća prilagodbe
galikanskog obreda rimskom nisu oklijevali umetnuti određene
galikanske uzance u rimske liturgijske knjige. U 13. stoljeću je
došlo do toga da se rimska liturgija rabila širom cijele
Latinske Crkve, ali bez potpunog isključenja posebnih običaja
starijih obreda po kojima su određene crkve bile poznate. U
ovakvim stvarima Rim je uvijek bio liberalan i nije nametao
vlastitu liturgiju kao uvjet sine qua non zajedništva s njime.
Stoga je on prihvatio kompilaciju bez prevelikih uznemirivanja
oko infiltracija koje su se uvukle, odobrenih zbog njihove
starosti. Zbog toga su liturgijske knjige Galije i susjednih
zemalja, čak i nakon njihove romanizacije, zadržale mnoge
lokalne običaje. Time je objašnjeno kako je moguće govoriti o
pariškom, sarumskom i drugim obredima. U temelju su ovi obredi
bili rimski, međutim, sadržavali su određene regionalne običaje
koji su nakon odobrenja Rimske Crkve s pravom štovani kao
rimski.
Određene sličnosti između dominikanskog i sarumskog obreda su
zanimljive kada se sjetimo da je jedan od četvorice braće
izabran da napravi shemu unifikacije bio član Engleske
provincije. Tako je u sarumskom obredu kalež bio pripravljan
prije mise – svećenik bi započeo recitirajući vers psalma
Confitemini sa skraćenim Confiteor, iza kojeg je slijedilo
Adiutorium nostrum in nomine Domini. Introitus (ulazna pjesma)
je općenito zvan Officium; nije davan odgovor na Orate fratres;
prikazivanje kruha i vina je bio jedan čin; nakon podizanja
slavitelj stoji ruku raširenih u obliku križa; čestica hostije
se ubacivala u kalež nakon Agnus Dei. Sarumski obred je brojio
nedjelje od Trojstva.
Ali to su nakon svega neznatne razlike i povezane su s onim
dijelovima mise u kojima je bilo varijacija tijekom srednjeg
vijeka. Jedna stvar se čini vrlo vjerojatna: da je bl. Humbert
živio u Rimu u vrijeme kada je revidirao dominikansku liturgiju,
on bi kao osnovicu svoga rada koristio rimski obred koji se
nalazio u tom gradu. Stoga kada je papa Pio V izvodio reformu
liturgije 1570., vidio je da je dominikanski obred tako u svojoj
biti rimski da nije bilo poteškoća u njegovu potvrđivanju. Jedna
spomena vrijedna promjena u dominikanskom misalu je trebala
zaista biti učinjena na početku slijedećeg stoljeća, naime,
zamjena Piova niza poslanica i evanđelja za blagdane umjesto
niza sastavljenog od bl. Humberta iz njegova vremena. Braća koja
su tražila nadahnuće za svoje propovjedi u poslanicama i
evanđeljima nailazili su na poteškoće, osobito u korizmeno
vrijeme, zbog razlika između dvaju nizova. Zato je održan
Generalni kapitul Reda 1601. u Rimu (kapitul na kojem je
kardinal Baronius, koji je predsjedao, izrazio papinu želju za
promjenom). Kapitulski oci su glasovali da se usvoji Piov niz i
povjerili Vrhovnom učitelju, ocu Xavierru O.P., rad na izmjeni.
Papa Klement VIII je potvrdio i odobrio njegov rad bulom od 2.
travnja 1602. Ova izmjena nije utjecala na obred Reda.
[Fr. Hilary Carpenter OP, provincijal Engleske dominikanske
provincije]
Porijeklo dominikanske liturgije
Dominikanski obred – koliko je rimski?
Fr. William R. Bonniwell u svome djelu Povijest dominikanske
liturgije daje osam teorija o porijeklu dominikanskog obreda s
listom podupiratelja svake od njih. (Neke od teorija su bile
podržavane u doba srednjeg vijeka, ali odnedavno ne više).
1. Bl. Humbert je 'izumio' obred.
2. To je liturgija staroga Rima.
3. To je galikanski obred (tj. galikansko-rimski koji se slavio
izvan Rima).
4. Sav je eklektičan, sastavljen od brojnih različitih obreda.
5. To je kombinacija obreda kartuzijanaca i premonstrata.
6. To je rimski obred kao što ga je razvila Lyonska Crkva.
7. To je rimski obred kao što ga je razvila Pariška Crkva.
8. To je autentičan rimski obred ranog 13. stoljeća obogaćen
određenim ne-rimskim varijacijama i dodacima. Ove izmjene,
međutim, nisu bile dovoljne da promjene njegovu klasifikaciju iz
'rimskog' u 'galikanski' obred.
Sam Bonniwell brani osmu teoriju i navodi Dom Cabrola kao drugog
istomišljenika.
O pripravi kaleža prije mise
Priprava kaleža prije mise je osobito obilježje dominikanskog
obreda koje dijeli s Istočnim katoličkim liturgijama i brojnim
srednjovjekovnim obredima uključujući sarumski. Obilježja poput
ovog načinila su kontroverzu oko porijekla obreda. (Vidi gore 8
teorija o porijeklu dominikanske liturgije).
Fr. Bonniwell je u svojoj Povijesti dominikanske liturgije
tiskanoj 1944. oštro pobijao tvrdnju da je priprava kaleža na
početku mise dokazivala pariško porijeklo obreda:
"Prva različitost u misi jest ta što dominikanci nose amikt
preko glave dok pristupaju oltaru, dok svjetovni svećenici nose
biretu (četverokutnu svećeničku kapu). Ali ova uporaba amikta
bila je rimski običaj od oko 9. st., dok zamjena biretom (barem
za vanjske svećenike) datira tek od 16. stoljeća. Na samom
početku mise, znači, imamo primjer koji se često pojavljuje u
detaljnom komparativnom studiju dvaju obreda. Usporedba između
dominikanskog i sadašnjeg rimskog obreda često otkriva da braća
Reda propovjednika nasljeduju stari rimski običaj, koji je
Rimska Crkva napustila. "
"U staroj Latinskoj Crkvi kalež se pripravljao s vinom i vodom
na početku mise vjernika. Kad su se katekumeni prestali
otpuštati i Missa Catechumenorum stopila s Missa Fidelium,
barem, što se naroda tiče, brojne su crkve izvan Rima logično
premjestile pripravu kaleža na početak cijele mise, kao što je
učinjeno u istočnim liturgijama. Ovaj običaj se raširio na
daleko i na široko, tako da su ga do 20. st. veoma koristili i
svjetovni i redovnički svećenici širom Europe. Među crkvenim
redovima koji su slijedili ovaj običaj mogu se spomenuti monasi
iz Clunya, kartuzijanci, cisterciti, karmelićani, premonstrati,
augustinski kanonici iz Marbacha, njemački benediktinci,
benediktinci iz Hirschaua, Westminstera, Aineya itd. Ali,
kolikogod je bio velik broj redovnika koji su pripravljali kalež
na početku ili u ranom dijelu mise, broj svjetovnih svećenika
koji su slijedili taj običaj bio je čak veći. Rubrike to
propisuju u keltskom i sarumskom obredu te u mnogim mjestima
Njemačke, Francuske i Španjolske. To se radilo čak i u Italiji –
na Siciliji i u milanskoj nadbiskupiji. Govoriti onda o tako
univerzalnoj praksi kao 'posebnosti pariške crkve' je krajnje
netočno. "
Ništa manje pogrešna nije često ponavljana tvrdnja da u pripravi
kaleža dominikanci slijede običaj Pariza. Obred te crkve
propisuje slijedeće: «Svećenik prvo oblači roketu govoreći:
Actiones nostras itd. Zatim pere ruke govoreći: Amplius lava me
itd. Zatim na nepokrivenom i pripremljenom oltaru stavlja
hostiju na patenu i ulijeva vino i vodu u kalež govoreći: De
latere Domini itd. Zatim uzima amikt itd.«
"Takvih rubrika nema u dominikanskim tekstovima. S druge strane,
bl. Humbert upućuje da se priprava kaleža nije radila dok
svećenik ne stigne do oltara potpuno odjeven i spreman započeti
misu. Umjesto da nas zavodi skupina francuskih pisaca koji
prirodno simpatiziraju svoju prijestolnicu, bilo bi bolje da se
sjetimo da su i u biskupiji Palencije (gdje je Dominik pohađao
studij i bio zaređen) kao i u biskupiji Osme (gdje je živio kao
regularni kanonik), vino i voda ulijevani u kalež na početku
mise. Ove su činjenice same dovoljan razlog Redu da usvoji ovu
praksu bez obzira na poštovanje prema svom osnivaču. "
Iz knjige Povijest dominikanske liturgije fr. Bonniwella. |
