|
U više od 778 godina
svog postojanja, Dominikanski Red dao je veliki doprinos životu
Crkve. Možemo biti ponosni našom braćom, ponosni u smislu da uživamo
i radujemo se u postignućima naše braće i sestara. Njihov najveći
doprinos bio je na polju intelektualnog života Crkve, na polju
teologije, i dogmatske i moralne, Svetog Pisma i Kanonskog zakona.
Ova tendencija ka
intelektualnom životu javlja se već u samim počecima Reda. Sveti
Dominik je zarana shvatio da propovjednici božanske riječi moraju
biti dobro potkovani u teologiji, ako žele biti učinkoviti. Nije
želio da niti jedan od njegovih ljudi dođe na propovjedaonicu, a
da ne zna o čemu govori. Jedna od prvih stvari koju je uradio dok
je Red još bio u povojima, bila je da zajedno sa svojim prvim
sljedbenicima pohađa predavanja Alexandera Stavensby-ja, eminentnog
engleskog teologa, koji je predavao na Katedralnoj školi u Tuluzi.
Predavanja su bila način poduke koji su koristili srednjovjekovni
sveučilišni profesori.
1217. godine, godinu
dana poslije osnivanja Reda, sveti Dominik je poslao sedmoricu braće
u Pariz, gdje se nalazilo glavno sveučilište. Odlučio se poslati
svoje ljude u sveučilišne centre, gradove kao što su Bolonja,
Palencija, Montpellier i Oxford. Kao što vidimo, angažirao je
mnoge profesore i studente sa tih sveučilišta, ljude kao što su
Jordan of Saxony, Raymond of Pennaford i Reginald of Orleans. Kako
se pokazalo, većina prvih članova Reda bili su ljudi iz sveučilišnog
miljea i sveučilišne naobrazbe.
U svakoj kući postojao
je lektor koji je predavao, a ta predavanja su trebali pohađati svi
članovi kuće. Kada je papa Honorije III., dozvolio svim
redovnicima Reda dozvolu ispovijedanja bilo gdje u Crkvi,
glavni predmet postao je moralna teologija. Kao pomoć lektorima i
studentima, napisane su brojne knjige o moralnim problemima.
Najbolja od njih, i ona koja se najčešće upotrebaljavala, bila je
knjiga svetog Raymonda of Pennafort.
1223. godine, znameniti
mladi Nijemac, mali rastom, ali velik umnim sposobnostima, bio je
privučen da se pridruži Redu od Jordana Saksonskog. To je bio
sveti Albert Veliki, jedan od najvećih genija svih vremena. Pohađao
je sveučilište u Padovi, najveći centar studija prirodnih
znanosti. Tamo se proslavio, jer je od svoje najranije dobi, pokazao
neizrecivu znatiželju o svijetu oko sebe. Zanimao se za sve i okušao
se u skoro svemu. Sestra Jean Dorcy OP, u svojoj knjizi, Obitelj
svetog Dominika (St. Dominic's Family), kaže:
Pisao je o botanici,
astronomiji, kemiji, fizici, biologiji, geografiji i meteorologiji;
pravio je karte i eksperimentirao sa biljkama; proučavao je
kemijske reakcije; konstruirao instrumente za pomoć u navigaciji; i
pravio je detaljizirane studije o pticama i životinjama. (str. 87)
Njegov najveći doprinos
ljudskom znanju, naime, bila je teologija. Prije njegova vremena, kršćanska
teologija bila je temeljena na filozofiji Platona ili, nasljedujući
svetog Augustina, na neo-platonizmu. Čudno za reći, filozofija
Aristotelova bila je zaboravljena i njegovo djela su bila zagubljena
u Europi. Njegove knjige su preživljele u muslimanskim zemljama,
posebno u maorskoj Španjolskoj, gdje su napisani mnogi znanstveni
komentari o njima. U ranom trinaestom stoljeću, Aristotelova djela
ponovno su postala poznata u Europi. Albert je u Aristotelovoj
filozofiji vidio bolji i jači temelj za kršćansku teologiju, i želio
ju je primijeniti. Iskoristio je one prijevode sa grčkog na
latinski, koje su već napravili i provjerili drugi, od Williama of
Moerbeke-a, dominikanskog grčkog znanstvenika. Napisao je i čitav
niz komentara o većini djela Aristotelovih, pored svojih djela. Za
cijelo ovo vrijeme, osnivao je Dominikansku kuću studija u Kelnu,
služeći kao provincijal njemačke provincije i, kasnije, kao
biskup Ratisbona, mjesta s kojeg se povukao nakon dvije godine, kako
bi se vratio u Red. Sveti Albert je bio kanoniziran od pape Pija
XI:, koji ga je imenovao doktorom Crkve i učinio zaštitnikom
prirodnih znanosti.
1243. godine, krupni,
nespretni div od mladića, obukao je habit Reda. To je bio Toma
Akvinski, onaj koji je bio sudbinski određen da Albertovo pionirsko
djelo provede. Studirao je pod nadzorom svetog Alberta u Kelnu, i
vrlo brzo su postali prijatelji. Koristeći Aristotelova načela,
mogao je sintetizirati naučavanje Crkve i djela Očeva Crkve u veličanstvenu
cjelinu - Suma teologije. Njegov veličanstveni genij
dao je nevjerojatan doprinos životu Crkve, ne samo u teologiji,
nego i u drugim područjima, kao što je poezija. Još uvijek
pjevamo njegove himne Euharistiji, u slavu Presvetog Sakramenta.
Toliko je poznat, da ne trebamo o njemu previše govoriti.
Albert i Toma su potpuno
dominirali ovim razdobljem, da su drugi izvanredni teolozi kao
Roland of Cremona, koji je umro 1259. godine, Robert Kilwardby, koji
je umro 1280. god, Hugh od St. Cher, koji je umro 1263. godine, i
drugi njihova kalibra, skoro zaboravljeni.
Ova tradicija se
nastavila i u sljedeće stoljeće s ljudima koji su tako brojni da
bi se spominjali, iako se niti jedan od njih ne ističe u
intelektualnoj povijesti Europe. Oni su većim dijelom temeljili
svoj rad na djelima svetog Tome Akvinskog i držali se njegovih načela
i temelja u propovijedanju božanske riječi.
Vodeća figura
petnaestog stoljeća bio je sveti Antonino, nadbiskup Firence, koji
je živio od 1389. godine do 1459. Njegovo ime je jedno od najvećih
imena moralne teologije. U svojoj Summa Moralis, moralna
teologija postala je zrela. Ali bilo je i mnogih drugih koji su bili
duboko zaneseni teološkim duhom Reda. Naime, u ovom stoljeću su
dominikanci na sveučilištu u Salamanki, razvili teoriju o obliku
zemlje, koja je jako utjecala na Kolumba, a dominikanac nadbiskup je
bio taj koji ga je podržao na sudu Isabelle i Ferdinanda.
Isto sveučilište u
Salamanki dalo je niz velikih dominikanskih teologa, čija
specijalnost je bila međunarodno pravo. Najpoznatiji od njih bio je
Francisco de Vitoria, koji je opće poznat kao Otac međunarodnog
prava. S njim je bio povezan istaknuti znanstvenik, Domingo
Soto. Među njihovim studentima bili su Melchior Cano i Dominigo
banez, koji se uglavnom pamti kao ispovjednik i savjetnik svete
Tereze Avilske, u njenu djelu reformiranja Karmelićanskog reda.
Njihova djela su uvelike utjecala na elokventnu obranu Američkih
Indijanaca od strane Bartolomea de Las Casas-a, koji je jedan od
velikih imena u latino-američkoj povijesti.
Div stoljeća bio je
Thomas de Vio Cajetan, rođen 1468. godine, umro 1534. godine. Nije
bio samo najveći tumač djela svetog Tome Akvinskog, nego i
kardinal Crkve i glasnogovornik pape u raspravama sa Martinom
Luterom. Skoro da je pobijedio Lutera i Luter ga je poštovao
i cijenio cijeloga života.
Tradicija se nastavila i
u sedamnaesto stoljeće sa Johnom od St. Thomas-om, još jednim
istaknutim tumačem djela sv. Tome Akvinskog. Započelo je sa
Cajetanom kao Učiteljem, koji je zaslužan da se težište zadrži
i dalje na intelektualnom životu. Dominikanci su sudjelovali kod
donošenja dekreta na Tridentskom koncilu i, svakako, papa sveti Pio
V. bio je pokretačka snaga prilikom primjene odluka Koncila. On je
bio taj koji je izdao Katekizam Tridenstkog koncila, Index
zabranjenih knjiga i obnovu liturgije. Također je proglasio
svetog Tomu Akvinskog Doktorom Crkve.
Za vrijeme ovog
razdoblja, težište se sve više postavljalo na naučavanje
doktrina svetog Tome Akvinskog, u našim kućama studija.
Dominikanski studenti za svećenike sve do naših dana proučavaju
djela svetog Tome. Vidjeli smo u naše vrijeme veliki broj
istaknutih dominikanskih teologa, koji su uvelike utjecali na današnju
misao. Garrigou-Lagrange bio je vrhunski teolog u dvadesetim i
tridesetim godinama. U moralnoj teologiji proučavamo Prummera i
Merkelbacha, koji su bili priznati moralisti svog vremena - i još
su uvijek dobri.
U nedavna vremena dali
smo ljude kao Dominique Chenu, Yvesa Congara i Schillbecxk-a. Chenu
i Congar su posebno dali veliki doprinos Drugom vatikanskom koncilu.
Nedavno je Congar podignut na nivo kardinala. Iako je sada već
preminuo, to je bila čast koju je uistinu zaslužio. Nekoć je bio
ušutkan od strane Svete Stolice, i nije mogao objavljivati i
predavati. Ponizno je to prihvatio i sada je osvećen na
prekrasan način.
Tradicija se još uvijek
nastavlja. Još uvijek imamo naše škole. Angelicum u Rimu
je najbolja teološka institucija na svijetu. Papa Ivan Pavao II. je
tamo doktorirao. Većina provincija ima svoje vlastite kuće
studija, kao što naša Zapadna dominikanska provincija ima The
Dominican School of Philosophy and Theology. Ona je postala
najbolji filozofski i teološki fakultet u zemlji.
U naše vrijeme javljaju
se novi dominikanski znanstvenici, koji će jednog dana imati svoje
mjesto sa velikim ljudima prošlosti. U našoj provinciji, imamo
ljude kao što su Augustine Thompson, Acquinas Schenck i Robert
Christian, koji su već zadobili međunarodnu reputaciju. Tako je
tradicija započeta sa samim svetim Dominikom, nastavljena i dalje
tijekom stoljeća, i prilično je živahna i danas.
|
