|
Učiniti
Red prisutnim u Hrvatskoj bila je jedna
od strateških zamisli mladoga Reda propovjednika.
Kopnenim putem Hrvatska se nalazi na putu
prema Kumanima, a morskim na putu prema
Svetoj Zemlji. Iz Dalmacije i Slavonije
moglo se misionariti po središnjoj Hrvatskoj
koja je u to doba osumnjičena kao utočište
heterodoksnih bosanskih krstjana. Stoga
u Hrvatsku, u kojoj su poznati i kao bijeli
fratri, dominikanci dolaze vrlo rano
i do danas ostavljaju snažan trag u vjerskom,
kulturnom i znanstvenom životu. Na hrvatskom
etničkom prostoru imali su 81 samostan,
od čega na području današnje Republike Hrvatske
61. Sada ih je nastanjeno devet.
Od 1221. hrvatski su samostani u
sastavu Provincije Hungariae, a od 1266. imaju vlastiti
vikarijat. Papa Urban VI. osnovao je 3. ožujka 1380. Provinciju Dalmaciae
koja je 1962. odbacila regionalno ime te se od tada zove
Hrvatska dominikanska provincija (Provincia Croatica). U
Zadru je 1396-1807 držala prvo hrvatsko sveučilište, a Crkvi je
dala 2 blaženika: Augustina Kažotića (1260-1323), blagdan 3.
kolovoza) i Ozanu Kotorku (1493-1565), blagdan 27. travnja. Od
dominikanskih svetaca, uz ove su krajeve još vezani: sv. Margarita
Ugarska, rođena na Klisu iznad Splita; bl. Sadok, prvi prior
samostana u Zagrebu; bl. Ivan Nijemac, bosanski biskup ili bl. Ivan
Dominici, dubrovački nadbiskup i kardinal.
U sjeveroistočnom dijelu grada smješten
je kompleks DOMINIKANSKOG SAMOSTANA. Pristup s puta prema Pločama
(Ulica Svetog Dominika) vodi nas preko stubišta blaga
nagiba, iz 1455., s ogradicom od gotičkih međusobno povezanih
stupića.
Bijeli fratri, kako
ih u Dubrovniku nazivaju, došli su ubrzo nakon utemeljenja reda, iz
Italije i dobili za stanište crkvu sv. Jakova na Pelinama
(predjel Prijeko), 1225. godine. Početkom 14. st. vlasteoska
obitelj Palmotić poklonila im je zemljište uz istočne gradske
zidine, na kojem su uz trošak vlade sagradili prvi samostan i
crkvu. Prvi poznati graditelji jednobrodne crkve (1315.) bili su Nikola
i Juraj, sinovi protomagistra Lovre iz Zadra. Samostan je tada
imao i strateško-obrambenu funkciju. Višekratno nadograđivan,
završni izgled dobio je u 15. i 16. st. Time se prostor staroga
grada proširio, tako da je sagrađen novi zid prema sjeveru i potom
masivna tvrđava Revelin.
Najznačajnije ostvarenje i najljepši
dio samostana je klaustar, jedan od znamenitijih arhitektonskih
prostora u 15. st. na istočnoj jadranskoj obali. Ima hodnike s
vitkim arkadama. Označava prvi prodor renesanse u dubrovačko
sakralno graditeljstvo. Građen je od 1456. do 1483. u nekoliko
navrata prema preinačenom nacrtu afirmiranog firentinskog umjetnika
Masa di Bartolommea. Na izvedbi i oblikovanju radio je niz
domaćih, dubrovačkih graditelja. Dvadeset trifora, pet sa svake
strane kvadratičnog dvorišta, postavljene na niskom zidiću i
odijeljene oblim stupićima, daju glavni biljeg cijelom klaustru.
Raskoš kasne cvijetne gotike i renesansni motivi prepletenog
lišća stvaraju slikoviti sklad i ritmiku prostora. U središtu je
sazidan kameni zdenac s krunom i jonskim stupovima koji drže
renesansnu gredu s natpisom iz 1523. Nad arkadama trijema izvorno su
kamene ograde s nizovima stupića ograđivale strane terase. Srušene
u potresu 1667. (ili uklonjene pri preinakama toga samostanskog
dijela), napravljene su nove tek 1900. godine. Za vrijeme
Napoleonove okupacije u klaustru su se držali konji, a u knjižnici
samostana bile su spavaonice za vojnike.
Raspelo Paola
Veneziana (14. st.)
Crkva većih dimenzija posvećena sv.
Dominiku, prvotno sagrađena u gotičkom slogu 1304-1315,
jednobrodna je građevina s jednostavnom arhitektonskom dekoracijom.
Barokizirana je nakon velike trešnje 1667., kada je porušen južni
zid i prednji portal, te su umjesto vitkih prozora napravljeni široki
i obli. Godine 1935. postavljena je vidljiva drvena krovna
konstrukcija. Ipak, sačuvali su se važni gotički elementi:
peterokutna apsida, najstariji njezin dio, te lukovi nad glavnim
svetištem. Ostale su i dvije kasnogotičko-renesansne kapele, na južnoj
Lukarevićeva, na sjevernoj Gundulićeva (1536.), kao
i bitni ostaci triju kapelica s gotičko-renesansnim školjkama,
bogato urešenim, djelo Korčulanina Ludovika Maravića
iz 1538. godine. Premještene su na današnje mjesto, uz pročelni
zid crkve, prigodom njezina popravka 1883. Tada je crkva popločana
i pokriveni su stari grobovi. U sredini, na sjevernoj strani, plastički
je zanimljiva propovjedaonica s ljupkom konzolom i reljefom svetaca
iz dominikanskog reda. U crkvi su i dva reljefna pokrivala gotičkih
sarkofaga iz kraja 14. st., posljednja počivališta dubrovačkih
nadbiskupa-dominikanaca. U crkvi je nekoć bilo starijih slikarskih
umjetnina znatne vrijednosti. Uglavnom su premještene u
novoutemeljeni muzej. Ostalo je izuzetno likovno djelo, oslikano
raspelo većih proporcija, poznata venecijanskoga slikara Paola
Veneziana. Sa simbolima evanđelista i u odjelitim
poljima Majkom Božjom i sv. Ivanom evanđelistom, dobavljeno
je narudžbom i smješteno 1358. u trijumfalni gotički luk, žarište
zdanja. Od nekadašnjih brojnih oltara (prije potresa bilo ih je 21)
ostalo ih je danas svega četiri. Prema aktualnoj likovnoj postavi u
crkvi su predočeni hrvatski umjetnici 20. stoljeća, neki živući:
Vlaho Bukovac (Čudo svetog Dominika, 1912.), Ivan
Meštrović, Ivo Dulčić (oltarni mozaik koji predstavlja
bl. Augusta Kažotića, 1969.), Ante Starčević ( reljef
Blažena Ozana Kotorska), Stipe Sikirica, Đuro
Pulitika, Ivo Grbić, Vedran Remetin. Na dva oltara nalaze se
pale Francesca di Marie (iz druge polovice 17. st., jedna
predstavlja svetu Anu sa grupom svetaca, a druga Bogorodocu
i Krista sa grupom svetaca). Južno pročelje s romaničkim
ostacima i izrazitim obilježjem lombardske gotike na portalu
izaziva osobitu pozornost. To je bio nekadašnji glavni ulaz u
crkvu. U crkvi se nalazi i oltar sv. Vinka Fererskog sa svečanim
kipom iz 15. stoljeća. Cjelokupna kompozicija, s likom sv.
Dominika u luneti i s kipom Krista Spasitelja nad svojevrsnim
slavolukom ures su crkvene građevine, dobrim dijelom rad istaknutog
umjetnika Bonina di Jacopa iz Milana, oko 1420. godine.
{Vlaho Bukovac: Sv.
Dominik (20.st.)}
Iz crkve se ulazi u
prostorije sakristije, gotički nadsvođene, koju je projektirao
svestrani dubrovački graditelj Paskoje Miličević 1485.,
poslije tu i pokopan. Danas je to sastavni dio muzeja osnovanoga
1969. i nedavno s dopunama ponovno dovedenoga u funkciju. Iz obilja
umjetničko-kulturne baštine dobijamo uvid u slikarske, kiparske,
knjiške, zlatarske i glazbene interese i mogućnosti dubrovačkih
dominikanaca. Dakako, od brojnih vrednota spomenut ćemo samo one
najistaknutije.
U sakristiji se tako
nalazi veliko platno, jedno od najznačajnijih djela firentiskog
slikarstva toga vremena (Santi di Tito, Silazak Duha
Svetoga, 1575.). Prema sjeveru je dvorana kapitula, nadsvođena
plitkim svodom, iz 1424., nakon potresa 1667. prepravljena u dva
prostora. Ispunjena umjetničkim predmetima i svjedočanstvima znatne
kulturne razine nudi niz zanimljivosti. To su primjerice:
Tizianovo
platno, naručitelja Dubrovčanina Damjana Pucića (oko 1550), sa
Svetim Vlahom koji drži model Grada, sv. Magdalenom, arkanđelom
Rafaelom i Tobiasom; italokretska Bogorodica s djetetom,
Donata Bizamana (I. polovica 16. st.); 15 okruglih medaljona
bokokotorskog baroknog slikara Tripe Kokolje (1661-1713),
slika nepoznata autora (pol. 17. st.) Bogorodica sa sv. Vlahom i
sv. Franjom (signirano djelo nepoznatog majstora A.B.D., oko
1648/58), s veoma zanimljivim prikazom Dubrovnika prije potresa
1667. godine, raspelo srpskoga kralja Stefana Uroša II.
Milutina (1275-1322), nakon pada Srbije pod Turke poklonjeno
dominikancima; relikvije, zlatarsko-srebrni predmeti, knjige, stari
rukopisi.
Tiziano: Sv. Vlaho,
Magdalena, Arkanđeo Rafael, Tobias (16. st.)
U najsjevernijem
prostoru toga istočnoga krila samostana smješten je zasigurno
najznačajniji dio muzeja. Posebice se ističu djela dubrovačke
slikarske škole 15. i 16. stoljeća. Tu su tri slike najuglednijeg
predstavnika, Nikole Božidarevića:
čuveni triptih sa svecima (tzv. oltar Bonda; sv. Vlaho, sv.
Pavao; Bogorodica s djetetom; sv. Toma Akvinski s modelom crkve i
sv. Augustin) od kojih sv. Vlaho drži realistički prikaz dubrovačke
urbane cjeline (oko 1500.); Navještenje (1513.; s
nizom slika iz povijesti dominikanaca u Dubrovačkoj Republici;
prizori iz Biblije, Lopudski život); slika se nalazila na Lopudu.
Novost je prikaz krajolika. Naručitelj slike bio je Marko Kolendić;
i Sveta konverzacija (pala za obitelj Đorđić, 1513.); zatim
koloritno šarolik triptih Lovre Dobričevića
(1448.; Na poliptihu su prikazana dva reda likova. U donjem je
redu u sredini prizor Krštenje Kristovo, s desne strane sv. Nikola,
sv. Mihovil, a s lijeve sv. Vlaho i sv. Stjepan. U gornjem su nizu
polufigure, u sredini Bogorodica s djetetom u mandorli, desno do nje
sv. Dominik i Petar, a lijevo sv. Petar mučenik i sv. Franjo. Slike
s predele uništene su, a znatno je bio oštećen i prizor Krštenja
Kristova, pa je prilikom jedne od ranijih obnova poliptiha
doslikana glava i dio poprsja Kristova.) i Triptih Mihajla
Hamzića (1512.; triptih obitelji Lukarević, sa sv. Ivanom
Krstiteljem, i Stjepanom Prvomučenikom; sv. Nikolom, sv.
Magdalenom i sv. Markom)). Izloženi su nadalje: Biblija
velikog formata, iz 11. st.; moćnik glave sv. Stjepana, prvog
ugarskog kralja; predmeti zlatarstva i kiparstva.
Donato Bizamano: Gospa s Djetetom (16. st.)
U gornjem dijelu
prostorija su, među ostalim, zavjetni darovi-nakit, platno
Lorenza di Credija (Sveta obitelj, 15-16. st.) i
primjerak pleterne ornamentike iz starohrvatskog doba. Osim toga tu
je i diptih Krist i Marija
(Jan Hay, 16. st.)
Jan Hay: Isus Krist
(16. st.)
Dominikanski samostan
je pravi panteon uglednih Dubrovčana, vlastele i građana, ali i
mjesto pokapanja obrtnika, stranaca i siromašnih. Među znamenitijima
vječno počivalište tu su našli vrstan pjesnik Dinko Ranjina
(1536-1607), barokni dramatičar i pjesnik Jurije Palmotić
(1606-1657), matematičar europskog glasa Marin Getaldić (1568-1626),
Petar Pantella iz Piacenze (I. pol. 15. st.), utemeljitelj
manufakture suknarstva i prvi kapitalist Dubrovnika.
Nikola Božidarević:
Navještenje (16. st.)
Zvonik je također djelo
domaćih majstora iz I. pol. 15. st. Prizemlje i prvi kat
uklopljeni su u samostansko zdanje. Katovi imaju kasnogotičke bifore
s okruglim lukovima. Završni vijenac s prekrivenom kupolom očituje
barok. Zvonik dominira okolišem, vidljiv je s raznih gradskih
položaja i predgrađa Ploče.
Dominikanci posjeduju
vrijednu knjižnicu. Unatoč stradanjima i preseljenjima sačuvala je
čak 239 inkunabula, niz vrlo vrijednih starih izdanja, čak ponekih
svjetskih rariteta, oko 200 rukopisa, od srednjovjekovnih kodeksa iz
11. st., pa nadalje. U samostanu je od 1390. do 1967., s prekidima,
djelovalo filozofsko-teološko učilište, a 1626. osnovana je i javna
gradska gimnazija. Bratovština slikara iz 1492. vezana uz samostan,
najstarija je udruga likovnih umjetnika u slavenskim zemljama. Od
brojnih zaslužnika-redovnika zasigurno je najpoznatiji Ivan
Stojković (1390?-1443), ovjenčani doktor pariške Sorbone. Taj
kardinal, poklonik jedinstvene Europe, preteča ekumenizma, otvorio
je crkvene sabore u Paviji i Baselu, a u Carigradu je nastojao oko
jedinstva Crkve. U javnom istupu u dominikanskom svetištu 1424.,
zalagao se za otvaranje veleučilišta u Dubrovniku.
|
