|
Osnivanje
samostana Svetog Križa u Gružu bilo je povezano
sa prilikama u dominikanskom redu, kao i
sa prilikama u samostanu svetog Dominika
u Dubrovniku. Dominikanski red doživio je
svoj procvat u 13. stoljeću, kada se proširio
cijelom Europom i čak na neke izvaneuropske
zemlje, e da bi u 14. stoljeću nastupilo
vrijeme stagnacije, ali i opasnog nazadovanja.
Postoji više razloga tog nazadovanja. U
prvom redu to su ratovi, od kojih je najduži
i najkrvaviji tzv. stogodišnji rat (1336
- 1453) između Francuske i Engleske. Taj
rat je opustošio te dvije zemlje, a nije
poštedio ni redovničke zajednice. Ostali
razlozi su: razne zarazne bolesti, posebno
crna kuga, koja je u samo dvije
godine (1347 - 1349) pokosila skoro polovicu
stanovništva tadašnje Europe. Mnogi samostani
su nakon pustošenja crne kuge prestali
postojati, ili su svedeni na mali broj članova;
tu je i protupapinska politika nekih europskih
vladara; zapadni raskol (1378 - 1417) ;
često uzimanje najsposobnijih članova Reda
u razne crkvene službe, posebno njihovo
stvaljanje u biskupske položaje. Sve navedeno
ostavilo je teške posljedice za život Reda
i njegovo djelovanje.
{Klaustar samostana
Svetog Križa u Gružu}
Krajem 14. stoljeća,
zaslugom Rajmunda iz Kapue, sv. Katarine Sijenske , Ivana
Dominicija, kasnijeg dubrovačkog biskupa i kardinala, i nekih
drugih, Red se probudio iz usnula stanja i odlučno krenuo u unutrašnju
obnovu. Izlaz iz nezavidne situacije pronađen je u povratku na
izvornu jednostavnost, vjernost zavjetima, unutrašnjoj stegi,
temeljitoj intelektualnoj pripremi i vjernosti duhu prvotnog
poslanja Reda. Da ne bi došlo do nesporazuma između redovnika koji
su željeli provoditi stroži način redovničkog života i onih
koji za to nisu bili spremni, bilo je odlučeno da se počnu
osnivati novi samostani sa strožim redovničkim opsluživanjem. Na
čelu tih novih samostana stajali su posebni poglavari koje je
imenovao general Reda i koji su bili njemu direktno odgovorni. Oni
su se jednostavno zvali vikari ili zamjenici vrhovnog poglavara
Reda. Zahvaljujući takvoj zamisli, Red se, u sljedećih stotinjak
godina cjelovito obnovio.
Dominikanska
provincija Dalmacije, koja je od 1380. ujedinjavala sve samostane
Reda od Istre do Drača u Albaniji, započela je obnovu 1391.
godine, ali je najveće plodove donijela tridesetih godina 15.
stoljeća, kada je broj reformiranih redovnika toliko narastao da je
za njih trebalo osnivati posebne samostane, ili su postojeći
samostani dragovoljno počeli prihvaćati stroži način opsluživanja.
Samostan Svetog Križa u Gružu osnovan je 1437. godine.
{Raspelo iz 15. stoljeća
(Škola: Juraj Petrović)}
Dominikanci u Dubrovniku
zatražili su od Pape dozvolu za osnivanje samostana bilo gdje na
dubrovačkom području. Naveli su da svoj novi samostan žele podići
milodarima pobožnih vjernika i posvetiti ga svetom Nikoli. Međutim,
dogodilo se to da je samostan sagrađen u Gružu, i to ne doprinosom
pobožnih vjernika, nego darežljivošću jednog jedinog čovjeka,
Marina Bičića. I taj samostan nije bio posvećen sv. Nikoli, nego
Sv. Križu. Po predaji je imućni građanin Marin Bičić, koji je u
Gružu imao kuću okruženu vrtom, jedne noći vidio u snu svijetli
križ iznad svoje kuće. Nije se mogao osloboditi dojma kojeg je na
njega ostavila ta vizija, pa je počeo razmišljati o njenu značenju,
te je zaključio da Bog od njega traži da se na tom mjestu sagradi
crkva posvećena svetom križu.
{Dio
raspela iz 15. stoljeća (Škola: Juraj Petrović)}
Gradnja samostana i
crkve počela je u proljeće 1437. godine i završena je dvije
godine kasnije. U taj samostan preselili su se svi oni redovnici
koji su željeli živjeti po strožim pravilima. Taj samostan je od
svojih početaka uživao veliki ugled kod naroda i Dubrovačke
Republike. Zbog nesolidne gradnje samostan je trebalo često
popravljati. Razna oštećenja i dugotrajno čekanje na papinu
dozvolu za obnovu učinili su da je crkva posvećena dosta kasno, 4.
siječnja 1517. godine.
Crkva je bila
sagrađena u gotičkom stilu uzduž današnje Gruške obale s
glavnim oltarom okrenutim prema istoku. Od početka je imala tri
oltara: glavni, posvećen Svetom Križu; lijevi od ulaza u crkvu
svete Obitelji, a desni sv. Vinka Fererskoga. Kasnije (1683. godine)
spominje se pet oltara: sv. Križa, sv. Marije Magdalene, Gospe od
Rozarija, sv. Augustina i sv. Dominika. Sam samostan bio je prilično
prostran i dobro opremljen kako bi se u njemu moglo dostojno živjeti.
Bilo mu je dozvoljeno priključiti se na gradski vodovod, što je za
ono vrijeme bilo jako važno. Serafin Razzi, talijanski dominikanac,
koji je od 1587. do 1589. godine boravio u Dubrovniku, nakon svog
povratka kući, u Lucca-i je objavio prvu tiskanu povijest Dubrovačke
Republike. Ostavio nam je kratak, ali značajan opis gruškog
samostana iz druge polovice 16. stoljeća. Govoreći o Gružu i o
njegovoj luci on piše: Osim župne crkve ovog kraja, gotovo u
njegovoj sredini, na morskoj obali se vidi prostran dominikanski
samostan zvan Sveti Križ, s prekrasnom crkvom, orguljama, divnim
vrtom, vodoskocima, šumom naranača i udobnim sobama za svećenike,
te jednom starom i dražesnom palmom. Crkva i samostan su, zbog
temeljite obnove, odoljeli potresu 1667. godine.
Iz jednog izvještaja
saznaje se da je samostan imao 13 soba za svećenike i 5 soba za
mlade strudente koji su tu učili filozofiju i teologiju. Samostan
je od svojeg početka bio prioralni, te je u njemu moralo biti
najmanje 12 redovnika. Taj se broj krajem 15. i početkom 16. stoljeća
postupno povećavao sve do dvadesetak članova. Ali u drugoj
polovici 16. stoljeća, s opadanjem broja članova u drugim
dominikanskim samostanima na dubrovačkom području, broj članova i
u ovom samostanu je počeo opadati.
Crkva Sv. Križa
čuvala je tijekom vremena nekoliko vrijednih umjetničkih djela.
Spominju se: slika Ivana Ugrinovića, poznatog dubrovačkog
slikara 15. st., koja je morala biti izrađena pretežno zlatnom
bojom; zatim, slika sv. Alberta Velikog, djelo
jednog Ticijanova učenika; slika svete Magdalene,
rad talijanskog majstora Andree del Sarto (15/16 st.); slika sv.
Jeronima, nepoznatog majstora, te slika svetog Frana,
rad poznatog talijanskog slikara Francesca Mazzole, znanog
kao Il Parmigiano (16. st.). U crkvi se čuvalo i lijepo srebrno
raspelo srpskog kralja Stevana Uroša II. Milutina, poklon
Dubrovniku, a u njemu se nalazio i komadić drveta Isusova križa.
Gruški dominikanci su popravili križ, ali zbog opasnosti od krađe,
prenesen je u samostan sv. Dominika u Dubrovniku, gdje se i danas čuva.
U crkvi Svetog Križa posebno su se slavila dva blagdana: Našašće
sv. Križa i Gospa od Rozarija.
Gruški samostan i
crkva teško su nastradali u vrijeme Drugog svjetskog rata kada ih
je teška avionska bomba zamalo sravnila sa zemljom. Crkva je
obnovljena 1954. godine, a zatim i samostan. Tom prigodom okrenuta
je glavnim oltarom prema brdu na koji je kao znak povezanosti
staroga i novoga bilo postavljeno staro raspelo, jedna od rijetkih
stvari ostalih neoštećenima u bombardiranju. Nakon obnove crkve i
samostana, 1968. godine dominikancima je povjerena obnova vjerskog
života u Gružu i vodstvo nove župe nastale cijepanjem stare župe
sv. Mihajla sa sjedištem u Lapadu.
|
