|
Kakve su smetnje
koje može uzrokovati đavao ljudima dok su živi? Nije lako naći
knjige koje raspravljaju o toj temi, pa i stoga jer nedostaju
zajednički izrazi u kojima bi se svii slagali. Potrudit ću se stoga
da odredim smisao riječima koje upotrebljavam ovdje i u ostalim
dijelovima knjige.
Postoji redovito
djelovanje đavla koje se odnosi na sve ljude: to je napastovanje na
zlo. I Isus je prihvatio tu našu ljudsku sudbinu i dopustio je da ga
Sotona napastuje. Ovdje se nećemo zaustavljati na ovom kobnom
đavolskom djelovanju, ne što ne bi bilo važno, nego jer imamo za
cilj osvijetliti izvanredno djelovanje Sotone koje mu Bog dopušta
samo u određenim slučajevima.
Ovo drugo
djelovanje može biti razvrstano u pet različitih oblika.
1. Fizičke patnje
uzrokovane od Sotone izvana. Radi se o fenomenima o kojima čitamo u
životopisima mnogih svetaca. Znamo naime kako su sveti Pavao od
Križa, Župnik Arški, pater Pio i mnogi drugi bili izmlaćeni,
bičevani, udarani batinama od đavla. Na ovom obliku se ne
zaustavljam jer u ovim slučajevima đavao nije nikada imao nutarnjeg
utjecaja na udarene osobe i nikada one nisu trebale molitvu
egzorcizma. Jedino što su se na tu nakanu pomolile osobe koje su
znale za stvar. Radije se zaustavljam na slijedećim četirima
oblicima koji izravno zanimaju egzorciste.
2. Ðavolsko
opsjednuće (possessio diabolica). To je najteža patnja i događa se
kada đavao uzme u posjed tijelo jednog čovjeka (a ne dušu) čineći da
djeluje ili govori kako on hoće, a da mu se žrtva ne može oprijeti,
te stoga osoba i nije moralno odgovorna. Ovaj oblik najviše je
izložen spektakularnim fenomenima, kao što su oni prikazani u filmu
Egzorcist, ili kao što su uočljivi znakovi koje navodi Obrednik:
govoriti novim jezicima, pokazati izvanrednu snagu, otkrivati
skrivene stvari. Ovakav jasan evanđeoski primjer imamo u opsjednutom
iz Geraze. Ali jasno treba reći da postoji mnoštvo različitih
đavolskih opsjednuća s velikim razlikama obzirom na težinu i na
simptome. Bila bi velika pogreška zaustaviti se samo na jednom
modelu. Među tolikima, molio sam egzorcizam nad dvama osobama koje
je đavao potpuno imao u vlasti: za vrijeme egzorcizma ostajale su
posve nijeme i nepokretne. Mogao bih navesti razne primjere s veoma
razlièitim fenomenima.
3. Ðavolsko
zlostavljanje (vexatio diabolica) ili smetnje i bolesti, od veoma
teških do manje teških, koje pak dosižu do opsjednuća: da se izgubi
svijest, da se čine djela ili izgovaraju riječi za koje netko nije
odgovoran. Neki biblijski primjeri. Job nije bio opsjednut od đavla,
ali je bio teško udaren u sinovima, u dobrima, u zdravlju. Zgrbljena
žena i gluhonijemi, koje je Isus ozdravio, nisu bili pod potpunim
opsjednućem đavla, ali je prisutnost đavla uzrokovala spomenute
fizičke patnje. Zacijelo da sv. Pavao nije bio pod utjecajem đavla,
ali ga je đavao trajno mučio: I da se zbog uzvišenosti objava ne bih
uzoholio, dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se
ne uzoholim (2 Korinćanima 12,7). Očito se tu radilo o fizičkom zlu
(trn u tijelu), a uzročnik je bio đavao.
Opsjednuća su i
danas dosta rijetka, ali mi egzorcisti susrećemo veliko mnoštvo
osoba koje đavao muči u zdravlju, u materijalnim dobrima, u radu, u
čuvstvima... Teško je pak dijagnosticirati zlokobni uzrok ovih zala
(ili utvrditi da li se radi o đavolskom uzroku ili ne) i ozdraviti
ih. Ovo nije nimalo jednostavnije od dijagnosticiranja i oslobađanja
od pravih opsjednuća. Može se raditi o različitoj težini zla, ali ne
o teškoći u shvaćanju i o vremenu potrebnom za ozdravljenje.
4. Ðavolska
opsesija (opsessio diabolica). Radi se o nenadanim napadima, katkada
dugotrajnim, opsesivnim mislima, koje su nekada razumski apsurdne,
ali od kojih se žrtva ne može osloboditi. Zbog toga udarena osoba
živi u trajnom stanju iscrpljenosti, očaja, napasti samoubojstva.
Opsesije gotovo uvijek utječu i na sne. Može se reći da su ovo
bolesna stanja koja spadaju u područje psihijatra. I za mnoge druge
fenomene mogu se dati psihijatrijska, parapsihološka i slična
tumačenja. Ali ima slučajeva koji su posve izvan simptomatologije
ovih nauka i koji otkrivaju simptome koji sigurno upućuju na
đavolsko djelovanje ili prisutnost. Te razlike se nauče studijem i
praksom.
5. Postoji napokon
đavolsko uznemirivanje (infestatio diabolica) koje se očituje na
kućama, predmetima i životinjama. Ovdje se na tome ne zaustavljam,
nego će biti o tome govora u tijeku izlaganja u knjizi. Dovoljno je
da ovdje utvrdim smisao koji dajem izrazu uznemirivanje
(infestatio). Radije ga ne upotrebljavam u odnosu na osobe, za koje
upotrebljavam izraze: opsjednuće, zlostavljanje, opsesija.
Kako se obraniti od
svih ovih mogućih zala? Kažimo odmah da su u strogom smislu, prema
Rimskom obredniku, egzorcizmi potrebni samo za prava đavolska
opsjednuća, što smatramo odviše suženim. Mi se egzorcisti u stvari
bavimo svim slučajevima u kojima se naslućuje djelovanje zlih
duhova. Ali u slučajevima, koji nisu đavolsko opsjednuće, trebala bi
dostajati redovita sredstva milosti: molitva, sakramenti,
milostinja, življeni kršćanski život, opraštanje uvreda, trajno
utjecanje Gospodinu, Gospi, svecima, anđelima. I baš na ovoj
posljednjoj točki želimo se ovdje zaustaviti.
Rado završavamo ovo
poglavlje o đavlu, protivniku Kristovu, govoreći o anđelima: to su
naši veliki saveznici; njima mnogo toga dugujemo i šteta je što tako
malo o njima govorimo. Svatko od nas ima svoga anđela čuvara, veoma
vjernog prijatelja kroz 24 sata na dan, od našega začeća do smrti.
Neprestance čuva našu dušu i naše tijelo; a mi, većinom, na to niti
ne mislimo. Znamo također da i narodi imaju svoga posebnog anđela i
vjerojatno to vrijedi i za svaku manju zajednicu, možda i za samu
obitelj, makar za to nemamo sigurnih dokaza. Ali znamo da su anđeli
veoma brojni i da čeznu da nam učine dobro mnogo više nego li nam
đavli žele naškoditi.
Sveto Pismo nam
često govori o anđelima kojima je Gospodin povjerio razna poslanja.
Znamo za ime kneza anđeoskog, svetog Mihaela: i među anđelima
postoji hijerarhija, utemeljena na ljubavi i kojom upravlja božanski
utjecaj u čijoj volji je naš mir, kako kaže Dante. Znamo također za
imena i druge dvojice arkanđela: Gabrijela i Rafaela. Jedan apokrif
nadodaje i četvrto ime: Uriela. Prema izričajima Pisma zaključujemo
da su anđeli podijeljeni u devet korova: Prijestolja, Gospodstva,
Vrhovništva, Vlasti, Moći, Anđeli, Arkanđeli, Kerubi, Serafi.
Vjernik koji je svjestan da živi u prisutnosti Presv. Trojstva,
dapače, da se ono nalazi u njemu samome, zna da mu je trajno na
pomoći jedna majka koja je sama Majka Božja, zna da uvijek može
računati na pomoć anđela i svetaca; i kako se onda može osjećati
osamljenim ili napuštenim ili pritisnutim od Zloga? U vjerničkom
životu ima mjesta za bol, jer nas križni put spasava, ali nema
mjesta za bezutješnu žalost. I on je uvijek spreman dati
svjedočanstvo svakome koji ga zapita za razlog nade koja ga podržava
(usp. 1 Pt 3,15).
Jasno je pak da i
vjernik mora ostati vjeran Bogu, da se mora bojati grijeha. Na ovom
sredstvu se temelji naša snaga, tako da se sv. Ivan ne ustručava
ustvrditi: Znamo: tko god je rođen od Boga, ne griješi; nego Rođeni
od Boga čuva ga i Zli ga se ne dotiče. (1 Iv 5,18). Ako nas naša
slabost katkada dovodi do pada, treba da odmah ustanemo pomoću onog
velikog sredstva koje nam je Božje milosrđe darovalo: to su kajanje
i ispovijed.
Udareni od Zloga
Često mi je upućeno
pitanje ima li mnogo onih koji su udareni od Zloga. Smatram da se
načelno može još navesti mišljenje francuskog isusovca Tonquèdeca,
poznatog egzorciste: Ima veoma veliki broj nesretnika koji se, makar
ne očituju znakove đavolskog opsjednuća, utječu egzorcisti da bi ih
oslobodio od njihovih zala: od neizlječivih bolesti, od nesreća i
nevolja svake vrste. Opsjednutih ima veoma malo, ali je veoma veliki
broj ovih nesretnika.
Ova primjedba i
sada vrijedi ako se promatra velika razlika između doista udarenih
od Zloga i onih koji traže siguran savjet egzorciste zbog
nagomilanih njihovih nevolja. Ali danas treba voditi računa o
brojnim novim čimbenicima koji nisu postojali u vrijeme kada je o.
Tonquèdec pisao. I zbog ovih čimbenika smatram i imam izravno
iskustvo da se broj udarenih od Sotone veoma mnogo uvećao.
Prvi čimbenik je
situacija potrošačkog društva na Zapadu, u kojemu je
materijalističko i hedonističko shvaćanje života učinilo da je
većina izgubila vjeru. Držim da, nadasve u Italiji, treba krivnju
pripisati marksizmu i komunizmu, koji su svojim marksističkim
naukama dominirali ovih godina kulturom, odgojem, kazalištem. Računa
se da u Rimu ide na nedjeljnu misu oko 8% stanovnika. A posve
jednostavan račun pokazuje: gdje opada vjera, tamo raste
praznovjerje. Odatle proizlazi da se, posebno među mladima, širi
praksa spiritizma, magije, okultizma. Ako tome pridružimo traženje
joge, zena, transcendentalne meditacije, što se sve temelji na
reinkarnaciji, na tom uvjerenju da ljudska osoba nestaje u božanstvu
ili, inače, na naukama koje su neprihvatljive za kršćanina. I više
nije potrebno ići u Indiju da bi se stavilo u školu nekoga gurua:
može ga se naći na vratima kuće. S tim metodama, naizgled nevinima,
često se dolazi do stanja halucinacije ili shizofrenije. Nadodajem k
tome sekte, koje se šire poput mrlje ulja, a mnoge od njih imaju
očita sotonska obilježja.
Magija i spiritizam
poučava se i preko različitih televizijskih kanala. O tome se nalaze
i knjige, čak u kioscima, a magijski predmeti se prodaju također
poštom. Nadodajem razne serije novina i predstava koje prikazuju
užasne stvari, gdje se seksu i nasilju često pridružuje sotonska
zloba. Postoji također širenje određene muzike za masu koja zahvaća
slušatelje sve do opsesije. Posebno mislim na sotonsku rock-muziku.
Njegov je tumač Piero Mantero u svojoj knjižici: Sotona i lukavstvo
repa (Satana e stratagemma della coda, Ed. Segno, Udine 1988.). Kada
sam bio pozvan da govorim o tome u nekim višim školama, rukom sam
opipao veliki utjecaj na mlade ovih sotonskih sredstava.
Nevjerojatno je koliko su raširene u višim i nižim školama razni
oblici spiritizma i magije. To je već općenito prošireno zlo, pa i u
malim mjestima.
Ne mogu šutjeti
kako se mnogi ljudi Crkve nimalo ne zanimaju za ove probleme,
ostavljajući vjernike da budu izloženi zlu i bez obrane. Smatram da
je bila pogreška kada se je gotovo posve otklonilo egzorcizme iz
obreda krštenja (a izgleda da je tog mišljenja bio i Pavao VI.);
smatram pogreškom da se je ukinulo, bez neke zamjene, molitvu sv.
Mihaelu Arkanđelu, koja se je molila na kraju svake mise. Nadasve
smatram neoprostivim propustom, za koji su odgovorni biskupi, da se
dopustilo da se posve ugasi pastoral egzorcizma: svaka bi biskupija
trebala imati barem egzorcistu u katedrali; trebao bi biti jedan u
crkvama koje vjernici češće pohađaju i u svetištima (prošteništima).
Danas se gleda na egzorcistu kao na rijetko biće, te ga se gotovo ne
može naći. Međutim njegova aktivnost ima nenadomjestivu pastoralnu
vrijednost, koja podupire pastoral onih koji propovijedaju, koji
ispovijedaju, koji dijele ostale sakramente.
Katolička
hijerarhija mora snažno izgovarati mea culpa, moj grijeh. Poznam
mnoge talijanske biskupe, ali ne poznam ni jednoga koji je obavljao
egzorcizme, koji je prisustvovao molitvi egzorcizma, koji na
odgovarajući način osjeća ovaj problem. Ne skanjujem se opetovati
što sam drugdje objavio: ako se jedan biskup, na ozbiljan zahtjev (a
ne na zahtjev nekog nenormalnog), ne pobrine za egzorcistu osobno
ili preko ovlaštenog svećenika, teško griješi grijehom propusta.
Tako smo došli do toga da se prekinulo školovanje: u prošlosti je
upućeni egzorcist poučavao mladog egzorcistu. Ali, vratit ću se na
ovu temu.
Bilo je potrebno da
se tema pojavi u kinodvoranama te da ponovno pobudi zanimanje za to.
Vatikanski radio je 2. veljače 1975. intervjuirao režisera filma
Egzorcist, Williama Friedkina, i isusovačkog teologa Thomasa
Bemingana, koji je bio savjetnik za vrijeme snimanja. Režiser je
ustvrdio da je htio ispripovijediti činjenicu, slijedeći izlaganje
jednog romana, koji je iznosio stvarni događaj koji se zbio godine
1949. Da li se je ipak radilo o pravom đavolskom opsjednuću ili ne,
režiser se suzdržao izjasniti i rekao je da je to problem na koji
treba da odgovore teolozi, a ne on.
Na pitanje
postavljeno ocu isusovcu, da li je to bio običan film koji prikazuje
grozote ili nešto drugo, odlučno se opredijelio za drugu hipotezu.
Temeljeći se na veoma velikom utjecaju što ga je film učinio na
gledatelje čitavog svijeta, ustvrdio je, izuzev neke spektakularne
detalje, da je film s velikom ozbiljnošću obradio problem zla. I
razbudio je interes za egzorcizam, već zaboravljen.
Kako se može biti
izložen izvanrednim napadajima đavla (ne mislim ovdje redovite
smetnje kao što su napasti, koje pogađaju sve)? U njih se može pasti
s krivnjom ili bez nje, prema pojedinom slučaju. Razloge možemo
svesti na četiri uzroka: po Božjem dopuštenju; jer je netko žrtva
čaranja (uroka); zbog teškog i otvrdnulog stanja grijeha; zbog
pohađanja zlih mjesta ili osoba koje se bave čaranjem.
1. Po Božjem
dopuštenju. Dobro uočimo da se ništa ne događa bez Božjeg
dopuštenja. Jednako tako jasno istaknimo da Bog nikada ne želi zla,
nego ga dopušta ako ga mi hoćemo (jer nas je stvorio slobodne), ali
iz zla zna također izvući dobro. Promotrimo prvi slučaj u kojem ne
sudjeluje nikakva ljudska grešnost, ali postoji đavolski utjecaj.
Kao što Bog redovito dopušta obično sotonsko djelovanje
(napastovanje), dajući nam sve milosti da mu se možemo oprijeti i da
odatle za sebe izvučemo koristi, ako smo jaki, jednako tako Bog može
katkada dopustiti i izvanredno sotonsko djelovanje (opsjednuće ili
sotonska zlodjela) da bi se čovjek vježbao u poniznosti,
strpljivosti, mrtvenju.
Možemo se osvrnuti
na dva slučaja o kojima smo već govorili: kada je po srijedi vanjsko
djelovanje đavla koje uzokuje fizičke patnje (kao što su udarci i
bičevanja koja je podnosio Župnik Arški ili padre Pio). Ili je to
slučaj kada Bog dopusti pravo đavolsko zlostavljanje kako smo rekli
o Jobu ili sv. Pavlu.
Život mnogih
svetaca nam pokazuje primjere ovoga tipa. Među svecima iz naših dana
navodim dvojicu koje je proglasio blaženima Ivan Pavao II.; don
Calabrija i Sestru Mariju od Raspetog Isusa (prvu arapkinju
proglašenu blaženom). U oba slučaja, bez ikakvog ljudskog uzroka
(nije bilo grijeha sa strane udarenih osoba, niti uroka učinjenih od
drugih), bilo je perioda pravog i istinskog đavolskog opsjednuća, u
kojima su oboje blaženika govorili ili činili ono što se protivi
njihovoj svetosti i nisu pri tome imali nikakve odgovornosti jer je
tada djelovao đavao služeći se njihovim udovima.
2. Kada je netko
pogođen čaranjem. Ni u ovom slučaju nema krivnje kod onoga koji je
žrtva ovoga zla, ali postoji ljudsko sudjelovanje, odnosno postoji
ljudski grijeh sa strane onoga koji čini ili naređuje čaranje kod
čarobnjaka. Opširnije ćemo o tome govoriti u posebnom poglavlju.
Ovdje se ograničavam samo na tome da kažem kako čarati znači škoditi
drugome posredstvom đavla. To se može ostvariti na mnoštvo
različitih načina: vezivanjem, zlim okom, prokletstvom... Ali kažimo
odmah da je najredovitiji način preko čina (uroka, nabacivanja).
Nadodajmo također da su čini najčešći uzrok koji susrećemo kod onih
koji su pogođeni opsjednućem ili drugim zlokobnim utjecajima. Ne
znam nikako kako se mogu opravdati oni klerici koji kažu da ne
vjeruju u čine; a još manje mogu protumačiti kako su u stanju da
brane svoje vjernike, ako su pogođeni ovim zlima.
Ima onih koji se
čude kako Bog uopće može dozvoliti ovakve stvari. Odgovor treba
tražiti u cjelini Božjega plana. Bog nas je stvorio slobodne i
nikada ne uništava svoja stvorenja, pa ni ona najpokvarenija. Na
koncu pravi račune i svakome daje što je zaslužio, jer će svatko
biti suđen prema svojim djelima. U međuvremenu možemo se na dobro
služiti svojom slobodom i imat ćemo nagradu; a možemo se služiti i
na zlo i bit ćemo grešni. Možemo pomagati drugima, a možemo im i
škoditi na premnoge nepravedne i nasilne načine. Navedimo jedan od
najtežih: mogu platiti ubojicu da ubije neku osobu; Bog nije dužan
to spriječiti. Tako mogu platiti čarobnjaka, vračara, da izvrši
čaroliju protiv neke osobe. Ni u ovom slučaju Bog nije dužan to
spriječiti, makar mnogo puta u stvari to čini. Na primjer, tko živi
u milosti Božjoj, tko se intenzivnije moli, mnogo više je branjen
nego li onaj koji ne živi po vjeri ili, još gore, koji trajno živi u
stanju teškog grijeha.
Spomenimo na kraju
stvarnost o kojoj ćemo ponovno govoriti u svoje vrijeme: područje
čina i ostalih čarolija je raj varalica. Veoma je malen postotak
istinskih slučajeva u odnosu na prijevare koje vladaju na ovom
području. Ovo tlo, ne samo da je veoma otvoreno prijevarama, nego je
također veoma mnogo podložno sugestijama, maštanjima slabašnih ili
umno slabašnih osoba. Stoga je važno da egzorcist bude na oprezu,
ali i sve staložene osobe treba da su u tome na oprezu.
3. Stanje teškog i
otvrdnulog grijeha. Sada se osvrnimo na dva uzroka koja su,
nažalost, u vremenima u kojima živimo, u porastu, te je stoga u
porastu i broj osoba pogođenih od đavla. U korijenu, prvi uzrok ili
temeljni uzrok je uvijek pomanjkanje vjere. Što više opada vjera,
tim više raste praznovjerje. To je gotovo matematička činjenica.
Zatim slijedi drugi uzrok: teško i otvrdnulo stanje grijeha. Smatram
da nam Evanđelje pruža znakoviti primjer u liku Jude. Bio je lopov.
Tko zna koliko je napora Isus uložio da ga vrati na pravi put i
ispravi, ali je on to samo odbacivao i otvrdnuo u poroku, dok nije
došao do vrhunca: Što ćete mi dati i ja ću vam ga predati? A oni mu
odmjeriše trideset srebrnjaka (Mt 26,15). I tako čitamo onu strašnu
izreku na Posljednjoj večeri: Nakon zalogaja uđe u nj Sotona (Iv
13,27). Nema sumnje da se je radilo o pravom i istinskom đavolskom
opsjednuću.
U sadašnjem stanju
raspadanja obitelji imao sam slučajeva u kojima su pogođene osobe
dolazile iz neurednih ženidbi, uz dodatak ostalih grijeha. Dolazile
su mi žene koje su više puta učinile zločin pobačaja, uz ostale
grijehe; imao sam slučajeva osoba koje su, uz perverzne seksualne
grijehe, počinile i grijehe nasilja; imao sam više slučajeva
homoseksualaca koji su se drogirali i upadali u druge grijehe koji
su povezani s drogom. U svim ovim slučajevima, mislim da je
nepotrebno to i reći, put ozdravljenja započinje samo po iskrenom
obraćenju.
4. Pohađanje mjesta
ili osoba povezanih s čaranjem. Ovim izrazom želim obuhvatiti
sudjelovanje ili prisustvovanje na spiritističkim seansama, u
magiji, u sotonskom kultu ili sotonskim sektama (koje imaju svoj
vrhunac u crnim misama), u praksama okultizma..., pohađanje
čarobnjaka, vračara, gatalaca pomoću karata. Sve su to oblici koji
izlažu pogibelji da se upadne u zlo uzrokovano đavlom. To vrijedi
tim više kada se želi sklopiti savez sa Sotonom: postoji posveta
Sotoni, savez krvi sa Sotonom, pohađanje sotonskih škola i
imenovanje za svećenika Sotone... Nažalost, to se posebno događa
zadnjih 15 godina, radi se o oblicima koji su u porastu, gotovo u
eksploziji.
Što se tiče
obraćanja čarobnjaku ili sličnima, navodim sasvim običan primjer.
Netko boluje od bolesti koja se opire svakom liječenju, ili vidi
kako mu se sve što poduzme ide naopako; i misli da postoji nešto
čarobnjačko što ga blokira. Ide k nekom gataocu ili čarobnjaku i on
mu kaže: Na tebe je nešto nabačeno. Dovle su troškovi maleni i šteta
je gotovo nikakva. Ali često dolazi do slijedećeg: Ako hoćeš da ti
dignem nabačaj, treba jedan milijun lira, ili možda i više. Među
brojnim slučajevima koje sam susreo doznao sam za najveći broj od 42
milijuna lira. Ako se prijedlog prihvati, čarobnjak ili gatalac iz
karata zatraži nešto osobno: fotografiju, intimnu odjeću, pramen
kose ili nekoliko dlaka, ili komadić nokta. Što čarobnjak čini sa
zatraženim stvarima? Jasno je: čini crnu magiju.
Smatram potrebnim i jedno objašnjenje. Mnogi padaju u zamku jer
znaju da su neke žene uvijek u crkvi, ili jer vide da je radna soba
čarobnjaka obložena križevima, slikama Gospe, svetaca, portretima
padre Pija. Još uz to čuju obrazloženje: Ja se bavim samo bijelom
magijom; kad bi me netko zamolio za crnu magiju, to bih odbio. U
običnom govoru pod bijelom magijom se misli na dizanje čarobnjačkih
nabačaja; pod crnom magijom na njihovo nabacivanje. Ali u stvari,
neumorno opetuje otac Kandid, ne postoji bijela i crna magija:
postoji samo crna magija. Jer je svaka magija utjecanje đavlu. Tako
nesretnik, ako je prije imao male zlokobne smetnje (a veoma lako
nije imao ništa od ove vrste), sada se vraća kući s pravim zlom
uzrokovanim od đavla. Mi egzorcisti često se moramo mnogo više
mučiti da dignemo ovo pogubno zlo nametnuto od čarobnjaka nego li da
pristupimo liječenju početne smetnje.
Ponovno pripominjem
da se mnogo puta, danas kao i u prošlosti, može đavolsko opsjednuće
zamijeniti s psihičkim oboljenjima. Veoma cijenim one psihijatre
koji imaju profesionalnu spremu i osjećaj za granice svoje struke i
znaju pošteno priznati kada se kod pacijenta pojavljuju simptomi
koji se ne daju svesti na bolest znanstveno priznatu. Prof. Simone
Morabito, psihijatar u Bergamu, ustvrdio je da ima dokaze kako su
mnogi, koji su smatrani psihičkim bolesnicima, u stvari bili
opsjednuti od Sotone, i uspio ih je izliječiti uz pomoć nekih
egzorcista (vidi časopis Gente, 1990, br. 5, str. 106-112). Poznam
druge slične slučajeve, ali se na jednom želim posebno zaustaviti.
Dne 24. travnja
1988. Ivan Pavao II. proglasio je blaženim španjolskog karmelićanina
o. Franju Palaua. Taj lik je veoma zanimljiv u našem slučaju, jer se
Palau, zadnjih godina života, posvetio opsjednutima. Kupio je
hospicij u koji je primao duševne bolesnike. Nad svima je molio
molitve egzorcizma: oni koji su bili opsjednuti ozdravljajli su, a
koji su bili bolesni ostajali su i dalje takvi. Imao je mnogo
protivnika, naravno, među klerom. Tada je dva puta išao u Rim: god.
1866. da o tome razgovara s Pijom IX., god. 1870. da bi isposlovao
da Prvi vatikanski sabor ponovno u Crkvi uspostavi službu egzorciste
kao stalnu službu. Znamo kako je taj Sabor bio prekinut, ali zahtjev
da se ponovno uspostavi ovu pastoralnu službu ostaje hitan.
Da postoji teškoća
u razlikovanju između opsjednutog i duševnog bolesnika, to je
činjenica. Ali iskusan egzorcist je u stanju da to bolje shvati od
psihijatra, jer egzorcist ima pred očima razne mogućnosti i zna
uočiti elemente razlikovanja, dok psihijatar, u najviše slučajeva,
ne vjeruje u đavolsko opsjednuće, te stoga niti ne vodi računa o
mogućnosti njegovog uplitanja. Pred nekoliko godina otac Kandid je
molio egzorcizam nad jednim mladićem koji je, prema psihijatru koji
ga je liječio, bolovao od padavice. Pozvan da pridustvuje molitvi
egzorcizma, taj liječnik je to prihvatio. Kada je otac Kandid stavio
ruku na glavu mladića, taj je pao na zemlju, napadnut grčevima.
Vidite, oče, da se očito radi o padavici, požuri se reći liječnik.
Otac Kandid se prignuo i ponovno stavio ruku na glavu mladića.
Mladić se najednom ustao na nogama, ravan i nepokretan. Postupaju li
tako padavičari?, zapita o. Kandid. Ne, nikada, odgovori psihijatar,
očito zbunjen pred takvim ponašanjem.
Nije potrebno
govoriti da se nastavilo s egzorcizmima sve do ozdravljenja mladića
koji je godinama bio mučen lijekovima i liječenjima koja su mu samo
škodila. I upravo ovdje dodirujemo osjetljivu točku: u teškim
slučajevima dijagnoza zahtijeva interdisciplinarno proučavanje, na
što ćemo ukazati u konačnim prijedlozima. Jer posljedice pogrešaka
snose uvijek bolesnici koji su, u ne malo slučajeva, uništeni
pogrešnim liječenjima.
Veoma cijenim
znanstvenike koji, makar nisu vjernici, priznaju granice svoje
znanosti. Prof. Emilio Servadio, psihijatar, psihoanalista i
parapsiholog svjetskog glasa, dao je zanimljivu izjavu na Radio
Vatikanu dne 2. veljače 1975.: Znanost se mora zaustaviti pred onim
što ne može istražiti i rastumačiti svojim instrumentima. Ne mogu se
jasno označiti te granice: jer se ne radi o fizičkim fenomenima. Ali
vjerujem da svaki odgovoran znanstvenik zna da njegovi instrumenti
sežu do neke određene točke i ne dalje. Što se tiče đavolskog
opsjednuća mogu govoriti samo u svoje osobno ime, a ne u ime
znanosti. Čini mi se da u nekim slučajevima zloća, uništavajuća
snaga fenomena, ima tako poseban izgled, da se doista ovakav tip
fenomena ne može pomiješati s onim fenomenima koje znanstvenik, na
primjer parapsiholog ili psihijatar, može verificirati u slučajevima
tipa poltergeist (duh koji galami, lupa) ili sličnim. Da navedem
primjer, bilo bi kao da usporeðujemo nemirnog dječaka sa sadističkim
kriminalcem. Postoji neka razlika koja se ne može mjeriti metrom,
ali ta se razlika može zamijetiti. U tim slučajevima čovjek znanosti
treba priznati prisutnost snaga kojima znanost ne može upravljati i
koje znanost kao takva nije pozvana da definira. |
