|
Cilj ovog izlaganja je
dati skraćeni prikaz ezoterije i okultizma, koji su važan izvor
nadahnuća za nove religiozne pokrete našega doba. Prvo ću
iznijeti kratko objašnjenje samih pojmova, dati povijesni prikaz
tih "učenja i praksi", te njihovu prisutnost i utjecaj u
današnjemu društvu, kao i odnos nas, kršćana, prema njima.
Pojmovi ezoterija i okultizam međusobno su usko povezani, ali
unatoč mnoštvu zajedničkih sastavnica, ne mogu se između sebe
potpuno izjednačiti. Riječ je o dvjema različitim stvarima.
Povijesno gledajući ti pojmovi se vremenski javljaju dosta
kasno, dok kao religiozne zbiljnosti postoje od samih početaka.
Ezoterija je složeniji pojam od okultizma, pa ću prvo objasniti
pojam okultizma tj. okultnog.
Naziv okultno dolazi od latinske riječi occultus, a znači nešto
skriveno, tajno, u širem smislu iznimno, neshvatljivo,
neproniknuto, nerazumljivo. Riječ je prvi put upotrijebio
liječnik iz Koelna Cornelius Agrippa u knjizi De occulta
philosophia, objavljenoj 1533., a koja predstavlja najpoznatiji
traktat o magiji u renesansi. Agrippa u knjizi iznosi svoja
nastojanja da pronikne tajne prirode i života, više pod vidom
umijeća, učinaka i djelovanja, nego teorije i učenja. Okultizam
je tu izjednačen s praktičnom magijom, pa se bavi odnosima
između niže prirode i nebeskih tijela, utjecajem planeta, tajnih
brojeva, svezama mikrokozmosa i makrokozmosa, moćima slika,
otrovanjima duše, načinima gatanja, sredstvima vraćanja i
liječenjem opsjednuća. Riječ okultizam prvi je put izrijekom
spomenuo, ne samo okultno kao do tada, poznati francuski vrač
Constant, koji je dobio «inicijacijsko» ime Eliphas Levi, inače
pisac brojnih magijskih tekstova, obrednih scenarija i
utemeljitelj brojnih «okultističkih crkava«. Okultizam bi bilo
sve ono što ljudi poduzimaju kako bi se domogli tajnih moći,
položenih i skrivenih u svemiru. Okultizam često uvire u magiju
i s njom se poistovjećuje. Da bi se postigao cilj i došlo do tih
moći, valja dobro poznavati razne magične tehnike i teurgične
postupke pučkog značenja. Na "nižoj" razini njima se bave,
jednako u povijesti kao i danas, astrolozi, čarobnjaci, gataoci,
iscjeljitelji, vidovnjaci, parapsiholozi, demonolozi i drugi
neobični ljudi, koji svakodnevno zarađuju svoj kruh prodavajući
obmane i opsjene lakovjernim ljudima. Na «višoj» razini
okultizam obvezno obuhvaća složenije i ozbiljnije pojave:
spiritizam, telepatiju, hipnozu, telekinezu, levitaciju, čija su
objašnjenja funkcioniranja mnogo teža od onih pučkog
praznovjerja. Tako razlikujemo pučki i »razvijeni« okultizam.
Ezoterizam se nadovezuje na tu drevnu okultnu baštinu i nad njom
nadograđuje velike, učene sustave i apstraktne spekulacije,
bliže filozofiji nego religiji. Ezoterizam dolazi od grčke
riječi esoterein, a znači izvanjski put u unutrašnjost ili
općenito unutrašnjost. On je istodobno oblik spoznaje,
svjetonazor i način djelovanja. Po njemu istinska se spoznaja ne
stječe analitičkim umom ili znanstvenim istraživanjem, nego
unutarnjim prosvjetljenjem, vidovitošću i uvođenjem u tajni
duhovni nauk. Propovijeda skup načela i učenja koja
pretpostavljaju jedinstvo svemira i povezanost svega u njemu.
Glede načina djelovanja posudio je bogatu tradiciju »razvijenog
okultizma« Put ezoterizma je jasan: ulazi u vlastitu nutarnjost
kako bi preko spoznaje dopro do posebnog oblika prosvjetljenja i
osobnog spasenja. Za to je potreban strogi inicijacijski
postupak. Ezoterizam se prema religijama postavlja superiorno,
iznad i s onu stranu njih, jer postoji nauk što je svim
religijama zajednički, ali i nadređen. Jedni za taj tajni nauk
znaju, a drugi ne (ali danas postoji tendencija da se «tajni
nauk» sve više nudi na tržištu religijskih i pseudoreligijskih
«proizvoda»). Postoji obična i svakidašnja spoznaja, ali na
višoj razini punija i savršenija spoznaja. Zato se religija
razlikuje od tajne mudrosti. Ezoterično učenje govori da samo
mudrost spašava, a ne vjera, čim se ezoterizam izjednačava s
gnozom.
Razlike ezoterije i okultizma
Ezoterizam je više sustav i ideologija, a okultizam zbroj
činjenica, umijeća i djelovanja. Postoji i obratno stanje: u
širem smislu svaki ezoterizam nužno uključuje i okultizam, jer
svoj duhovni upliv širi na cijelu prirodu i svemir. M. Eliade
smatra da su ezoterija i okultizam dvije grane istog stabla.
Neki smatraju da je ezoterija teorija, a okultizam praksa.
Podjela na ezoterizam i okultizam ušla je u uporabu tek koncem
XIX. st. po kojoj je ezoterizam sustav filozofsko-religijskih
vjerovanja na kojem se zasnivaju sve okultne tehnike i praksa.
Danas su religiolozi sve skloniji, zbog uske povezanosti i
teškoća u razdvajanju ezoterije i okultizma, uporabi zajedničkog
i zbrojenog naziva: ezoterično-okultna religioznost.
Povijest ezoterije i okultizma
Ta se povijest može podijeliti u tri relativno neovisna
razdoblja:
1. Ezoterično-okultna religioznost (EOR) u arhaičnim narodima i
velikim nekršćanskim religijama svijeta. Počinje mitskim
tumačenjima i magijskim ritualima u dvama tipovima tajnih
inicijacija mladića solarnim i lunarnim nadahnućima kod
totemističkih lovaca ratnika i matrijarhatskih biljogojaca, koji
se onda međusobno spajaju u primitivna tajna društva sastavljena
jedino od muškaraca. Inicijacija predstavlja neku vrst uvođenja
u »svete znanosti«. U daljnjem razvoju se pojavljuje šamanizam
ili spiritistička magija. Šaman je stručnjak za duše, vidovnjak,
iscjeljitelj, liječnik, čarobnjak iznimna ugleda i učinka.
Šamanizam je najstariji oblik religije uopće. Uz šamanizam treba
navesti i astrologiju, kao drugu najstariju pojavu
magično-religijske kuture u predkršćanskom svijetu. Svećenici su
proricali kraljevima ratne ishode i gospodarske uspjehe. Dvije
su astrološke teorije tada bile prisutne: mezopotamska, s
lunarnim shvaćanjem, i egipatska, sa solarnim. Grčki duh je
spojio obje tradicije i izgradio pitagorejsku astronomsku
geometriju ili dao prinos astrološkom politeizmu. Okultno daje
astrologiji ezoterični smisao. Treća pojava magično-religijske
kulture je alkemija, grana okultizma i sustav ezoterizma koja
svoj procvat doživljava u renesansi. Svo znanje o alkemiji treba
prenositi u strogoj tajnosti odabranim i iznimnim pojedincima
tajnim jezikom, posve nerazumljivim narodu i neupućenima.
Nositelji te arcane artis su ljevači i kovači. Druga
karakteristika alkemije jest potraga za Kamenom mudraca koji
može liječiti u veoma kratkom vremenu. Alkemičari su i
čarobnjaci: mogu postati nevidljivima, letjeti bez potpore i
postizati magične učinke. Oni mogu gospodariti prirodom,
promijeniti oblike stvari i njihov izgled, ući u plamen vatre,
biti ubijeni bez nastupa smrti i sl. Alkemija, šamanizam i
astrologija glavni su izvor budućeg ezoterizma i okultizma.
2. Razdoblje kršćanstva i iz njega proizašli pokreti i
sinkretističke hereze
U ovom razdoblju je izraslo najgušće raslinje ezoterzma i
okultizma. Kao posljedica susreta kršćanstva s gnozom nastaje
gnosticizam, koji izjednačava spoznaju, gnosis, sa spasenjem,
što je klasični oblik teozofije. Spasavajuća spoznaja nije
racionalna, nego prolazi kroz iskustvo prosvjetljenja i neka je
vrst obnove izgubljenog jedinstva s božanskim. Ta spoznaja je
ezoterična, njezin predmet zaokupljenosti je čovjekov skriveni
ili «tajni» Ja, zato su gnostici izabranici, mudraci, posjednici
istine i spasenja. Glavno je spoznati istinu, a ne uzvjerovati u
nju, po čemu se gnosticizam i kršćanstvo u bitnom razilaze. U te
ezoterične pokrete spada i neoplatonizam i hermetizam,
podrijetlom iz Egipta, te tekstovi Hermesa Trismegistosa u
njegovom glavnom djelu Corpus Hermeticum, zbirci tekstova o
astrologiji, magiji i alkemiji. Zatim, tu spadaju tzv. Vjernici
ljubavi, mitologija o kralju Arturu i Gralu, duhovnim Templarima
i tajnim predajama. Važna osoba tog razdoblja je Paracelsus koji
stvara pod utjecajem neoplatonizma, alkemije i kršćanske
mistike. Treba spomenuti i talijansku renesansnu misao o
ezoteriji i okultnome: kršćanski kabalisti čitaju Bibliju
metodom židovske ezoterične tradicije; Pico della Mirandola,
koji uz gnozu, alkemiju i magiju misli da može ostati
pravovjerni kršćanin. Jakob Bohme, najpoznatiji kršćanski
ezoterist, piše De signatura rerum i Questiones Theophicae. U
njima traži ono što je najskrivenije: Božju bit i tajnu pada
ljudskog roda u Edenskom vrtu. Utječe na mističara Angelusa
Silesiusa i pijetističku školu, njemački romantizam i idealizam.
Zadnji predstavnik tog europskog ezoteričnog miljea je Emanuel
Svvodenborg. On vjeruje da Bog preko njega šalje ljudima poruke,
«vidio» je raj i pakao, anđele i demone. Za njega je priroda
nešto doista živo, produhovljeno, osobno, slično uvećanom
ljudskom biću. Svojom idejom o Novoj crkvi utro je put ključnoj
zamisli New Agea o smjeni razdoblja izlaskom iz astrološkog
znaka Ribe i ulaskom u astrološki znak Vodenjaka. Na
Svvodenborga se pozivaju svi vodeći okultistički pokreti, jer u
njemu vide svog najslavnijeg preteču i svoje najbolje teorijsko
opravdanje. Gnostički učitelji, renesansni znatiželjnici, te
Jakob Bohme i Emanuel Swedenborg, vidovnjak i duhovni
zanesenjak, tvore klasičnu europsku ezoteričnu tradiciju.
3. XIX. i XX. stoljeće. Tek u XIX. i XX.st. događa se eksplozija
ezoterizma i okultizma. Okultistička religija nadvladava
ezoteričnu samosvojnost, antikršćanstvo i ratnička retorika se
pojačavaju i tako se stvara rascjep između klasičnog ezoterizma
i moderne ezoterije. Javljaju se neki važni autori: u Rusiji V.
Solovjev, u Engleskoj Kingsford koji Krista prikazuje kao
vrhovni ezoterični princip. Francuska, ipak, prednjači u
promicanju i širenju okultnih znanosti, tako Ballanche zagovara
isključivo unutarnji misticizam, androginu narav ljudskih bića,
politeizamiteozofiju.
Godine 1875. utemeljeno je teozofsko društvo u SAD-u od strane
Jelene Petrovne de Hahn, H.R Blavatskv, Henrva S. Olcotta, W. Q.
Judgea i drugih. Teozofija je zapravo ezoterijska škola,
utemeljena na najstarijim »sakralnim« baštinama, pa i onima
priopćenim putem medija što ih A. Besant donosi u knjizi Tajna
učenja. Ona shvaća tijelo kao karnalno, astralno, duhovno i
eterično. Teozofija je bliža ezoterizmu pa je privukla malo
sljedbenika, dok je spiritizam privukao mnoštvo znatiželjnika.
Teozofi su radili na sjedinjenju istočnjačkih i zapadnjačkih
tajnih prinosa, te je teozofija postala novovjeki sinkretistički
religiozni pokret sličan gnosticizmu, i kao takav stepenica
prije i bitan izvor New Agea. No, ubrzo je cijeli pokret osjetno
počeo davati prednost hinduizmu, pod utjecajem A. Besant, jedne
od predsjednica Društva. To je dovelo do rascjepa i osnivanja
nove skupine koja će se prozvati antropozofskim društvom. Od
tada imamo dva pokreta i misaona tijeka: teozofiju i
antropozofiju.
Na čelo antropozofskog pokreta dolazi Rudolf Steiner, koji
razvija ideje karme, samsare i reinkarnacije i na taj način se
još više udaljuje od kršćanskog ezoterizma svoje učiteljice H.
Blavatsky. Steiner posebnu pozornost posvećuje medicini i
programiranom plesu, koji sa svojim ritmičkim pokretima, uz
odgovarajuću glazbu, treba zapaliti u ljudima zaspale,
nepoznate, skrivene moći, što je njegov trajni program ostvaren
u vvaldorfskoj pedagogijskoj školi. Antropozofija nema za cilj
spasenje duše, nego rasvijetljenje i poučavanje ljudskog duha.
Zato koristi sve ljudske sposobnosti: pjesništvo, glazbu,
plastične umjetnosti, matematiku, biologiju, astronomiju,
medicinu i poljoprivredu. Antropozofija nije nikad imala većih
odjeka i brojnije pristalice, ali je ipak poznata, daleko više
po »pedagogijskim uspjesima« nego po ezoterijskom učenju.
Tu treba spomenuti i disidente od europske teozofijske baštine
A. Baileva i J. Kri-šnamurtija. A. Bailev najavljuje tri
događaja: dolazak Novog doba - New Age, povratak Isusa Krista,
te uspostavljanje samo jedne svjetske religije. Tako je ona
neposredni preteča New Agea. Krišnamurti, indijski teozof,
naučava duhovnost oslobođenu od svih naličja i ustroja, čak i od
pukog simbolizma, čime se uzdiže iznad svakog teozofizma, što je
osobina i samog New Agea, koji u sebe usisava čitav mogući
spektar različitih učenja, novih religijskih pokreta i
«tehnika», slažući ih u mozaik svojeg sinkretističkog pogleda na
duhovnost i na svijet.
Kao zadnje navest ću spiritizam, pokret na čelu kojeg je bio A.
Kardec, pisac Knjige duhova i drugih spisa. Spiritizam bi po
njemu trebao biti treća objava poslije Starog i Novog zavjeta.
Zato je i bio snošljiv prema katolicizmu, što se ne bi moglo
reći za njegove sljedbenike. Spiritizam se definira kao tehnika
komuniciranja s duhovima putem medija, koristeći stanje transa
hipnotičkog tipa, a danas je prisutan u postmodernom pojmu
channelinga.
Postmoderna nebulozna i ezoterično-okultna religioznost
Najveći val ezoterizma i okultizma pojavio se 70-tih godina
XX.st. u SAD-u. Nastala je mješavina mladenačke kontrakulture,
istočnjačkih religija i postojećih ezoterijskih pokreta, nov i
zamršeni sinkretizam, nazvan neoezoterizam, paralelna
religioznost ili novi duhovni pokreti ili
nebulozno-mistično-ezoterična duhovnost.
Nadovezuje se na baštinu XIX. st., na odbacivanje dualizma
prirodno i natprirodno, ljudsko i božansko; prihvaćanje
reinkarnacije, čovjekove odgovornosti za njegov duhovni i
materijalni napredak; istovjetnost svih religija, učenja i
vjerovanja; postojanje »skrivenih«, «tajnih» stvari, prvobitnog
i izvornog znanja, težnja za općim bratstvom među ljudima;
traženje suglasnosti između znanosti i religije; ustrojavanje
teozofijskih skupina oko karizmatičkog vođe.
Ipak, novi val ne prihvaća sve, već jedan dio baštine otpada.
Prvo otpada težnja za tajnošću i skrivenošću, te je ezoterizam
samo religiozno spoznavanje i djelovanje koje nije službeno i
crkveno, ali je svima dostupno. Drugo, više nije riječ o učenju
i podučavanju, nego o osobnom djelovanju na unutrašnjost
vlastitog bića, otuda važnost tijela i pomoć psihologije. Treća
razlika se tiče ustroja: skupina gotovo da i nema, jer je
pojedinac sam istodobno i proizvođač i potrošač svetoga, pa mu
skupine i ne trebaju, a što se vidi na primjeru astrologije i
čudesnog izlječenja. Četvrta novost je prestanak prevlasti
zapadne sakralne tradicije u korist istočnjačkih religija.
Taj novi val očituje se u mnoštvu pojavnosti: u objavljivanju
horoskopa, u horror filmovima i mnoštvu knjiga iz područja
magije: Rosemary's baby, The Mefisto Waltz, The Exorcist, itd.
Bujaju praznovjerja najniže razine: gatanje iz taloga kave,
ishoda miješanja karata, raporeda zrna graha, putanji viska,
reakcija vilinih rašlji ...Vjeruje se više u prošle živote, nego
u buduću besmrtnost, što je čisti obrat kršćanskog učenja. Opće
odrednice današnje postmoderne ezoterično-okultne religioznosti
su:
a) Življenje religije bez zajedništva i izvan skupina - svedena
je na sakralni individualizam, povremene susrete i trenutačne
prilike, a ne na pripadanje određenim skupinama. Veze se
uspostavljaju oko stanovitih časopisa, posebnih knjižara,
duhovnih središta, sveučilišnih dvorana, izložbenih prostora,
mjesta sastajanja, gdje se onda nude okultna znanja i duhovna
iskustva.
b) Sve primjetnije iščeznuće i nestajanje obrednosti, jer su
obredi zajednički ili ih uopće nema.
c) Postupno slabljenje njezine ideologičnosti - na pomolu je
jedna religija bez ideologije. U prvi plan dolazi pragmatični
okultizam, a ishlapljuju veliki ezoterični sustavi smisla i
značenja. Nisu više u pitanju učenja o svetome, nego svakidašnje
potrebe za svetim, a one se najbrže ispunjavaju ponudom okultnih
vještina, a ne misaonih rješenja.
One su posljedica dvaju tijekova postmoderne: pluralizma i
individualizma. Individualizam čini da religiju stvara sam
čovjek i jedino za sebe, dok mu to upravo omogućuje pluralizam
sa svojim neiscrpnim ponudama sinkretizma i elektizma.
Postmoderna religija postaje ludička stvarnost, sve to sve više
postaje igra, zabava, provod, sredstvo protiv dosade, dokolica,
uzbuđenje, znatiželja i egzotika.
New Age i ezoterično-okultna religioznost
Ezoterično-okultna religioznost (EOR) u mnogome je nalik na New
Age. Spangler, jedan od prvih učitelja i uglednika New Agea,
otvoreno se pohvalio kako je najveći dio svojega nadahnuća crpio
upravo iz baštine ezoterizma i antropozofijskog učenja A.
Baileva. Ali, to ne vrijedi za cijeli pokret, jer su se mnogi
njegovi utemeljitelji postavili odbojno prema ezoteriji i
okultizmu u samom početku, da bi onda ezoterizam i okultno
počeli prodirati u New Age, preplavljujući ga od vrha do dna.
New Age ima, a EOR nema: očekivanje utopijskog vremena savršenog
sklada, posvemašjeg mira i bratske suradnje među ljudima;
evolucionističko uvjerenje i holističku viziju svijeta;
isticanje ekoloških problema i feminističkih zahtjeva; razrađenu
znanstvenu obranu i potporu; chaneling (novi oblik spiritizma:
"uspostavljanje veze" s drugom i višom razinom zbiljnosti; dok
je stari spiritizam uspostavljanje, tj. traženje odnosa sa
dušama mrtvih, što se nikad ne događa - op. a., i on je prisutan
u EOR-u).
Zajedničke oznake New Agea i EOR-a: reinkarnacija, astrologija i
gnoza.
Uzroci pojave ezoterično-okultne religioznosti
Sociolozi su na različite načine pokušavali protumačiti uzroke
postanka i širenja ezoterizma i okultizma i s vremenom su se
ustalile neke teorijske postavke. Od njih je
najrasprostranjenija sociološka teorija proizašla iz marksizma i
funkcionalizma. Ona smatra da je nova religioznost posljedica
golemih i ubrzanih promjena u društvu zadnjih dvaju stoljeća. Te
promjene su dovele do ezoterično-okultne religioznosti kao
prosvjeda, izraza nezadovoljstva i pobune protiv takva društva,
što je na tragu Engelsovog zamišljaja religije, ili do EOR-a kao
najprikladnijeg i jedino mogućeg življenja svetoga u
postmodernom svijetu. Znači, tu imamo EOR kao izraz prilagodbe,
što je na tragu klasičnog funkcionalizma. Teorija prosvjeda
govori o EOR-u kao prosvjedu protiv racionaliziranog svijeta u
kojem je čovjek sveden na puku očitost i korisnost, a ne
uzdignut na dostojno i smisleno življenje. EOR je upravo oporba
modernitetu kao procesu odvajanja i rastavljanja u velikom
dijelu. Ta religioznost pokušava sastaviti, pronaći izgubljeno
jedinstvo, ali više kroz današnje vrednote postmodernog
individualizma nego nostalgijom za predmodernim kolektivizmom.
Među odvajanja moderne spadaju: udaljenost između čovjeka i
prirode, raspadanje tradicionalnih zajednica, specijalizacija
znanja i sposobnosti, rascjep između javnog i privatnog života.
Teorija prilagodbe ide drugim putem. Ona kaže da je okultno,
osobito u obliku astrologije, postalo religijom širokih gradskih
masa potrošača i mladeži koju su odgojili masovni mediji. Tako
ta religioznost zadovoljava potrebe ljudi, što je danas daleko
važnije od istine. Ta se prilagodba, osim u astrologiji, vidi
osobito u porastu vjerovanja u reinkarnaciju. Onaj tko je
promašio u jednom životu, a tih je velika većina, može još
uvijek uspjeti u nekom drugom životu. Zatim, imamo teoriju o
igri i zabavi kao uzroku EOR-a. Ta teorija uzima okultnu
djelatnost - spiritizam, astrologiju, magiju i satanizam - kao
predmet ispunjenja čovjekovih potreba za razbibrigom i ludičkim
uzbuđenjima, što se objašnjava time da se u društvu
ravnodušnosti s vremenom iscrpljuju sredstva zabavljanja i
učinci iznenađenja. U trenutku kad je ezoterično postalo
sekularizirano, ostalo je mjesta samo za šalu i zabavu s
okultnim, budući da ljudi više nisu stanju vjerovati u
nadnaravno i čudesno, jer da zaista vjeruju, ne bi se poigravali
s demonima, zlim silama i Sotonom u npr. različitim
spiritističkim seansama. Upravo nedostatak straha pred tim
pojavama pokazuje zapravo koliko ljudi danas neozbiljno shvaćaju
religiju, pa i ateizam, dobro smješteni u sigurnom društvenom
zaklonu sekularizacije i sekularizma. Sociolozi s toeloškom
naobrazbom pustili su poslije u opticaj još jednu teoriju o
EOR-u, kao instant nadomjestku za iznevjerene nade u
tradicionalnu i crkvenu vjeru, i vrsti druge reformacije koja,
na temelju buntovnog naraštaja kontra-kulture, traži kroz krive
putove u istinitiju i vjerodostojniju religioznost. Kao zadnju
teoriju koja se pojavila imamo teoriju o EOR-u kao «trećem putu»
ili «trećoj» sili koja mora nadići jednako znanost i religiju,
jer su obje ustanove zatajile - znanost stvorivši svijet hladne
racionalizacije, a religija popuštanjem svjetovnim navikama i
gubitkom proročke glasnosti. Granica između »službene« i
»alternativne« znanosti u ovom religijskom konceptu postaje
nejasno definirana, neodređena i višeznačna. Taj pokret, po
shvaćanju ezoterista, ne udara na institucionalnu znanost, nego
ide prema njezinu produženju i zaokruženju na višoj razini. Čak
ni ljudi suvremene znanosti nisu jednodušni u određenju gdje je
granica između znanosti i ne-znanosti, tako da je otvoreno jedno
područje u kome se znanost i okultno mogu plodonosno susresti,
što je dovelo do iznimnog booma znanstvene fantastike, ufologije
i želje za dodirom s izvanzemaljcima. Postavlja se onda pitanje
je li EOR uopće religija, budući da je uvjet za pristup njoj
nereligioznost?
Kršćanstvo i nova religioznost
Kršćani moraju razmišljati o novoj religioznosti na suprotan
način od znanstvenika. Prvi vide svuda ljude, a ne njihove
ideje, dok drugi čine obratno, videći svuda ideje, a ne ljude.
Govoreći kao kršćanin o novim religioznostima, govorim o ljudima
koji po njima žive, a ti ljudi su moji bližnji. Pokažem li
možebitnu lažnost nove religioznosti, nisam time još potvrdio
istinitost kršćanstva, jer ono ne živi od neuspjeha drugih, nego
od vjerodostojnosti svojih sljedbenika. To treba tek na djelu
pokazati: Hic Rhodus, hic salta. Znamo na koji je način to činio
naš sv. Dominik! Ne smijemo biti ratoborni kršćani koji u svim
ljudima što su pristali na novu religioznost vide samo
lukavstvo, novac ili zlo, a da se ne pitaju kako se to zbilo i
da ne uvaže ljudske slabosti i naslute dobru volju. Čini se da
se kršćani neće spasiti po uspješnosti pobijanja tuđih ideja,
nego po dobroti prema nepoznatoj braći u nevolji. To obvezuje
nas, kršćane, na potpuni obrat u pristupu, mi najprije sebe
moramo staviti u pitanje, jer su pojave u svijetu nerijetko
posljedice naše nevjere i duhovne mlakosti, moramo tražiti
«sektanzam u nama», a tek potom u drugima. Trebam se zagledati u
sebe i vidjeti koliko u meni, u mojoj savjesti ima skrivenih
sklonosti i težnji prema fundamentalističkim i integrističkim
težnjama u društvenom životu. Koliko toga u krajevnoj i općoj
Crkvi? Isto pitanje trebam postaviti s obzirom na sklonost i
težnju prema ezoteričnim i okultnim rješenjima. Tako velika
sociološka istraživanja u Kanadi pokazuju da vjernici u svoj
credo pripuštaju mnoštvo ezoteričnih i okultnih sadržaja: 35% ih
vjeruje u predviđanja astrologa, 25% u istinitost spiritističkih
poruka, 60% u postojanje iznimnih psihičkih moći u nama, 45% u
točnost proročanstava, 60% u channeling i 25% u telepatiju. U
Engleskoj, Njemačkoj, Francuskoj i Italiji dobiveni su slični,
ili porazniji rezultati ...
Zaključak
Danas je moguće živjeti kršćanstvo samo kao slobodu i treba se
čuvati svih ideologizacija kršćanstva. Treba nam duboko osobno i
življeno kršćanstvo, teološki, duševno i moralno zrelo i
punoljetno. S razlozima, ma koliko bili uvjerljivi, danas nikoga
nećemo uvjeriti, ali s dobrotom, ma koliko nesigurna bila,
možemo svakog potaknuti na promišljanje vlastita života. Sjetimo
se majke Terezije! Tako o kršćanskoj dobroti ovisi u krajnjoj
crti svijet postmoderne. Promijenivši sebe možda ćemo učiniti da
se drugi promijene, a da pri tom ne izgube svoju slobodu.
Literatura:
J. JUKIĆ, Nove društvene prilike i ezoterično-okultna
religioznost, Novi religiozni pokreti, (Zbornik radova sa
znanstvenog simpozija FFDI-a o novim religioznim pokretima),
Zagreb, 1997., 109-149. |
