|
Mnogi se vrlo ljute,
kada se od njih traži, da vjeruju u Boga i da mu se pokoravaju.
Da budemo čestiti nije potrebno da vjerujemo u Boga, misle oni.
— Zar je vjera u Boga zaista luksuz za kontemplativne duše?
U tome se krije istinito jezgro. Zaista postoje ljudi, koji su
toliko izvanredno čestiti, toliko svijesni dužnosti, da dobijemo
siguran utisak: taj je na putu ka Bogu čak i onda, ako u Boga ne
vjeruje. To su tražitelji Boga o kojima smo već govorili. Oni su
apsolutno vezani na svoju savjest, ali još ne vjeruju u Boga,
jer do sada još nisu mogli da ga bolje upoznaju. Ali kod mnogih
je prividna čestitost nešto čisto izvanjsko. Često samo maska.
Ako je netko samo tako dugo čestit dok ga drži strah da će biti
otkriven, da li je takav čovjek uopće čestit? Ako je netko prema
jačima od sebe Ijubezan i spreman pomoći, ali mrzovoljan i
brutalan prema onima koji su bez obrane, da li je on čestit? Zar
kod mnogih ne nestaje čestitost, kada im maska više nije
potrebna?
Gdje su prijatelji u nevolji? Tu se očituje pravo lice kao
strašno nepošteno.
Drugi izgledaju vrlo čestiti, ali sami sebi postavljaju svoje
zapovijedi. U Boga ne vjeruju, jer im se Božji zahtjevi čine
suviše strogima. Na taj način oni sami sebi donose poslovni
moral, bračni moral, oni imaju svoje vlastito mišljenje o istini
i laži, časti i pouzdanosti ... Je li to čestito, kada ljudi
svoga Gospodina Boga poslušno negiraju, jer žele živjeti
udobnije.
Ali prije svega: što zapravo ljudi razumiju pod čestitošću?
Svaki se sam sebi čini čestitim, kada svoja osvjedočenja mijenja
kao košulje; čak i onda kada nema nikakovih uvjerenja i kada se
mijenja kao zastava na vjetru. Što misli siti malograđanin da je
čestito? Hitler i Staljin bili su uvjereni u svoju čestitost.
Ali tada se naučavalo: »Što je slabo treba uništiti«. »Milosrđe
je grijeh«. Ubistvo miliona Židova bilo je pitanje časti. Prezir
žene bilo je za Nietzschea također znak snage. Sartre negira
svaku savjest, svaku unutrašnju povezanost s Bogom. Sve, što
sloboda stvara, označuje se kao dobro, pa i onda, ako je to
prekršaj.
Odlučujuće: može li netko biti čestit, ako ne priznaje nikakvu
unutrašnju vezu sa savješću? Nikakvu povezanost sa bilo kakvim
vrijednostima, zapovijedima, dužnostima? Ta unutrašnja
povezanost je odlučujuće kod zaista čestitog čovjeka ! Tko ove
unutarnje veze na bezuvjetne moralne zahtjeve savjesti priznaje,
taj je savjestan, svjestan dužnosti i u isto vrijeme
"religiozan", jer je "religija" veza s beskonačnim Bogom.
Tko Boga niječe, taj na dosljedan način mora nijekati i
bezuvjetne moralne zahtjeve savjesti, jer samo Bog nas može
apsolutno vezati savješću. Bez Boga savjest nema autoriteta. Tko
Boga niječe, taj je uništio temelje čestitosti! Sve, što još
tada ostaje od čestitosti, to je samo želja, ali bez čvrstog
temelja: te čestitosti možemo se pridržavati, dok nam to čini
zadovoljstvo, ali ju odbacujemo, čim nam postane teška.
Sama čestitost bez Boga, takozvani humanitet, lako se pretvara u
bestijalitet. To je iskustvo izrazito pokazalo: pepeo bezbrojnih
Židova, usamljeno umiranje stotina tisuća bolesnih, starih,
neizlječivih, koji su nekoć uništavani, milioni ljudi, koji su u
koncentracionim logorima umirali od gladi, smrzavali se,
iskrvarili.
Samo Bog nam daje u savjesti onu unutarnju vezu, koja čini
najintimnije jezgro čestitog čovjeka. |
