Možda ćeš reći: Vjerujem u Krista,
vjerujem i u ono što je zapisano u Bibliji. Ali što će nam tada crkveno
učiteljstvo, kada već imamo Bibliju? Za to postoji nekoliko čvrstih
odgovora:
Prvo: Tko ti kaže kako zapravo treba čitati Bibliju? Čak i najodlučnija,
sudbonosna mjesta u Bibliji su od raznih kršćanskih zajednica na
najrazličitiji način tumačena. Pri tome se radi o spasu čovjeka, o
najodlučnijim mjestima. Na pr. mjesto, na kojemu Gospodin govori o
svojem tijelu i krvi, koja će ljude spasiti, nalazimo najrazličitija
tumačenja: Je li taj kruh života simbol? Ili sam Bog? I uz to je
Gospodin odredio da o tome zavisi život. Tko ti jamči da ti Bibliju
zaista ispravno tumačiš, kada su i učenjaci tako različno o tome
mislili? Tu su ti potrebni oni učitelji u Crkvi o kojima je Krist rekao:
»Tko vas sluša, mene sluša. Tko vas prezire, mene prezire. Tko mene
prezire, prezire onoga koji me poslao« (Lk 10,16). Ne može te mrtvo
slovo Biblije voditi spasenju, nego samo oni živi ljudi, kojima je
Gospodin obećao svoga Duha i udahnuo ga Crkvi.
Drugo: Tko ti kaže da je Biblija stvarno »Inspirirana (nadahnuta), to će
reći da je »Riječ Božja«? Kao što katolička Crkva, a i većina odijeljene
braće vjeruje u to da je Biblija napisana na Božji poticaj, da je Bog
njen autor, i da je stoga nezabludiva.
Ali ja te pitam: tko to može dokazati? Samo Crkva može sa sigurnošću to
naviještati da su ti spisi riječ Božja, da su inspirirani. Jer Krist je
samo Crkvi povjerio riječ Božju da ju naviješta: »Zato idite i učite sve
narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga!« (Mt
28,19). Stoga samo Crkva može na autentičan način objaviti da Biblija
sadrži riječ Božju. Inače ne postoje nikakvi drugi dokazi za tu
činjenicu inspiracije.
Treće: Tko može utvrditi koje knjige uopće pripadaju svetim spisima?
Crkva naziva taj popis svetih knjiga »Kanon« (pravilo). Ovdje se samo po
sebi nameće isto tako razumljivo pitanje: tko može utvrditi, koji su
spisi dani od Duha Svetoga, a koji nisu? Naša evangelistička braća
moraju se ovdje kao i u pitanju inspiracije prepustiti »uputama odozgo«,
koje su očito dovele do najrazličitijih mišljenja. U svakom slučaju su
mnogobrojne kršćanske frakcije iz kanona izbacile najrazličitije
dijelove. Što tada zapravo još preostaje od svetih knjiga? Samo Crkva i
njeno učiteljstvo mogu meritorno reći što zaista pripada svetom pismu, a
što ne.
Četvrto: Što stoji zapravo u Svetom Pismu o svetkovanju svete Mise? O
riječima pretvorbe? O riječima odrješenja kod ispovijedi? O krštenju
djece? O prenošenju svećeničkog poziva? O posljednjem pomazanju itd.?
Zapravo o praktičnim stvarima religioznog života Crkva je svom nauku
prenosila od svećenika do svećenika (tradicija, predaja). Tamo gdje se
radi o misterijima religioznog života i prakse u svetim spisima se
nalaze samo nagovještaji. Tu nam je potrebna živa Crkva i njeno
učiteljstvo, jer Sveto pismo o tome govori samo malo.
Samo Sveto Pismo nije dovoljno. Iskustvo uči: Kada god su se skupine
kršćana odvojile od učiteljstva Crkve i svoje majke Crkve, raspadale su
se u sekte i slobodne Crkve, od kojih samo danas postoje tisuće. Samo u
Africi postoji više od 1000 kršćanskih zajednica i sekta.
Potrebno nam je učiteljstvo Crkve. Nije to nikakva luđačka košulja, koja
sputava slobodu našega mišljenja, nego čvrsto tlo pod nogama, da ne
bismo gradili na pijesku. Sigurna nauka Crkve je posuda za skupocjeni
sadržaj: za onu istinu, za kojom čeznemo.
