U činjenicu, da su se događaji u Lourdesu
zaista tako odvijali kao što su opisani, praktično se više ne može
sumnjati. Činjenice stoje čvrsto uz pomoć tisuća liječnika kao
zaprisegnutih svjedoka, uz pomoć dosijea klinika, bolesničkih kasa i
vojnih institucija, uz pomoć rentgenskih snimaka, analiza krvi itd. Ti
medicinski stručnjaci nisu samo vjernici, nego i liječnici bezbožnici.
Tko takav skup činjenica još odbacuje, morao bi prihvatiti čudo koje je
još nevjerojatnije nego li najnevjerojatniji slučajevi ozdravljenja. Da
bi se umanjio čudesni karakter zbivanja u Lourdesu, tvrdi se da su ta
izliječenja možda više psihičkog uzroka. Ali podaci današnje dubinske
psihologije i psihosomatike pokazuju nam jasno granice tih utjecaja.
Plućna tuberkuloza u posljednjem stadiju, otvorena plućna tuberkuloza s
kavernama, tuberkuloza pluća, crijeva, potrbušnice, rak želuca, rak
jezika, rak dojke, skleroza i specifično organska oboljenja ne mogu se
liječiti samo psihičkim djelovanjem.
Nekoliko primjera: jednostavno mora biti čudo da se otvorena plućna
tuberkuloza unutar nekoliko dana savršeno zakreči ili kada TBC
potrbušnice gotovo trenutačno iščezne, kada tuberkulozna upala moždane
opne s bakcilima TBC-a u moždanom likvoru bolesnika iz terminalne kome
(smrtna borba) odjednom se budi i 14 dana kasnije ima normalnu lumbalnu
tekućinu bez bakcila, kada se kod obostrane bijele atrofije zjenice
vidna sposobnost trenutačno i za uvijek ponovno postiže, kada otekline
raka na izlasku iz želuca s metastazama u jetri odjednom nestaje, za
vrijeme dok gastroenteroskopija, koja je izvršena prije nekoliko
mjeseci, sada odjednom iščezava, kada Yvonne Aumaitre s urođenom manom
obiju skvrčenih nogu odjednom, trenutačno ozdravi, kada tri i pol
godišnji Guy Levdet 1946. odjednom biva izliječen od potpune idiotije,
koja je nastala od upale moždane opne, pri čemu uz to i s uzetošću svih
udova kao posljedica upale moždane opne, a sve to trenutačno izliječeno,
kada Evasio Ganora 1950. u Lourdesu odjednom ozdravi od jedne raku
slične promjene limfnih puteva (Hodgkinsonove bolesti), koja prema
stanju današnje znanosti za 4 ili 5 godina vodi do tragičnog kraja.
Osim toga čvrsto stoji konstatacija da su
izliječeni ljudi koji ni u kojem slučaju nisu posjedovali volju za
ozdravljenjem. U tim slučajevima čini se radi toga isključenim da se
može postići ozdravljenje pod utjecajem ljudskog duha: bili su
izliječeni ljudi u stanju potpune idiotije, ljudi koji su bili u
agoniji. Neka ozdravljenja nastupila su u snu, a da pacijent o tome nije
ništa znao. Kod mnogih je uslijedilo ozdravljenje, kada su im drugi
ljudi za njihovog stanja besvijesti pružali Lourdessku vodu. Zbivala su
se ozdravljenja i na malodobnoj djeci, ozdravljenja nevjernika,
sumnjičavaca i malovjernih. Tko bi mogao tvrditi da je snaga ljudskog
duha izazvala ta ozdravljenja?
Broj onih bolesti, koje se stvarno mogu
izliječiti pomoću psihičkog utjecaja, već je stoljećima poznat. Već
1750. godine pisao je papa Benedikt XIV. ono standardno djelo prema
kojemu su se provodili procesi za proglašenje blaženih i svetih. S
ozbiljnom jasnoćom izdvajane su one bolesti koje se mogu izliječiti samo
pomoću psihičkih snaga. Organski karakter bolesti mora se čvrsto
ustanoviti, da bi se neko ozdravljenje od strane Crkve moglo prihvatiti
kao »čudo«. Pravila tog djela pape Benedikta XIV i danas se još mogu
primijeniti.
Metode znanosti postale su mnogo
rigoroznije. Međutim, činienica o postojaniu čuda ostaie i dalie na
snazi.
