|
Posljednjih dana smo
intezivno čekali sedamnaesti ožujka ove godine,
kad se takoreći odlučivalo o našoj skorašnjoj
sudbini. Mediji su ponovno očitovali svoju moć
da nas dresiraju poput životinja jer smo,
vjerojatno, opet nasjeli bombastičnim naslovima
iz novina, izjavama političara o Europi, o
europskoj uniji i svemu s time povezano. Skoro
kao da smo očekivali sudnji dan, toliko strepnji
i strahova, toliko pitanja i nepoznanica. Kad
ono ništa, ćorak. Kao da se ništa nije dogodilo,
osim što je «došlo proljeće» nakon duge i
izrazito hladne zime. A od tog umjetno i
prisilno sugeriranog datuma mene je svojevoljno
«obuzela» nova groznica iščekivanja, ovoga puta
novog dana i datuma ali s potpuno drukčijim
sadržajem. I nitko me na to nije prisilio, i
ništa me ne stavlja pod pritisak, i ničega me
nije strah. Nego, baš suprotno. Slobodno,
neopterećeno i radosno čekam veliki četvrtak.
Zašto? I je li potrebno «dodatno» osmišljavati
taj dan? Ako ćemo strogo filozofski onda nam
ništa ne jamči da će se taj dan doista «roditi»,
ali mi se ovdje ne bavimo spekulacijama, nego se
nadamo. On je «velik» po sebi. Velik je zbog
prebogatog sadržaja. On označava ključni i iz
ljudske perspektive Božji pozdrav čovječanstvu u
osobi Isusa Krista koji sabire učenike na
posljednjoj večeri. On zna što se ima dogoditi,
oni to ne znaju, oni žive kao da će sutra biti
isto kao i danas, a ipak svi su različito bili
tumačili njegovo poslanje. Njihovi životi će
biti tek «naknadno» uzdrmani, kad se dogode
strašne stvari, i kad se oni «izgube» u šumi
nespretne i kratkovidne mase. Pa, ipak, Bog će
se ponuditi na «pladnju» i pokazat će koji je
sadržaj te riječi. I pokazat će da ljudski život
nije uzaludan i da se isplati živjeti kao da smo
već sada u vječnosti. Zato radosno čekam veliki
četvrtak. I bit će prava fešta. Duboka,
iskonska, pogleda usmjerena prema uskrsnuću. I
ništa ne može pomutiti taj spokoj, tu sigurnost
Božjeg mira. |
