|
U današnjici našeg
zapadnog svijeta prakticiraju se i promoviraju različite metode
molitve raznih religijskih i nereligijskih tradicija. Netko, pritom,
misli samo na istočnjački “uvoz” kao npr. zen, joga, aikido,
hinduističke i budističke pjesme; ili se, možda, okreće prema
njihovim moderniziranim oblicima kao što su transcendentalna
meditacija, moć pozitivnog mišljenja, arica, body reading, fizičke i
mentalne poruke; ili se prisjeća raširenijih (no vrlo malo
upoznatih) oblika kršćanske molitve: liturgijska služba, krunica,
duhovne vježbe sv. Ignacija, benediktinski, karmelićanski,
kartuzijanski, trapistički i franjevački načini kontemplacije koji
su još uvijek prisutni i njegovani kod nas; ili se, pak, odluči na
slobodni, jednostavni i spontani pristup molitvi koja se unapređuje
i popularizira kroz kršćansku karizmatsku obnovu. Za one koji imaju
oči da vide i uši da čuju, postoji dovoljno poziva i metoda da nas
pomaknu preko našeg prevladavajućeg i zagušljivog materijalizma u
svjetliji i svježiji svijet duha. Dominikanci također imaju svoj
način molitve koji su naslijedili od svoga osnivatelja. Sveti
Dominik je rođen u drevnoj tradiciji molitve, koja je bila
Euharistija, i već kao mladom samostanskom kanoniku bila mu je
glavna dužnost i radost prinositi euharistijsku žrtvu i “moliti”
liturgiju koja dovodi do nje i iz nje proizlazi. Istina, Euharistija
je bilo javno crkveno štovanje, ali postala je Dominikova privatna
molitva, kao što je i on postao osobno unesen u nju i dopustio joj
da oblikuje njegovu samostalnu kontemplativnu molitvu.
Za njega je Euharistija bila Kristova zadnja i savršena molitva Ocu
za ozdravljenje čovječanstva i Dominikova je briga bila reći joj
“da”, postati jedno s njom i prema tome uobličiti sve svoje
individualne molitve. Dominik je gledao Krista u njegovom žrtvenom
činu potpunog davanja i s Kristom je također gledao i Oca znajući da
je u toj savršenoj orijentaciji početak spasenja čovječanstva. To,
zapravo, nije metoda, nego (ono što karakterizira Dominikovu, a time
i dominikansku molitvu) orijentacija, odnosno trajno raspoloženje
prema van, prema Bogu u uvjerenju da On može spasiti svijet.
Dominik je smatrao svoju revnost zajedničkoj molitvi u Božanskom
časoslovu kao dio i nadogradnju njegove osobne komunikacije s Bogom.
Kao kanonik katedrale u Osmi, bio je prisno uključen u molitvu
časoslova Crkve, i prenio je to dalje u same temelje Reda. Kroz svoj
životni vijek Dominik je bio vjeran zajedničkoj molitvi u koru koju
je smatrao glavnim izvorom razvoja i nastavljanja istinskog
zajedničkog života. Niti je osobna molitva bila zanemarena zbog
kora, niti je zajednička molitva bila zanemarena sklonošću prema
osobnoj pobožnosti. Danas njegovi sinovi i kćeri teže toj istoj
ravnoteži između pojedinca i Boga, te zajednice i Boga. Žarka
disciplina kod kombiniranja ovoga dvoga u harmonično jedinstvo
sredstvo je za rast u samom sebi. Prema tomu dominikanska je
molitva, osobna ili zajednička, objektivno u dinamizmu koji se
neprestano kreće iznad samog subjekta, iznad svijeta, čak iznad
Kristovog liječenja čovječanstva, prema Bogu i sve više i više u
dubine Boga, pouzdajući se u vjerovanje da taj pravi red u Bogu čini
pravim i red u svijetu. No, red u svijetu je drugotni, a ne prvi
razlog za molitvu. Ljudi mogu, i trebali bi, moliti za svijet, za
same sebe, za uspjeh svoga dobrog rada, za one koji su im dragi ili
manje dragi, no dok ne nauče doseći ono iznad svega toga, samoga
Boga, čine idole svijeta i tako moguće uništavaju svijet.
Osobina objektivnosti prelazi u drugu različitu značajku
dominikanske molitve: studij, prvenstveno studij svete objavljene
istine, ali isto tako i svake istine gdje god da se ona može naći. U
Dominikovo je vrijeme mnogima bilo teško vidjeti ikakvu vezu između
molitve i studija, osobito pažljivog, detaljnog, znanstvenog
studija. To je teško i u naše vrijeme. Mnogo češće je studij
(marljiva upotreba razuma) viđen kao zapreka molitvi koja je štovana
kao vježba srca.
No, Dominik ju je vidio kao dublje, ljubavlju punije spoznavanje
Pisama i djela Otaca koji okružuju i prožimaju tu veliku Kristovu
euharistijsku molitvu i kao put otkrivanja i ulaženja u Božju
objektivnost. Dominik je bio svjestan opasnosti, osobito te da um
obori srce, i tako je on smislio da zadrži poštovanje prema studiju
tako što ga je pridružio kontekstu polumonaškog liturgijskog života,
jer se više bojao potrebe za studijem, pomoću kojega bi onda
prosvijetljeni um mogao pomoći usmjerenju srca i zadržati
raspoloženje prema van, u ljubavi i žudnji, prema Bogu.
Stoga studij za dominikanca jest, ili bi trebao biti, meditacija. Ne
ona vrsta meditacije koja je popularna u naše vrijeme, tj.
isprazniti um i mirno ostati u tami. Dominikanci su i za to, no to
je samo prvi korak prema naprednijem stupnju molitve, a to je
kontemplacija. No, ipak prije ovoga čovjekov um i srce moraju biti
informirani od Krista – tko je on, što on želi reći, kako ukazuje i
vodi. I kada tama napokon dođe i praznina se postigne, Krist će, a
ne neki osujećeni čovjekov duh ili Sotona koji bi izašao iz dubina,
donijeti svjetlo i ispunjenje i radost od Boga.
Četvrta karakteristika dominikanske molitve je propovijedanje.
Contemplata aliis tradere (dati drugima blagodati vlastite
kontemplacije): ne samo unijeti se u Boga, nego vratiti se od Njega
i s Njim u život ostalih. S Njim – to je bitno. Ponavljam, Krist je
onaj koji spašava. Dakle, ne samo da bi dominikanska molitva trebala
biti kontemplativna, tj. usredotočena na Boga, nego bi i njen učinak
u svijetu također trebao biti kontemplativan. Kontemplacija ne bi
smjela biti neka nervozna, grozničava aktivnost koja je nestrpljiva
za rezultatima, osobito one vrste u kojima uključujemo sami sebe,
nego mirna, tiha akcija koja ostavlja mjesta za Boga i koja je
strpljiva prema Božjim rezultatima u Božjem vremenu. Ponovimo,
raspoloženje je prema van s malim, ako i ikakvim, prekidom u nečijoj
prvoj brizi. Netko razmatra Boga ulazeći sve više i više u njega,
netko djeluje za svijet, ulazeći sve dublje i dublje u najbolje od
svijeta što je vrli Bog koji je iznad i iza njega.
Još jedna značajka dominikanske molitve jest upotreba tijela. To
uključuje neku vrstu joge, no ništa pretjerano ni ekstremno. Tek
nekoliko jednostavnih gesti za postizanje sklada tijela i duha. Ovo
je Dominik također ostavio u nasljedstvo svome Redu, a on se sam
tome poučio iz euharistijske liturgije koja je bogata i protkana
mješavinom riječi, pjesme i gestâ. U toj službi uključena je i
kompletna osoba. Tako iz ranih dokumenata učimo o devet putova
Dominikove privatne molitve: on bi se duboko poklanjao, prostro na
zemlju, kleknuo, bičevao se, uzdizao svoje ruke prema nebu. Ukratko,
molio se stojeći, sjedeći, klečeći, prostirući se i hodajući.
Dominikovih “9 putova” vjerojatno su bili devet puta devedeset.
Njegovo je tijelo bilo fleksibilno kao i njegov duh i baš tako
uključeno kad god je bio svjestan Božje prisutnosti, a to je bio
uvijek. Tako je također i s današnjim dominikancima. Oni mole, ili
bi trebali moliti, cijelim svojim bićem. Njihove bi molitve trebale
biti raznoliki i osobni odgovori Božjem raznolikom i osobnom
kontaktu s njima. Možda posude i metode drugih tradicija da si
pomognu u molitvi, da utišaju svoja tijela i umire svoje živce,
maštu i misli. Sve je to potrebno učiniti, osobito u napeta i
nervozna vremena kao što su ova naša. No, ovo dominikanci gledaju
samo kao početak. Oni moraju krenuti kroz i preko tih oblika molitve
k svojem osobnom susretu s Bogom i dospjeti tamo gdje se Krist i
Njegova molitva nalaze.
|
