|
Kateheza br. 29: Hvala pravome
Bogu
Uvodno biblijsko čitanje: Psalam
113B
Ne nama, o Jahve, ne nama, / već svom
imenu slavu daj zbog ljubavi i vjernosti svoje. /
Zašto da govore pogani: / "Ta gdje je Bog njihov?"
/ Naš je Bog na nebesima, / sve što mu se svidi to
učini. / Idoli su njihovi srebro i zlato, /
ljudskih su ruku djelo. / Usta imaju, a ne govore,
/ oči imaju, a ne vide. / Uši imaju, a ne čuju, /
nosnice, a ne mirišu. / Ruke imaju, a ne hvataju,
/ noge imaju, a ne hodaju; / glas im iz grla ne
izlazi. / Takvi su i oni koji ih napraviše / i svi
koji se u njih uzdaju. / Dome Izraelov, u Jahvu se
uzdaj! / - On je štit i pomoćnik njihov. / Dome
Aronov, u Jahvu se uzdaj! / - On je štit i
pomoćnik njihov. / Štovatelji Jahvini, u Jahvu se
uzdajte! / - On je štit i pomoćnik njihov. /
blagoslovit će one koji se Jahve boje - i male i
velike. / Umnožio vas Jahve, vas i vaše sinove! /
Blagoslovio vas Jahve / koji stvori nebo i zemlju!
/ Nebo je nebo Jahvino, / a zemlju dade sinovima
čovječjim. / Ne, Jahvu mrtvi ne hvale, / nitko od
onih što siđu u Podzemlje. / Mi živi, mi Jahvu
slavimo / sada i dovijeka. Aleluja.
1. Živi
Bog i nepomični idol se susreću u upravo
poslušanom psalmu 113B, koji sačinjava dio niza
psalama Večernje. Drevna grčka biblijska predaja
zvana Sedamdesetorica, koju slijedi i latinska
verzija drevne kršćanske liturgije, združila je
taj psalam u čast pravome Gospodinu s prethodnim.
Ishod toga je jedinstvena kompozicija koja je,
ipak, jasno podijeljena u dva odijeljena teksta
(usp. Ps 113A i 113 B).
Nakon početnog izričaja
upućenoga Gospodinu kako bi se potvrdila njegova
slava, izabrani narod predstavlja svoga Boga kao
svemoćnog Stvoritelja: "Naš je Bog na nebesima,
sve što mu se svidi to učini" (Ps 113B,3).
"Vjernost i milost" tipične su kreposti Boga
saveza u odnosu na narod kojeg je on sebi izabrao,
Izrael (usp. r. 1). Tako, sve stvoreno i povijest
pod njegovom su vlašću, a ta je vlast ljubavi i
spasenja.
2. Pravome Bogu kojem se Izrael
klanja, odmah se suprotstavljaju "idoli naroda"
(r. 4). Idolopoklonstvo je napast čitavoga
ljudskog roda u svim krajevima i u svim vremenima.
Idol nema dušu, stvorio ga je čovjek, to je hladni
kip, lišen života. Psalmista ga na ironičan način
opisuje u njegovih sedam potpuno beskorisnih
udova: nijema usta, slijepe oči, gluhe uši,
nosnice koje ne osjećaju mirise, nepokretne ruke,
noge paralizirane, usta nesposobna puštati glasove
(usp. rr. 5-7).
Nakon te nemilosrdne kritike
idolâ, psalmist izriče sarkastičnu želju: "Takvi
su i oni koji ih napraviše i svi koji se u njih
uzdaju" (r. 8). Ta je želja izražena zasigurno na
djelotvoran način kako bi proizvela učinak
korjenitog odbacivanja idolopoklonstva. Onaj koji
se klanja idolima bogatstva, moći i uspjeha gubi
svoje ljudsko dostojanstvo. Govoraše prorok
Izaija: "Tko god pravi kipove, ništavan je, i
dragocjenosti njegove ne koriste ničemu. Svjedoci
njihovi ništa ne vide i ništa ne znaju, da im budu
na sramotu" (Iz 44,9).
3. Nasuprot tomu,
oni koji su vjerni Gospodinu znaju da je živi Bog
"štit" i "pomoćnik" njihov (usp. Ps 113 B,9-13).
Oni su predstavljeni prema trostrukoj kategoriji.
Tu je prije svega "dom Izraelov", odnosno cijeli
narod, zajednica koja se sabire u hramu na
molitvu. Tu je također "dom Aronov" koji upućuje
na svećenike, čuvare i glasnike Božje riječi,
pozvane predsjedati obredom. Na kraju se spominju
oni koji se boje Gospodina, to jest istinski i
ustrajni vjernici, koji u židovstvu iz razdoblja
nakon babilonskog progonstva označavaju također
one pogane koji se iskrena srca i istinskim
traganjem približavaju Izraelovoj zajednici i
vjeri. Takav je, primjerice, rimski stotnik
Kornelije (usp. Dj 10,1-2.22), kojeg je sveti
Petar kasnije obratio na kršćanstvo.
Na te tri
kategorije pravih vjernika silazi božanski
blagoslov (usp. Ps 113B,12-15). Taj je blagoslov,
prema biblijskom shvaćanju, izvor plodnosti:
"Umnožio vas Jahve, vas i vaše sinove!" (r. 14).
Na kraju vjernici, radosni zbog dara život kojeg
su primili od Boga živoga i tvorca, pjevaju kratki
himan hvale, odgovarajući na djelotvorni Božji
blagoslov svojim blagoslovom punim hvale i
pouzdanja (usp. rr. 16-18).
4. Na živ i
sugestivan način istočni crkveni otac sveti Grgur
Niški (4. stoljeće) u petoj Homiliji o Pjesmi nad
pjesmama poziva se na naš psalam kako bi opisao
prijelaz ljudskoga roda iz "zime idolopokonstva" u
proljeće spasenja. Doista, podsjeća sveti Grgur,
kao da se sama ljudska narav preobrazila "u
nepokretna bića" bez života "koja su bila
predmetom štovanja", baš kao što je pisano: "Takvi
su i oni koji ih napraviše i svi koji se u njih
uzdaju". "I bijaše logično da se zbude tako. Kao
što, naime, oni koji gledaju pravoga Boga primaju
u sebe osobine božanske naravi, tako se i onaj
koji se obraća ispraznosti idola, iz čovjeka koji
je bio, preobražava da bude nalik onomu u što su
mu oči upravljene te postade kamen. Budući, dakle,
da je ljudska narav, postavši kamenom zbog
idolatrije, ostala nepomična i nesposobna postati
boljom, okovana u ledu klanjanja idolima, zbog
toga razloga nad tom strašnom zimom izlazi Sunce
pravednosti i donosi proljeće i vjetar s juga,
koji otapa nataloženi led i zrakama toga sunca
zagrijava sve ono što je ispod; i tako je čovjek,
koji je uslijed zarobljenosti ledom postao
kamenom, zagrijan Duhom i omekšan zrakom Riječi,
ponovno postao vodom koja teče prema vječnom
životu" (Homilija o Pjesmi nad pjesmama, Rim
1988., str. 133-134). |
