|
Kateheza br. 74
Molitva kralja za
pobjedu i za mir
Uvodno biblijsko čitanje: Ps 143,
1-10
"Blagoslovljen Jahve, hridina moja: / ruke mi uči boju a prste ratu.
/ On je ljubav moja i tvrđava moja, / zaštita moja, izbavitelj moj,
/ štit moj za koji se sklanjam; / on mi narode stavlja pod noge! /
Što je čovjek, o Jahve, da ga poznaješ, / što li čedo ljudsko da ga
se spominješ? / Poput daška je čovjek, / dani njegovi kao sjena
nestaju. / Jahve, nagni svoja nebesa i siđi, / takni bregove: i
zadimit će se! / Sijevni munjom i rasprši dušmane, / odapni strijele
i rasprši ih! / Ruku pruži iz visina, / istrgni me i spasi iz voda
beskrajnih, / iz šaka sinova tuđinskih: / laži govore usta njihova,
/ a desnica krivo priseže. / Pjevat ću ti, Bože, pjesmu novu, / na
harfi od deset žica svirat ću. / Ti daješ pobjedu kraljevima, / koji
si spasio Davida, slugu svojega. / Od pogubna mača spasi mene".
1. Poslušali smo sada prvi dio psalma 143. Taj dio ima značajke
kraljevskog himna, protkanog ostalim biblijskim tekstovima, tako da
tvori novu molitvenu kompoziciju (usp. Ps 8, 5; 17, 8-15; 32, 2-3;
38, 6-7). U njemu osobno progovara sam kralj David, koji priznaje da
je samo zahvaljujući Bogu izborio pobjede. Gospodin je prikazan
ratničkim slikama, prema uobičajenoj drevnoj simbolici: promatra se,
naime, kao vojni instruktor (usp. Ps 143, 1), tvrđava, zaštitni
štit, pobjednik (usp. r. 2). Na taj se način želi veličati Božja
osoba, koja se zauzima protiv zla povijesti: Bog nije neka mračna
sila ili neka vrsta udesa, niti vladar koji je neosjetljiv i
ravnodušan prema onomu što čovjek proživljava. Navodi i tonalitet
toga slavljenja Boga nose na sebi trag Davidova himna sačuvanog u
psalmu 17. i 22. poglavlju Druge knjige o Samuelu.
2. Pred božanskom moći židovski se kralj priznaje krhkim i slabim
kao što su to sva ljudska stvorenja. Da bi izrazio taj osjećaj kralj
molitelj pribjegava dvama izrazima prisutnim u psalmima 8. i 38., te
ih isprepliće dajući im novu i intenzivniju snagu: "Što je čovjek, o
Jahve, da ga poznaješ, što li čedo ljudsko da ga se spominješ? Poput
daška je čovjek, dani njegovi kao sjena nestaju" (rr. 3-4). Tu
izlazi na vidjelo uvjerenje da smo nestalni, poput daška vjetra, ako
nas Gospodin ne drži na životu, on kojemu – kao što kaže Job – "u
ruci leži život svakog bića i dah životvorni svakoga ljudskog
tijela" (12, 10). Samo uz Božju potporu možemo prevladati opasnosti
i teškoće kojima je posut naš svakodnevni život. Samo računajući na
pomoć s neba moći ćemo se založiti, poput drevnoga izraelskog
kralja, kročiti prema slobodi od svake potlačenosti.
3. Božji je zahvat opisan tradicionalnim kozmičkim i povijesnim
slikama, s ciljem da se prikaže Božje gospodstvo nad svemirom i nad
ljudskim događanjima. Eto, dakle, planina koje se dime od iznenadnih
vulkanskih erupcija (usp. Ps 143, 5). Eto munjâ koje kao da su
strijele koje Gospodin odapinje i koje su spremne satrti zlo (sup.
r. 6). Eto, konačno, "beskrajnih voda" koje su, u biblijskom
rječniku, simbol kaosa, zla i ništavila, jednom riječju, negativnih
prisutnosti u povijesti (usp. r. 7). Tim se kozmičkim slikama
pridružuju ostale povijesnog karaktera: "neprijatelji" (usp. r. 6),
"stranci" (usp. r. 7), lašci i krivokletnici, to jest neznabošci
(usp. r. 8). To je vrlo konkretan i istočnjački način za
predočavanje zla, izopačenosti, tlačenja i nepravde: strašnih
stvarnosti od kojih nas Gospodin oslobađa dok smo na svijetu.
4. Psalam 143 koji nam predlaže časoslov završava kratkim zahvalnim
himnom (usp. rr. 9-10), koji izvire iz sigurnosti da nas Bog neće
napustiti u borbi protiv zla. Zato molitelj otpočinje pjesmu uz
pratnju na harfi od deset žica, siguran da Gospodin "daje pobjedu
kraljevima", on koji je "spasio Davida, slugu svojega" (rr. 9-10).
Riječ "kralj" (točnije "pomazanik", op. pr.) na hebrejskom je
"Mesija": pred nama je dakle kraljevski psalam koji se pretvara, već
u liturgijskoj uporabi drevnog Izraela, u mesijansku pjesmu. Mi
kršćani ga ponavljamo upravljajući pogled u Krista, koji nas
oslobađa od svakoga zla i podupire nas u borbi protiv skrivenih
opakih sila. "Jer nije nam se", naime, "boriti protiv krvi i mesa,
nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga
mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima" (Ef 6,12).
5. Zaključimo, dakle, razmišljanjem koje nam sugerira Ivan Kasijan,
monah iz četvrtoga ili petog stoljeća, koji je živio u Galiji. U
svom djelu "Utjelovljenje Gospodinovo", polazeći od r. 5 našeg
psalma – "Jahve, nagni svoja nebesa i siđi" – vidi u tim riječima
riječi iščekivanja Kristova ulaska u svijet. I nastavlja ovako:
"Psalmist moli da ... se Gospodin očituje u svome tijelu, da se na
vidljiv način pojavi u svijetu, da bude vidljivo uznesen u slavu
(usp. 1 Tim 3, 16) i da konačno sveti uzmognu vidjeti, tjelesnim
očima, sve ono što su u duhu predvidjeli" (L’Incarnazione del
Signore, V, 13, Rim 1991., str. 208-209). Upravo to svaki krštenik
svjedoči u radosti vjere.
|
