|
Započela je korizma. «Ušuljula» se u naš život poput neke uglađene dame.
No mnogima se čini da ta dama uopće nije
romantična, čak, štoviše, korizma zvuči
kao neka vrsta nepobitne presude. Teško
je zbog sebičnosti trpjeti drugu osobu
pored sebe, to znači odgovornost a
upravo od takvih teških tereta i križeva
najviše bježimo. Pa ipak ona «nudi»
svoje čari. Stoji svakome na
«raspologanju». Od nje možemo činiti što
hoćemo. Četrdeset dana i četrdeset noći.
Mnogi će reći da ona uopće nije posebna,
da je kao i svaki drugi dan i noć. Ništa
osobito. Dosadna, izlizana, stroga,
mrka, opterećujuća, puno priča, ne
sluša, kažnjava i prijeti, i kao da nas
nikada neće pustiti na miru. No, ja
mislim da je odista posebna. Da nam
dolazi kad je najviše trebamo, da nas
sluša, da nas pogledom miluje, da zna
što se u našim nutrinama događa, da se
raduje u susretu s nama. Ona se smije,
ona nas bodri, ona nam daje snage, ona
nas tješi, ona nas osmišljava, ona nas
upotpunjuje, ona nas usrećuje, ona je
ona druga polovica za kojom tragamo, u
njoj pronalazimo posljedne odgovore na
posljedna pitanja. Ta dama je zapravo
sam Bog. |
