Pitaš se: da li u stvarnosti zaista postoji čudo? »I zbog
vjere u njegovo ime, upravo je njegovo ime očvrsnulo čovjeka koga vidite
i poznajete. Da, vjera koja dolazi od njega vratila je ovome potpuno
zdravlje naočigled vas sviju.« (Dap 3,16) Ako se naime po Kristu i
njegovoj Crkvi stvarno događaju čudesa, tada je to znak, da ovdje Bog
djeluje.
Odlučujuće i najsnažnije čudo Kristovo je njegovo uskrsnuće. Viera prve
Crkve priie svega se oslanjala na to čudo. Uskrsnuće Kristovo od mrtvih
bilo je središnja tema u staroj kršćanskoj zajednici. Propovijedi
Petrove i poslanice apostola Pavla, koje su nam sačuvane, uvijek ponovo
pozivaju se na uskrsnuće Kristovo. Apostoli su to smatrali kao svoju
najbitniju zadaću dokazati svjedočanstvo o Kristovom uskrsnuću. Radi
toga zahtijeva Petar pri izboru novog apostola Matije: »Prema tome,
treba da bude skupa s nama svjedokom njegova uskrsnuća jedan od onih
ljudi što su bili s nama sve vrijeme koje Gospodin Isus provede s nama,
počevši od krštenja Ivanova do dana kada je uznesen između nas« (Dap
1,21-22). Za to svjedočanstvo išli su i u smrt.
Uvijek iznova poziva se Petar u svojim propovijedima na uskrsnuće
Isusovo kao dokaz da je Krist zaista Mesija i da posjeduje Božansku
slavu. U propovijedi na Duhove, kod preslušavanja pred velikim vijećem,
u pouci za krštenje Kornelija, pri izliječenju uzetoga od rođenja itd.
naviješta Petar uvijek ponovo: »I zbog vjere u njegovo ime, upravo je
njegovo ime očvrsnulo čovjeka koga vidite i poznajete. Da, vjera koja
dolazi od njega vratila je ovome potpuno zdravlje naočigled vas sviju.«
(Dap 3,16) Za Krista kaže: »Bog ga je uskrisio od mrtvih. Mi svjedočimo
o tome. Isto naviještaju i Pavlove propovijedi u Antiohiji, Solunjanima,
u Ateni i Cezariji, i uvijek ponovo o uskrsnuću od mrtvih, kako je
zapisano u Djelima Apostolskim. — U njegovoj poslanici Korinćanima, koja
je napisana 56. godine, poziva se Pavao i na 500 kršćanske braće, kojima
se Gospodin odjednom ukazao. I Pavao tada piše, da su većina od njih još
u životu: »Zatim se ukazao braći kojih je bilo zajedno više od pet
stotina, od kojih većina još i sada živi, a neki su već pomrli.« (1 Kor
15, 6)
Biblija sa velikom snagom opisuje stvarnu smrt Isusovu,
njegov posljednji uzvik, probadanje srca, koje je uslijedilo, da bi se
provjerila sigurnost njegove smrti, skidanje s križa, postavljanje u
grob, pečaćenje groba i straža na grobu.
Biblija govori o ukupno dvanaest ukazanja uskrsnulog: Magdaleni na
uskrsno jutro, ženama na grobu, učenicima na putu u Emaus, Petru na
uskrsnu nedjelju, desetorici apostola u dvorani posljednje večere na dan
uskrsnuća, jedanaestorici (učenika) apostola sa Tomom zajedno osam dana
kasnije, ukazanje na Tiberijadskom jezeru, kojom prilikom je Petar
postavljen za natpastira Crkve, ukazanje na gori u Galileji, kojom
prilikom su apostoli primili misijski nalog od preobraženog Krista,
oproštajni govor uskrsnulog u Jeruzalemu i uzašašće na nebo, ukazanje
pred 500 braće, nadalje apostolu Jakobu, konačno ukazao se preobraženi
Gospodin još i Pavlu na putu u Damask.
Apostoli nisu bili lakovjerni ljudi. Uvijek iznova sumnjali su u
izvještaje onih, kojima se Gospodin ukazao: »Ovima se te riječi učiniše
kao izmišljotina. I nisu im vjerovali.« (Lk 24,11) »Ovi odoše i javiše
ostalima, ali ni njima nisu vjerovali.« (Mk 16,13) I kada je Isus
odjednom stao usred učenika, tada su »mislili da vide duha.« (Lk 24,37)
Isus je morao sa svojim apostolima jesti i piti i dopustiti da ga
dotiču, pokazao im je ruke i noge, prije nego što su mogli uzvjerovati.
I unatoč svih tih dokaza Toma je još uvijek sumnjao: »Poslije osam dana
učenici njegovi bijahu ponovo unutra i Toma s njima. Dok su vrata bila
zatvorena, dođe Isus, stade pred njih i reče: Mir vama! Zatim reče Tomi:
pruži prst svoj ovamo: evo mojih ruku! Pruži ruku svoju i stavi je u moj
bok te ne budi više nevjernik, već vjernik! Gospodin moj i Bog moj -
izjavi Toma! Isus mu reče: Jer me vidiš, vjeruješ. Blago onima koji će
vjerovati, a da nisu vidjeli.« (Iv 20,26-29) Prije toga Toma zvani
blizanac, jedan od dvanaestorice, nije bio s njima, kada je došao Isus.
Drugi mu učenici rekoše: »Vidjesmo Gospodina.» Toma im je odvratio: »Dok
ne vidim na rukama njegovim znak od čavala i ne stavim prst svoj u
mjesto od čavala i ne stavim ruke svoje u njegov bok, neću uzvjerovati.«
(Iv 20,24) Eto primjer, koji jasno pokazuje, da apostoli nisu bili
nipošto lakovjerni... Mi možemo samo moliti Boga, da uvijek sve dublje
vjerujemo i zajedno s Tomom vjerno molimo: »Gospodin moj i Bog moj.« (Iv
20,28)
