|
Je li naša ljubav kreposna?
Evo nekih upita koje možemo
sebi postaviti, nekih mjerila koja možemo slijediti.
1. Potvrđivanje osobne
vrijednosti
Moja ljubav, moj suživot s
drugima, poštuje li sve tri osobne razine? U prvom redu onu čuvstvenu, tako da
zadovoljava moje afektivne želje, moć, težnje za isticanjem? Kako postupam s
drugim? Vodim li računa o njegovu duhovnom životu i osobnim vrednotama,
usavršavanju njegove duše, a ne samo o zadovoljenju svojih ili njegovih fizičkih
i druževnih potreba? Jesam li sposoban pretpostaviti njegove potrebe svojim
potrebama, njegove vrednote svojim vrednotama? Znam li ljubiti i onda kada drugi
zaobilazi moje potrebe, a cijeni samo moje vrednote? Krepost se izgrađuje voljom
i emocijom. Krepost je usmjerena radije na vrednote nego na potrebe.
Poštuje li moja ljubav
postojano i životni ideal drugoga, njegova sredstva da postigne taj cilj, i
podržava li ga u tom? Ako ga izabrani cilj razara, na primjer, ako svojim
potrebama zadovoljava nepromišljeno i tako sebe lišava svih vrednota, bi li imao
hrabrosti izraziti mu svoje mišljenje i o tom s njim porazgovoriti? Jesam li
spreman na rizik da drugoga razjadim svojim objektivnim načelnim stavom?
2. Međusobno upotpunjavanje
osoba
Ljubav dosiže svoju najveću
dubinu u slobodnom izmjeničnom sebedarju. Čovjek se može u punoj slobodi odreći
svojega prava da bude neovisan i neotuđiv gospodar sebe, samo radi većeg dobra
(u redovništvu radi Boga). Pokušavam li nametnuti drugome svoju «ljubav»
posesivnim pitanjima kao što su: «Gdje si bio?», «Tko ti je draži?», «Zašto mi
nisi rekao?» Nastojim li nametnuti drugima kako me trebaju voljeti, kada i
ukazujući im koliko? Služim li se «spletkama» s namjerom da ih «navedem» da me
ljube, dovodeći ih do osjećanja da su krivi, praveći se žrtvom, darivanjima?
Pitam li ih vole li me više ili se zalažem za njih da vidim jesu li porasli u
ljubavi prema Bogu i prema drugima? Potičem li ih ili baratam njima?
Želimo li sebi uzajamno dobro
poradi Boga, s osjećajnošću, ali i s objektivnošću i razumnošću? Je li naša
ljubav uzajamno darivanje i uzajamno sudjelovanje dviju osoba, a ne naprosto
dvaju tijela: bliskost dviju duša, a ne samo dvoje ljudi? Zasniva li se moja
veza s drugim na sjetilnoj ili afektivnoj razini, prvenstveno radi zadovoljenja
ili radi društvenih potreba? (To je egoizam.)
Znam li primati kao što znam
davati, stvarajući neprestance unutarnje ozračje poštovanja koje zavređuje jedna
osoba, duša?
3. Izbor i odgovornost
Ljubav se gradi na slobodi i na
odgovornosti, a to pretpostavlja osobnu pronicavost i rasuđivanje. Svatko bi
trebao preuzeti vlastitu odgovornost u ljubavi, a trebao bi se osjećati
odgovornim i za dobro drugoga. Znam li sam odlučivati, neovisno o drugome, u
skladu s vrednotama na koje me je Bog pozvao?
Ako pogriješim, znam li biti
pošten i priznati grešku i zamoliti oproštenje koristeći svaki mogući način da
se usmjerim na dublje blago? Drugi će znati cijeniti moje izbore i onda kada
neće od toga imati neposredne koristi. Hoću li ja znati cijeniti njegove? Ako
naš oblik prijateljevanja ili ljubavi nije spojiv s redovničkim životom (i s
našim izabranim pozivom) što ću izabrati? Voditi dvostruki život? Žrtvovati veće
dobro? Odreći se prijateljstva, ali tako da ga potražim u nekom drugom?
Pripisujem li uvijek drugome odgovornost za teškoće u našim odnosima? (To je
nedostatak dozrele odgovornosti.) Što očekujem od te ljubavi?
4. Sloboda obvezuje
Sloboda je zahtjev volje; volja
teži prema dobru. Prema tome, sama narav volje usmjerena je na iskanje i na
biranje dobra koje joj odgovara. Na osnovi toga viđenja može se pitati u kolikoj
smo mjeri slobodni da se otvorimo sami sebi, ili smo uvijek u obrambenom stavu u
odnosu na onaj dio dobra što smo ga izabrali (fizičko, društveno)? Jesmo li
postojani u traženju apsolutnog dobra, beskonačnoga dobra, iznad svega dobra
duše? Koristimo li svoje vrijeme da uočimo duhovne potrebe svojih prijatelja i
da ih zadovoljimo? Da li se često ili općenito osjećamo tužnima zbog činjenice
da vrijeme ne pripada nama, da se traži od nas da radimo ono što nam se ne
sviđa? Osjećamo li se «slobodnima» samo onda kada radimo ono što nam se sviđa i
usmjerujemo li na to svoj život? (To je egoizam.) Ako smo stariji, smatramo li
da imamo veća prava na materijalna dobra, pravo da većma raspolažemo s vremenom
u svoju korist, veće poštovanje, povlastice, ljubavi pažnju? Jesmo li dovoljno
iznutra slobodni da uredimo svoje vrijeme i upravimo svoje snage korjenito i
postojano u službu drugih poradi Krista? Jesmo li sposobni odlijepiti se od onih
veza koje razaraju načelo našega životnoga određenja, našu povezanost s Kristom
u ljubavi? Jesmo li ćudljivi u svojim odnosima: jedan dan ljubazni, sretni i
čuvstveni, a slijedeći dan agresivni, potišteni i hladni? Kada uočimo jasno veće
«dobro» ili veličinu Kristovu, jesmo li spremni slijediti ga i onda kada to
znači izgubiti «ljubav» i poštivanje od strane drugoga? |
