|
 Kip
Blažene Djevice Marije, Majke Milosti,
potječe iz 15. stoljeća. Pronašao ga je
jedan seljak kod oranja na svojoj njivi i
odnio svome župniku. Kasnije je kip povjeren
redovnicama u uršulinskom samostanu u
Varaždinu, koje su ga častile i s velikim se
pouzdanjem utjecale majčinskom zagovoru
Presvete Djevice i zadobile mnoga milosna
uslišanja. Naslov Majka Milosti dobio je u
20. st. kada je njegova velika štovateljica,
uršulinka s. Evanđelista Muršić, zamolila
Majku Božju da joj pokaže kojim imenom da je
naziva. Odgovor je dobila u snu u kojem su s
kipa padali papirići s natpisom: "Mater
Gratiae" – Majka Milosti. Od tada je sestre
časte pod tim imenom.
Po želji prvog
varaždinskog biskupa, Mons. Marka Culeja,
kip je 21. ožujka 1999. smješten u
uršulinsku crkvu i otad se mnogi vjernici s
pouzdanjem utječu zagovoru Majke Milosti.
Ispod kipa postavljene zahvalnice svjedoče o
velikim uslišanjima.
Blagdan Majke
Milosti slavi se 8. svibnja, a osmog dana
svakog mjeseca slavi se sveta Misa za
njezine štovatelje - kao zahvala za
primljena dobročinstva i kao preporuka za
daljnje potrebe, osobito za produbljenje
vjere i velikodušne kršćanske ljubavi u
našim obiteljima, našem gradu i čitavoj
Biskupiji.
Molitva
Bože, naš
dobri Oče! Ti si htio da Blažena Djevica
Marija rodi svijetu Početnika milosti, Tvoga
Ijubljenog Sina Isusa Krista. Htio si da ona
u Crkvi vrši majčinsku službu zagovaranja i
praštanja, milosti, pomirenja i mira. Daj da
nam njezin majčinski zagovor izmoli milosti
koje su nam potrebne da živimo kao Tvoja
vjerna djeca i da postignemo vječnu sreću u
nebu. To Te molimo po zaslugama Tvoga
Ijubljenog Sina, Gospodina našega Isusa
Krista. Amen.
***
Presveta
Djevice, Majko Milosti! Ti si od Boga
primila najveću milost kad si postala Majkom
Sina Božjega, Isusa Krista. Tvoj božanski
Sin darovao Te je nama za Majku. Molimo Te,
izmoli nam milost žive vjere,
nepokolebljivog pouzdanja i vjerne Ijubavi
prema Bogu i bližnjemu. Zagovaraj nas u svim
našim potrebama (posebno...). Izmoli nam
milost ustrajnosti u dobru, po zaslugama
Isusa Krista, Gospodina našega. Amen.
Hrvatske
uršulinke
pripadaju
velikom međunarodnom Institutu Rimske Unije
sa središtem u Rimu.
Uršulinke su
došle u Hrvatsku iz Bratislave, u VARAŽDIN,
3. prosinca 1703. g., na poziv grofice
Magdalene Drašković, koja je tamo imala
kćerku uršulinku, M. Anu Julijanu. Kad je
planula buna u Erdelju, s Majkom Anom
Julijanom stiglo je još jedanaest uršulinki
da u našem gradu nađu sigurnost i započnu
svoj odgojni rad. Šest ih je produžilo za
Maribor, a ove su još u iznajmljenoj kući,
koji tjedan nakon dolaska, otvorile prva dva
razreda škole za djevojčice. Bila je to prva
osnovna škola u Hrvatskoj s neprekinutim
radom od 1703. do 1945. kada su sve škole
bile oduzete. G. 1708., kada su službeno
primljene u biskupiju, kupuju dvije
drvenjare, tj. jednu za školu, a drugu za
samostan. Siromaštvo je bilo tako veliko, da
su svoju drvenu crkvicu posvetile otajstvu
siromaštva Isusova Rođenju.
Cijelo 18.
stoljeće uršulinke grade da prošire školski
rad. Ulažu i svoje miraze, a obilno im
pomažu biskupi i domaće plemstvo. Kroz škole
i internat (konvikt) prošle su majke,
supruge, kćeri, sestre naših hrvatskih
velikana. Dovoljno je spomenuti supruge
Augusta Šenoe i Eugena Kumičića, ili žensku
lozu Kukuljevića, Đalskog, Jagića, Krleže,
te kćeri Deželića, Cuvaja … Svim je
uršulinskim učenicama škola, a posebno
internat, bila drugi dom, te se uvijek
sjećaju svega što su primile od svojih
duhovnih majki, a i same su slično odgajale
svoju djecu u bogoljublju, domoljublju i
čovjekoljublju.
Samostan u
Varaždinu
Uz velike
poteškoće, nasljednica M. Ane Julijane, M.
Ivana Gloss, počinje graditi južno krilo
samostana s istočnim dijelom do ulaza
(1714-1719). Iako je samostan građen za
redovnice, njegov 2. kat bio je uglavnom
upotrijebljen u školske svrhe. Kada se broj
sestara povećao, počelo se misliti na
dogradnju cijelog istočnog krila (ulična
fasada), tj. na spoj samostana sa sadašnjom
crkvom. Gradnja je trajala od 1746. do 1752.
Sredstva za nju dao je Sigismund barun
Szinersperg, kanonik i veliki prepošt
zagrebačkog kaptola, jer - piše on u oporuci
- "uršulinke su korisne domovini, a najviše
ženskom spolu, jer ga poučavaju u knjizi,
krepostima i poslovima…". Namještaj je
financirala grofica Katarina Patačić. Fasada
toga uličnog krila "dobila je obilježje
druge pol. XVIII. st. - stila Luja XVI.",
kao rijedak primjerak tog stila u Sjev.
Hrvatskoj.
Škola
Iako se već
gradio samostan, 15. srpnja 1716. kupljeno
je zemljište za gradnju zidanog konvikta i
škole. Bio je sagrađen na kat, a za vanjske
učenice, kada je njihov broj porastao,
kupljena je g. 1743. obližnja drvena kuća,
koja je zamijenjena zidanom, a koja još i
danas služi za stan samostanskog
ispovjednika. No sve se to pokazalo
pretijesno, te je uz pomoć biskupa Franje
Thauszya i grofice Nadasdy, g. 1772.
započela gradnja današnje dvokatne školske i
internatske zgrade. Glavarica, M. Kajetana
Erdreich, obraća se za daljnju pomoć carici
Mariji Tereziji koja, nakon detaljnog
izvješća o gradnji i svrsi, daje veliku
pomoć od 12.500 forinti. Gradnju je vodio
županijski inženjer Anton Remer, a dovršena
je 1775. g. Tijekom gradnje izvjesnu je
svotu poklonila i grofica Patačić, a prodana
je i kuća koju su grofovi Druškoci poklonili
samostanu. Carica još osniva osam
stipendijskih mjesta, a školu podiže na rang
više djevojačke škole. O tome svjedoči
povelja od 14. studenoga 1777. Sama je
carica vodila nadzor nad razinom obuke i
odgoja. Uz brojne predmete koji su se
tijekom godina dodavali, carica je odredila
da se uči i ples, jer je htjela da djevojke
iziđu kao svestrano obrazovane i odgojene
osobe. I same su redovnice neprestano
polagale ispite da bi zadovoljile novim
školskim propisima. Bile su trajno povezane
s mnogim uršulinskim samostanima, od kojih
su nabavljale didaktička sredstva i s kojima
su izmjenjivale iskustva. Uza spomenutu
školu od 1777. djelovala je i tzv. glavna
škola, koja je pripremala učiteljice za
cijelu Hrvatsku. Od 1924. viša će se škola
nazivati građanskom. Ta velika zgrada bila
je 1890. dograđena prema istoku (ing. Viktor
Schnapp), jer je bilo nekoliko stotina
učenica s više desetaka pitomica. Tu je
djelovao i dvogodišnji trgovačko-domaćinski
tečaj koji je pripremao djevojke za rad u
uredima kao i za dobre domaćice. Od 1914.
trajno je postojalo i dječje sklonište
(obdanište, vrtić). G. 1940. otvorena je
realna gimnazija, a 1941. učiteljska škola.
Škole su imale pravo javnosti. Iza rata
zabranjen je školski rad, a zgrada je bila
oduzeta. Mijenjala je svoju svrhu: muški te
ženski internat, i konačno medicinska škola.
Zanimljivo je
pripomenuti da je prigodom kanonske
vizitacije, dne 11. kolovoza 1714.,
zagrebački generalni vikar, opat Nikola
Gottal, odredio da djeca uz njemački uče
čitati i pisati na narodnom, tj. hrvatskom
jeziku. Tek će 24. kolovoza 1778. Kraljevsko
vijeće Hrvatske, Slavonije i Dalmacije
službeno odrediti da se u školama uči i
narodni jezik.
Za potrebe
učenica samostan je imao i svoju ljekarnu.
Inventar je dobila jedna redovnica kao miraz
od svog oca prilikom dolaska iz Bratislave,
a tijekom stoljeća sestre su polagale
stručne tirocinalne ispite pred komisijom iz
Beča, o čemu svjedoči nekoliko diploma. Prva
poznata ljekarnica bila je Theresia Detzin,
potpisana već 1709. g. Uz ostali inventar
ljekarna posjeduje i više stručnih knjiga za
pravljenje lijekova, koje su redovnice
pripremale ne samo za domaće potrebe
samostana i škole, već i za gradske
potrebnike.
Crkva
Isusova Rođenja
Kada su
redovnice 1708. godine bile službeno
primljene u Zagrebačku biskupiju, one su uz
one dvije drvenjare za samostan i školu dale
načiniti i drvenu crkvicu - "ecclesiolu".
Bila je posvećena božićnom otajstvu, "Bl.
Djevici Mariji uz Jaslice" - "Sanctissimae
Virginis Mariae ad praesepe", tj. nosila je
isti naslov kao i najpoznatija Marijina
crkva u svijetu, ona u Rimu, Santa Maria
Maggiore. Oltarna se slika nalazi u
samostanskoj kapeli. Gospa je okrunjena
krunom, sa sklopljenim rukama u adoraciji
pred usnulim Djetetom pokrivenim pokrivačem
s cvjetnim ukrasima. Ulje na platnu, 97x71
cm. Samostanska tradicija govori kako je
zagrebački kanonik Juraj Šubarić posjetio
uršulinke, te da je, vidjevši siromašnu
crkvicu, rekao: "Ne mogu podnijeti da moj
stan bude ljepši od stana mojega Gospodina!"
Potaknuo je gradnju zidane crkve, te je dao
7.000 forinti. Mirazom od 300 for. S.
Terezije Schrökenstein kupljen je 1721. g.
vrt baruna Prašinskog, te se 15. travnja
1722. g. počela graditi sadašnja crkva. Isti
kanonik Szinersperg, koji je uvelike podigao
istočni dio samostana, dao je podići i
crkveni zvonik, čija je gradnja počela 1724.
g. Crkva je dovršena 1729., ali je bila
posvećena tek kad je unutrašnjost bila posve
gotova. Posvetu je obavio 7. lipnja 1750.
biskup Franjo barun Klobušicki.
Kompleks:
crkva, samostan i škola spomenici su kulture
prve kategorije.
Zvonik:
Vitak zvonik,
najljepši u gradu, "kao djevojka od
sedamnaest ljeta", kako pjeva pjesnik
Milković, visok oko 43 m, s vrlo elegantnom
ukrašenom lukovicom od bakrenog lima, nosi
na završnoj jabuci pozlaćeni križ. Pročelje
rese kipovi dvaju anđela, te sv. Augustina,
sv. Ivana Nepomuka i sv. Franje Ksaverskoga,
vrlo lijepe obrade (Joseph Straub?). U
jednoj je niši freska sv. Uršule koja prima
pobjednički vijenac mučeništva. Desetak
godina nakon posvete crkve nabavljena su tri
zvona koja su, nažalost, bila uzeta za
vrijeme Prvog svjetskog rata. God. 1921. M.
Klaudija Boellein nabavlja prvo zvono
posvećeno Marijinu Navještenju s likom tog
otajstva u sredini. S jedne strane je sv.
Anđela s dvije djevojčice, a s druge sv.
Uršula. Drugo zvono posvećeno je sv. Josipu,
a treće sv. Anđeli; oba je nabavila 1924. g.
M. Margarita Blanquios.
Unutrašnjost:
Crkva je
građena u tipičnom baroknom stilu s
bačvastim svodom. Dugačka je 24 m, a široka
i visoka 11 m. Na stropu crkve visi vrijedan
luster od muranskog stakla, koji je oko
1850. nabavila M. Florijana Karger. Barokni
inventar tek je djelomično sačuvan.
Prvotni
barokni oltar bio je pozlaćen i zapremao je
cijelu površinu svetišta. Uklonjen je
djelomično zbog crvotočine 1892. g. Od njega
je ostala glavna slika Isusova rođenja, koja
se nalazi lijevo iznad ulaznih vratiju u
"pričesni kor". Izradio ju je 1739. Ignac
(Ignaty) Jührer; ulje na platnu, 340x196 cm.
Na ovoj se slici autor potpisao cijelim
imenom i prezimenom, što je inače rijetko
činio. Gospa, odjevena u crvenu haljinu s
modrim ogrtačem, uronjena je u promatranje
Djeteta koje spava, a iza nje sv. Josip,
sabran i tih, zaogrnut plaštem toplih smeđih
tonova. Uz njih tipizirane životinje štale,
magarac i vol, a iz daljine stižu tri Kralja
na konjima. Gore u jutarnjem rumenilu naziru
se anđeli, od kojih najbliži nosi Isusu
križ, a na oblacima natpis: GLORIA IN
EXCELSIS DEO!
Sadašnji
oltar, historicističkog stila,
svijetlo-maslinaste boje s pozlaćenim
reljefnim ukrasima i crtanom ornamentikom,
načinjen je 1894. g., a izradio ga je Joseph
Runggaldier, klesar i rezbar iz St. Ulricha
- Gröden u Tirolu - za 1800 for. U svom
gornjem dijelu nosi lik Boga Oca sa
zemaljskom kuglom, a sa strane su djevice i
mučenice prvih kršćanskih vremena: lijevo
sv. Katarina Aleksandrijska, a desno sv.
Janja. Središnji dio oltara zauzima
visokoreljefni prikaz Isusova rođenja, a uza
nj lijevo je sv. Franjo Ksaverski, a desno
sv. Ignacije Lojolski. Uz tabernakul su male
niše s anđelima, a do njih sv. Anđela Merici
s djevojčicom, utemeljiteljica Reda, i sv.
Uršula, djevica i mučenica i zaštitnica
uršulinki.
U svetištu su
još vrijedne slike sv. Florijana i Djevice
iz Landshuta, koja se u samostanu časti kao
"Majka Doma našega", s likovima baroknih
anđela s bivšeg oltara.
Oltar prema
narodu zapravo je umjetnički izrezbaren stol
isusovačkih poglavara u blagovaonici. Kad je
ukinuta Družba Isusova (1773), stol je
kupljen s umjetničkom "katedrom" za čitanje
u blagovaonici, te je služio istoj svrsi.
Datira iz 17. st. U crkvu je postavljen
nakon obnove 1972. g. da s njega vjernici
primaju Kruh života.
Kip Majke
Milosti iz 15. stoljeća, nepoznate
provenijencije. Poklonio ga je samostanu
jedan župnik dobivši ga od nekog seljaka
koji ga je iskopao iz zemlje dok je orao
njivu. Kip je vjerojatno bio sakriven pred
Turcima. Redovnice su pred njim dobivale
mnoge milosti, te je sadašnji biskup, mons.
Marko Culej, predložio da se stavi u crkvu
na štovanje svim vjernicima. Blagoslovio ga
je 21.3.1999. g., nakon što je restauriran i
stavljen na postolje u stilu
propovjedaonice. Istom su prigodom
obnovljena stara i načinjena nova postolja,
a kipovi su drugačije razmješteni.
Propovjedaonica, rađena od 1729. do 1730.
g., velike je umjetničke vrijednosti.
Donator joj je Gabrijel Patačić, srijemski
biskup i raniji varaždinski župnik. Bio je
mlađi brat Aleksandra Patačića, čija je
udovica Katarina mnogo pridonijela gradnji
samostana i crkve. On je postao biskupom
1729., upravo kad se crkva dovršavala, te je
velikodušno pomogao u unutarnjem uređenju.
Propovjedaonica se nalazi na svom izvornom
mjestu, na srednjem pilastru lađe. Prvotno
je bila crno obojena, ali je pod utjecajem
raznih ukusa naknadno obojana kao imitacija
mramora. Ona je rad varaždinskih majstora,
vjerojatno kipara I. A. Rosenbergera. Na
peterostraničnoj govornici nalaze se
izbočeni kipovi evanđelista sa simbolima. I
govornica i baldahin (koji s gornje strane
ima kip Krista, a s donje Duha Svetoga),
bogato su ukrašeni vrpčastim volutama,
zvonolikim cvjetovima i resastim
lambrekinima. Pozadinsku stijenu flankiraju
bočna izrezbarena krila i ukrašava slika
"Dvanaestogodišnji Isus u hramu", ulje na
platnu, 127x92 cm. Izradio ju je 1845.
poznati varaždinski "učitelj risanja",
slikar Stjepan Lypoldt (1806-1901), koji je
za samostan načinio nekoliko vrijednih
slika, od kojih je najpoznatija kopija
Jühreova Rođenja na hodniku samostana.
Predavao je slikanje u uršulinskim školama.
Klupe
predstavljaju vrlo lijep i kvalitetan rad
precizne izrade s ukrasnim motivima. Potječu
iz prve polovine 18. st. Nažalost, nije nam
poznat majstor, no može se pretpostaviti da
je iz radionice I. Rosenbergera.
U podnožju
propovjedaonice nalazi se umjetnički kip sv.
Ivana Nepomuka u ekstatičkoj pozi, visok 94
cm, od polikromirana i bogato pozlaćena
drva. Načinio ga je mariborski kipar Jožef
Straub između 1745. i 1752., s vrlo brižnom
i vještom obradom svečeva odijela, lica,
prstiju i oblaka na kojemu lebdi.
Nasuprot kipa
sv. Ivana je kip sv. Augustina biskupa, s
prepoznatljivim simbolom, tj. gorućim srcem
kao znakom njegove ljubavi prema Bogu i
braći. Autor: Joseph Runggaldier.
Između ta dva
kipa smješten je sarkofag M. Klaudije
Boellein (1875-1952) s njezinim svetim
ostacima. To je uršulinka koja je umrla na
glasu svetosti, velika odgojiteljica i
glazbenica. Kao štovateljica Kristove
ljubavi, posebno u Euharistiji, svoj je
život prikazala za Crkvu, naročito za
obraćenje Rusije. Mnogi vjernici joj se
utječu. Sarkofag je iz grčkog mramora s
hrvatskim tropletom od metala. Svoj
umjetnički rad je darovao akademski kipar
Ante Starčević, 1977. g. kad su njezine
kosti bile prenesene iz grobnice u crkvu. I
njegova je majka bila uršulinska učenica.
Kip sv. Ivana
je do 1999. bio u kapelici nasuprot, gdje je
sada kapelica Srca Isusova. Kip Srca Isusova
izradio je 1904. g. u Grazu Wilhelm Sirach.
Ispod oltara
nalazi se dragocjena relikvija sv.
Viktorije, rimske djevice i mučenice.
Njezine su kosti umjetničkim načinom
oblivene voskom, a poklonio ih je samostanu
20. lipnja 1841. biskup Graza, Josip Kramer.
Prema legendi, ubijena je mačem 23. prosinca
285., jer je odbila bračnu ponudu jednog
rimskog patricija poganina, u želji da živi
samo za Krista. Umjetničko odijelo, koje je
1841. načinila M. Mihaela Karba, stajalo je
240 for. I učenice su radile takve
umjetničke ručne radnje.
Na ulazu u
kapelicu Srca Isusova lijevo se nalazi kip
sv. Lovre mučenika, s njegovim tipičnim
simbolom mučenja, roštiljem, a nasuprot je
svima poznati sv. Antun s Djetetom.
Od orgulja velike vrijednosti (pozitiv),
koje se spominju se već 1714. u drvenoj
crkvici, ostalo je nekoliko truba i
umjetničko kućište, koje prikazuje kralja
Davida s harfom među anđelima trubačima, a
današnje su tijekom vremena proširivane:
1925. tvrtka "Caecilia" Salzburg-Wien
ugradila je u kućište nove orgulje s devet
registara, a 1950. tvrtka "Jenko" iz
Ljubljane dodala je još šest registara i sve
sredila.
Samostan ima
vrlo vrijedni notni arhiv s autografima
baroknih majstora: Jana Wanhalla
(1739-1813), Ivana Wernera (1752-1786) i
Leopolda Ebnera (1769-1830). Neke stvari
izvedene su na Baroknim večerima, a tom
prigodom izdana je i ploča. U samostanu je
od početka glazba igrala veliku ulogu, kako
za potrebe liturgije u crkvi, na koju je
hrlio grad, tako i za potrebe škole i
internata uz česte i raznolike priredbe,
igrokaze, akademije. Uvijek je bilo
redovnica koje su bile osposobljene
glazbenice, te su poučavale i učenice u
najrazličitijim glazbalima. Škola je imala i
tamburaško društvo "Milozvuk".
Jaslice: u
božićno vrijeme vjernici rado posjećuju
umjetničke jaslice s likovima Marije, Josipa
i Isusa, te s četiri anđela i magarcem. To
je rad umjetnice Alojzije Ullman u terakoti
iz 1988. g. Kipovi su gotovo naravne
veličine.
Pričesni kor:
Velika barokna
prostorija lijevo uz crkvu, gdje su
redovnice pribivale svetoj misi dok nisu
izlazile iz klauzure, ima nekoliko vrijednih
stvari. Tu je prvenstveno:
Križni put,
gravire iz 18. st., rad čuvene zlatarske,
srebrnarske i graverske radionice iz
Augsburga. Svaka postaja nosi na sebi oznaku
A.V. (Augusta Vindelicorum), rimski naziv za
Augsburg. Iz te radionice, kao i iz drugih,
imamo i neke vrijedne srebrnarske i
zlatarske umjetničke radove, posebno crkveno
posuđe: kadionica s lađicom iz 1754. g. rad
Franza Pfäffingera iz Graza, te svijećnjaci,
svjetiljke za vječno svjetlo, biskupski
štap, također iz 18. st. Najljepši je rad
monstranca (pokaznica) s početka 18. st.,
visoka 54,5 cm, rad augsburškog zlatara
Ludwiga Schneidera, s njegovim inicijalima i
žigom grada (češer). Ona je od srebra s
bogatom pozlatom i ukrasima od poludragulja
te s reljefnim likovima Boga Oca i Duha
Svetoga i Gospe te simbolima Muke.
Reljef M.
Klaudije: dar umjetnice Alojzije Ullman, g.
1976. M. Klaudija kleči pred Isusom u stavu
predanja: PRIMI ME, GOSPODINE! Tu je i
čudotvorni kip Praškog Djeteta Isusa koji su
konviktice (danas novakinje) nosile u
procesiji kao zavjet što su bile očuvane od
kuge.
Crkveno ruho
baroknih materijala i ukrasa: zlatovez,
slikanje iglom, slikanje na svili, vez
svilom, te drugovrsne radnje raznih bodova.
Ima i novih tkanina umjetničke obrade.
Slike i
kipovi: Kad je kupljen stol-oltar, samostanu
su poklonjene i neke vrijedne slike, koje uz
ostale čine u hodniku samostana galeriju
djela 17., 18. i 19. st. Neke su slike
donesene iz Bratislave. Samostan i kapela
imaju također niz vrijednih slika i kipova,
a posebno valja spomenuti nekoliko raspela
te kip uskrslog Isusa. |
