|
 Dok
su ratne 1944. godine oko splitskog samostana sestara
klarisa neprestano padale bombe s namjerom da ga razore,
dvije hrabre redovnice napuštaju utočište svoga samostana i
kreću na teško putovanje. Bile su to s. Marija Stefana od
sv. Križa (†1969.) i s. Marija Koleta Jovanović (†1994.).
Njihov zadatak bio je otputovati u Zagreb i tamo utemeljiti
novi samostan sestara klarisa. Putovale su preko Bosne i
Hercegovine uz stalne zračne napade, ali, budući da su bile
pod sigurnom zaštitom svoje svete majke Klare Asiške, sretno
su doputovale u Zagreb. Zbog nemogućnosti da same nešto kupe
ili izgrade, privremeno su se smjestile u franjevački
samostan u Samoboru gdje su im se pridružile još dvije
sestre iz Splita. Tako je utemeljena nova zajednica sestara
klarisa koja će se s vremenom preseliti u grad Zagreb i u
njemu ostati do danas.
Sestre su,
koliko im je to bilo moguće, same i uz pomoć dobročinitelja
uređivale svoje privremeno boravište i prilagođavale ga
potrebama svoga života. Tijekom godine, dok su sestre
sređivale samostan, mnoge djevojke su dolazile i zanimale se
za život u klauzuri. Sestrama je to sigurno ulijevalo nadu i
davalo im svježu snagu da s još većom revnošću nastave
sređivati svoje privremeno boravište. No, kada su svi radovi
bili gotovi i kada su sestre mogle početi živjeti
uobičajenim klauzurnim životom, nijedna od onih djevojaka
nije se vratila. Sve sestre, o osobito časna majka Marija
Stefana od sv. Križa, bile su žalosne. Ipak, nisu gubile
nadu u Božju pomoć. Jedna od sestara je čak rekla časnoj
majci: “Majko, imajte pouzdanja. Božja Providnost bdije nad
nama!”
Ove riječi
su se ubrzo pokazale istinitima jer je časnoj majci javljeno
da jedna četrnaestogodišnjakinja želi stupiti u njihov
samostan. Bila je to Mira Rubinić iz župe Kotari u
Plešivićkim brdima. Opatica je bila radosna i sazvala je sve
sestre te im rekla: “Javila se jedna djevojčica od 14 godina
s molbom da je primim u samostan. Nitko se ne javlja, ja ću
dijete primiti.” I primila je s. Marija Stefana ovu
kandidaticu, ali i šest drugih, koliko ih se javilo do
Božića.
Mira je
bila uzorna i hvalevrijedna postulantica. Bila je visoka,
ali nježna i blaga te uvijek ljubazna prema svojim sestrama.
Njezin vedri duh očitovao se u anđeoskom osmjehu kojega je
djevojka imala na licu i u najtežim trenutcima svoga kratkog
života. Njezina poniznost premašivala je sve granice i sva
očekivanja. Iz djevojke je zračila svetost i Božja milost.
No, nerazumijevanje, koje svecima uvijek zadaje dodatne
muke, iskusila je i ova mlada redovnica. I ona se suočila s
prijekim pogledima svojih mladih susestara koje su je često
podrugljivo znale nazivati sveticom. Ipak, djevojka je
ustrajala i rasla u krepostima.
Napokon je
došao i 22. kolovoza 1958. godine kada je Mira zajedno s
četiri susestre obukla redovnički habit s bijelim velom i
franjevačkim pascem. Tom prigodom je Mira dobila i
redovničko ime – sestra Marija Klara od Presvete
Euharistije. Pri tom je s. Marija Klara dobila križ,
franjevačku krunicu i časoslov.
estra
Marija Klara bila je tiha i, kao što već kazah, ponizna
redovnica. Uvijek je hodala s rukama u rukavima i oborena
pogleda. Sama je o tome zapisala: “Moram tiho hodati,
umrtvljeno sjediti i vladati se u svemu kako dolikuje
redovnici.” Na drugom pak mjestu piše: “Redovnici se
dolikuje da uvijek drži oči oborene.” Bila je stroga prema
sebi i sama si je zadavala dodatne pokore. Ako je što krivo
učinila, odmah bi se sama optužila kod svojih poglavarica.
Jednom prigodom, kada se dogodila neka mala nezgoda, pozvala
je svoju magistru i kazala joj: “Mater magistra, dajte mi
pokoru, ali me nemojte poslati iz samostana.”
Shvaćajući
ozbiljno svoj poziv, s. Marija Klara piše: “Život prolazi,
vječnost se približuje. Pozvana sam ne samo da se spasim,
nego i posvetim.” Ova mlada i ustrajna redovnica zapisala je
i neke snažne odluke koje je donijela. Tako primjerice u
njenim spisima čitamo kako će pri svakom ulasku i izlasku iz
svoje ćelije poljubiti prag i zidove “u zahvalu za milost
svetog zvanja.” Mlada redovnica također je zabilježila kako
će, kada sretne koju sestru izmoliti Zdravomariju za nju i
kako će moliti u Isusa oproštenje za onu sestru koja joj da
prigodu za nešto pretrpjeti. Čak na sebe prima njezinu
kaznu. S. Marija Klara također piše: “Kad mi budu bilo što
prigovarali, kleknut ću i neću se ispričavati. U zahvalu ću
nešto izmoliti za onoga tko me bude korio.”
U pismenoj
ostavštini s. Marije Klare nalazimo i zapise o naknadama za
uvrede svijeta nanesene Bogu. Tako primjerice ovo žrtveno
janje prinosi svoju šutnju u zamjenu za ogovaranje i psovku.
“Poslušnost u zadovoljštinu za neposlušnost. Siromaštvo kao
naknadu za pohlepu za zemaljskim dobrima. ... Rad kao
naknadu za lijenost.” I dalje s. Marija Klara niže svoje
odluke o zadovoljštinama kroz koje se provlači jedna
temeljna istina: s. Marija Klara nudi se Bogu kao žrtva za
grijehe čitavoga svijeta. To i sama otkriva kada svojoj
časnoj majci piše: “Ja želim i hoću biti sveta žrtva
paljenica koja mora izgorjeti na ognju Božje ljubavi.”
Sestra
Marija Klara posebno je ljubila svoju klauzuru. Nije joj
teško padalo dobrovoljno zatvaranje u samostan. Zapravo, ona
na svoju klauzuru i ne gleda kao na nešto teško ili kao na
zatvor. Ona klauzuru shvaća kao zaštitu od vanjskog svijeta.
To se očituje u stihovima kjoje je mlada redovnica zapisala.
Ovdje donosim samo kratki isječak iz podužeg stihovnog
zapisa:
“Klauzuro
moja sveta, draga
kao dobra majka, mila si mi i draga,
jer ti si kao jaka tvrđava,
koja me čuvaš od zlih neprijatelja.
Ti si kao luka spasenja na uzburkanom moru
koja me štitiš od burnih valova.”
11.
listopada 1949. godine s. Marija Klara položila je i svoje
prve Svete Zavjete. Njezina žrtva ljubavi postaje od tada
još ustrajnija. Mladu redovnicu sve više zahvaća plamen
Božje ljubavi. Djevojka sada još ustrajnije bdije nad svojim
mislima i djelima. U svojim zabilješkama piše: “Gospodine,
radije me daj crvima za hranu, nego da Te najmanjim nečistim
grijehom uvrijedim.”
S. Marija
Klara, kao prava kći sv. Franje i sv. Klare, posebno žarkom
ljubavlju ljubi uzvišeni ideal evanđeoskog siromaštva. Svoju
nenavezanost na zemne stvari pokazala je u mnogo slučajeva.
Odricala se čak i djelova svoje odjeće i tražila lošiju
obuću. Vraćajući opatici svoje sandale, kazala je: “Meni su
dostatne cokule.” Iznijela je čak i umivaonik iz svoje sobe
i svoj habit dala jednoj novoj kandidatici. Njezina dobrota
i ljubav prema sestrama očitovala se na svakom koraku, pa
čak i kada je opominjala sestre ako nisu bile dosljedne u
svom radu. Sama je revno vršila sve svoje službe i bila uzor
sestrama u poslušnosti. Nikada se ni na što nije žalila niti
prigovarala. Na prvi znak zvona je ostavljala napola opranu
žlicu i odlazila na molitvu. Ponizno je slušala čak i kada
ju je majka učiteljica zabunom krivo korila. Nikada nikoga
nije ogovarala niti koga uvrijedila. Štoviše, na uvrede i
poruge koje su joj bile upućene, samo je šutjela. Bila je
uzor sestrama u svim krepostima.
Jednog je
dana došla pred svoju opaticu s čudnom molbom. Kazala joj
je: “Časna majko, dopustite mi da svoj život prikažem kao
žrtvu za obraćenje umirućih grešnika, za obraćenje duša koje
ne vjeruju, za prestanak progonstava Crkve, za svećenička i
redovnička zvanja.” Opatica je protrnula. Riječi ove mlade
redovnice dirnule su je u srce i njene oči su se napunile
suzama. Majka opatica je samo šutjela i gledala svoju
duhovnu kći, a s. Marija Klara je šutnju shvatila kao
potvrdan odgovor.
Ubrzo je s.
Marija Klara nenadno dobila visoku temperaturu i razboljela
se. Unatoč tome ona, već vidno bolesna, moli svoju majku
učiteljicu da joj dozvoli ustati u ponoć na zajedničku
molitvu matutina. Ova molba joj nije udovoljena, a sestre
su, unatoč njenom protivljenju, pozvale liječnika. Liječnik
je ustanovio upalu pluća i poduzeo sve za ozdravljenje ove
Kristove zaručnice, ali bolest je bila jača.
Sestre su,
kako bi pomogle strpljivoj bolesnici, kupile jaja i dale joj
ih piti. No, umjesto da joj pomognu, jaja su joj samo
odmogla jer se među njima našlo i jedno pokvareno. Kada su
s. Mariju Klaru upitali je li osjetila da je jaje pokvareno,
potvrdno je odgovorila, a na upit zašto nije rekla da jaje
nije dobro, ponizna redovnica je kazala da je za Isusa sve
dobro.
S. Marija
Klara je ubrzo i sama shvatila u kako teškom stanju se
nalazi pa je kazala: “Ja ću umrijet na blagdan Bezgrešnog
Začeća. Uvijek sam molila da mlada umrem.” Kada bi ju
opatica upitala je li joj žao umrijet, s. Marija Klara bi
smireno odgovorila: “Nije, časna majko, neka se vrši volja
Božja.” Čak je znala kazati: “Ništa me ne boli, samo
kašljem.”
Bolest je
iz dana u dan sve više napredovala i na koncu su i liječnici
izgubili nadu u ozdravljenje. I ponizna bolesnica shvaćala
je da se bliži kraj. No, ona i dalje strpljivo i tiho nosi
svoj križ i muči se pod njegovom težinom, ali ne posustaje.
Sestre se dive njezinom miru i uravnoteženosti, a ona
spremno čeka svoga Zaručnika. U samostan dolazi i svećenik i
svetim sakramentima pripravlja ovu nevinu dušu za odlazak u
nebo.
Pet dana
kasnije, dok su sestre u ponoć ustajale na zajedničku
molitvu i pjevale hodnicima, sestra Marija Klara predaje
svoju besmrtnu dušu Bogu Ocu. Bilo je to 17. siječnja 1952.
godine. Ova sveta smrt bila je uzrokom opće žalosti u
samostanu, ali i u čitavom samoborskom kraju u kojem se
samostan nalazio.
Iako je
bila zima, po samoborskim obroncima su procvale ruže.
Pobožni vjernici su ubrali ruže i odnijeli ih siromašnim
sestrama klarisama da njima okite lijes svoje preminule
sestre. Klarise su, u znak sjećanja na sv. Klaru Asišku koja
je spavala na lozovu pruću, stavile svojoj sestri Mariji
Klari nešto suhe loze pod glavu. U znak poniznosti i
siromaštva, mlada redovnica je na odru ležala bosonoga.
Pogreb s.
Marije Klare je održan 19. siječnja na samoborskom groblju.
Sestre svjedoče da je nad lijesom s. Marije Klare letjelo
jato golubova. Kasnije, kada su se sestre preselile u
Zagreb, njezino je tijelo preneseno u novu grobnicu u
Šestinama kamo su klarise 1969. godine položile i svoju
dobru majku utemeljiteljicu – s. Mariju Stefanu od sv.
Križa. Ipak su klarise dio zemnih ostataka s. Marije Klare
zadržale u svom samostanu kao dragocjenu relikviju.
Danas, kada
je od smrti s. Marije Klare prošlo više od pedeset godina,
zasigurno nam se nameće pitanje beatifikacije ove uzorne
redovnice. Kako to da jedna ovako sveta duša nije
beatificirana? Kako to da je naš narod slabo upoznat s
životom ove nekanonizirane svetice? Na ova pitanja je
uistinu teško odgovoriti, osobito ako uzmemo u obzir
činjenicu da je s. Marija Klara od Presvete Euharistije
živjela kreposnim i svetim životom te da je umrla svetom
smrću. Štoviše, vjernici koji su joj se obraćali u
molitvama, zadobili su njen zagovor koji se očitovao u
čudesima. Nažalost, sestre klarise nisu ostavile pisana
svjedočanstva o tim čudesima pa se na njih ne možemo ni
pozivati. Ipak, možemo se pozivati na svetački život ove
redovnice i na njezine spise iz kojih progovara glas
redovnice koja izgara u ljubavi Božjoj. Možemo se i moliti
Bogu da nam po zagovoru s. Marije Klare udijeli kakvu
posebnu milost. Siguran sam da će Gospodin uslišati one koji
se utječu zagovoru njegove zaručnice Marije Klare od
Presvete Euharistije. Siguran sam i da ćemo na ovaj način s.
Mariji Klari, kojoj je nepravedno uskraćena aureola, vratiti
slavu koju ona uistinu zaslužuje i tako dati svoj doprinos
širenju štovanja s. Marije Klare što će zasigurno
rezultirati njezinim uzdizanjem na čast oltara. I ovaj moj
kratki prikaz njezina života koji je napisan u povodu
sedamdesete obljetnice rođenja s. Marije Klare (rođena je 7.
listopada 1933. god.) i koji se poklapa sa 750. obljetnicom
smrti sv. Klare Asiške ima za zadatak promicanje štovanja
ove hrvatske klarise za koju je pokojni kardinal Franjo
Kuharić kazao da je “svim srcem povjerovala Ljubavi i to je
svom dušom živjela.” |
