Marija Su-Otkupiteljica u Svetom Pismu

Rev. Stefano Maria Manelli, F.F.I.

Preveo: Emanuel Jurica Beroš

Otac Manelli je osnivač i prior Franjevačkih redovnika Bezgrešne. Dobro je poznat u Italiji kao veliki propovjednik i pisac, a i u inozemstvu zbog svog poznavanja Biblije i Mariologije. Njegova biblijska Mariologija nedavno se pojavila na engleskom jeziku pod naslovom: Svi će me uzrasti zvati Blaženom.

-------

Uvod

Svaka istina naše vjere ima svoje porijeklo u božanskom Otkrivenju, čija dva glavna izvora su Sveto Pismo i Tradicija. Oba izvora su potvrđena od strane crkvenih autoriteta čija je zadaća čuvati temelje vjere i učvrstiti  vjernike u njihovoj vjeri u skladu s Isusovom Riječi (Lk 22:32).

Tako, istina o majčinskom posredništvu Marije, da upotrijebimo prikladniji izraz pape Ivana Pavla II.,[1] ima svoje porijeklo u Svetom Pismu, i potom je razvijena u Tradiciji, prihvaćena i potvrđena od strane aktualnih crkvenih autoriteta, potkrijepljena sa lex orandi, lex credendi Liturgije, i sa sensus fidelium uvijek prisutnim kod Božjih svetih ljudi.[2]

U ovom doprinosu u pravcu sinteze teologije Marijanskog posredovanja usredotočujemo se samo na biblijske podatke. Naš cilj je sakupiti i povezati sve elemente koje Sveto Pismo nudi kako bi razumjeli istinu o Marijinom posredništvu kao Suotkupiteljici obitelji, kako je papa Ivan Pavao II.[3] osobito naziva, ili još radikalnijim i izražajnijim nazivom, kao što je univerzalna Suotkupiteljica.

Tri aspekta

Misterij Marijina posredništva se može analizirati pod tri aspekta od kojih se sastoji i koji se međusobno sažimlju ab intus kao dinamični reciprocitet.

Ova tri aspekta, koja su nam predstavljena u Svetom Pismu, su Suotkupiteljica (ili Posrednica u Otkupljenju), Posrednica svih milosti (ili Djeliteljica milosti), i Odvjetnica Božjeg naroda (ili Posrednica u obrani, Pomoćnica – pomoć kršćanima, i Utješiteljica ožalošćenih) prema terminologiji objavljenoj u Lumen Gentium, 62.

Blažena Djevica Marija je majčinska Posrednica, jer je Ona Majka Utjelovljene Riječi i naša Majka, ustanovljena Posrednica u Otkupljenju, ili Suotkupiteljica ljudskog roda; ustanovljena Posrednica milosti, ili Djeliteljica svake milosti; Posrednica u obrani i Utješiteljica, ili Odvjetnica, zaštitnica svoje djece.

Razlikujući ova tri aspekta Marijanskog posredovanja dozvoljava nam proučavati i najtananije i skrivene detalje ove neopisive Marijanske tajne, koja se odnosi na sve i svakoga, iako svatko nije, možda, dovoljno svjestan njene osnovne važnosti.

U najosnovnijem smislu, tajna majčinskog Posredništva Marije u ime ljudskog roda ima samo dvije dimenzije, Suotkupljenje i Posredovanje milosti, glavni predmet našeg istraživanja. Ipak, ovo drugo sasvim prirodno ima zaštitu i obranu od Odvjetnice Božjeg naroda, istinske Odvjetnice članova Mističnog Tijela Krista.

Sveta Marija, Odvjetnica otkupljenih, izražava dinamiku majčinskog Posredovanja milosti, jer konkretno djeluje na ljude, u svom aspektu borbe i tuge s kojom se ljudi moraju suočiti iz dana u dan na putu spasenja.[4]

Moglo bi se reći da naziv Blažene Djevice Marije kao Odvjetnice, stoji u odnosu na Mariju Posrednicu svih milosti, dok se djelo nastavlja i obnavlja stvorenje. Argumentacija je direktna i zaključna: zbog toga što Ona jest Posrednica milosti, Blažena Djevica Marija djeluje kao majčinska Odvjetnica milosti otkupljenih ljudi.

Korijeni Njenog Posredništva

Na ovom stupnju, ipak, možemo i moramo otkriti gdje je bit Njenog Posredništva svih milosti, što čini Mariju Najsvetijom Odvjetnicom svog ljudskog roda. Zašto je Marija, pitat će se netko, Posrednica svake milosti? Zbog čega je Ona Posrednica milosti koju trebaju ljudi za vrijeme neizbježnih tuga i patnji u svom životu?

Ima mnogo mogućih odgovora na ova pitanja. Neki kažu da je Marija Posrednica svih milosti zato što je bezgrešno začela, ili zato što je puna milosti (Lk 1:28), i iz te punine milosti teče svaka naša milost, kao da je vodovod pun vode koji je izvor milosti za sve. Drugi pak odgovaraju da je Blažena Djevica Marija Posrednica svih milosti jer je nevjesta Duha Svetoga, s kojim je neraskidivo vezana u upravljanju i dijeljenju svog milosnog blaga. Neki pak potvrđuju da je Marija Posrednica svih milosti zato što je univerzalna Majka koja se brine za svu svoju djecu, dijeleći milosti prema njihovim duhovnim i materijalnim potrebama.

Ne treba reći da svi ovi odgovori imaju svoju vrijednost. Naša namjera nije tumačiti ih u detalje ili procjenjivati njihovu važnost u objašnjavanju tajne majčinskog Posredovanja Marije. Zaista, prihvaćanje ovih stavova će doprinijeti vjerovanju u Mariju Posrednicu svih milosti u skladu sa sensus fidelium.

Ono što mi želimo dodati ovim odgovorima, zaista, je otkriće titulus-a exigitivus-a, kako bi ga nazvali stari skolastici, na osnovu kojeg je Marija, u osnovi, postavljena de iure, ne samo in facto esse, Posrednicom svih milosti.

Što je, onda, taj radikalni titulus exigitivus univerzalnog posredništva milosti u Djevici Mariji? Najbolji odgovor je sljedeći: titulus exigitivus je Suotkupiteljstvo. U stvari, surađujući direktno u univerzalnom Otkupljenju sa njenim neizrecivim trpnjama, udružena sa onima svog Sina Otkupitelja i u potpunoj ovisnosti o Njemu, Blažena Djevica Marija je tako postavljena i za Posrednicu svih milosti.

Još jednostavnije, netko bi mogao reći da u Svetoj Mariji porijeklo prava na upravljanje i dijeljenje svake milosti proizlazi iz prinošenja i zasluga za prinošenje onih trpnji gdje je Ona surađivala u samom dobivanju milosti univerzalnog Otkupljenja koje se treba dodijeliti svakoj duši koja će se spasiti. Ujedinjena i podređena u punini Otkupitelju, Djevica Marija je trpila surađujući direktno i neposredno kod osmišljavanja univerzalnog Otkupljenja. Ovo uspostavlja titulus exigitivus za univerzalno Posredništvo svih milosti.

Marija kao Posrednica nije samo primila milosti od Svog Sina, kako bi ih dijelila ljudima, nego je postala sama Posrednica svih milosti zato što je zaslužila – u Kristu, s Kristom i kroz Krista Otkupitelja – milosti univerzalnog spasa i posvećenja svojim materinskim trpnjama udruženim sa onima Svog Sina u ostvarenju Otkupljenja jadnog čovječanstva koje sjedi u sjeni smrti (Lk 1:79).[5]

Suotkupljenje, stoga, najradikalniji titulus exigitivus na temelju čega Bezgrešna puna milosti (Lk 1:28), Nevjesta Duha Svetoga, Majka Božja, Marija, je Posrednica svih milosti koje se trebaju udijeliti otkupljenima. Jedan kristalno jasan tekst papinskog suda će potvrditi ovu istinu. Papa sv. Pio X., u enciklici Ad diem illum, tumači izričito kako slijedi: Ex hac autem Mariam inter et Christum communione dolorum ac voluntatis promeruit Illa ut Reparatrix prediti orbis dignissime fieret atque ideo universorum munerum dispensatrix.[6] Ovdje je jasno da je Marija Reparatrix povezana sa Otkupljenjem in actu primo, u samom djelovanju Otkupljenja, dok je Marija Dispensatrix povezana sa Otkupljenjem in actu secundo, ili u raspodjeli ili primjeni milosti svakom čovjeku. I jedna i druga, - Reparatrix i Dispensatrix – stoje u odnosu međuovisnosti: ako je Blažena Djevica Marija Reparatrix, baš zbog tog razloga (atque ideo) je Dispensatrix. Zadovoljština je, stoga, titulus exigitivus za dijeljenje svih milosti.

Što je Suotkupiteljica?

Na ovom stupnju logično je zapitati se u čemu se sastoji Marijansko Suotkupiteljstvo, i odgovoriti definirajući preciznije njegove sastavne elemente riječima lako razumljivim javnosti. Jer radi se o istini koja se tiče svakoga.

Jasno je da se za razmatranje Suotkupiteljstva treba osvrnuti na znanstvene studije[7] koje idu dalje od područja biblijskih studija, predmeta ove radnje. Ipak, kratki sadržaj ove doktrine, po našem uvjerenju, je potreban da bi se razumjelo Božji naum jer je ovo zabilježeno u Otkrivenju.

Izraz suotkupljenje znači Otkupljenje-sa, slično kao riječ suradnja, koja znači raditi-sa, tako označavajući jasnu razliku između djelatnika i suradnika, ili između glavnog pokretača nečega i sekundarnog i podloženog djelatnika u istom poslu. Suotkupiteljica, stoga, je Ona koja je otkupila sa Svojim Sinom Otkupiteljem, ili je postala drugi i podređeni djelatnik univerzalnog Otkupljenja u odnosu na glavnog i neovisnog djelatnika, Isusa Otkupitelja.

Djelatnik i suradnik rade zajedno i direktno za ostvarenje određenog projekta, ali ne rade na isti način, jer je prvi glavni i neovisan uzrok, dok je drugi sekundarni i ovisan uzrok, tako Otkupitelj i Suotkupiteljica rade zajedno i direktno u realizaciji univerzalnog Otkupljenja, ali ne rade na isti način, jer Otkupitelj je neovisan i glavni pokretač, dok je Suotkupiteljica sekundarna i ovisan pokretač.

Rekli smo da Otkupitelj i Suotkupiteljica rade zajedno i direktno na univerzalnom Otkupljenju. Ovo znači, prema definiciji Otkupljenja, da oni rade zajedno i direktno na otkupljenju ljudskog roda iz ropstva i smrti grijeha, plačajući svojim trpljenjem i smrću na Kalvariji cijenu otkupa (muka za Krista, sažaljenje za Mariju), zaslužujući na takav način stečevinu otkupiteljske milosti za cijeli ljudski rod, i u prošlosti, i sadašnjosti, i budućnosti.[8]

Ovo spasiteljsko djelo, koje su ostvarili Otkupitelj i Suotkupiteljica, naziva se točno objektivno Otkupljenje, ili točnije, Otkupljenje in actu primo, to jest, u primarnom činu dobivanja otkupiteljske milosti, povijesno povezane sa životom, mukom i smrću Krista i Njegove Majke.

Subjektivno Otkupljenje, za razliku, ili Otkupljenje in actu secundo, je primjena otkupiteljske milosti na individualne duše, to jest, ono je Posrednik svih milosti koje se trebaju udijeliti svakom čovjeku koji želi biti spašen i koji želi postati svet tijekom stoljeća i milenija, sve do kraja vremena.

Marijansko Suotkupiteljstvo se zasniva na i stvoreno je prema objektivnom Otkupljenju, povijesno povezano sa onim kratkim periodom vremena kada je Marija živjela na zemlji zajedno sa Svojim Sinom Otkupiteljem. Marijansko Posredništvo milosti, s druge strane, je osnovano na i stvoreno prema subjektivnom Otkupljenju uključujući svu povijest ljudskog roda na zemlji.[9] I jedno i drugo su nerazdvojni, to jest, i objektivno Otkupljenje u odnosu na Suotkupljenje, i subjektivno Otkupljenje u odnosu na Posredništvo milosti, baš kao i objektivno Otkupljenje u odnosu na subjektivno Otkupljenje , i objektivno Suoptkupljenje u odnosu na Posredništvo svih milosti su nerazdvojni. Moglo bi se reći da je objektivno Otkupljenje razlog postojanja subjektivnog Otkupljenja, jer drugo spomenuto ne bi moglo postojati bez prvog. Tako, također, Suotkupljenje je razlog Posredništva svih milosti, jer ono djeluje točno kao nastavak dobivanja milosti zadobivene djelom Otkupljenja-Suotkupljenja.

To što u biti nastavlja stvarnost Marijanskog Suotkupljenja je Marijina aktivna i direktna prisutnost u objektivnom Otkupljenju, prisutnom u njemu da bi bila raison d’être Posredništva milosti koja je posljedica ovoga i gdje se aktualizira subjektivno Otkupljenje.[10]

Suotkupiteljica

Kod Suotkupljenja Marija je surađivala sa Kristom u našoj obnovi, kao Majka svih živih (Post 3:20). Prije Otkupljenja, u stvari, svi smo bili mrtvi zbog grijeha naših prvih roditelja. Tek od Otkupljenja, uključujući Suotkupljenje, voljom Božjom, ponovno smo rođeni u život milosti. U ovom smislu Suotkupljenje i duhovno Materinstvo se međusobno uključuju, to jest, Sveta Marija (Najsvetija) je naša Majka zato što je Suotkupiteljica, i Ona je Suotkupiteljica zato što je naša Majka.[11]

Potrebno je sada citirati jasan tekst Lumen Gentium, 61, gdje se jasno potvrđuje da je božansko Majčinstvo Marije otkupiteljko Majčinstvo, u potpunosti posvećeno obnovi vrhunaravnog života duša, zbog čega je Djevica Marija naša Majka po milosti; stvorila nas za pravi život – život u milosti – što nam omogućava živjeti.[12]

Iz ovoga slijedi da , ispravno govoreći, Suotkupljenje in fieri i in facto esse pripada Blaženoj Djevici Mariji, jedino i samo Njoj, jer povijesno, samo Ona sa Svojim trpnjama povezanim sa trpnjom Njena Sina – pod Njim i s Njim kako kaže Lumen Gentium, br. 56 – direktno je surađivala u univerzalnom Otkupljenju, to jest, kod samog dobijanja spasonosne milosti za sva stvorenja koja se trebaju otkupiti.

Ako je Suotkupljenje, u stvari, direktno povezano sa Otkupljenjem in actu primo (ili objektivno), nitko se ne može zvati suotkupitelj ili Suotkupiteljica, osim Svete Marije. Jedino površno se mogu upotrijebiti izrazi suotkupitelj ili Suotkupiteljica na mjestu točnijeg izraza, posrednik ili Posrednica, u odnosu na Otkupljenje in actu secundo (ili subjektivnom), s kojim je Marijansko materinsko Posredništvo povezano; primjena ili raspodjela svih milosti spasenja i svetosti. Ovo su milosti koje su već polučene od strane Otkupitelja ili Suotkupiteljice in actu primo.[13]

Svi anđeli i sveci u ovom smislu su posrednici milosti, pribavljaju svojim posredovanjem individualne milosti u ime duša koje su im se obratile. Ali nitko od njih na može surađivati direktno u zadobivanju milosti dobivene univerzalno po djelu Krista i Marije, kroz otkupiteljsko Utjelovljenje i otkupiteljsko Materinstvo. Samo je Marija istinska, jedina, prava, univerzalna Suotkupiteljica pod, i udružena sa univerzalnim Otkupiteljem.

Ponekad se čuje reći da je svaki čovjek, svojom trpnjom, suotkupitelj, na osnovu pavlinske izreke: trpim u svom tijelu ono što nedostaje u trpnjama Krista (Kol 1:24). Ali ovo je netočno, jer, govoreći precizno, mi, svojom trpnjom i molitvom možemo samo posredovati otkupiteljske milosti koje su već postigli Krist Otkupitelj i Marija Suotkupiteljica. Ono što nedostaje u trpnjama Krista, koji je u stvari, po sebi objektivno savršen, je primjena ili raspodjela otkupiteljskih milosti svakoj duši koja se treba spasiti i posvetiti. Ovo, precizno, je Otkupljenje in actu secundo ili subjektivno Otkupljenje na koje su svi, u različitoj mjeri, pozvani surađivati.[14]

Isto tako, treba razmišljati kako Suotkupljenje postavlja Blaženu Djevicu Mariju, ne između Krista i nas – kako se događa kod Posredništva milosti – nego između Boga i nas. Po Suotkupljenju, u stvari, Marija je jedno sa Kristom Otkupiteljem, koji se nalazi između Boga i nas, baš kao što su se Adam i Eva u činu zaobilaženja istine našli između Boga i nas. Otkupitelj i Suotkupioteljica su predstavljeni kao praoci našega spasenja, dok su Adam i Eva praoci naše propasti. Adam i Eva su po grijehu odvojili nas od Boga, dok su Isus i Marija zadobili milost mireći nas sa Bogom.

Posredništvo-raspodjela milosti je to što postavlja Mariju između Krista i nas, kao pravu materinsku Posrednicu koja ima pristup blagu Otkupljenja i iz njega dijeli ljudima za njihovo duhovno ponovno rođenje i za njihov rast do mjere punine veličine Kristove (Ef 4:13).

Majka živih (post 3:20): sa Suotkupljenjem, Marija Najsvetija, je u stvari predstavljena kao Majka božanske milosti, kako ju Crkva priziva, kao Djeliteljicu svake milosti Otkupljenja, jer je Majčina dužnost brinuti za djecu koju je dobila, dajući svakome sve što je potrebno za njihov rast prema zrelosti, sve dok ne uživaju vječno spasenje.

Ovom materinskom univerzalnom posredništvu Marije, i ovisno o njemu, povezana su sva druga posredništva milosti od strane anđela i svetaca, naših zaštitnika na nebu i svih svetih na zemlji, žrtava, mučenika, posrednika i pokornika, posebno, onih posvećenih Mariji zavjetom potpunog posvećenja, prema učenju sv. Maksimilijana Kolbea.[15]

Osnovna razlika između materinskog Posredništva Marije i svakog drugog posredništva od strane drugih stvorenja, nebeskih i zemaljskih, sastoji se u činjenici što su sva druga posredništva ograničena vremenom i prostorom, dok se Marijino Posredništvo proteže na sva stvorenja, nebeska i zemaljska, i dodiruje sve uzraste, sve do konačnog kraja stvorenja.

Samo Sveto Pismo predstavlja ovu grandioznu viziju povijesti povezanu sa Kristom i Marijom, oboje u čvrstoj vezi jedno s drugim, alfa i omega božanskog plana, započetih u prvoj knjizi Biblije, Postanku, odlomak treći, i zaključenih u posljednjoj knjizi, Apokalipsi, odlomak dvanaesti.

Žena koja sa Svojim Sinom smrska glavu zmije (Post 3.15) i Žena trudna s Djetetom, odjevene u sunce i okrunjena zvijezdama: uvijek je Blažena Djevica Marija, neodvojiva i neodijeljena od Svog Sina u djelu univerzalnog stvaranja za vrhovnu slavu Boga, jednog i trojedinog.

Na ovom mjestu prelazimo direktno na pregled biblijskih tekstova Starog i Novog Testamenta koji se odnose, direktno ili indirektno, eksplicitno ili implicitno, na istinu materinskog Posredništva Djevice Marije – posredništva suotkupiteljskog i distributivnog – kao što je opisano ukratko u ovom uvodu.

Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene

(Post 3:15)

Prvi, osnovni biblijski tekst iz Starog Testamenta koji nam otkriva Djevicu Mariju, proročki je stih iz Postanka 3:15: Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina; ona će ti satrti glavu.

Odmah poslije pada naših prvih roditelja, zavedenih i prevarenih od zmije iz pakla (Post 3:1.7), ove riječi, koje je izgovorio Bog u osudi zmiji, sadrže najveće proroštvo nade dano ljudskoj obitelji i svom vidljivom i nevidljivom svijetu. Ovo je nada u Mesiju povezana sa pojavom žene koja je, upravo, majka Spasitelja Mesije.

Ovo proročanstvo Postanka je centrirano na ženu i na njeno potomstvo (njeno sjeme) umiješanu u borbu protiv neprijatelja – zmije i njena roda – čija glava će biti smrskana u njihovoj potpunoj pobjedi. Moglo bi se reći da se protiv zmije koja se hvalila u svoju pobjedu nad Evom, Adamom i Bogom, postavlja druga Eva i drugi Adam koji se, umjesto poraza, bori i postiže definitivnu pobjedu nad zmijom smrskajući joj glavu.

Biblijsko tumačenje ovog proročanstva Postanka u predskazanju mariološkog i mesijanskog sadržaja, poistovječujući Blaženu Djevicu Mariju sa Ženom, a Isusa Krista sa njenim potomstvom, prostire obilno svjetlo na istinu o Marijinom suotkupljenju.[16]
Bez dvojbe ovo proročanstvo samo po sebi je in brief kratka mariologija sadržavajući svaku Marijansku istinu eksplicitno i implicitno otkrivenu. Mesijansko materinstvo, djevičansko materinstvo, Bezgrešno začeće, Suotkupljenje, Uznesenje i Kraljevstvo, su sve istine koje se tiču tajne o Mariji, koje se mogu razabrati, makar u obrisima, biblijskom jasnoćom, mada kratke.[17]

Želimo usmjeriti našu pažnju na istinu o Suotkupljenju, ali ne možemo to bez razmatranja istine koja stoji u osnovi Suotkupljenja i bez koje je nemoguće govoriti o istini u Post 3:15. Ovo je dogma o Bezgrešnom začeću.

Papa Pio IX. kada je svečano definirao dogmu o Bezgrešnom začeću u buli Ineffabilis Deus, tvrdi da se osnovna biblijska postavka za istinu o Bezgrešnom začeću nalazi točno u proročanstvu u Postanku, gdje je, zajedno sa Otkupiteljem Isusom Kristom, jasno i jednostavno otkrivena Djevica Marija, Njegova Majka, kao protivnik u pobjedničkoj bitci protiv zmije. Marija Najsvetija, u stvari, nikada nije bila, čak niti za tren, pod vlašću paklenog neprijatelja, nikada nije bila obeščašćena grijehom. Baš naprotiv, Ona, prethodno otkupljena, i zato odjevena milošću od prvog trenutka Njena začeća, bila je u stanju boriti se sa Svojim Sinom kako bi smrskala glavu zmijskog neprijatelja.

Baš zato što je bila Bezgrešna, prethodno otkupljena – što znači začeta bez grijeha i puna milosti – Marija Najsvetija se mogla povezati sa Otkupiteljem u borbi sa neprijateljem i tako surađivati u univerzalnom Otkupljenju kao univerzalna Suotkupiteljica. Druga čitanja (tumačenja)nisu moguća.[18]

Analiza teksta, u stvari, potvrđuje ove dvije istine, posebno stavljajući u središte Suotkupiteljsko djelovanje Blažene Djevice Marije u uskoj vezi sa Njenim Sinom Otkupiteljem. S Njim Ona dijeli neprijatelja baštinjenog u borbi protiv zmije kako bi spasili ljudski rod od grijeha i vječne smrti.

Neprijateljstvo ja zamećem

Prva ključna fraza ovog teksta Postanka u odnosu na Suotkupljenje je izraz Neprijateljstvo ja zamećem, koji se odnosi podjednako na Ženu i na njeno potomstvo nasuprot Sotone i njegova roda.

Ova fraza otkriva prethodni plan Boga samoga da spasi ljudski rod opterećen smrtnim padom svojih prvih roditelja. U svojoj milosti Bog se odlučio za ovaj otkupljujući plan u kojem ljudski rod neće biti ostavljen na vječno prokletstvo kao na svoju sudbinu, nego će biti spašen kroz pobjedu nad Sotonskom silom po cijeni borbe i krvi povjerene novoj Evi i novom Adamu.

Božji plan spasenja se ovdje projicira na budućnost i ne može označiti nego Ženu u budućnosti, i Njena Sina, to jest, novu Evu sa novim Adamom, kojima će biti povjerena misija obnove zbog pada prve Eve i prvog Adama, tako spasavajući ljudski rod od grijeha i smrti.

Riječ neprijatelj – jedna i ista i za Majku i Sina – sadrži u sebi, čak i u obliku negacije – dvostruku stvarnost Bezgrešne Čistoće i Otkupljenja, odnosi se podjednako na Ženu i na Njeno Potomstvo. Bezgrešna Čistoća podrazumijeva radikalno isključenje i opoziciju grijehu i od strane Žene (Bezgrešno začeće) i od strane Njena Potomstva (Božanski Sin Bezgrešne Žene). Otkupljenje podrazumijeva borbu i žrtvu kao plaću za cijenu otkupa, i od strane Žene i od strane Potomstva. Majka i Sin su otkriveni kao nadoknaditelji za grijehe naših prvih roditelja, iako na različite načine, baš kao što je i odgovornost za pad dijela prve Eve i prvog Adama bila podijeljena.

U ovom neprijateljstvu nalazimo spomenuto Suotkupljenje Marije. Ona je, u stvari, povezana sa Sinom Bogom u poduzimanju borbe i žrtve potrebne za Otkupljenje ljudskog roda. Otkupiteljsko Utjelovljenje i otkupiteljsko Materinstvo su otkriveni, u stvari, udruženi i neodvojivi u proročanstvu Post 3:15. Svakako da Marija nije mogla biti tako povezana sa Sinom u ovom djelu otkupa i spasenja. Ali tako je Bog htio. Ovo je predodređeni plan, otkriven jasno i jednostavno u tekstu Postanka, da citiramo još jednom riječi pape Pia IX. iz Ineffabilis Deus.

Ona će ti smrskati glavu

Još jedna ključna fraza ovog proročanskog odlomka je izraz Ona će ti smrskati glavu. Ova fraza otkriva rezultat neprijateljstva između Žene i zmije, između Potomstva Žene i onog zmije: rezultat je potpuna pobjeda nad zmijom čija glava je smrskana.

Prva stvar za promišljanje je činjenica da u tekstu, kao suprotnost između strana u zavadi zbog neprijateljstva, Žena je ta koja se mora boriti direktno protiv zmije, dok se Potomstvo Žene mora boriti direktno protiv potomstva zmije. Prema dinamici strana koje su direktno u sukobu, slijedi da smrskavanje glave zmije ne može biti ništa drugo nego djelo Žene, namjerno smješteno od strane Boga u bitku protiv zmije.

Tako je pokazano, da je plan otkupljenja u trajanju sa originalnom dinamikom ljudske povijesti prekinute istočnim grijehom, gdje je prva Eva bila direktno zavedena i pobijeđena od zmije, dok je prvi Adam sagriješio samo oponašajući Evu, pošto je odmah poslije otkrio okrivljujući nju pred Bogom To je bila žena koju si mi dao za družbenicu, koja mi je ponudila voće sa stabla, i ja sam s njega jeo (Post 3:13).

U proročanstvu Postanka 3:15, naime, Žena je viđena kako se bori direktno, nasuprot Eve, protiv zmije kao neprijatelja, čiju će glavu smrskati svojim bezgrešnim stopalom, kako je Pio IX. pisao u buli Ineffabilis Deus, veličajući snagu Njenog roda, novog Adama, kojerm se uvijek daje prvenstvo, kao začetniku novog čovječanstva.[19]

U stvari, prvenstvo Otkupitelja, novoga Adama, ostaje netaknuto i neupitno u ovom odlomku, baš kao primarna odgovornost prvog Adama, prave glave ljudskog roda, netaknuto je činjenicom da je Eva bila prva zavedena od zmije. Drugim riječima, Marijina uloga, čak ako Ona direktno smrskava glavu zmijinu, ostaje uloga suradnice, ne umanjujući primarnu i neovisnu ulogu koju je odigrao Otkupitelj, od koga Ona prima snagu da pobijedi zmiju.

U odnosu na ovo Roschini piše:

Primjećuje se, konačno, da je takva povezanost i sudjelovanje Blažene Djevice Marije u bitci i pobjedi nad paklenim neprijateljem (to jest, njeno sudjelovanje u djelu Otkupljenja) da se u Vulgati (koja se smatra autentičnom za katolike u rješavanju teoloških problema) sama pobjeda (smrskavanje glave paklenskoj zmiji; objektivno Otkupljenje) pripisuje direktno Mariji: Ona će ti smrskati glavu (naravno kroz Njega, Svog Sina).[20]

Ali čak i u kritičnim verzijama obično korištenim za biblijska tumačenja u naše vrijeme – oni osnovani na najstarijim kodeksima nama dostupnim – gdje se smrskavanje zmijske glave pripisuje Njenom Potomstvu, direktna i neposredna suradnja Marije u djelu Otkupljenja protiv istog neprijatelja, uključujući podjednako i direktno i Majku i Sina u pobjedu nad zmijom, ostaje savršeno jasno. U svakoj verziji Svetog Pisma ova jedinstvena i posebna uloga Blažene Djevice u Božjem planu stvaranja kao Suotkupiteljice u ostvarenju univerzalnog otkupljenja, koja je povezana i u suradnji sa Svojim Sinom Otkupiteljem, uvijek je evidentna.[21]

Kratko razmišljanje, konačno, o posljednjoj rečenici proročanstva Postanka: A ti ćeš joj vrebati petu. Ova kratka rečenica daje nam da shvatimo da je reakcija zmije na neprijateljstvo Žene bespomoćna reakcija, neučinkovita, jer smrt Isusa na križu i samilost i preobražaj majke pod križem, koji može površno izgledati kao pobjednička varka zmije, su u stvarnosti njen potpuni poraz, smrskavanje njene paklenske glave.

Antiteze: Eva – Marija, Adam – Krist

U potvrdi i kao garancija našeg tumačenja ovog odlomka Postanka imamo veliki komentar najstarije i najautoritativnije patrističke ere, apostolske, počevši sa sv. Justinom i Irenejem, zatim kroz stoljeća od najvažnijih Očeva i eklezijastičkih pisaca. Tamo je božansko proročanstvo Postanka objašnjeno na način antiteza između Eve – Marije i Adama – Krista.

Sagledano u svojoj cjelovitosti objašnjenje počiva na jasnoj i jednostavnoj egzegetskoj argumentaciji, artikuliranoj oko dvostrukog događaja: događaj istočnog grijeha, čiji protagonisti su bili prvi Adam i prva Eva; događaj Otkupljenja, čiji protagonisti su bili novi Adam (Krist) i nova Eva (Marija).

Ova dva događaja – prvi o nemilosti, drugi o milosti – stoje u očiglednoj suprotnosti, u direktnoj opoziciji. Oni daju naslutiti dvostruki plan: onaj Sotone, s jedne strane, koji vlada uništenjem cijelog ljudskog roda, koji se trebao pokrenuti s prvim Adamom i prvom Evom; i onaj Božji, s druge strane, koji donosi Otkupljenje ljudskog roda, koje se trebalo pokrenuti od strane novog Adama i nove Eve.[22] Spasenje, u djelovanju, piše Cignelli, je božansko-ljudsko djelo koje prikazuje tragično razotkrivanje pada: fatalnom paru Adam – Eva suprotstavljen je spasiteljski par Krist – Marija. Prvi par surađivao je sa Sotonom u uništenju, drugi par surađuje s Bogom u Otkupljenju.[23]

Božji plan je postao poznat u terminologiji Očeva kao plan recikliranja, obrane, ili recirkulacije, jer Bog, da bi ostvario univerzalno Otkupljenje, želio je iskoristiti ista sredstva kojima se Sotona poslužio u uništenju ljudskog roda.[24]

Ono što su u stvari prvi Adam i prva Eva zajednički uništili, drugi Adam i druga Eva zajednički su obnovili. Adam i Eva, Krist i Marija, tvore jedan moralni usud, grijeha i Otkupljenja. Adam je imao Evu kao su-učesnicu u grijehu. Krist je imao Mariju kao su-učesnicu u otkupljenju. Eva je bila su-učesnica ili sekundarni uzrok grijeha u odnosu na Adama, koji je bio glavni, potpuni uzrok, glava ljudskog roda.[25]

Razmatrali smo kako je u rajskom vrtu sam Adam pružio dokaze koji su dokazali aktivnu ulogu Eve kao su-učesnice njegova grijeha. To je bila žena koju si mi dao kao sudružicu, koja mi je ponudila voće sa stabla, i ja sam ga jeo (Post 3:13). I tako je Bog pitao Evu: Što si učinila? (Post 3:13). Eva je priznala da je bila zavedena od zmije da jede zabranjeno voće. Bog je smjesta kaznio Evu, jer je bila su-učesnik grijeha Adamova, tako je identificirajući kao izvor smrti cijelog ljudskog roda. Stoga, strašna potvrda Siraha: Od žene je grijeh počeo i zbog nje svi umiremo (Sir 25:24).[26]

Sada, direktno suprotstavljena Evi, Blažena Djevica Marija je bila također sudionik, ili sekundarni uzročnik Otkupljenja u odnosu na Krista, koji je glavni i potpuni uzrok, kao apsolutni Otkupitelj ljudskog roda. Kao što je Eva bila uzrok smrti, Marija je uzročnik života, kao što je tako lijepo napisano u jezgrovitoj izreci sv. Jeronima: Per Evam mors, per Mariam vita (Kroz Evu smrt, kroz Mariju Život).[27]

Božji plan, stoga, preokrenuo je Sotonin plan, kako bi spasio ljudski rod. Sotona je iskoristio čovjeka (Adama) i ženu (Evu), okrečući ih protiv Boga u namjeri da uništi ljudski rod. Bog je također iskoristio čovjeka (Krist) i ženu (Mariju), okrečući ih protiv Sotone kako bi otkupio ljudski rod.[28] U oba plana čovjek (Adam – Krist) je primarni uzrok jer je glavni i najodgovorniji, za počinjeni čin izdaje (Adam), a za Otkupljenje (Krist), dok je žena pridružena kao su-učesnica i ovisna o čovjeku, za neposluh (Eva), a za Otkupljenje (Marija). Za ostalo, očigledno je da ovisnost Nove Eve o Novom Adamu je više od ovisnosti Eve od Adama.[29]

Kao što je točno primijećeno, ako je Eva, da tako kažemo, Co-peccatrix (Su-grešnica) u odnosu na Adama, Peccator-a (Grešnika), kada se dogodila propast ljudskog roda, tada je Marija Su-Otkupiteljica u odnosu na Isusa, Otkupitelja, u ostvarenju otkupljenja čovječanstva.[30] Ovo je također istinito u antropološkom smislu, kako primjećuje Cignelli, pišući da Marija kao Majka i pomoćnica Novog Adama, povezuje ljudski element u objektivnom Otkupljenju.[31]

Možda najkompletnija i najautoritarnija sinteza tajne Marije Suotkupiteljice sadržana u proročanstvu Postanka 3:15 je ona koju je napisao papa Pio XII. u dogmatskoj buli Munificentissimus Deus, koja određuje Uznesenje Marijine duše i tijela u nebo:

Očevi, već od drugog stoljeća, prikazuju Mariju kao novu Evu najčvršće povezanu, čak iako podređenu, sa novim Adamom u borbi protiv paklenske zmije. U toj borbi, kako potvrđuje Protoevangelium, ona će postići najveću pobjedu nad grijehom i smrću, dvije stvari uvijek povezane u djelima Apostola poganina.[32]

Navještenje 

(Lk 1:26-38)

Sa Navještenjem (Lk 1:26-38) počinje konkretna povijest spasenja obećana od Boga, prorečena, predodređena i simbolizirana u Starom Zavjetu. Poruka Anđela Gabrijela Mariji je poruka univerzalnog spasenja koja počiva na otkupiteljskom utjelovljenju Riječi. Navještenje Anđela Gabrijela, u stvari, otvara put spasenja, i povezano je s dvije osobe: božanski Mesija, Spasitelj i Otkupitelj, i Njegova Majka, najbliža Njemu i neodvojivo povezana s Njim, nazvana također Alma socia Christi (Ljubljena pomoćnica Krista).

Događaj Navještenja je svakako jedinstveni događaj Posredoništva od strane Najsvetije Marije, koja se nalazi točno u sredini, to jest, između Boga i nas, na osjetljivom mjestu odlučivanja o otkupiteljskom Utjelovljenju Riječi, postajući sama uvijek Djevica, majka Boga po djelovanju Duha Svetoga. U ovom povijesnom događaju Utjelovljenja Riječi, piše I. de La Potterie, uloga koju je imala Majka je jasna posrednička uloga. Njen dio je zaista neophodan u ostvarenju Utjelovljenja, u omogućavanju da Sin Božji postane tijelo, ili Isus, čovjek…U ovom smislu možemo i moramo govoriti o Posredništvu Marije.[33]

Navještenje u sebi sadrži, ab initio et in radice (od svog početka i radikalno), i otkupitellsko Posredništvo spasenja i distributivno Posredništvo milosti. Jednostavnije, u Navještenju nam je pokazano kako je Blažena Djevica Marija pozvana u misiju Suotkupiteljice spasenja i Posrednice milosti. U stvari, piše Cignelli, ako je Utjelovljenje po sebi već tajna spasenja, sudjelovanje u njemu znači potvrditi Mariji pravo da bude nazvana Suotkupiteljicom.[34]

Prihvačajući poziv Anđela, u stvari, i izvršavajući zahtjev Boga, Ona postaje Ta koja daje svu milost (Utjelovljena Riječ) i svo spasenje (Mesija Otkupitelj); Ona postaje Posrednica kao Majka Riječi Utjelovljene, kao Suotkupiteljica sa Otkupiteljem, kao Dispensatrix svake milosti koja je potrebna za obnovu duše.

Možemo još reći da je Ona ovdje kod Navještenja, pozvana da bude velika Odvjetnica milosti za ljudski rod, u jedinstvu sa Duhom Svetim, božanskim Utješiteljem i velikodušnom Pomoćnicom otkupljenih ljudi.

Utjelovljenje i Otkupiteljsko Materinstvo

Uporište poruke navještenja se nalazi u otkrivenju božanskog plana od Anđela i u njegovu prihvaćanju od strane Blažene Djevice, bez prekida u kontinuitetu.

Anđeo Gabrijel postavlja pred Mariju Najsvetiju božanski plan Utjelovljenja Riječi, Sina Najvišega (Lk 1:32), Njega koji će biti Veliki i koji će naslijediti Davidovo prijestolje i čije kraljevstvo neće imati kraja (Lk 1:33): vidjeti božanskog Sina, kojeg kako je Marija shvatila, Ona treba začeti i nositi djevičanski kao djelo Duha Svetoga (Lk 1:35). Ona shvaća da mora pristati biti Djevica-Majka, Djevica netaknuta u srcu i tijelu, mada osjenjena od Boga, kao Majka Boga rođenog od žene (Gal 4:4). Povjerovati ovome i složiti se s tim bilo je glasno obznanjeno od sv. Elizabete kao blaženstvo Marijine neizmjerne vjere: Blagoslovljena ona koja je povjerovala stvari koje joj je rekao Gospodin (Lk 1:45).

U isto vrijeme Anđeo daje Djevici Mariji da shvati, mada samo jednom rečeno, da će Riječ tijelom postala (Iv 1:14) biti onaj Mesija tako dugo čekan i očekivan od mnogih naroda, to jest, On će biti Spasitelj, jer ga ona sama treba nazvati Isus, što znači točno Bog Spasitelj.

Otkrivenje imena Isus treba podsjetiti Djevicu Mariju na sve što su proroci napisali o Mesiji Spasitelju naroda, o njegovoj misiji trpećeg sluge (Iz 53:12) Jahve, o njegovoj muci i smrti kao kriminalca (Iv 18.30) kako bi otkupio ljudski rod od grijeha i od same smrti.[35]

Pietrafesa točno primjećuje da se u Navještenju  nalazi već implicitno predskazanje mučeništva Marije; već se naslućuje sjena križa. U svom radosnom materinsrvu ne postoje odsutne veze sa užasnim trpnjama njene misije kao Suotkupiteljice ljudskog roda.[36]

Otkupiteljsko Utjelovljenje Riječi (kako ga Feuillet naziva)[37] sa otkupiteljskim Materinstvom: sadržava spasiteljski plan Boga kojeg je prikazao Anđeo Gabrijel poniznoj Djevici Mariji u Nazaretu. Zbog ovog spasiteljskog plana ona je sada pozvana da dâ svoj slobodni i potpuni pristanak, i tako otvori put Otkupitelju i nadopuni svojim otkupiteljskim materinstvom univerzalno Otkupljenje tako dugo očekivano i željeno kroz tisućljeća. Taj pristanak dan kod Navještenja trajat će bez prekida i biti brižno održavan bez kolebanja pod Križem sve do konačnog krunjenja svih izabranih.[38]

Otkupiteljsko Utjelovljenje Riječi koje je započelo suotkupiteljskim Materinstvom Marije: ovo je u sintezi spasiteljski sadržaj anđeoske poruke, ovo je otkrivenje otkupiteljskog plana Boga, zbog kojeg je Djevica iz Nazareta pozvana dati svoj pristanak, svjesna izvanredne misije zbog koje je baš ona bila izabrana.[39] Od trenutka djevičanskog začeća Krista do Njegove smrti.[40]

Pristanak na otkupiteljski plan

Navještenje Mariji je jedinstveno, i ono je drugačije od poruke Zakariji (Lk 1:13-20) i od onog pastirima (Lk 2:10-14). Jedinstvenost se sastoji posebno što je, ne samo jednostavna poruka-otkrivenje božanskog plana, nego što je poruka-otkrivenje-prijedlog s Božje strane, na koji je Marija pozvana dati eksplicitni pristanak.

U tom smislu, u stvari, Dupont je pisao da usporedba ovog značenja poruke s druga dva koja ju uokviruju odražava njen posebni karakter koji bi mogao biti nazvana dialoškim. Marija nije puka pasivna primateljica otkrivenja u vezi Svog Sina. Njena je aktivna uloga suradnje: u direktnom kontekstu, suradnik Anđela Gospodnjeg, ali u stvarnosti suradnik samog Boga, koji je želio da ostvarenje Njegovog plana ovisi o slobodnom pristanku koji je tražio u Njenoj vjeri.[41]

Pristanak kojeg je Marija dala Anđelu je pristanak, stoga, dan cijelom planu Božjem sa osobnom predanošću koja je odmah dovedena u sklad sa onom same Utjelovljene Riječi. Jer je Blažena Djevica sama prihvatila izraz kojim je prorok otkrio Mesiju Otkupitelja, nazivajući Ga slugom Jahve.

Marija, u stvari, naziva sebe službenicom, tako izražavajući svoj udio u samoj misiji Njena Sina. Sluga Jahvin (Iz 52:13-53:12) i Službenica (robinja) Gospodnja ujedinjeni su od početka u djelu univerzalnog Otkupljenja.[42] U Isusu koji izvršava djelo Gospodnje, piše De Martino, i u Njegovoj Majci, koja je Službenica Gospodnja, otkriven je duboki sklad volje sadržane u Otkupljenju Krista i Suotkupljenju Svete Marije.[43]

Pristanak Djevice Marije, stoga, je počeo i slijedio je Božji plan otkupiteljskog Utjelovljenja, to jest, objektivnog Otkupljenja, uključujući potpunu svjesnu vjeru Marije u tajnu Oca koji šalje Svog Sina, u tajni Riječi, Sina Božjega koji se daje Njoj, u tajni Duha Svetoga koji je osjenjuje svojom silom, čineći je Majkom uvijek Djevicom.[44]

Fiat Marije sadrži njen pristanak u pravom smislu, da ponovno citiramo Duponta.[45] I to je pristanak koji zahvaća cijeli Božji plan, to jest, otkupiteljsko Utjelovljenje Riječi koja je postala tijelo, predodređene za raspeće. Stoga, piše de La Potterie, možemo razlučiti već u poruci Anđela prisutnu, makar u općim crtama, budućnost Djeteta koje će se roditi. Odgovor Marije u stihu 38 to potvrđuje, ne samo fizičkoj i očitoj stvarnosti začeća i rođenja (koja se tiče nje direktno, budući da će Ona biti Majka tog Sina), nego također ono što je bilo otkriveno Njoj u vezi budućnosti Djeteta.[46]

Tako, kako K.H. Schelkle piše, Marija prema Svetom Pismu već počinje Svoju trpnju u trenutku kada Njeno Materinstvo započinje[47] dok Ceuppens potvrđuje da Suotkupljenje signalizira početak materinstva Marije. Principium huius maternitatis est munus Coredemptricis (početak ovog materinstva je služba Suotkupiteljice).[48] A Garofalo povezuje navještenje Mariji u Nazaretu sa mukom Kristovom u Jeruzalemu, tvrdeći da fiat iz Nazareta zvuči tajnovito kao fiat u vrtu Getsemanskom.[49]

Detalj za razmišljanje je upotreba optativa (ghenòito) u odgovoru Djevice Marije Anđelu. Optativ, kao što je znano, izražava pristanak potaknut nadom, željeni pristanak koji donosi radost i užitak. I. de La Potterie objašnjava točno:

Prije svega primjećujemo da je pristanak Marije izražen na grčkom u optativu: ghenòito moi… Ovo ne označava jednostavno pokoravanje… a svakako još manje pasivnu rezignaciju. Marija izražava ovdje radosnu želju (zato je optativ) surađivati u potpunosti u božanskom planu.[50]

Pietrafesa objašnjava odgovor Marije dan u optativu ovako: Odgovor Naše Gospe, tipično hebrejski (1 Sam 25:41) označava savršenu, apsolutnu posvetu sebe samoga Božjoj volji, a ne samo jednostavni pristanak.[51]

Fiat Marije, stoga, izražava najvelikodušniju i radosnu suotkupiteljsku poslušnost, kako W.G. Most to naziva[52] (kao suprotnost uništavajućem neposluhu Eve) u svom direktnoj i neposrednoj suradnji u univerzalnom Otkupljenju. Cignelli to dobro objašnjava, pišući da Biblija potcrtava na jednoj strani grešni neposluh Eve, na drugoj strani zaslužni posluh Marije…Otkrivenje, umečući u parametre uništenja i spasenja neposluh Eve uz onaj Adamov i posluh Marije uz onaj Kristov, želeći potvrditi suodgovornost žene u odlučivanju o ljudskoj sudbini.[53]

Mač koji će ti probosti dušu

(Lk 2:24-35)

Proroštvo Šimuna, čovjeka koji se boji Boga (Lk 2:25), kod prikazivanja Djeteta Isusa u Hramu, Papa Ivan Pavao II. piše, pojavljuje se kao drugo navještenje Mariji, jer ono izražava konkretnu povijesnu situaciju u kojoj će Njen Sin postići svoju misiju, naime, u nerazumijevanju i tuzi. I ova konkretna povijesna situacija ne može a da se ne tiče Marije također, ujedinjene i nerazdvojne od Svog Sina. Ako takva poruka, nastavlja Papa, s jedne strane potvrđuje njenu vjeru u ispunjenju božanskih obećanja spasenja, s druge strane ona otkriva također da Ona mora živjeti svoju poslušnost vjere trpeći pored Svog trpećeg Spasitelja.[54]

Suotkupteljsko materinstvo Marije, u potpunosti označeno trpljenjem pokraj Svog trpećeg Spasitelja, kako papa Ivan Pavao II. tvrdi, dovedeno je od strane svetog čovjeka Šimuna u blisku i prirodnu vezu sa samim spasenjem ljudskog roda. Ovdje vidimo da je pred očima Blažene Djevice Marije spasiteljski plan Boga precizno pojašnjen u progresivnom otkrivenju detalja njegova razvoja i njegovih konkretnih modaliteta. Znak suprotnosti i mač koji razara dijele i Sin i Majka u ispunjenju univerzalne misije spasenja.
U Predstavljanju, smatrana u svojoj cjelovitosti kao jedinstveni događaj, soteriološka dimenzija spasiteljskog plana povjerenog novom Adamu (Isusu) i novoj Evi (Mariji) može se jasno razlučiti. Prikazanje u Hramu, u stvari ima apokaliptički i teofanski karakter. On koji nosi božanska imena: Sveti, Gospodin, Sin Božji, posjećuje Hram kao siromašno Dijete. Ali On je prepoznat od svjedoka kao Spas (soterion 2:22), Slava (2:32), i Otkupljenje (lytrosis: 2:38) Izraela. Tako piše Laurentin,[55] koji zatim raspravlja transpozicije pod utjecajem sv. Luke po kojima otkup prvorođenog, beznačajan u slučaju Otkupitelja i Spasitelja, se prenosi na Jeruzalem u Lk 2.38; čišćenje (2:22), koje nema smisla u odnosu na Djevicu, se isto tako prenosi na ljude. Luka vidi ispunjenje proroštva Malahije 3 u eshatološkom ulasku Gospodina u Svoj Hram: On će očistiti sinove Levija. Sadržaj dovodi ovo proroštvo u odnos sa čišćenjem svih ljudi.[56]

Leonardi također podcrtava soteriološki aspekt događaja Prikazanja u Hramu, primječujući točno kako Evanđelist kaže da roditelji prikazuju Isusa Gospodinu. Riječ prikazuju se koristi u Starom Zavjetu sa svećenicima i levitima koji stoje u svetištu; kao dodatak rečeno je da se žrtva također prinosi (Prikazuje) (Rim 12:1); stoga je Isus opisan kao svećenik i žrtva koju su Marija i Josip prinijeli Bogu.[57]

Govoriti o pročišćenju, otkupu, Hramu, žrtvi, svećeniku, jasno znači govoriti o elementima karakterističnim za djelo Otkupljenja. U ovom događaju na početku Isusova života, već je otkrivena u cjelini njegova drama preko osobnog otkrivenja svetog čovjeka Šimuna, da bi uključila Majku i povezala je sa Njenim Otkupiteljskim Sinom u blisku i nerazdvojivu vezu (LG 53).[58]

I u ovom događaju naše oči odmah vide aktivnu i primarnu prisutnost Marije, majke Djeteta koje je spasenje za sve narode, svjetlo naroda i slava Izraela (Lk 2:31-32). Majka nosi Spasitelja. Majka prinosi Otkupitelja. Majka je sada protagonist misije Djeteta kojeg hrani i priprema za djelo univerzalnog Otkupljenja. Ova stranica sv. Luke, sa riječima Šimuna, baca svjetlo s visine na tajnu spasenja koja želi dovesti sve ljude na svjetlo i u slavu. Ovo je tajna Otkupljenja koje otkriva ujedinjene i nerazdvojne u Hramu, novog Adama i novu Evu.

Posebno, želimo naglasiti kako riječi koje je rekao Šimun Mariji izražavaju Marijino Suotkupljenje u jasnim, spretnim i tragičnim riječima: A tvoje će srce razderati mač (Lk 2:35). Navarska Biblija, u stvari, primjećuje da riječi upućene Djevici objavljuju da će Marija biti intimno povezana u otkupiteljskom djelu Svog Sina. Mač o kojem Šimun govori izražava sudjelovanje Marije u trpnjama Njena Sina: To je neizrecivi bol koji razara Njenu dušu. Gospodin trpi na križu za naše grijehe; takvi su grijesi naši da mačem tuge razaraju srce naše Majke.[59]

Mač koji razara dušu Marije je mač neopisivog bola povezanog i sa mukom i smrću Njena Sina i sa gubitkom mnogih koji će se opirati Njenom Sinu.[60] Izgleda u skladu sa samom prirodom činjenica, piše Laurentin, i sa tradicijom Očeva da je Marija bila pogođena i trpnjom Krista i podjelom među ljudima.[61]

Moglo bi se reći, bez pretjerivanja, da je ovaj mač najizražajniji simbol Marijanskog Suotkupljenja: konkretan simbol njegove akcije koja reže i prolazi kroz, razdirući i uništavajući dušu u njenoj svakoj niti. Stoga, to je znak Suotkupljenja. Sa ovim mačem u Svojoj duši Marija je Suotkupiteljica, baš kao što je Isus na križu pravi Otkupitelj.

Mač Šimuna, piše K.H. Schelkle, izražava bol koju će Marija trpiti promatrajući nevjericu i neprijateljstvo protiv Isusa od mnogih koji će se upropastiti, i zbog ovog mača ona je povezana s Njim kao Majka i Suotkupiteljica.[62] A Otac Testa, odbijajući mišljenje onih koji shvaćaju mač u smislu dvojbe koju je Marija trpila na Kalvariji, kaže da je kod Prikazanja Djeteta u Hramu, na riječi proroka Šimuna o maču koji će joj proparati dušu, Marija Najsvetija prihvatila taj mač, tako postajući Suotkupiteljica sa Otkupiteljem.[63]
Možemo sa sigurnošću zaključiti, na ovom stupnju, da događaj Prikazanja Djeteta Isusa u Hramu, i posebno riječi svetog čovjeka Šimuna upućene Mariji, sadrže dobro temeljen i sugestivan odlomak o Marijanskom Suotkupljenju, proročki odlomak o suotkupiteljskom Materinstvu Marije koja prinosi Svog Sina i prikazuje se sa Svojim Sinom kod Njegovog žrtvovanja za univerzalno Otkupljenje. Mač žrtvovanja is prisutan, spreman, i već djeluje, da bi ona surađivala odmah i direktno u djelu spasenja kojeg očekuju svi narodi. A neopisive trpnje naše Gospe nisu, stoga, izvanjske za nju, prouzrokovane samo od vječnih razloga, nego su unutarnje usmjerene prema samoj misiji Suotkupljenja, Pietrafesa točno tvrdi, i one službeno počinju sa Navještenjem, nastavljaju se za vrijeme perioda muka njenog supruga, sv. Josipa, na rođenju Isusa u Betlehemu, i za vrijeme cijelog života. Šimun baca svjetlo na tužnu misiju naše Gospe budući da je Ona majka Onoga Osporavanoga tijekom cijeloga svoga života.[64]

Podno križa

(Iv 19:25-27)

Ivan Evanđelist nam govori o prisutnosti Blažene Djevice Marije na Kalvariji, podno križa, u posljednjem satu muke i smrti Njena božanskog Sina.

Tamo je stajala pod križem Isusa Njegova Majka (Iv 19:25).[65] Ovaj stih podsjeća direktno i dubinski na tekst Postanka 3:15, podsjetnik na prvog Adama, prvu Evu i stablo uključeno u grijeh naših prvih roditelja. U Raju, u stvari, u zoru ljudskog roda, dvoje predaka ljudske vrste blizu stabla zabranjenog voća (Post 3:1-6). Ovdje, na Klavariji, naime, dvoje predaka novih ljudi Božjih, Isus i Marija, novi Adam i nova Eva, započeli su Otkupljenje ljudskog roda blizu stabla križa sa žrtvom Isusa i su-žrtvom Marije.[66]

Ovaj retrospektivni biblijski podsjetnik nije samo relevantan, nego potreban, jer je Raj, profaniran istočnim grijehom baš spašen i obnovljen na Kalvariji na kojoj je podignut križ koji spašava. Proroštvo Postanka 3:15 tu nalazi, u stvari, svoje ispunjenje u takozvanom opravdanju ili obnavljanju protiv stare zmije (Apok 12:9), koja je pobijedila naše prve roditelje Adama i Evu, zavodeći ih i uvlečeći ih u svoj plan pobune protiv Boga, kako bi pali u tamu i u sjenu smrti (Lk 1:79).

Velika nada obnove sastoji se u proroštvu Post 3:15, sadržanom u mileniju očekivanja i molitvi, sada postaje stvarnost milosti na Kalvariji, preko muke novog Adama, Isusa i Otkupitelja, i su-trpnje nove Eve, Marije Suotkupiteljice.

Poraz Adama i Eve, sa njihovim padom u grijeh i posljedičnim uništenjem svih njihovih potomaka osuđenih da budu djeca gnjeva (Ef 2:3) ovdje su na Kalvariji preobraženi novim Adamom i novom Evom, ujedinjenim u istom neprijateljstvu protiv paklenske zmije čiju su glavu smrskali.[67] Ovdje se nalazimo, tvrdi papa Ivan Pavao II, u samom centru ispunjenja obećanja sadržanog u Protoevangeliumu: Potomstvo žene će smrskati glavu zmije.[68]

Prisutnost Marije na Kalvariji se ne može objasniti, osim u kontekstu božanskog plana, kako nam Lumen Gentium (53) govori, s razlogom, što je Marija neodvojiva od Svog Sina, predodređena uno eodemque decreto (po jednoj i istoj odluci) sa Svojim Sinom, kako Ineffabilis Deus naučava, pošto je povezana s Njime jednom i istom neraskidivom vezom, kako Lumen Gentium naučava, što čini da Ona dijeli svu otkupiteljsku misiju Svog Sina sa pobjedom nad zmijom kroz univerzalno spasenje.

Stoga, kako Pietrafesa piše ukratko, ali sa egzegezom tako lucidnom, kao i dubokoznačnom:

Prisustvo naše Gospe je bilo, prema božanskoj odluci, potrebno, nezamjenjivo na Kalvariji. Zadatak Marije pod križem je kulminacijska točka u Njenoj misiji, već prorečena u zemaljskom raju (Post 3:15) prvim roditeljima ljudskog roda. S križa je Marija trebala biti proglašena Suotkupiteljicom ljudske vrste, nova Eva, pobjednica nad paklenskom zmijom.

A što se tiče Isusa ono što je izgledalo kao poraz na križu, u stvarnosti predstavlja uspjeh Njegove otkupiteljske misije, tako za Mariju ta prisutnost i taj neizrecivi bol podno križa bi značio trijumf Njene misije kao Suotkupiteljice.[69]

U stvari, konkretni doseg univerzalnog spasenja s Kristove strane na križu bio je ostvaren u jedinstvu sa univerzalnim suotkupljenjem s Marijine strane, koja je tamo sa probodenom dušom (Lk 2:35) podno križa. Ovdje susrećemo objektivno uspostavljanje univerzalnog Otkupljenja in actu primo. Raspeti Otkupitelj i Suotkupiteljica sa probodenom dušom su novi Adam i nova Eva, koji popravljaju učinak istočnog grijeha dobivajući milost koja obnavlja mrtve duše. Čavli i krv, rane i trnje koji su rastrgali božansko tijelo Isusa tvore jedinstvo sa neizrecivim trpnjama Njegove majke, čija je duša bila probadana dio po dio mačem, kako je prorokovao Šimun.[70] Marija Suotkupiteljica, piše Cantinant, je Majka žalosti koja se slavi u Liturgiji i u pjesmi Jacopone-a da Todi-ja u 13. stoljeću sa njegovom Stabat Mater dolorosa.[71]

Tajna Marijine trpnje tvori jedinstvo, savršenu sinergiju sa tajnom trpnje Krista. Otkupitelj i Suotkupiteljica su oboje označeni živućom tugom koja spasava od grijeha i od smrti. Začeti smo na Kalvariji, kaže F. Asensio, krvlju Sina i suzama Njegove Majke, hranjene gorkom tugom i pelinom u Njenu piću.[72] Samo sa trpnjom je moguće Otkupljenje, znamo: Bez prolijevanja krvi nema oproštenja (Heb 9:22), i tako je Isus dao sebe kao otkup za sve (1 Tim 2:6). Tako je Marija, također, iako začeta i rođena bez mrlje grijeha, papa Ivan Pavao II je pisao jasno i snažno, sudjelovala na čudnovat način u trpnji Svog božanskog Sina, kako bi bila Suotkupiteljica ljudskog roda.[73] Ruotolo je, izgleda, dosegao samo dno pogođene duše Žene žalosti, pišući da je Najsvetija Marija bila tamo i molila za duše svih vremena, ujedinjujući se sa žrtvom Svog Sina. Ona je bila Suotkupiteljica i ispunila je ovu plemenitu službu zadobivajući milost za grešnike.[74]

Na ovom mjestu, da bi se išlo u dubinu, potrebno je meditirati i o jednom detalju velike važnosti za egzegezu Ivanovog teksta 19:25: izraz Žena kojeg je koristio Isus s visine križa, da bi oslovio Svoju Majku i rekao Joj: Ženo, evo Ti Sina.

Najvažnije biblijske reference u oba Zavjeta na izraz Žena, primijenjen na Mariju, su Protoevangelium (post 3:15), Svadba u Kani (Iv 2:4); Žena u Otkrivenju (Apok 12:1). Postoje tri reference na događaje povezane jedan s drugim i od velike važnosti u božanskom planu, i u svakoj od njih postoji jasna soteriloška dimenzija, i stoga referenca sa suotkupiteljskom misijom Blažene Djevice Marije.

Već smo raspravili Protoevangelium i ukratko ćemo pogledati detalje odlomka Otkrivenja. Ovdje želimo samo razmotriti Svadbu u Kani, gdje je Isus učinio svoje prvo čudo, pretvorbu vode u vino, da bi pomogao novovjenčanom paru.

Podsjetimo se, prije svega drugog, da se izraz Žena pojavljuje ovdje u kontekstu evanđeoske epizode Svadbe u Kani sa svojim bitnim značenjem. Znamo, u stvari, da Protoevangelium upoznaje sa dramom naših prvih roditelja i velikim obećanjem Boga u vezi sa Ženom pobjednicom, u suradnji sa Njenim Sinom, nad zmijom prevarantom. Kalvarija nas upoznaje sa ispunjenjem obećanja u obliku univerzalnog Otkupljenja in actu primo, ostvarenog od strane čovjeka-Boga, Krista Isusa, i od strane Žene, Majke Božje i ljudi. Žena iz Otkrivenja predstavlja nam Ženu u konačnom nacrtu velikog Božjeg spasiteljskog plana. Pogledajmo sada kako nas se sa svadbenim slavljem u Kani uvodi u javnu otkupiteljsku misiju Krista za spasenje cijelog ljudskog roda (simboliziranog kao novovjenčani par), koji je iznad svega u potrebi za krvlju koja otkupljuje (simbolizirana vinom, koje podsjeća na euharistijsku Krv), koja se treba izliti u sat određeni (Sat Kalvarije, sa utemeljenjem Crkve i Sakramenata).[75]

Izraz Žena nađen u ova četiri osnovna biblijska teksta označava i potvrđuje ono što je Crkva odredila u dogmatskoj buli Ineffabilis Deus, o predodređenju Marije uno eodemque decreto sa Njenim Sinom, i u Lumen Gentium (53), gdje Ona predstavlja našu Gospu povezanu sa Svojim Sinom, bliskom i neraskidivom vezom. Marija, zatim, je uvijek prisutna kao jedinstvena osoba aktivno i neposredno povezana sa Svojim Sinom; Ona je uvijek adjutorium simile sibi (Njegov sudrug), (Post 2:21), novog Adama, Krista, čovjeka-Boga Spasitelja.

Izrazom Ženo, evo Ti Sina, Isus izražava duhovno i univerzalno Materinstvo Blažene Djevice Marije, otkrivajući u isto vrijeme i materinski aspekt Otkupljenja, kao što se odrazilo u licu i osobi Marije, Djevice Majke.[76] Ovdje otkrivamo Materinstvo Marije kao spasonosno Materinstvo, suotkupiteljsko. Blažena Djevica Marija je postala naša Majka kao Suotkupiteljica, jer je prinijela Svog Sina za žrtvu i željela je trpiti sa Svojim Sinom koji je umirao na križu… kako bi obnovio nadnaravni život dušama. (Lumen Gentium, br. 61). Prinijeti Svog Sina i Sebe Bogu kako bi priskrbili milost obnavljanja ljudskog roda u svim vremenima: postoji dogmatska razmjena između materinstva i suotkupljenja u Mariji, u ovom smislu, da u Božjem planu jedno nije bez drugoga, i ovo od početka, to jest, od Navještenja. Pietrafesa razjašnjava ovo stajalište jasno, pišući da Marija, tamo, podno Križa prinosi majčinskim autoritetom Svog jedinog Sina nebeskom Ocu i na ovaj način, posebnom službom, postaje Majka Suotkupiteljica ljudskog roda. Kao što se Isus žrtvuje za ljude koje prihvaća za braću, tako Marija prinosi Svog Sina Ocu Nebeskom kako bi postala univerzalna Majka svih otkupljenih. Fiat na Kalvariji upotpunjuje onaj kod Navještenja.[77]

Razmatranje, konačno, o posebnoj vrijednosti majčinstva Marije – djevičanskog, božanskog, suotkupiteljskog materinstva – u spasonosnom planu Božjem ne smije se propustiti. Ta vrijednost je posebno važna za svoje antropološke implikacije, jer smješta ženstvo na svoje mjesto u odnosu na utrobu, sa formulacijom najuzvišenijeg i plodonosnog, materinstva,[78] nikada ne odvajajući mulier (ženu) od vir (muškarac) zbog kojeg je stvorena biti adjutorium simile sibi (Post 2:18).

U otkrivenom i soteriološkom kontekstu, piše Cignelli, obećanje i ostvarenje mesijanskog spasenja su praktično povezani sa ženom majkom.[79] Protoevangelium u Post 3:15, Marija na Kalvariji u Iv 19:25-26, Žena odjevena suncem u Otk 12:1, pokazuju nam uvijek ženu majku, kao ženu, spasenje ljudskog roda.

I sa ovim božanskim i suotkupiteljskim Materinstvom Marije, imamo Crkvu, obitelj otkupljenih, to je također stvarnost božanska i ljudska, osobna i društvena, koje je Marija Najsvetija prototip ili egzemplarni uzrok, i Majka ili efikasni uzrok. Ona je egzemplarni uzrok Crkve, jer Ona prethodi vremenu, kako Cignelli objašnjava, i natkriljuje je savršenstvom, ostvarujući u sebi idealnu i savršenu sliku otkupljenog ljudskog roda. Kao Suotkupiteljica, Ona je umjesto su-uzročnice i Majke Crkve, u potpunosti ovisna o Bogu, jednom i trojedinom, i o Kristu, novom Adamu. Ona suotkupljuje i obnavlja pali ljudski rod, dajući mu svoju sličnost i čineći ga djeliteljem u Njenom spasenju i materinskoj misiji. Stoga, Crkva ovosi o Mariji i ona je emanacija Nje i produžetak Nje na ontološkom i operativnom stupnju.[80]

Majčinstvo Marije je otkupiteljsko – dobro je primijetiti ovo – jer se ne bavi samo distribucijom milosti koja spašava i posvećuje članove Crkve, nego je uključena božanskom voljom, kako Bertetto objašnjava tako lijepo, u samom ispunjenju objektivnog i stjecajnog Otkupljenja, i stoga, u samoj konstituciji Crkve, ploda otkupiteljske trpnje Isusa i otkupiteljske trpnje Marije.[81]

I možemo zaključiti, sada, sa jasnim učenjem pape Ivana Pavla II. koji povezuje dva materinstva, ono Marije i ono Crkve, iznutra: Riječi koje je Isus govorio s visine križa znače da materinstvo Majke nalazi novi nastavak u Crkvi i kroz Crkvu, koju simbolizira i predstavlja Ivan. Na ovaj način, Ona koja je, kao Puna milosti, uvedena u tajnu Krista da bude Njegova Majka, naime, Sveta Majka Božja, preko Crkve nastavlja u toj tajni kao Žena označena u knjizi Postanka (3:15) na početku, i u Otkrivenju (12:1) na kraju povijesti spasenja. Prema vječnom planu Providnosti božansko materinstvo Marije mora preplaviti Crkvu, kako tako mnogo potvrda Tradicije potvrđuje, jer materinstvo Marije u odnosu na Crkvu je refleksija i produžetak Njenog Materinstva u odnosu na Sina Božjega.[82]

Vikala je u bolovima i mukama rađanja

(Otk 12:1-6)

Dvanaesti odlomak Otkrivenja, odmah u svom prvom stihu, predstavlja Ženu odjevenu suncem, s mjesecom pod Njenim nogama i krunom od dvanaest zvijezda (Otk 12:1). Ovo je kratki, brzi opis najslavnije i i najdivnije Žene o kojoj se govori u Bibliji, koja simbolizira u Mariji Najsvetijoj Kraljicu svemira i u liku Crkve ona je Majka vjernika.[83]

Odmah u slijedećem stihu, naime, ista uzdignuta figura sunčane, kraljevske Žene je prikazana kao Majka podložena trpnji karakterističnoj za rađanje. U stvari bila je u porodu i vikala je u bolovima i mukama rađanja (12:2).

Stoga, bilo koja rasprava o dvanaestom odlomku Otkrivenja ne može biti nego rasprava o Majci koja je u isto vrijeme Žena slave i žalosti. Žena slave je Žena odjevena suncem i okrunjena zvijezdama. Žena žalosti je Žena koja viče u bolovima i mukama rađanja.

Sada, Djevica Marija u sebi personalizira ovu Ženu u svojoj dvostrukoj ulozi slave i trpnje: Žena slave kao Majka Krista čovjeka-Boga (muškog djeteta: 12:5), i Žena trpnje kao Majka otkupljenih (ostalo Njeno potomstvo: 12:17). Blažena Djevica Marija je, u stvari, Majka Krista i kršćana, Ona je Majka Mističnog Tijela, ili Majka Glave koja je Krist, čovjek-Bog, i majka kršćana koji tvore Tijelo Kristovo koje je Crkva (Kol 1:24).

Već nam je poznato da je materinstvo Marije u odnosu na Krista majčinstvo skrivenih radosti i neizrecive sreće, zbog čega je Marija uzrok naše radosti, kako ju Crkva priziva u Lauretanskim litanijama. Znamo da rođenje Isusa u Betlehemu tvori teofaniju neizrecive radosti (Iv 15:11); i rođenje Isusa od Djevice Marije u svetoj noći bilo je čudnovato rođenje jer je bilo djevičansko,[84] to je bilo pravo rođenje velike radosti (Lk 2:10), rođenje slave, iste Slave Bogu na visini koju su pjevali Anđeli na nebu iznad Betlehema (Lk 2:14),[85] jer je uistinu On došao s visina, sunce koje se uzdiže, da nas posjeti, da spasi one koji stoje u tami i u sjeni smrti i da nas vodi putem pomirenja (Lk 1:78-79).[86]

Ovdje otkrivamo Ženu odjevenu suncem, ili Ženu odjevenu božanskim Materinstvom koje je osvjetljujuća, kraljevska haljina neizrecive ljepote i svetosti, sva radost i svjetlost koja nema para među stvorenjima, niti na zemlji, niti na nebu.

Kao Majka otkupljenih,Marija je Žena…. u porodu koja viče u bolovima i mukama rađanja (Otk 12:2). Ovaj tekst se posebno odnosi na Kalvariju, ili na Ženu koja stoji blizu križa Isusova (Iv 19:25), na Nju koja je na Golgoti postala prava Majka sljedbenika Isusa Krista, da upotrijebimo izraz sv. Augustina, citiran također u Lumen Gentium 53.

Ženo, evo Ti Sina, i Žena koja viče u bolovima i mukama rađanja su povezani tekstovi i kada su tako pročitani tvore jedinstvo koje otkriva tajnu Marije Suotkupiteljice. Iv 19 i Otk 12, piše Laurentin, slažu se savršeno. U ova dva teksta materinstvo Marije u odnosu na učenike je prožeto kontekstom trpnje.[87]

Bez dvojbe možemo reći da prema biblijsko-teološkoj egzegezi Otk 12:1 nalazimo opisano jednostavnim jezikom direktnu i neposrednu suotkupiteljsku trpnju Marije koja rađa svakoga od nas kao Svog sina. To je prikazao na Kalvariji sv. Ivan Evanđelist, prema riječima Isusa dvaput izgovorenima. Jer se obratio s visine križa i Mariji (evo Ti Sina) i sv. Ivanu (evo ti Majke).

Stoga, u tekstu Otk 12:1-2, možemo naći otkrivenje dvostrukog materinstva Marijina: Njenog prirodnog majčinstva tjelesnog Isusa, radosnog i čudnovatog u Betlehemu, i Njenog duhovnog majčinstva Mističnog Tijela Krista, u trpnji i mukama na Kalvariji. Kao što jedan od mnogih egzegeta, Squillaci, tvrdi, Gospi se mora pripisati dvostruko rađanje: jedno prirodno i djevičansko, kojim je bez trpnje i oštećenja bilo koje vrste rodila Sina Božjega, tjelesnog Krista; i drugo duhovno kojim je na Kalvariji, ujedinjujući svoju žrtvu sa onom Otkupiteljevom, Ona postala Mistično Tijelo Krista.[88]

Tekst Otkrivenja 12, stoga, otkriva božansku Majku Krista i Suotkupiteljicu Majku ljudi. U prva dva stiha izgleda da možemo vidjeti, čak i na prvi pogled, radost Utjelovljenja koja odijeva Mariju osvjetljavajućim i kraljevskim sjajem božanskog Materinstva, i trpnjom Suotkupljenja koje odijeva Mariju najgorčom trpnjom univerzalnog, duhovnog Materinstva. Ruotolo piše u vezi sa ovim prilično jezgrovito i točno:

Djevičansko rođenje Otkupitelja nije stajalo Djevicu Najsvetiju bilo kakve trpnje; dapače, ono je bilo praćeno neizrecivom radošću. Ali rađanje Mističnog Tijela Gospodinova na Kalvariji, stajalo Ju je neizrecive trpnje, jer je Ona bila Suotkupiteljica ljudskog roda.[89]
Muško dijete (Otk 12:5), rođeno i odmah sklonjeno od ubilačke furije zmaja iz pakla (stihovi 3-4), je dijete božanskog Materinstva Djevice Marije, osvijetljene i kraljevske Žene. Ostalo potomstvo (Otk 12:17), naime, smo mi, otkupljeni, djeca Žene koja rađa, još uvijek podložni napadima zmaja, strašnog (stih 3) i moćnog (stih 4), potrebni, stoga, Nje, koja je materinska Posrednica svake milosti koja pomaže, spasava i posvećuje.

Suotkupiteljstvo i Posredništvo, u ovom smislu, trebaju jedno drugo u potpunoj slici Materinstva Marijina. Baš ovo je svojstveno majci, svakoj majci, prije svega drugoga, da nosi svoj plod kroz napornu trudnoću do kraja, tako rađajući dijete u bolovima poroda (i ovo odgovara Suotkupiteljstvu), i tada hraniti, odgajati i pomagati da dijete odrasta do odrasle dobi (ovo odgovara materinskom Posredništvu). Može se reći da iz Postanka 3:15 do Otkrivenja 12, Djevica Marija uosobljuje u Sebi spasiteljsko Materinstvo u svojoj punini milosti: Njeno je Materinstvo naše Gospe od žalosti, kako Ju Božji narod, sa sensus fidei, nježno oslovljava.

Zaključak

Majka Suotkupiteljica i Posrednica: tako je lik Marije portretiran biblijskim otkrivenjem preko Njene povijesne misije Suotkupljenja povezan s događajem objektivnog Otkupljenja, in actu primo, završen na Kalvariji, i zadobio je milost koja otkupljuje sva stvorenja; i preko Njene vanvremenske misije Posrednice milosti, čiji cilj je pomoći svoj Njenoj djeci, brinuti za spasenje otkupljenih do posljednjeg krunjenja izabranih, kako Lumen Gentium, 62, naučava.[90]

I u vezi ove materinske, spasiteljske misije, koja se nastavlja do kraja vremena, Marija Najsvetija je djeliteljica svih milosti, Ona je Odvjetnica milosti za Njenu djecu u potrebi pomoći, na njihovu putu spasenja i posvećenja. Možemo zaključiti tekstom iz Lumen Gentium-a, da Ona, iako uzdignuta na nebo, nije prestala vršiti ovu spasiteljsku ulogu, nego sa mnogo posredovanja nastavlja postizati milosti vječnog spasenja. Svojom majčinskom dobrotom brine za braću Njena Sina koji su još uvijek na putu, i usred opasnosti i suđenja, sve dok ne dođu u blaženstvo na nebu. Zbog ovog razloga Blažena Djevica se priziva u Crkvi Odvjetnicom, Pomoćnicom, Utješiteljicom, Posrednicom (br. 62).

-------

[1] Enciklika Redemptoris Mater, n. 38
[2] Očiti primjer ove bogate i složene dinamike koja karakterizira svaku istinu vjere kada se ona objavljuje, razvija i konačno objavljuje u obliku dogmatske definicije, je primjer Bezgrešnog začeća. Dobro je znano kako je ova istina uvijek bila prisutna u Crkvi, iako je bila prilično osporavana u srednjem vijeku zbog poteškoća njenog slaganja sa drugim istinama (počinjenje istočnog grijeha i opće otkupljenje), sve do trenutka kada je bl. John Duns Scotus, podržan od cijele Franjevačke škole, razriješio primjedbe i tako otvorio put prema konačnoj objavi (R. Rossini, Mariologija svetog Giovannija Duns Scota, Castelpetroso, 1995., str. 74-100). Kada se radi o istini vjere, ništa se ne može ispriječiti na putu njene dogmatske objave.
[3] Insegnamenti di Giovanni Paolo II., V/3 (1982), Vatikan, str. 404.
[4] Brojni su dokazi ex voto sačuvani u skoro svakom Marijanskom svetištu, kao izraz zahvale majčinskoj Odvjetnici milosti, kako Crkva moli u uvodu Mise Marija, Kraljica svih stvorenja. (Collection of Masses of the Blessed Virgin Mary, New York, 1992., str. 134.)
[5] Pavlinski tekst koji potvrđuje jedinstvo Stvoritelja: Unus est Mediator inter Deum et homines (samo je jedan posrednik između Boga i Ljudi) (1 Tim 2:5), ne sadrži primjedbu na suradnju Svete Marije u ostvarenju univerzalnog Otkupljenja s Kristom, ništa više nego analogno da je jedinstvo Svećeništva Kristova prepreka svećeništvu zaređenih in sacris i svećeništvu vjernika, koji se ne razlikuju samo u stupnju, nego i po prirodi. U odnosu na ovo trebalo bi pročitati odgovor, bogat biblijsko-patrističkim referencama L. Cignelli-ja, Maria Nuova Eva, Assisi, 1966., str. 238-240.
[6] Enciklika Ad diem illum, AAS 36 (1903-1904) str. 454.
[7] Prvo bi se trebalo konsultirati sve obimne i točne bibliografije objavljivane redovito u magazinu Marianum. Pored opće povijesti doktrine J.B. Carol-a, De Corredemptione Beatae Virginis Mariae, Vatikan, 1950., za novije studije treba konsultirati obimnu specijaliziranu bibliografiju, Mary Coredemptrix Mediatrix Advocate. Theological Foundations, Santa Barbara CA, 1995.; R. Javelet, Marie la Femme Mèdiatrice, Pariz, 1984.; R. Javelet, L’unique Mèdiateur Jesus et Marie, Pariz, 1985.; G. Roschini, Problematica sulla Corredenzione, Rim, 1969.; G. Roschini, Il mistero della salvezza e Maria Mater Salvatoris, u Miles Immaculatae 10 (1974) str. 211-231; J. Galot, Maria Corredentrice, u La civuiltà Cattolica 145 (1994) str. 213-225.
[8] Na poteškoću da Marija, kao potomak Adama, sama treba Otkupljenje, i tako ne može biti univerzalna Suotkupiteljica, jer bi inače bila Suotkupiteljica sebe same, moglo bi se lako odgovoriti da je Sveta Marija ranije otkupljena i puna milosti, te da Ju se može povezati sa Kristom u otkupiteljskom Utjelovljenju. Ona je stvorena puna milosti, baš da bi bila Suotkupiteljica sa Otkupiteljem svih drugih. Ovdje otkrivamo istinu o tome kako je Marija postala Suotkupiteljica baš zbog toga što je Bezgrešno začela i puna milosti (Lk 1:28).
U vezi s ovim pogledati G. Roschini, Problematica sulla Corredenzione, Rim, 1969., strt. 140-141, i L. Cignelli, Maria Nuova Eva, Assisi, 1966., str. 240-245.
Željeli bismo razjasniti da naslov puna milosti je dispozitivan naslov u odnosu na Suotkupljenje i Posredništvo u svim milostima, ne eksigitivni naslov kao u Suotkupljenju u odnosu na Posredništvo.
[9] U vezi sa posebnim izrazima, kako bi se izbjegla nepotrebna zbrka, preporučujemo koristiti točnu predkoncilsku nomenklaturu, koja izrazom Coredemption označava prinos Marije životu i povijesnom djelu Otkupitelja, a izrazom Posredništvo djelovanje, zagovorničko i distributivno, milosti s Marijine strane poslije Njenog uznesenja na nebo: S. Meo, La Mediazione materna u enciklici Redemptoris Mater, u Redemptoris Mater, Rim, 1988., str. 315.
[10] Marin piše jednostavno i jasno: “Suotkupljenje je povezano sa objektivnim Otkupljenjem, dok je raspodjela svih milosti od strane Marije sekundarni aspekt subjektivnog Otkupljenja.” A.R. Marin, La Virgen Maria, Madrid, 1968., str. 142.
[11] Kao objašnjenje uzročne povezanosti, kako Garcia Garces precizno objašnjava, Marija je Suotkupiteljica zato što je naša Majka, dok u vezi djelotvorne povezanosti Marija je naša Majka, zato što je Suotkupiteljica: Garcia Garces, Mater Corredemptrix, u Marianum-u.
[12] Marija, kako Lumen Gentium, 61, tako koncizno potvrđuje, začevši Krista, stvorivši Ga, hraneći Ga, predstavljajući Ga Ocu u Hramu, trpeći sa Svojim Sinom koji je umirao na križu, surađivala je na jedinstveni način u djelu Spasitelja… da bi se obnovio nadnaravni život dušama. Zbog toga je postala za nas Majka po milosti.
[13] Ovo analitičko objašnjenje izraza obvezatno slijedi, kada su ontološke i kronološke razlike u Otkupljenju (objektivno, subjektivno, in actu primo, in actu secundo) postavljene. Ako, naime, netko govori samo o Otkupljenju kao općem planu spasa koji se pruža od Utjelovljenja do kraja vremena, tada izraz Suotkupljenje, pripisan Blaženoj Djevici Mariji, bi uključio sva vremena do samog kraja, i svi kršćani koji aktivno sudjeluju u ovom planu bi se mogli nazvati manjim suotkupiteljima, dodajući ono što još nedostaje do konačnog ispunjenja univerzalnog Otkupljenja, kako kaže Apostol (Kol 1:24).
[14] Jednom kada se smisao i implikacije izraza objasne, može se razumjeti kako se izraz suotkupitelj može koristiti, u prikladnom smislu, kao naslov, posebno za mučenike i duše žrtve. Izraz suotkupitelj, u stvari, najbolje izražava vrijednost trpnje kao otkupljenje za grijeh, najprikladnija vrijednost za zadobivanje milosti koje spašavaju posvećene.
[15] O ovome pogledati: S.M. Manelli, Il Voto Mariano, Benevento, 1993.
[16] O ovom tekstu, Post 3:15, može se konsultirati veliki broj egzegetskih sinteza autora S.M. Manelli-ja, All Generations Shall Call Me Blessed. Biblical Mariology, New Bedford (MA), 1995., str. 21-23. Za mariološki smisao Post 3:15, najkompletnija studija ostaje i dalje ona autora T. Gallus-a, Die Frau in Gn 3,15, Klagenfurt, 1979.
[17] J. Gamberoni, Il Protovangelo testimone della fede nella salvezza, u La parola per l’assemblea festiva, Brescia, 1972., br. 63, str. 34.
[18] Marija Najsvetija se nije mogla povezati sa Otkupiteljem kao Suotkupiteljica bez da je Bezgrešna i Uzdignuta: tako tvrdi Roschini iznoseći učenje Magisteriuma sadržano u dvije dogmatske bule o Bezgrešnom začeću (Ineffabilis Deus) i o Uznesenju (Munificentissimus Deus). Roschini tvrdi s olakšanjem kako na osnovi Post 3.15 papa Pio IX. potvrđuje pobjedu Marije nad grijehom (Bezgrešna), dok papa Pio XII. pokazuje trijumf Marije nad smrću.
G. Roschini, Problematica sulla Corredezione, Rim, 1969, str. 96-97,99.
[19] U ovom smislu značajan je odabir stiha iz Post 3:15, u filmu za katehetsku upotrebu gdje je Marija prikazana sa Svojom nogom na smrskanoj glavi zmije, dok je na nozi Majke noga Djeteta Isusa, koji predstavlja na bezgrešnoj nozi Svoje Majke snagu koja tako učinkovito smrska zmijinu glavu.
[20] G. Roschini, op. cit. str. 95.
[21] Primjedba koja nije nevažna, a koja potvrđuje da katoličko tumačenje koje otkriva Suotkupljenje u tekstu Postanka 3:15, dolazi iz studije Luteranskih skolastika, koji, da bi negirali Bezgrešno začeće Marije, negiraju da je Žena spomenuta u ovom tekstu Blažena Djevica Marija. Inače, oni kažu, ona bi bila Suotkupiteljica, što je nemoguće, jer je Marija, kao i svaki drugi Adamov potomak sagriješila i njoj treba Otkupitelj.
T. Gallus, u Ephemerides Mariologiae (kako je citirao Roschini, op. cit. str. 98).
[22] A. Dubarle, Les fondements bibliques du titre: Marie la Nouvelle Eve, u Recherches de Science Religeuse 39 (1951), str. 49-64.
[23] L. Cignelli, op. cit. str. 233.
[24] Ibid., str. 4
[25] O konceptu su-učesništva ili sekundarnog djelovanja, cf. analize sv. Tome Akvinskog, Summa Theologica, II-II, q. 43,. art. 1, ad 3.
Potrebno je još jednom naglasiti sa Cignellijem da ako postoji bliska veza između Adama i Eve povezanih brakom, paralelna veza koja spaja novu Evu (Mariju) sa novim Adamom (Isus) je još čvršća. Marija, u stvari, kao nova Eva, je ubačena u misterij novog Adama u dvostrukoj ulozi: kao majka i kao nevjesta. Stoga, ona je povezana s Kristom čvršće od Evine veze s Adamom. Ova dvostruka veza, majčinska i bračna, izražava odjednom Djevičinu sličnost i povezanost sa Novim Adamom Otkupiteljem. Op. cit. str. 226.
[26] Na tekst Sirahov postoji egzegetska studija T. Gallus-a, A muliere initium peccati et per illam omnes morimur (Sir 25,24), u Verbum Domini 23, (1943), str. 272-277.
[27] PL 22, 408.
[28] U dubokoj i lucidnoj sintezi Cignelli piše: Budući da je ljudski rod surađivao sa Sotonom prouzrokujući svoj vlastiti pad, tako će surađivati s Bogom u svom vlastitom Otkupljenju. A budući da su oba spola bila aktivno uključena u propast, oba moraju biti aktivno uključena u spasenju. Tako, antiteza pad/Otkupljenje ima svoj genetski uzrok u dvije suprotstavljene trijade: Sotona –Adam – Eva / Bog – Krist – Marija. Op. cit. str. 228.
[29] J. Nicolas, Introduction théologique à des études sur la Nouvelle Eve, u Etudes Mariales 12 (1945), str. 5. Vidjeti također J. Galot, La missione della donna nella Chiesa, u La Civiltà Cattolica II, str. 23; L. Cignelli, op. cit. str. 235.
[30] M. Miravalle, Maria Corredentrice Mediatrice Avvocata, Rim, 1993, str. 7-8.
[31] Op. cit. str. 235.
[32] AAS 41 (1950), str. 768. Smatramo korisnim dodati ovdje mišljenje J. Lebon-a, koji, u zaključnoj sintezi studije Svetih Otaca o antitezi Eva – Marija, tvrdi da je Marija prikazana potpuno sjedinjena sa Kristom, po Božjoj volji, kako bi stvorili jedan, totalni princip spasenja i života, baš kao što je Eva prikazana povezana s Adamom, glavom ljudskog roda, u totalnom principu uništenja i smrti.
J. Lebon, Comment je concois, j’établis et je défends la doctrine de la médiation mariale, u Theologiae Lovanienses, 1939, str. 655-674.
[33] I. de La Potterie, Maria nel nostro mistero dell’Alleanza, Genova, 1988., str. 176, (Eng. prijevod: Mary in the Mistery of the Covenant, New York, 1992).
[34] L. Cignelli, op. cit. str. 2456: kao podrška ovom stajalištu autor citira studije Feuillet-a, Galot-a, Durrwell-a, Nicolas-a.
[35] Roschini točno objašnjava da je ovdje uloga o materinstvu koje je predloženo Mariji dvostruka: božanska osoba Utjelovljene Riječi (zbog koje je materinstvo podignuto na božanski stupanj) i misija Spasitelja ljudskog roda (zbog koje je to materinstvo podignuto na spasiteljski nivo).
G. Roschini, Il mistero della salvezza e Maria Mater Salvatoris, u Miles Immaculate 10, 1974., str. 222, bilješka 2.
[36] P. Pietrafesa, La Madonna nella Rivelazione, Napulj, 1970., str. 137.
[37] A. Feuillet, L’incarnation rédemptrice dans les éctits johanniques, u Introduction à la Bible, Tounai, 1959., str. 890-914.
[38] Lumen Gentium, br. 62.
[39] Podrazumijeva se da je egzegeza koja se trudi predstaviti anđeosku poruku kao nerazumljivu i u stvari neshvaćenu u svojoj biti od strane Blažene Djevice, jednostavno neprihvatljiva. Po takvoj spekulaciji Djevica bi shvatila i prihvatila samo čudotvorno začeće izvanrednog čovjeka (Mesije), ne shvaćajući uopće Utjelovljenje Riječi i božansko Materinstvo. Ali što ostaje od anđeoske poruke, kada se Utjelovljenje Sina Božjega i božansko materinstvo Djevice eliminiraju? Da Marija nije razumjela sadržaj anđeoske poruke, imali bismo otkupiteljsko Utjelovljenje Riječi i božansko materinstvo bez stvarnog pristanka i svjesnosti dioništva Marije Najsvetije, bez djelovanja vjere Djevice iz Nazareta u dvije uzvišene tajne koje ju osobno i direktno uključuju, ili: otkupiteljsko Utjelovljenje Riječi Sina Božjega, i otkupiteljsko božansko Materinstvo. I koja bi to vjera nadahnula njenu rodicu Elizabetu da uzvikne glasno (Lk 1:42) kod svog susreta sa Marijom u Ein-Karinu? Doktori Crkve, Unger tvrdi, moralno su jednoglasni u tvrdnji da je Marija kod navještenja znala da će začeti Sina Božjega. Oni eksplicitno ili implicitno tvrde da je Marija dala punu suglasnost vjere poruci.
D. Unger, Utrum secundum doctores Ecclesiae Virgo Maria, filium suum Dei Filium esse nuntio angelico cognoverit, u Maria in Sacra Scriptura IV, Rim, 1967., str. 415.
Vidjeti također: A. Apollonio, Maria modello di fede?, Castelpetroso, 1995.
[40] Lumen Gentium, br. 57.
[41] J. Dupont, L’Annuncio a Maria (Lk 1:26-38), u Theotokos 3, 1995., str. 328-329.
[42] Papa Pio IX., u dogmatskoj buli Ineffabilis Deus, potvrđuje da su već ab aeterno Majka i Sin predodređeni uno eodemque decreto za otkupiteljsko Utjelovljenje zbog spasenja ljudskog roda. Kao što se može vidjeti, majka i Sin su uvijek ujedinjeni, i u životu i u djelu, čak i ako je Majka podređena Sinu.
[43] U. de Martino, Ancilla Domini. Zašto služiti, u Studi Cattolici 29, 1995., str. 690.
[44] Treba primijetiti da pitanje postavljeno Mariji od strane Anđela, kako bi osigurao ponudu Njena djevičanstva kao zalog Bogu (Kako je to moguće, jer ja ne poznam čovjeka?: Lk 1:34), otkriva osnovnu ulogu djevičanstva u djelu otkupiteljskog Utjelovljenja, pažljivo je primijećeno i prihvaćeno od strane Svetih Otaca. Tako, Cignelli može pisati da tema salus ex virgine (spas od djevice) prožimlje cijelo patrističko vrijeme.
L. Cignelli, Maria Nuova Eva, Assisi, 1966., str. 24.
[45] J. Dupont, art. cit., str. 331.
[46] I. de La Potterie, op. cit. str. 188.
[47] K.H. Schelkle, La Madre del Salvatore. La figura di Maria nel Nuovo Testamento, Rim, 1985., str. 68.
[48] F. Ceuppens, De Mariologia Biblica, Rim, 1951., str. 201.
[49] S. Garofalo, La parole di Maria, Rim, 1963., str. 38.
[50] I. de La Potterie, op. cit. str. 185.
[51] P. Pitrafesa, op. cit., str. 155.
[52] W.G. Most, Marija Suotkupiteljica u Svetom Pismu: Suradnja u Otkupljenju, u Mary Corredemptrix Mediatrix Advocate. Thoelogical Foundations, Santa Monica, 1995., str. 160.
[53] L. Cignelli, op. cit. str. 25.
[54] Redemptoris Mater, br. 16.
[55] R. Laurentin, I vangeli dell’infanzia di Cristo, Torino, 1985., str. 140-141. (Eng. prij. The Truth of Christmas beyond the Myths, Petersham (MA), 1986.
[56] Op. cit., str. 108.
Vidjeti također: C. Ghidelli, Luca, Rim, 1981., str. 95.
J. Leal, Vangelo secondo Luca, Rim, 1972., str. 147.
F. Ceuppens, op. cit., str. 157-158.
M. Varon Varon, Maria en la Sagrada Escritura, Monachil, 1978., str. 104.
M. Galizzi, La scelta dei poveri. vangelo secondo Luca, Torino, 1985., str. 65-66.
J. Ernst, Il Vangelo secondo Luca, Brescia, 1985., I, str. 154.
[57] G. Leonardi, L’infanzia di Gesù nei vangeli di Matteo e di Luca, Padova, 1975., str. 225.
[58] K.H. Schelkle podcrtava, pravilno, da je otkupiteljska dimenzija plana Božjeg aktivirana od samog početka života Otkupitelja: Najviše Matej, u svojoj priči o djetinjstvu, jasno potvrđuje na početku činjenicu da će dijete donijeti trpnju i tugu, prije svega Mariji i Josipu, koji trpe mnoge nevolje zbog svoje ekstremne želje, a zatim i majkama Betlehema. Roditelji Isusovi bili su prisiljeni bježati u strane zemlje. Op. cit., str. 538.
[59] Bibbia di Navrra. I quttro Vangeli, Milano, 1988., str. 538. (Eng. prij.: Tha Navarre Bible, Dublin, 1985.).
[60] O značenju i stvarnosti mača vidjeti:
S. Garofalo, Tuam ipsius animam pertransibit gladius, (Lk 2:35), u Maria in Sacra Scriptura, IV, Rim, 1967., str. 175-181.
Za više detalja pogledati:
P. Benoit, Et toi même, un glaive te transpercera l’âme, (Lk 2:35), u Catholic Biblical Quarterly 25, 1963., str. 251-267: autor vidi u križu ono što razdvaja ljude u spašene i ne-spašene.
A. Feuillet, Le jugement messianique et la Vierge Marie dans la prophetie de Siméon, (Lk 2:35), u Studia Medievalia, Rim, 1971., str. 423-447.: autor vidi križ kao trpnju zbog muke i smrti Isusa.
[61] R. Laurentin, op. cit., str. 281. Trpnja zbog gubitka Isusa u Hramu (Lk 2:48) sa tri dana gorljive potrage može biti također dovedena u vezu sa tri dana muke, smrti i pokopa Isusa. Marija, Suotkupiteljica, je uvijek prisutna i aktivna.
J. Ernst, il vangelo secondo Luca, Brescia, 1985., I, str. 160-161.
[62] K.H. Schelkle, op. cit., str. 69,70.
[63] E. Testa, Maria Terra Vergine, Jeruzalem, 1985., str. 35.
[64] P. Pietrafesa, La Madonna nella Rivelazione, Napulj, 1970., str. 234.
[65] O prisutnosti Marije podno križa vidjeti R.S. Hakel, Quae sola perfecte stetit, u Maria in Sacra Scriptura, V, Rim, 1967., str. 225-233.
Serra primjećuje da je pleonastička konstrukcija blizu križa Isusova, namjerna, da bi se očitovalo zajedništvo Marije, svetih žena i učenika, više sa Raspetim, nego sa križem.
A. Serra, Maria a Cana e presso la Croce, Rim, 1991., str. 94, bilj. 25.
[66] Jako poučno je razmišljanje Pia XII. kada govori o Kalvariji gdje se nalaze novi Adam i nova Eva, koje stablo Križa ujedinjuje u trpnji i ljubavi za otkupljenjem za grijehe naših prvih roditelja u Raju.
[67] O ovoj važnoj i sugestivnoj temi, potvrđenoj u retrospektivnom svjetlu koje Stari Zavjet baca na novog Adama i novu Evu, konsultirati studije F.M. Braun-a, La Mère des fidèles, Tournai, 1954., str. 77. (Eng. prij. Mother of God’s People, New York, 1967.;
P. Kearney, Gen 3:15 and Johannine Theology, u Marian Studies 27, 1976., str. 99-109.;
M. Varon Varon, Maria en la Sagrada Escritura, Monachil, 1978., str. 171.
[68] Redemptoris Mater, br. 23.
[69] P. Pietrafesa, La Madonna nella Rivelazione, Napulj, 1970., str. 308-309.
[70] Garofalo piše uvjerljivo da je podno križa, mač, kojeg je Šimun prorekao četrdeseti dan poslije rođenja Isusa, probo srce Marijino bez da je ijedan njegov dio pošteđen.
S. Garofalo, La Madonna della Bibbia, Milano, 1958., str. 66.
[71] J. Cantinant, La Madonna nella Bibbia, Bari, 1970., str. 214.
[72] F. Asensio, Maria nella Bibbia, Rim, 1967., str. 229.
[73] Insegnamenti di Giovanni Paolo II:, V/3, Vatikan, 1982., str. 424.
[74] D. Ruotolo, La Sacra Scrittura. Vangelo secondo Giovanni, Napulj, 1989., str. 404.
[75] O ovim i drugim egzegetskim stavovima konsultirati sinteze u S.M. Manelli, All Generations Shall Call Me blessed. Biblical Mariology, New Bedford, 1995., str. 325., sa obimnim bibliografskim podacima. O vezi između prisustva Marije u Kani i podno Križa, vidjeti prethodno citirano djelo A. Serra-e, str. 84-85.: autor zaključuje svoje istraživanje potvrđujući da se oba prizora bave univerzalnim spasenjem.
[76] Dobro je napisano da na Križu Isus dovodi do ostvarenja djelo spasenja ljudske vrste, povjeravajući nas Mariji i dajući Mariju nama. Prisutnost Marije na Kalvariji otkriva svu materinsku dimenziju Otkupljenja. Njeno Srce probodeno mačem, ujedinjeno sa Srcem Isusa probodeno kopljem, pokazuje bezgraničnu ljubav Isusa i Marije za ljudski rod u potrebi Otkupljenja preko gorke trpnje: Sr. M. Francesca dell’Immacolata, SFI, Conosci la Madonna? Piccola Mariologia Biblica, Castelpetroso, 1996., str. 138.
[77] P. Pietrafesa, op. cit. str. 314-315. Autor također citira F. Prat i J. Leal, ibid, bilj. 9.
[78] Značajno je, piše papa Ivan Pavao II., da u oslovljavanju Svoje Majke s visine Križa, On ju naziva ženom i govori: Ženo, evo Ti Sina… Kako se može sumnjati da posebno u ovom trenutku, na Golgoti, ova fraza označava u dubini tajnu Marije, i to jedinstveno mjesto koje Ona zauzima u cijeloj ekonomiji spasenja?: Redemptoris Mater, 23.
[79] L. Cignelli, Maria Nuova Eva, Assisi, 1966., str. 226. Autor citira kao oslonac studije M. Cazelles-a, Genèse 3:15: Exégèse contemporaine, u Etudes Mariales 14, 1956., str. 96-99, i A. Feuillet, De fundamento Mariologiae in prophetiis messianicis Veteris Testamenti, u De Marilogia et Oecumenismo, Rim, 1962., str. 33-48.
[80] Op. cit., str. 254.
[81] D. Bertetto, Maria la Serva del Signore, Napulj, 1988., str. 502.
[82] Redemptoris mater, br. 24.
[83] O mariološkoj i ekleziološkoj interpretaciji Žene pogledati sažetak u S.M. Manelli, All Generations Shall Call Me Blessed. Biblical Mariology, str. 351, imajući na umu da je u Tradiciji zabilježen pokret pendulara, kako ga I. de La Potterie naziva, po čijem shvaćanju niti jedan od ova dva aspekta se ne može potpuno isključiti iz interpretacije ovog tajnovitog simbola: I. de La Potterie, Maria nel mistero dell’Alleanza, Đenova, 1988., str. 258.; (Eng. prij. Mary in the Mystery of the Covenant, New York, 1992.). Vjerujemo, u svakom slučaju, da je mariološka interpretacija primarna.
[84] Rođenje koje ne samo održava djevičanski integritet tijela, u odlomku Riječi Utjelovljene koja se rodila, nego koja Ju je posvetila: cf. Lumen Gentium 57.
[85] Ernst komentira ovako: Za Židove ovo znači Anđele koji pripadaju božanskom dvoru. Oni su u ovom trenutku sudionici u nebeskoj liturgiji slaveći ulazak Isusa Mesije u svijet (Heb 1,16): op. cit. str. 147.
[86] Za Mariju rođenje je bilo čista radost, piše Garofalo, La Madonna della Bibbia, Milano, 1958., str. 62.
Vidjeti također M. Varon Varon, op. cit., str. 92.; R. Laurentin, op. cit., str. 247.; G. Ferraro, op. cit., str. 109.
[87] R. Laurentin, La Vergine Maria, Rim, 1984., str. 51-52.
[88] D. Squillaci, Maria nella Donna dell’Apocalisse, u Miles Immaculatae 5, 1969., str. 151. U ovome imamo jasan i poučan primjer onoga što bibličari nazivaju zakon dvije faze u jedinstvenoj proročanskoj perspektivi radosnog djevičanskog rođenja Krista Glave u Betlehemu, i žalosnog duhovnog rođenja sljedbenika na Kalvariji. Njeno objašnjenje proizlazi iz činjenice inkluzije, u organičkom planu Otkupljenja, suotkupiteljske trpnje Marije u direktnoj i neposrednoj povezanosti sa Njenim Sinom u djelu otkupa ljudskog roda.
Vidjeti također J.M. Salgado, Apoc. XII à la lumière des procédés littéraires de St. Jean, u Maria in Sacra Scrittura, V, Rim, 1067., str. 347.: autor citira bibličare Allo-a, LeFrois-a, Feuillet-a, Romeo-a.
[89] D. Ruotolo, La Sacra Scrittura. L’Apocalisse, Napulj, 1974., str. 340.
Vidjeti također A. Feuillet, Le Messie et sa Mère d’après le chapitre Xii de l’Apocalypse, u Revue Biblique 66, 1959., str. 55-86.
[90] Pietrafesa objašnjava dosta dobro dvostruku misiju Marije Suotkupiteljice spasa i Posrednice ili Razdjeliteljice svih milosti, kada piše da Njena suradnja u Otkupljenju ima dvije faze: jednu zemaljsku i drugu nebesku. Za vrijeme zemaljske faze Ona je surađivala u zadobivanju milosti; u nebeskoj je surađivala u njihovoj raspodjeli. Na zemlji Njeno jedinstvo sa Njenim Sinom je manifestirano od trenutka djevičanskog začeća Krista do onog Njegove smrti (LG 57). Njeno duhovno materinstvo traje bez prekida od pristanka vjerno danog kod Navještenja, bez kolebanja podno križa, do vječnog krunjenja svih izabranih. (LG 62). O uvjetima za dvostruku suradnju Djevice Marije, suradnju željenu od Boga, prikladno je govoriti o objektivnom suotkupljenju (zadobivanju milosti za spasenje) i subjektivnom (Marijansko posredništvo u raspodjeli rečenih milosti). Op. cit., str. 399.

Rubrike

Catalogus