Novi zavjet o Mariji, majci Isusa Krista govori izričito. Devetnaest je puta spominje njezinim imenom. No, često je spominje i bez isticanja imena kao: «njegova majka» (Mt 2, 13s.20, Mk 3, 21; Lk 2, 23; Iv 2,5.12); «Isusova majka» (Iv 2,1.3); «majka moga Gospodina» (Lk 1, 43) ili jednostavno «majka» (Iv 19, 26) te u Gal 4,4 «žena». Metaforički o njoj govori i ona žena iz puka koja je blagoslivlja zbog Isusa (Lk 11, 27). Sva ta mjesta u povijesnom ili biografskom smislu o samoj Isusovoj majci govore veoma malo, jer svi izričaji NZ o Mariji u službi su poruke o Isusu Kristu, Spasitelju i Sinu Božjemu. U tom govoru sadržane su sve dogme o Mariji, ali one tu, razumije se, nisu obrađene metodom dogmatske teologije, nego su iznesene u sklopu pripovijedanja događaja Isusa Krista. To znači da je govor o Mariji u NZ uvijek funkcionalan – Marija je uvijek u funkciji Krista.

Pavlovi i Markovi tekstovi su prvi novozavjetni spisi i spadaju u nerazvijenu mariologiju, dok je njezin vrhunac u Matejevim i Lukinim izvješćima.

Marija u «Corpus Paulinum»

Pavlove poslanice, prvi novozavjetni spisi, ne pokazuju nikakvo zanimanje za Isusovu majku Mariju. Pavao, uostalom, ne pokazuje interes ni za Isusov zemaljski život kao takav. Sva je njegova teologija usmjerena na misterij smrti i uskrsnuća Isusa Krista, nakon njegova susreta s Raspetim i Uskrslim pred Damskom. Pavao o Mariji govori tek u aluzijama kad opisuje Kristovu inkarnaciju u kristološkim himnima u Ef, Fil, Kol. Jedina izreka u kojoj Isusovoj majci, iako nije spomenuta po imenu, pripada važno teološko mjesto jest u Gal 4,4s. To je najstariji novozavjetni izričaj u kojem se Isusova preegzistencija i njegova zemaljska egzistencija međusobno povezuju. Taj citat glasi: «A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo».

Sintagma «od žene bi rođen» znači da je Sin Božji po utjelovljenju postao pravi čovjek, a «Zakonu podložan», da je bio Židov koji je kao takav potpadao pod Mojsijev Zakon, tj. bio dužan obdržavati Toru.

Pavao o Mariji nije puno govorio jer je sav bio zaokupljen Kristom. No, označio je Mariju uzrokom našeg Božjeg posinaštva. Ona je Sinu Božjemu omogućila inkarnaciju, da postane pravi čovjek i to kao pripadnik židovskog naroda – «rođen pod Zakonom». Pavao time želi jasno izraziti što jači kontrast: «Sin Božji – sin jedne žene = čovjek». Znači, Pavao ovdje spominje majku Isusovu da konkretno označi kako Krist pripada tjelesno, ne samo pravno, narodu koji bijaše u tom času podvrgnut Zakonu. Marija, sve to uzevši, priključuje Isusa čovječanstvu i po tome Isus postaje naš brat. «I od tada sve što u Gospodinu Isusu nalazimo tako duboko ljudsko: njegova ljudska slabost, od jaslica do križa; njegova umornost ljudska na putovima Galileje, Judeje i Samarije (Iv 4,6), kao i u vrtu getsemanskom (Lk 22,39 – 46), njegova ljudska nježnost prema onima koje je ljubio većom ljubavlju, posebno Ivana (Iv 13, 23;19,26; 20, 2; 21,7.20), Petra (Iv 21,15 – 17), Lazara (Iv 11,3.34 – 36), Dvanaestoricu (Iv 13, 1 – 35), osobito svoju majku (Iv 19,26 – 27)...te kad se osjeća tako duboko potresen tugom žene iz Naima koja plačući slijedi sprovod svoga sina jedinca (Lk 7,11 – 17), sve to duguje Mariji, svojoj Majci.» Sve to treba čitati u izrazu sv. Pavla «rođen od žene». Po Mariji Isus je postao čovjekom, a mi postajemo sinovi Božji, oslobođeni svakog ropstva.

Marija u Markovu evanđelju

arkovo evanđelje kronološki je najstariji evanđeoski tekst. Marko spominje Mariju samo na dva mjesta. Na jednom je spomenuta bez imena kao «njegova majka», ali kao dio obitelji zajedno s drugima (Mk 3,31 – 35), a na drugom Isus je nazvan, opet uz spominjanje drugih članova obitelji, «sin Marijin» ( 6,3).

Mk 3,31 – 35: Marija, Isusova majka i(li) učenica

Marko pripovijeda kako Marija traži Isusa zajedno s «Isusovom braćom», čini se zato da ga vrate kući jer su začuđeni žestinom njegovog novog načina života i propovijedanja. To pokazuje kako Isus u stvarnoj tajni svoje osobe i poslanja prije svoje smrti nije bio shvaćen ni od jednog čovjeka. Dolazak rodbine postaje povod Isusu da upita svoje učenike tko je njegova obitelj u odnosu na djelo naviještanja kraljevstva Božjega. Isus tada veoma jasno kaže da je svaki onaj koji čini volju Božju njegov brat i sestra i majka. Prema tome, on obitelj sastavljenu od svojih učenika pretpostavlja prirodnoj obitelji po rođenju. «Tko je majka moja i braća moja?...Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka». Novu Isusovu obitelj čine njegovi učenici. Paralelni Matejev izvještaj (Mt 12,46 – 50) donosi to još izravnije: «I pruži ruku prema učenicima:' Evo, reče, majke moje...'» Njihova povezanost s Isusom jača je od bliskosti koja postoji između majke i sina. Sama Marija, njegova majka, može također ući u novu dimenziju zajedništva s Isusom, za koju je u svom evanđelju Marko zainteresiran, u učeničko zajedništvo. «Prava rodbina Isusova ga je našla, oni su 'oko njega'; a tjelesna rodbina naprotiv 'traži' ga.» U središtu ovog Markova teksta ne stoji ni Isusova majka ni njegova rodbina, pa čak ni sami odnos majke i Sina, nego Isus i oni koji oko njega počinju ostvarivati novu obitelj Božju. Oko Isusa su njegovi učenici, a oni vani im još ne pripadaju. Slušanjem riječi Božje i vjerom koja se iz toga rađa nastaje nova obitelj djece Božje koja nadilazi obitelj po tijelu, koja zasad ostaje «vani». Marija je morala prevaliti svoj put rasta u vjeri i Marko ju je htio pokazati kao uzor svih tražitelja, ali i kao uzor svih onih koji se već nalaze na putu vjere, ali moraju računati i s mogućnošću pogrešnog shvaćanja Isusa Krista.

Mk 6,1-3 «Ode odande i dođe u pratnji svojih učenika u svoj zavičaj. Kada dođe subota, poče učiti u sinagogi i mnoštvo se slušatelja zanijelo i pitalo: 'Odakle njemu ovo? Kakva li mu je mudrost dana? Kakva li čudesa čini svojom rukom? Zar nije ovo tesar, sin Marijin, a brat Jakovljev, Josipov, Judin i Šimunov? Zar mu se sestre ne nalaze ovdje među nama?' Tako on postade kamen spoticanja za njih.»

Marko ovdje opisuje nevjeru Isusovih zavičajnika, koji su ne samo začuđeni nego i sablažnjeni jer ne mogu uskladiti u svojim glavama svoje poznavanje Isusa i njegovo podrijetlo s djelima koja čini i mudrošću koja izlazi iz njegovih usta. Oni znaju da je samo jedan od njih, a Židovi su vjerovali da se za Mesiju ne zna gdje, kada i kako će se pojaviti. Tako je to bio osnovni kamen spoticanja.  Isus je u ovoj perikopi označen kao «sin Marijin»». Isusov otac se uopće ne spominje. Zašto? Isusovi zavičajnici nespominjanjem Isusova oca nisu smjerali istaknuti da je Isus nezakonito dijete kojemu se ne zna očevo ime, nego je vjerojatno da u vrijeme Isusova javnog propovijedanja Josip nije više među živima. Zavičajnici stavljaju Isusa u relaciju s majkom, koja je s njima tu na selu. Možda je Marko htio upozoriti i na osobitu vezu Isusa prema Mariji. Ta bi se veza mogla protumačiti kao Marijino djevičansko začimanje i rođenje Isusa Krista. Izraz «sin Marijin» izražava također čovječnost Mesije, Sina Božjega, slično Pavlovu izrazu «rođen od žene» u Gal 4,4.

Iz izvještaja bi se moglo pogrešno zaključiti kako je Marija imala više djece, barem sedmero. O tome postoji više hipoteza: npr. da su oni Marijina biološka djeca ili Josipova djeca iz ranijeg braka. Ali te hipoteze otpadaju. U pojašnjenju treba naglasiti kako je u palestinskom prostoru I.st., kao i na Bliskom istoku, riječ brat (i sestra) višeznačna, tj. može se odnositi na brata po zajedničkom podrijetlu, od istog oca i majke, ili samo od istog oca ili samo iste majke (polubrat); može se odnositi na susjeda – vezanost po zajedničkom svojstvu, shvaćanju, vjeri te na srodnike po krvi, tj. rođake. Nadalje, nigdje se u novozavjetnim tekstovima ne govori o Mariji kao majci, osim u povezanosti s Isusom. To nas upućuje na naše shvaćanje da je Isus jedini Marijin potomak, a da su braća i sestre ovdje navedeni samo njegovi rođaci te se ovdje vjerojatno radi o djeci Josipovog brata.

Marija u Matejevom evanđelju

Matej uz Luku donosi izvješće o Isusovu djetinjstvu u kojemu vidljivije mjesto zauzima Marija. Matej sadrži tekstove o Mariji paralelne s Markom kao i one koji u Marka nemaju nikakve paralele. U ove pripadaju dva izvještaja: Marija u Isusovu rodoslovlju (1,1 – 17) i Isusovo rođenje (1,18 – 25). Paralelni tekstovi su Mt 12,45 – 50 i 13,53 – 58.

Isusovo rodoslovlje (1,1 - 17): Matejevo evanđelje počinje s Isusovim rodoslovljem od tri puta četrnaest koljena, koje u nabrajanju dolazi do Jakova komu «se rodi Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist» (1,16). U rodoslovlju do Davida nalaze se četiri žene: Tamara, Rahaba, Ruta i «bivša žena Urijina», ali one u tekstu nemaju aktivnu ulogu glede rađanja, npr. Salmon rodi Boaza od Rahabe, dok se Marija nalazi na kraju rodoslovlja i njezina uloga je aktivna, tj. od nje se rađa Isus koji se zove Krist. Ova formulacija je neobična i sasvim odudara od ostalih. Mesija Isus nije rođen od ljudskog oca da rodbinstvom po krvi bude uključen u Abrahamove i Davidove potomke. Naprotiv, Bog čini da on 'bude rođen...'od Marije'! Tu je nešto iznenađujuće novo. U toj točki povijesti spasenja ne samo da sudjeluje žena nego se po Mariji događa vrhunac Božjeg spasenjskog zahvata. Od nje se rađa Mesija. Ta forma govora nas upućuje na neizravno izrečeno mišljenje Matejevo da Josip nije bio Isusov otac i ono je aluzija na djevičansko začeće Isusovo u krilu Marijinu.

Na ovaj zaključak nadovezuje se odlomak o Isusovu rođenju (Mt 1,18 – 25). Marija je ovdje u svetopisamskoj interpretaciji nazvana djevicom i opisan je neobičan događaj: prije bračnog sastanka Marija je trudna, njezina je trudnoća od Duha Svetoga, ali o tome Josip ništa ne zna. Anđeo Gospodnji razjašnjava mu situaciju i daje zadatak nadijevanja znakovitog imena, Isus – što znači Bog spašava svoj narod od grijeha njegovih. Zatim autor osvjetljuje događaj Svetim pismom citirajući Izaiju 7,14: «'Evo, djevica će začeti i roditi sina, i dat će mu ime Emanuel', što znači: Bog je s nama».  Dvostruko svjedočanstvo, svetopisamsko i anđelovo dovoljno je i vjerodostojno. Ono potkrepljuje Isusovo začeće po Duhu Svetome i tumači ga kao djevičansko rođenje. Davidovac Josip dat će mu ime i time zakonsko priznanje. A ime djeteta znači buduće mesijansko poslanje. Na taj način Isus postaje davidovac, baštinik obećanja datog Davidu i njegova prijestolja. Perikopa donosi neobične okolnosti rođenja Isusa Krista. Marija i Josip su samo u službi tog događaja. «Marija, koja kao peta i posljednja žena ulazi u Isusovo abrahamsko i davidovsko rodoslovlje, izaijinska djevica, na izvanredan i neredovit način postaje majka davidivskog kraljevskog Mesije.»

Mt 12,46 – 50 – Pravi rođaci Isusovi i Mt 13,53 - 58 – Povratak u Nazaret – prava obitelj Isusova dva su paralelna mjesta prema Markovu evanđelju s nekim razlikama, od kojih je najveća da se Isusa u njegovu zavičaju naziva tesarovim sinom, dok Marko uopće ne spominje Isusova oca. Isticanjem Isusova oca Matej pretpostavlja ono s čime je čitatelja već upoznao – da je Isus davidovac po Josipu, a kako se to zbilo dao je u prvom poglavlju svoga evanđelja.

Mt 2,1 –23 ( tzv. midraši o Isusovu djetinjstvu: pohod maga, bijeg u Egipat, pokolj nevine dječice i povratak iz Egipta)

To je oveća cjelina gdje se govori o Mariji u sintagmama «dijete i njegova majka» (četiri puta) i «dijete s Marijom, majkom njegovom» (jednom). Ti izrazi ističu na osobit način odnos Isusa i Marije i aludiraju na Marijino djevičanstvo, jer se ne spominje Josip koji se za njih brine i koji tako nije uključen u odnos roditeljstva naglašen ovim izrazima.

Matej i Marko pišu dosta o Mariji, ali joj nisu izravno posvetili nijednu tekstualnu cjelinu. Te «marijanske» perikope govore zapravo o Isusu te su kristološki izvještaji u kojima Marija, zaručnica i žena davidovca Josipa nosi davidovskog kraljevskog Mesiju začetog po Duhu Svetomu i postaje mu majka, a kasnije se javlja u kontekstu učeništva oko Isusa. Ovi marijanski tekstovi nalaze se na početku NZ i pomoću njih treba čitati druge NZ marijanske tekstove.

Marija u Lukinom evanđelju

Luka Marijinoj ulozi pridaje veliku važnost. On o Mariji govori najviše od svih evanđelista. Nazivaju ga i «slikarom Marijinim», jer nudi bogatu 'sliku o Mariji': Marija je zamilovana, netaknuta djevica, majka Mesijina, majka Sina Božjega, zaručnica Duha Svetoga, poslušna 'službenica Gospodnja', uzorna vjernica i slušateljica, 'majka boli', blagoslovljena među ženama. On kao i Matej govori o Isusovoj pretpovijesti i dijeli je u dva diptiha: diptih navještenja i diptih rođenja. Početak njegova evanđelja specifičan je po tome što paralelno pripovijeda o navještenju i rođenju Ivana Krstitelja i Isusa.

Navještenje Ivanova i Isusova rođenja: Lk 1,5 – 38

Navještaj Isusovog rođenja prikazan je kao onaj koji u svemu nadvisuje prethodni navještaj Ivanova rođenja. Na početku najbolje je navesti usporedive (razlikovne) elemente Ivanova i Isusova navještenja:

«Ivanova majka je nerotkinja i zato je Ivanovo rođenje plod čudesnog Božjeg zahavata, a Isusova majka Marija je djevica pa je čudo Isusova začeća kudikamo veće; Zaharija gotovo slučajno opaža anđela Gospodnjega koji mu najavljuje uslišanost molitve, a anđeo Gabrijel se Mariji predstavlja svečanim pozdravom kao uvodom u veliku poruku; Ivan će biti velik pred Gospodinom, a Isus će biti ne samo velik, nego će se zvati Sin Previšnjega; Ivan će se u majčinoj utrobi napuniti Duhom Svetim, a Isus će biti začet silom Duha Svetoga; Zaharija je kažnjen zbog svoje nevjere, a Marijinu zbunjenost anđeo rješava obećanjem.» Marija nije kažnjena, već naprotiv nagrađena zbog svoje vjere i pristajanja na Božju ponudu. Marijin pristanak Božjoj ponudi da postane Majkom njegova Sina vrhunac je Lukina izvješća o navještenju. Ono što je rečeno o Isusu nadilazi ono što je rečeno o Ivanu. Osobe su jedna drugoj podređene: Ivan je podređen Isusu, Zaharija i Elizabeta Mariji. Za Josipa svjedoči da je iz «doma Davidova», a Marijino podrijetlo ne spominje. To za njega nije ni bilo važno, jer će se po Josipu koji je pred zakonom bio Isusov otac odrediti Isusovo podrijetlo.

Anđelovo navještenje Mariji je kristološko. Anđelove riječi sastoje se od pozdrava, oslovljavanja i želje. U njemu dominira anđelovo obećanje rođenja mesijanskog djeteta iz Davidove kuće, začećem snagom Duha Svetoga od Djevice Marije. Mariju se dva puta naziva djevicom (parthenos), što je aluzija na Iz 7,14. Pozdrav (grč. haire) neki tumače kao običan grčki pozdrav, a većina tumača povezuje ga s biblijskim starozavjetnim pozdravom «Raduj se» u Sefanijinom pozivu upućenom Sionu: «Kliči od radosti, Kćeri Sionska, viči od veselja Izraele! Veseli i raduj se iz sveg srca, Kćeri Jeruzalemska!» (Sef 3, 14) Prorok poziva Jeruzalem, odnosno cijeli Izrael da se raduje, jer je Gospodin u njegovoj sredini. S druge strane, anđeo sad poziva Mariju 'da se raduje' jer je Gospodin s njome! Radi se o skorom dolasku Mesije koga je Bog davno obećao poslati. «To što je bilo obećano Sionu – Jeruzalemu, sada se ostvaruje na Mariji, novoj 'Kćeri sionskoj'. Luka je Mariju poistovjetio s Hramom u kojemu je boravio Jahve, a dijete koje će začeti u svom krilu izjednačio je s Jahvom, Spasiteljem Izraela i svih naroda. Kći sionska teološki je naslov za izabrani narod izraelski, a ostvaren je sada u Mariji koja je milosti puna. Na Mariji se ostvaruju mesijanska proroštva izrečena 'Kćeri sionskoj' u Starom zavjetu.» 

«Milosti puna» (grč. keharitomene)

Ovaj naslov treba gledati u svjetlu SZ izraza hesed koji ima više značenja: ljubav, milost, povjerenje, blagonaklonost, milosrđe. Grčki izraz keharitomene je u pasivu i prevodimo ga s izrazom «preobilno ispunjena milošću». Tako je Marija ispunjena Božjom milošću, ljubavlju, povjerenjem, blagonaklonošću. Time se ističe kako je to Marijino stanje dar posebne Božje naklonosti, a ne neko njoj vlastito svojstvo. Riječima «milosti puna» odgovara izraz «Gospodin s tobom» jer je sam Gospodin kroz svoju ljubav, blagonaklonost, povlastice i milost u Marijinu životu djelotvorno prisutan. Božja si milost tako pripravlja djevičansku majku Mesije.

«Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja!»

Riječi «Ne boj se» i «našla si milost u Bogu» zapravo su tumačenje anđelova pozdrava, oslovljavanja i blagoslova: «Zdravo»! i «milosti puna». «Sin Svevišnjega» u SZ je metafora za svakoga koji je u posebnom odnosu prema Bogu: anđeo, izabrani narod, pobožni Izraelac i Mesija iznad svega (2 Sam 7,14; Ps 2; 89,27) I mi smo sinovi Svevišnjega ako ljubimo svoje neprijatelje. U tom kontekstu naslov «Sin Svevišnjega» jest mesijanski naslov. Na djetetu Isusu ostvaruju se starozavjetna proroštva proroka Natana Davidu (2 Sam 7,12ss) i Izaije kralju Ahazu (Iz 7,14; 9,5-6).

«Na to će Marija anđelu: 'Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?'»

Marija za razliku od Zaharije ipak vjeruje i ne traži poseban znak kao što je tražio Zaharija. Ovo Marijino pitanje ima literarnu ulogu i uvodi u daljnje anđelovo razlaganje otajstva utjelovljenja Sina Božjega. Ono ima i biblijsko – teološko značenje jer je glagol spoznavati u semitskom načinu izražavanja eufemizam za spolni odnos između muža i žene. Marijino pitanje tiče se začeća djeteta. Ona zna kako za djetetovo začeće treba spolni odnos pa je zanima kako će se začeće dogoditi, ako muža ne poznaje. Anđeo u drugom dijelu navještenja to i tumači: «Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji». Gabrijelov odgovor jasno pokazuje da je riječ o čudu svemogućega Boga. Duh Sveti silazi nad Mariju poput oblaka (biblijska slika za Božju slavu i njegovu nazočnost) na Šator sastanka da bi njegovom stvaralačkom snagom začela dijete, a da nije upoznala muža. Kao što je Bog boravio u židovskom hramu, sada se na savršen način ostvaruje u krilu Marijinu. Marija je Hram, hram Duha Svetoga, Škrinja zavjeta koja u sebi krije Svetoga, Sina Svevišnjega, po kojemu će sam Bog stanovati među svojim narodom.

Na taj anđelov odgovor Marija reče: «Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi».

To je izričaj Marijine vjere u Boga čudotvorca. Marija vjeruje kao i Abraham. Oboje vjeruju u Božje obećanje koje zvuči kao utopija. Po tomu je Marija prva vjernica, najodličnija vjernica kako je naziva II. vat. sabor. Svojom vjerom i poslušnošću dovršila je niz starozavjetnih i započela niz novozavjetnih vjernika koji su istinski sinovi Abrahamovi u vjeri (usp. Gal 3,7) te se potpuno posvetila kao Gospodinova službenica osobi i djelu svoga Sina, služeći pod Njim i s Njim misteriju otkupljenja u potpunom sebedarju.

«Luka je pokušao teološki izraziti ono što je prva kršćanska zajednica vjerovala u odnosu na Isusa Krista.» Anđelove riječi živo i dojmljivo opisuju ono što je Crkva propovijedala o Isusu poslije uskrsnuća. Prva Crkva je brzo shvatila, propovijedala i vjerovala kako je Isus postao (ontološki) Sinom Božjim već u trenutku svoga začeća u krilu Marijinu. Tu je kristologiju Luka retroprojicirao u trenutak začeća.. Iz spisa NZ dade se naslutiti kako je vjera prvih Kristovih vjernika rasla, razvijala i produbljivala se. Tako je i Marija rasla u vjeri i tek je nakon Isusova uskrsnuća potpuno i savršeno u nj povjerovala kao u Mesiju, Sina Božjega. Za Luku Marija je prva Kristova vjernica, prva Kristova učenica.

«Službenica Gospodnja»

Taj biblijski naslov pridijeva se «siromasima Jahvinim» koji ponizno, strpljivo i pravedno iščekuju Mesijin dolazak. Oni su Izrael u Duhu, koji se ne nada spasenju ni od koga drugoga nego od Boga, i koji traži spasenje molitvom, poniznošću, pravednošću i ljubavlju. Kod Luke takvi siromasi Jahvini su Zaharija, Elizabeta, Ana, Josip, i prije svih, Marija. Bog ljubi siromahe koji računaju samo na nj, samo u njega polažu svoje pouzdanje, samo njega ljube. Marija je tako uosobljenje poniznih i vjernih siromaha Gospodnjih.

«Magnificat» Lk 1, 46 – 56

Ovaj Marijin himan pohvalnica je Bogu, molitva hvale ili slavljenička molitva za sva divna djela koja joj Gospodin učini. Ujedno pokazuje i Marijinu osjetljivost za socijalnu pravdu jer hvali Boga koji «silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne; gladne napunja dobrima, a bogate otpušta prazne» (1,52 – 53). Po njemu Marija je i uzor suvremenoj ženi koja želi biti angažirana u javnosti, preuzima odgovornost za druge i sudjeluje u borbi za ljudska prava.

Djela apostolska – Marija i silazak Duha Svetoga (Dj 1 –2)

Evanđelist Luka je autor i Djela apostolskih na čijem samom početku izvješćuje da je Marija, nakon Isusova uzašašća, sudjelovala u iščekivanju i molitvi apostola za dolazak Duha Svetoga: «Svi oni bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom (1,14). Marija, koja je već surađivala s Duhom Svetim kod začeća Isusova, mogla je stoga biti primjer apostolima kako da se otvore njegovu dolasku i djelovanju, i kao da ih je ona na neki način okupljala. Marija tu daje pravi primjer prosne molitve, kako kaže Pavao VI., jer ona nije molila ovu ili onu stvar ili Božju pomoć, već Boga samoga – dar Duha Svetoga.

Marija u Ivanovu evanđelju i Otkrivenju

Ivan u evanđelju dvaput govori o Mariji: na svadbi u Kani Galilejskoj (Iv 2,1 – 12) i u prizoru pod Isusovim križem (Iv 19, 25 – 27). U Otkrivenju govori o ženi ogrnutoj suncem, zvijezdama okruženoj, a mjesec joj pod nogama (Otk 12), u kojoj Crkva gleda sliku Marije.

Za Ivanovo evanđelje tumači tvrde da se dosta razlikuje od sinoptika (Marko, Matej, Luka) i da se može podijeliti u dva dijela: knjigu znamenja (gl. 1 – 12) i knjigu proslave (gl. 13 – 21). U ivanovskim spisima NZ ne spominje se Marijino osobno ime nego samo funkcija - «majka Isusova». Ono u Ivanovoj kristologiji ima ulogu argumenta u raspravama s onima «koji od nas iziđoše, ali ne bijahu od nas (1 Iv 2,19) jer nisu htjeli prihvatiti vjeru Crkve «da je Isus Krist došao u tijelu» (1 Iv 4,2) ili su tvrdili na temelju «nove» objave da čovjek Isus nikako ne može biti Krist (usp. 1 Iv 2, 18 – 27). Drugim riječima, same ivanovske zajednice doživjele su unutarnji razdor upravo zbog vjere o Sinu Marijinu i u Sina Marijina.

Kana (Iv 2,1 – 12)

Evanđelja imaju malo podataka o Mariji za vrijeme Isusova javna djelovanja. Nešto opširniji izveštaj iz toga razdoblja daje nam upravo Ivan opisujući događaj čudesnog pretvaranja vode u vino na svadbi u Kani Galilejskoj. To čudo predstavlja početnu točku Isusova javna djelovanja. Tim znamenjem Isus se u Kani očituje kao darovatelj nove objave. Htio je sebe prvi put predstaviti kao Mesiju kojeg je Bog obdario «božanskom slavom».

Općenito govoreći, svako Isusovo čudo u Ivanovu evanđelju, pa i ovo u Kani, jest «semeion», tj. znak kojim se objavljuje Isusova božanska slava što njegove učenike vodi k vjeri.. Sam Ivan piše: «Tim poče Isus svoja čudesa u Kani Galilejskoj te objavi slavu svoju, i učenici njegovi povjerovaše u njega» (Iv 2,11). Znamenjem u Kani učenici dobivaju dublji uvid u Isusovu osobnost i u tom okviru trebamo shvaćati i ulogu Majke Isusove na svadbi u Kani Galilejskoj. Događaj u Kani svojevrstan je vrhunac u nizu događaja u kojima se Isus objavljuje svojim učenicima. Isus se objavljuje kao utjelovljena Božja mudrost koja utažuje duhovnu žeđ novim vinom objave. On je donositelj božanskih darova i Božje radosti među mladence i druge ljude.

Marijina uloga u tom događaju veoma je zanimljiva: ona prva primjećuje problem svojom tihom primjedbom «Vina nemaju» te Isusa upozorava na njega. Marijina intervencija znači majčinsku brigu za društvenu čast mladenaca i njihovih obitelji jer bi očigledni manjak vina doveo zaručnika u neugodnu situaciju. Marija više očituje njihovu potrebu, ostavljajući Isusu slobodnu inicijativu, nego li moli za Isusovu izvanrednu intervenciju. «Ona problem mladenaca gleda kao svoj i svoje obitelji te Sinu utire put u društvo.» To sve pokazuje da je Marija imala srca za potrebe drugih ljudi, jer pozvana na svadbu kao gost i k tome još žena, nije se trebala brinuti da bi se svečanost glatko odvijala. Ona time još iskazuje uvjerenje kako je i Isusu stalo do njih. Isus joj na to odgovara: «Što ja imam s tobom, ženo! Moj čas još nije došao!» (Iv 2,4). U Isusovu odgovoru više se krije Ivanova teologija nego doslovno prenošenje Isusovih riječi. Ivan je taj izraz stavio Isusu u usta da prizor poveže s onim pod križem. Isusov odgovor zbunjuje čitatelje. Kao da sadrži prvotno odbijanje ili nezainteresiranost, a kasnije Isus ipak uvažava molbu svoje majke. «Takvo početno odbijanje, a zatim uvažavanje, evanđelja bilježe i u nekim drugim zgodama: molba žene Kananejke za ozdravljenjem bolesne kćeri (Mt 15, 24.28), ili kad rođacima govori da neće ići na svetkovinu u Jeruzalem, a zatim odlazi (Iv 7, 8.9 ). Tu bi se radilo o Isusovom ljudskom iskustvu i otkrivanju novih razloga za promjenu prvotnog stava, što nije protiv njegovog transcendentalnog dostojanstva»

«Čas» (Iv 2,4) je veoma važna tema u Ivanovu evanđelju i može se tumačiti kao početak njegove objave preko znakova ili kao vrijeme Isusove proslave po muci i uskrsnuću. Te se Isusove riječi («Ženo, što ja imam s tobom?») u odgovoru Mariji mogu tumačiti i na način da Isus time želi pokazati svoje nepodlaganje, ni molbi majke, ni potrebi mladenaca, nego da sebe smatra podložnim nekoj drugoj zakonitosti, Očevu planu. Marija svojim riječima «Što god vam rekne, učinite!» pokazuje da je to shvatila te se i ona podlaže tom istom planu. Ne želi Sina siliti ni na što, nego slušati što od nje traži. Marija na to poziva i sluge, a time i sve učenike svoga Sina. Tako je Marija morala presložiti odnos prema odraslu Sinu jer je Isus svoje obiteljske odnose podložio činjenju volje Očeve i nije dopuštao da mu se rođaci, pa ni Majka, miješaju u mesijansko poslanje, što je Marija i prihvatila. Time ona postaje Isusova učenica. Tako je ovaj tekst pridonio da se Mariju promatra kao posrednicu (mediatrix) između Krista i Crkve.

Nakon tog događaja On s Majkom, braćom i učenicima silazi u Kafarnaum gdje započinje neprekidno mesijansko djelovanje.

Prizor podno Isusova križa (Iv 19, 25 – 27)

«Kod Isusova križa stajale njegova majka i sestre njegove majke, Marija Kleofina i Marija iz Magdale. Kad Isus opazi majku i blizu nje učenika kojega je osobito ljubio, reče majci svojoj: 'Ženo, evo ti sina!' Zatim reče učeniku: 'Evo ti majke' I od tog je časa učenik uze u svoju kuću.»

Ivan jedini spominje kako je pod križem bila i Isusova majka. To su uklapa u kontekst Ivanova evanđelja i u povijesni kontekst Palestine pod Rimljanima, jer ako je osuđenik na smrt imao živu i zdravu majku, od nje se u Palestini očekivalo da prati sina na stratište i glasno za njim nariče. Prva Isusova riječ s križa upućena je Majci i voljenom učeniku koji stoje «uz križ Isusov», za razliku od sinoptika gdje su Galilejke stajale podalje od križa. Tako Isus dobro vidi svoju Majku i njoj u punoj svijesti pod novim vidom predstavlja voljenog učenika i nju voljenom učeniku. Marija je tu bila potpora svome Sinu koji je trpio, ali se vidi i briga Sina za svoju majku, i time nemogućnost da bi imala još djece jer ju je Isus morao povjeriti svom učeniku. Izrazom «Ženo» evanđelist povezuje taj prizor s onim u Kani u jedinstvenu cjelinu o ulozi majke Isusove u zajednici njegovih učenika. Taj izraz je aluzija na novu Evu, majku svih živih, a time i sliku Crkve (Post 3,20), ili na Sion kao metaforičku majku koja rađa novi narod Božji (Iz 49,20 – 22). Odatle bi proizlazilo Marijino duhovno materinstvo u zajednici Isusovih učenika. «Ljubljeni učenik» je po shvaćanju Tradicije Ivan Zebedejević, Jakovljev brat, jedan od Dvanaestorice. On pod križem predstavlja sve Isusove učenike koji se osjećaju privučeni Isusovom ljubavlju, prihvaćaju ljubav Raspetoga i Uskrsloga prema sebi te su spremni s ljubavlju prihvaćati druge učenike i sve ljude. Ta nova obitelj, koju Isus sabire od «raspršene djece Božje» (usp. Iv 11,52) jest Crkva Kristova. Isus se pred odlazak Ocu 'oslobađa' zemaljske obitelji, ali povezuje u obiteljske odnose one koje ostavlja. Marijina uloga je da svjedoči njegovu punu ljudskost, primjer je vjernosti i tiha svjedočenja. Žena čija je molba za zemaljske potrebe u Kani bila odbijena, sada kad je čas došao, dobiva ulogu u zajednici koja se rađa odozgo. Tu se događa prerastanje zemaljske obitelji Isusove (prirodna obitelj) u duhovnu zajednicu braće i sestara koji s njime čine volju Božju. Tako nastaje jedna obitelj jer učenik postaje Isusov brat, a Isusova majka postaje učenikova majka.
Ivan visoko cijeni osobu Isusove majke. Njezino ponašanje okarakterizirano je pouzdanjem i vjernošću. Opisana Ivanova mjesta dala su snažne poticaje kasnijem razvoju mariologije: Marija kao Eva, Majka svih vjernika odnosno Crkve, Posrednica svih milosti, Su- Otkupiteljica.

Žena odjevena u sunce (Otk 12)

Ženu u 12. poglavlju Otkrivenja kršćanski su teolozi tijekom povijesti shvaćali kao kršćansku Crkvu, Božji narod starog i novog Saveza, zatim kao Isusovu Majku Mariju i kao Mariju ako je tip Crkve. No, potreban je oprez pri svođenju Žene iz cijeloga poglavlja samo na crkvenu zajednicu ili samo na Mariju. Mariološko tumačenje ne može biti primarno. Zašto? Čitava je Apokalipsa u najizvrsnijem smislu knjiga o Crkvi, a 12. poglavlje je u njoj središnje te se veoma teško u svim recima o Ženi može naći neki jasni mariološki smisao, tj. da se jasno i nedvosmisleno odnose na Mariju. Mariološko značenje u Otk 12 ipak možemo dopustiti kao sekundarno.

Neposredni naslovnici ovog djela su kršćani Male Azije, sljedbenici Jaganjčevi, koji su doživjeli terorizam rimskih državnih činovnika u sedam gradova Male Azije. Odbijanje kršćana da sudjeluju u carskom kultu proglašavano je protudržavnom propagandom i dovodilo do njihove teške socijalne diskriminacije. Pisac ovoga djela želio je povijesne čitatelje utješiti i ohrabriti u podnošenju nevolja. I Otk 12 o Ženi obučenoj u sunce upućeno je istim povijesnim naslovnicima želeći da u Božjoj zaštiti nad tom Ženom i njezinim potomcima iščitavaju svoju situaciju po gradovima Male Azije u Domicijanovo doba.

Za povijesne čitatelje Žena u 12. poglavlju je Mesijanski narod iz kojega dolazi Mesija. Kako on ima zemaljsku majku, jasno je da ta Žena u drugotnom smislu može biti i Isusova majka. Otk 12 čita se na svetkovinu Uznesenja Marijina, a Predslovlje toga dana ističe da je Marija na nebo uznesena «početak i slika konačnog savršenstva Crkve, putokaz nade i utjehe putničkom narodu Božjem». Ono se može primjeniti na Mariju, ako je Marija slika Crkve kakva još treba postati. U svakom slučaju, ne smije se praviti nasilje nad svetim tekstom čupanjem pojedinih redaka ili izraza Otk 12 iz povijesnog konteksta prve Crkve. Prvi kršćani su mogli iz Otk 12 lako shvatiti da su oni ostatak Ženina 'potomstva' i stoga pod Zmajevom opsadom. Mogli su uvidjeti da je zmaj poražen na nebu, ali i da razdoblje trpljenja još razdvaja one na zemlji od konačne pobjede (12,17). To je bila i opomena onima suviše spremnima na kompromise s poganskom kulturom da bi na kratki rok možda i mogli prolaziti bolje, ali da će konačnu pobjedu slaviti djeca nebeske Žene.

Zaključak

Novozavjetni spisi daju nam prilično šaroliku sliku o Mariji. Njeno spominjanje uvijek je u povezanosti s njenim Sinom i prema njemu upućuje. Ona je njegova ponizna službenica i roditeljica. Zanimanje za njenu osobu i dostojanstvo progresivno raste od evanđelja do evanđelja i taj rast nastavlja se poslije u Crkvi sve dok nije proglašena najsavršenijom od svih kršćana. Pavao tako ne pokazuje nikakvo zanimanje za Marijinu osobu i u Gal 4, 4 – 5 ima samo kristološko – soteriološku namjeru. Evanđelist Marko također nema baš puno mjesta za Isusovu majku, čak je jasno ni ne izdvaja iz skupine njegove nerazumne rodbine koja ga želi spriječiti u njegovom poslanju. I ona je među onima koji ne shvaćaju Isusa za vrijeme njegova zemaljskog života i ne mogu «prodrijeti» u njegovu «mesijansku tajnu». Jedino uobičajeni naziv za Isusa, «sin Marijin», čini se da nosi neko dublje značenje. Matej i Luka zanimaju se i za Marijinu osobu i za neke mariloške motive, npr. motiv djevičanskog rođenja. Matej joj pri tome daje pasivnu ulogu. Luka joj je , naprotiv, namijenio aktivnu ulogu i razvio u svemu pozitivnu sliku o Mariji te se nalazi na početku čašćenja Marije koje će imati bogate posljedice. Ivan spominje Mariju u dvije scene, u Kani Galilejskoj i pod križem, i tako daje važno mjesto Isusovoj majci u okviru svoga evanđelja. Žena iz 12. poglavlja Otkrivenja niti je samo Marija, niti samo Crkva. Prvo je simbol Crkve, mesijanskog naroda, a tek drugotno se odnosi na Mariju.

-------

Literatura:

V. KOŠIĆ, Marija, Majka Sina Božjega, KS, Zagreb, 2003, str. 12 – 19.
R. E. BROWN, Biblija 101 pitanje – odgovor, Miob naklada, Velika Gorica, 1999.
P. GAECHTER, Marija u Bibliji, Novi zavjet, KS, Zagreb, 1970.
P. VIDOVIĆ, Isusova majka u Markovu i Matejevu evanđelju, u: KAČIĆ, sv. 32 - 33., (32 – 33), HMI, Split, 2000. – 2001., str. 93. – 116.
A. REBIĆ, «Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj!», u: KAČIĆ, sv.. 32 – 33 (32 – 33), HMI, Split, 2000. – 2001., str. 117 – 128.
M. ZOVKIĆ, Majka Isusova u Ivanovu evanđelju i Otkrivenju, u: KAČIĆ, sv. 32 – 33 (32 – 33), Split, 2000. – 2001., str. 129 – 149.
Z. I. HERMAN, Marijanski prizvuk u Poslanici Galaćanima 4,4?, u: KAČIĆ, sv. 32 – 33, (32 – 33), Split, 2000. – 2001., str. 149 – 156.
 I. DUGANDŽIĆ, Isus, Sin Božj, začet po Duhu Svetome i Sin Marijin, u: MARIJA I PRESVETO TROJSTVO, zbornik radova hrvatske sekcije XX. Međunarodnog mariološko – marijanskog kongresa, Rim, 2000., uredio V. Košić, KS/HMI, Zagreb, 2002.