|
Kratko
razmatranje o jednoj tvrdnji sv. Ireneja
Crkva je mlada ili stara? Poteškoće na koje današnja mladež
nailazi u susretu s Crkvom, I Crkva u susretu s mladima, kao da žele
upozoriti na to da je Crkva stara, dapače zastarjela. Nije li
istina da se odgovorni u Crkvi uvijek pozivaju na prošlost I
tradiciju da bi blokirali svaku novost I proboj u budućnost? Nije
li Crkva previše tvrda u svojoj vjernosti, prema onomu što je
oduvijek govorila, a da bi mogla oduševiti današnju mladež? Crkva
izgleda, za što je dovoljno pogledati naše religiozne obrede, kao
prihvatilište za osobe starije dobi.
Problem nije nov. Već od ll. Stoljeća
nakon Krista lionski biskup Irenej, da bi opovrgnuo heretičke
tvrdnje, moraše neprestano pozivati se na apostolsku tzradiciju
primljenu od starih. Ipak, na kraju treće svoje knjige Adversus
Haereses on nalazi sretnu formulaciju koja se može upotrijebiti
I danas, I kojom iskazuje mogućnost povezivanja između starosti I
mladenačke svježine Crkve. On piše, o vjeri koja nam je
prenesena:
“Ona,
djelovanjem Duha Svetoga, kao dragocjeni poklad sadržan u
skupocjenoj posudi, uvijek se pomlađuje te obnavlja I samu posudu
koja je sadrži”. Latinski tekst (budući da je grčki
original izgubljen) to izražava još dojmljivije: “a spiritu
Dei … depositum juvenescens et juvenescere faciens ipsum
vas”. Ovaj je paradoks poticaj našem promišljanju: vjera
shvaćena kao poklad, kao blago koje se sastoji od zlatnika čuvanih
u jednoj posudi – što je prividno najbeživotnija stvar koja
može postojati – a koja se, ipak, uvijek pomlađuje (juvenescens),
te zahvaća tim procesom pomlađivanja I samu posudu. Evo, dakle,
rješenja zagonetke: Životvorni Božji Duh, koji je u Crkvu unio
ovo blago. Po ovom je ključu moguće produbiti razmatranje o
mladenačkoj svježini Crkve. Pogledajmo koliko toga vjera, oživljena
Duhom Svetim, može proizvesti u Crkvi, I kako se ona uvijek pomlađuje.
1. Mlad znači dinamičan
Mladenaštvo se razlikuje od starosti
prije svega po svojoj dinamičnosti. Postati starima znači osjetiti
se umornima, osjetiti prevagu rezigiranosti ili frustracije; biti
mlad, naprotiv, znači ići ususret životu neutaživom energijom.
Jedan od najobeshrabrujućih znakova našega vremena jesu toliki
“stari” mladići I djevojke, koji su prebrzo postali
plijenom frustracije I rezigniranosti, vukući se mlohavo kroz život
ili bježeći od njega u drogu. U odnosu na ovo, svaki oblik uzbuđenja
I aktivnosti, bilo da je riječ o fanatizmi ili športu, valja
pozitivno pozdraviti kao pravi pravcati izričaj mladenačkog
zanosa. I Crkva bi mladima morala pokazati se dinamičnom, onakvom
kakvom bi oni htjeli da bude.
Ona I jest u stvarnosti dinamična,
ali ne zahvaljujući svojem
aktivizmu ili zato što to zahtijeva većina, nego snagom vjere oživljene
Duhom Svetim. Ono što Duh daje jest dynamis
– današnja bi mladež to nazvala “power”
(usp. Dj 1, 8; Rim 15, 13. 19).
U vrijeme Apostola dynameis
su bili prije svega čudesni znakovi koji su bili prije svega
potrebni da potvrde apostolsko propovijedanje; bila je to I
“snaga Uskrsnuća” Isusa krista (Fil 3, 10), koja je
pokretala sv. Pavla na njegovim misionarskim putovanjima I koja mu
je davala snage da podnese sve nedaće. Poslije, ista je ta snaga
tjerala na nova putovanja, osnivanja novih redova, prema novim
misionarskim pothvatima – čega je franjo Ksaverski samo jedan
među mnoštvom primjera.
I danas, se ta dinamika Duha nije
istrošila u našoj Crkvi. Nikad u povijesti nije bilo toliko
duhovnih “pokreta”, toliko novih redovničkih zajednica,
svježine u teološkim promišljanjima, zauzimanja u raznim službama
u Crkvi I misijama, posebice laika. Sigurno, svi oni koji su živjeli
u vrijeme Koncila, upravo u njemu vide znak mladenačke svježine
Crkve – unatoč činjenici da ga je sazvao jedan stari Papa, I
da su ga vodili ljudi koji su bili, u najmanju ruku, starije dobi;
ali možda I upravo zbog toga. A kad je, u postkoncilskom razdoblju,
izgledalo da neke stvari izmiču kontroli, čak bi se I to moglo
pripisati mladenačkom dinamizmu naše Crkve.
U našim krajevima trenutačno se taj
dinamizam malo osjeća. Često je Crkva slična našim
“starim” mladićima I djevojkama, budući da
rezigniranost I frustracija vladaju eklezijalnim životom. Razlogom
za ovakve situacije čini se da su, na prvi pogled, nedostatak svećenika
I nezainteresiranost mladih za crkvu I religiju. Ipak, u oba je slučaja
najvjerojatnije riječ o začaranom krugu: Nedostatk svećenika
svakako proizvodi frustraciju I rezigniranost, ali rezigniranost I
frustracija opet uzrokuju nedostatak svećenika. Isto se može reći
za nedostatak zanimanja kod mladih. Najhitnija zadaća bila bi
prekinuti oba ta začarana kruga. U zemljama njemačkog govornog
područja (a možda i drugdje) Crkva mora ponovno otkriti vlastitu
mladenačku svježinu.
2. Mlad znači biti okrenut budućnosti
Mladi su malo skloni gledati unatrag.
Prošlost i tradicija za njih nisu autoritativni pojmovi. Ono što
se dogodilo prije desetak godina već je dio povijesti, a povijest
nije zanimljiva. Ona najviše što može jest stvoriti krivu
svijest. Tako da je za Crkvu teško sa svojom porukom doprijeti do
mladih; jer je, kako se to na prvi pogled čini, sva i u svemzu
usredotočena na prošlost i tradiciju.
Naprotiv, ono što zanima mladež jest
budućnost. Tko je mlad taj ima cijeli život pred sobom. Aktualno
pak budućnost izgleda mračna: Nezaposlenost je vrlo realna buduća
perspektiva za mnoge mlade; ekološki problemi, da ne govorimo o
pravoj ekološkoj katastrofi koja se nadvila nad sve nas. Ove
prijetnje same po sebi ne bi bile dovoljne da objasne zašto se
toliko mladih danas osjeća “starima”.
A Crkva, ima li se ona na što požaliti?
I njezina budućnost izgleda tamna. Papina enciklika Evanđelje
života opisala je tamnim, ali realističkim bojama našu
“kulturu smrti”, već u sadašnjosti. Ipak, Crkva nije
tvornica kulturnog pesimizma. Njezino je poslanje okrenuto budućnosti,
a nada njena temeljna značajka. “Budite
sigurni: ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta”,
tako zvuče Isusove oproštajne riječi (usp. Mt 28, 20). Sigurno,
Crkva živi od prošlosti, ipak ta prošlost je, Kristovo uskrsnuće
koje joj otvara nedostižnu budućnost koja će se ispuniti samo u
posljednji dan.
“Posljednjeg” dana: već
njemačka riječ sugerira da ta nada u budućnost jest temeljem
mladenačke svježine Crkve. Ona se uvijek pomlađuje jer je
usmjerena Kristovu povratku i jer, upravo zbog toga, za nju prošlost
je uvijek samo "zalog" za budućnost.
Konkretno, “taj zalog za budućnost”
jest Duh Sveti (Ef 1,14; 2 Kor 5,5),
koji proizlazi iz Kristova uskrsnuća – dar koji se
malo-pomalo ne iscrpljuje ili gubi, nego – što više vremena
prolazi, više raste.
Nakon Irenejeve tvrdnje, koju smo
citirali na početku ovog teksta, on nastavlja objašnjavajući da
je u ovom daru “sadržano zajedništvo s Kristom, tj. Duhom
Svetim, zalog neraspadljivosti, potvrda naše vjere i ljestve našeg
uspona k Bogu.”
Danas nam valja ponovno prihvatiti činjenicu
da se pogled vjere ne upravlja prema prošlosti, nego prema budućnosti;
da ne vjerujemo jednoj priči iz povijesti nego temelju ove priče:
Kristovu povratku. Vjeru i ufanje nije moguće razdvojiti: I upravo
je to dokaz mladenačke svježine naše vjere. Prvi naraštaj kršćana
živio je potpuno u iščekivanju Kristova slavnog povratka. Ta je
činjenica, doduše, izazvala određene nerede unutar kršćanskih
zajednica (kako je to razvidno iz prvih Pavlovih poslanica); ali je
i dalo krila misionarskom zanosu sv. Pavla i njegovim drugovima
(naravno, i drugim apostolima). Od ove neodoljive snage koja
predstavlja isčekivanje paruzije, danas poznajemo samo karikaturu u
apokaliptičkim sektama. Bilo bi vrijeme da i mi (bez prepuštanja u
apokaliptičku histeriju) dopustimo svojoj vjeri da bude oživljena
u skorašnjosti, doista bliskog, ispunjenja svih naših nadanja.
To bi još više vratilo mladenačku
svježinu Crkvi današnjih dana. Ona bi tako mogla izvršiti ono
poslanje koje današnja mladež očekuje od nje: “stvoriti
budućnost punu nade” (usp. Jr 29, 11). Ovo ne znači da treba
stvoriti jedan program za budućnost Crkve u kojem bi se odredilo
kako se ima razvijati Crkva u našoj zemlji. Fiksirati jedan program
nije stav prikladan mladima niti je prožet ufanjem. To pak ne znači
niti prepustiti budućnost jednomu općenitom i jednostavnom
eshatološkom optimizmu. Nada u Kristiv povratak i pouzdanje u
“zalog” Duha može nam dati hrabrost da idemo s
pouzdanjem u susret budućnosti koja je za nas tamna, i prema njoj
orijentirati sve naše djelovanje.
U ovom kontekstu valja držati stavom
vrijednim žaljenja činjenicu da se upravo oni stilovi kršćanskog
života, koji pokazuju ovo pouzdanje u budućnost, najblaže rečeno,
dovoljno ne cijene. Mislim ovdje na život prema evanđeoskim
savjetima, posebice na celibat. Bilo evanđeosko siromaštvo bilo
poslušnost, označuju da ja očekujem svoju budućnost iz ruku Božjih,
a celibat može biti pravilno shvaćen samo kroz eshatološku nadu:
biti svjestan da “prolazi obličje ovoga svijeta” (usp.
1 kor 7,31) te stoga ima smisla već od sada upraviti vlastiti život
prema posljednjim vremenima (Lk 20, 34 – 35; Mt 19, 10 13).
Iskustvo pokazuje da upravo ta tri životna stila održavaju čovjeka
mladim, aktivnim i otvorenim budućnosti. Oni koji tako žive na
izraženiji način nose mladenačku svježinu crkve. Nekada se jako
uzimala u obzir ta istina, tako da su i najstariji svećenici počinjali
misno slavlje riječima:
“Pristupit ću oltaru Gospodnjem, Bogu koji razveseljuje mladost
moju” ( ad Deum qui laetificat juventutem meam), (Ps 43, 4).
3. Mlad znači alternativan
Ova nas činjenica vodi onom obliku
eklezijalnog života koji je najbliži mladima, a kojemu Crkva ipak
posvećuje malo pozornosti: mladež želi promijeniti svijet. Oni su
okrenuti busućnosti, jer žele bolju i drukčiju budućnost. Svijet
mladih razlikuje se od svijeta odraslih ne samo što pripadaju različitim
naraštajima. Mnogi mladi, a možda i svi, ne žele, posebice danas,
ući u onakav svijet odraslih kakav im se predstavlja. Oni
pronicljivim pogledom prepoznaju ono što ne valja u ovome svijetu,
i sanjaju neki drugi svijet. Druga je stvar da s godinama i oni,
pritisnuiti nuždom, nađu utočište u svijetu odraslih i prilagode
se sustavu većine.
Prikrivena kritika svijeta odraslih
izranja iz mladenačke alternativne kulture. Ako ne mogu već sada
promijeniti naš svijet, mladi žele bar stvoriti svijet za sebe. Možda
i sama činjenica da se mladenačka kultura širi te pokazuje toliko
alternativnom, jest pokazatelj sve doživljenije i sve jače nemogužnosti
mijenjanja svijeta odraslih. U toj njihovoj kulturi nisu toliko
uzgajane vrijednosti mladima bitne koliko su snažno odbačene
vrijednosti i ponašanje odraslih. Danas je, više nego ikad, teže
jednom odraslom shvatiti kulturu mladih tako raširenu diljem
svijeta te ući u nju. Unatoč tomu, sama mladenačka kultura lako
je apsorbirana u komercijalnu kulturu odraslih, ali to je već druga
tema.
I Crkva je, po svojoj naravi,
alternativna u odnosu na vladajući svjetski poredak. Činjenica da
ju se neprestano definira kao snagu koja pridonosi očuvanju
sustava, naklonjenu vladajućim režimima, kulturnim i društvenim
strukturama, samo pokazuje kako se često ne pokazuje prava bit
Crkve, ili kako često sama Crkva zaboravlja svoju zadaću. Poruka
kraljevstva nebeskog, križ i uskrsnuće isusa Krista, koje Crkva
mora naviještati riječju i djelom, sasvim je nešto drugo od očuvanja
sustava. Taj naviještaj zahtijeva korjenito obraćenje (usp. Mk 1,
15), a jedno autentično obraćenje podrazumijeva uvijek preokret
tradicionalnih vjernosti. Ako bi bilo dovoljno osoba sposobnih da se
obrate na konkretan način, i svijet bi se promijenio.
Duh Sveti, kojim “pomlađuje
poklad” nalazi ovdje vlastito polje djelovanja.
“Pomladiti”, taj primjer to upravo dokazuje, ne znači
dodavati uvijek nešto novo u poklad; njegov sadržaj jest i ostaje
isti. To ne znači niti proizvoditi uvijek nova i subverzivna tumačenja
poklada da bi staro moglo barem izgledati novim. Učinkovitost Duha
koji pomlađuje dokazuje se, jednostavno, u činjenici da ono uvijek
i nanovo posvješćuje taj poklad, koji je toliko različit od načina
na koji svijet misli i nada se (usp. Iv 14, 26). Prisjećanje na
“staro” koje je ipak na neprevladiv i nedostižan način
“novo” tako da anticipira svu moguću novost (sve do
“posljednjega” dana), pridonosi svijetu nešto što je
uistinu novo. Samim tim činom, posvješćivanjem djelovanja Duha
Svetoga, poklad “se pomlađuje”, te pomlađuje samu
posudu koja ga sadrži, Crkvu.
Mladenačka želja da dostigne
alternativne oblike života svjetskog poretka, dostiže tako svoju
pravdu. Ova želja, ma koliko bila opravdana, ima jedan nedostatak.
Ta je želja ugledala svjetlo s revolucijom 68, koja je bila
revolucijom mladeži. U tim su godinama nedostajale autentične
alternative i zbog toga se mladenački pokret tih godina brzo
ugasio. Kada mladež misli na “alternativan” način, ona
uistinu odlično zna ono što ne bi htjela, ali ne zna ono što želi.
Njezinoj želji za alternativom nedostaje genijalnost autentične
alternative. Stoga ono što nam se predstavlja kao alternativa odaje
dojam kao da je zapravo zastarjelo, vulgarno ili banalno. To vrijedi
i za kulturne alternative koje su danas često posuđene iz crkvenog
ozračja, primjerice moda gregorijanskog pjevanja ili Srednji vijek.
Autentična alternativa, doista, ne može
proizlaziti iz dijalektičkog niojekanja, niti jednostavno može
biti kulturološki izmišljena. Autentična alternativa mora imati
temelje na jednoj drugoj stvarnosti, jednoj drugoj naravi –
onakvoj kakvu kršćanstvo nalazi u liku i naučavanjuIsusa Krista. Stoga bi Crkva, kad bi se samo
htjela priključiti na vlastiti poklad, mogla pružiti mladima
autentičnu alternativu koju mladež traži i koja joj nedostaje.
Pitanje koje nam se nameće jest: Je li Crkva svjesna alternativnog
karaktera svojeg poklada? Živi li ga uistinu kao alternativu današnjoj
ljestvici vrijednosti? I iznad svega: je li Crkva sposobna ponuditi
mladima tu alternativu? Problem mladenačke svježine Crkve jest,
ako bolje pogledamo, problem kako Crkva živi tu svoju svježinu!
|
