|
Što znamo o molitvi? Tako malo. Ona je otajstvo čije
je mjesto zasigurno skriveno, duboko zakopano negdje na
izvorima našega srca. A što znamo o drugim tajnama
ljudskoga života? O rođenju novoga bića, o ljubavi što
je propupala, procvala, o patnji koja dosiže svoju
puninu u smrti? Sve to budi u čovjeku različite
osjećaje, miješaju se želja i strah, oduševljenje i
poštovanje. Dok te vrjednote nisu integrirane, usvojene,
dok nisu postale dio njega, čovjek ostaje podijeljen,
sve ga to u isti mah i privlači i odbija. Što danas reći
o molitvi? Sve dok je čovjek ne spozna kao svoje
najdublje otajstveno središte, on o njoj ne može pravo
govoriti. Ako je njome zanesen, riječi mu zvuče šuplje i
prazno. Ako je pak žučljivo kritizira, baš ta žučljivost
govori o dubini neizlječive rane kojom je ranjeno
njegovo srce. Crkva našega vremena našla se u toj
dijalektici. Što više jedni ruše molitvu, to je više
drugi traže. To je prirodna i zdrava napetost koja
dokazuje najmanje dvije stvari: ponajprije da još ne
znamo moliti, zatim da smo konačno postali toga svjesni.
Neki drevni monah - iz prvih stoljeća - postavio je
svojim učenicima neko teško pitanje. Svi su se trudili
da na njega odgovore. Kad je došao red na posljednjeg,
on odgovori: »Ja ne znam«. Učitelj pohvali ovoga
učenika: on je odgovorio pravo.Koliko puta pokušavamo
naći lak odgovor na pitanja koja nam postavlja život! Da
spasimo obraz ili da zataškamo savjest, kažemo nešto što
nije pravi odgovor. Prebrzo smo zadovoljni. Učenik onoga
drevnog monaha rekao je istinu: nije znao i priznao je
svoje neznanje. Pravi odgovor jest ponizno poštovanje
pred otajstvom. I za nas prva istina, za molitvu
najtemeljnija, jest saznanje da ne znamo moliti.
»Gospodine, nauči nas moliti« (Lk 11, 1).
Kriza
Nekoć - nije tome davno - znalo se. Živjelo se od
sigurnosti. Čvrste su strukture, propisi, zapovijedi u
Crkvi govorile jasnim jezikom. Tako jasnim da se čovjek
mogao koji put osjetiti dispenziranim od toga da
razmišlja: netko je drugi za nas mislio. No, unazad
nekoliko godina započela je evolucija. Crkva je postala
nalik na gradilište. Koncil je pokrenuo duhove.
Posadašnjenje, iskustva, obnova: te su riječi odzvanjale
u našim ušima. Zajedničarski vid kršćanstva težio je da
zasjeni čovjekovu osobnu dimenziju. Pomoć bližnjemu,
bratstvo svih ljudi zahtijevale su svu pažnju. Čemu onda
molitva? Može li se još moliti? Nekoć se čovjek pitao:
što je molitva? Danas se najednom pita: molimo
li još? Nekoć čovjek nije sumnjao u molitvu kao
takvu; molitva je bila jedna vježba među ostalim
vježbama. Propisana. Čak i opisana prema svim pravilima
toga umijeća. Postojale su metode molitve, mnoštvo
metoda. Svatko je pravom velikodušnošću bio vjeran onome
što se nazivalo, s više ili manje naglaska na posvojnoj
zamjenici: moja meditacija. Kvalificirajući je
kao uspjelu ili neuspjelu, govorilo se o
njoj kao o nekoj vježbi kod koje, uz milost, djeluje
uvelike spretnost i vještina. Danas se odjednom sve
promijenilo. Ne znamo više molimo li, čak ne znamo ni to
je li molitva još moguća. Nekada se možda činila suviše
laganom, danas je pak postala nevjerojatno teškom. Zato
se sumnjičavac pita: je li negdašnja molitva bila zaista
molitva? Kako danas moliti? Gdje? Je li to zaista bila
molitva? Obrasci, metode, rubrike koje su još prije
tridesetak godina bile na snazi, napuštene su ili
zamijenjene drugima, čovjek više ne recitira molitve. Ne
pouzdaje se u gotove tekstove, »nalijepljene« izvana,
»formalističke«. A sumnjiva mu je i takozvana
nutarnja molitva. Većina ljudi nema uopće više za
molitvu vremena. A ima li uopće onih koji dolaze do mira
srca?
Mnogi se pitaju, koji puta sumnjičavo i ironično: ako
se koji šutljiv i povučen temperament tako uravnoteži i
nađe spokoj u nutarnjemu miru, što on to u stvari doseže
kada misli da moli? Ledene zidove svoje vlastite
osamljenosti? Oluje frustrirana srca? Nikad uhvatljiv
objekt potreba i želja, projiciranih u beskraj i sve do
neba? Mršavu utjehu, kada više nema hrabrosti, kao
drugi, da podnosi i s realizmom prihvati sadašnjicu?
Jeftinu rezignaciju kada se stvari i ljudi lome? Hoće
li, dakle, molitva biti neko utočište u nestvarnome
svijetu, snu, iluziji ili romantizmu? Želimo li iskreno
odgovoriti, mi to danas uopće ne znamo. Izgubili smo
svaki trag molitve. Srozali smo se do mrtve točke jedne
iluzije. Za mnoge do nulte točke. Bogu hvala! Možemo,
dakle, započeti od nule, započeti od novoga temelja. To
je milost trenutka naše današnje Crkve: više ne znamo.
Skele su se srušile. Konačno se vidi da je ostalo tako
malo od fasade ili da je malo toga i postojalo. Sada
može Gospodin sve nanovo graditi, temeljito. Sačuvana je
duboka izreka jednoga od drevnih monaha: »Molitva nije
savršena dokle god je nje monah svjestan i dokle god zna
da moli.« Jedno je sigurno: malo se još ljudi upušta u
rizik da vjeruje kako pozna molitvu. A to je već plod
milosti.
Glad za molitvom
Vidimo paradoks: kriza može biti plodna. Napuštena je
praksa molitve, no glad za molitvom, napose kod mladih,
nikad nije bila tako velika, promjena na kulturnom polju
koju danas doživljavamo probudila je nešto - ne znamo
što - što izaziva težnju, glad za nutarnjim iskustvom.
Čovjek osjeća da je privučen. Ne možeš ostati pasivno
sjediti, treba naći neki odgovor. Hoće li mu ga dati
droga? Može li mu oslobođenje donijeti prošireno
shvaćanje seksualnosti? Pokušalo se, ali monotonija dana
ubrzo je pokazala kratkotrajnost tih iskustava. Ona
prolaze poput mušice rođene s jutarnjim suncem koja
uvečer umire. A glad ostaje. Glad koja izjeda sve jače i
jače. Mladi napose osjećaju ovu napetost. Često se ona
očituje u težnji za egzotičnim. Kod nas, barem prema
njihovu mišljenju, oni ne nalaze više odgovora. Onda
odlaze. Lako ih prepoznajemo na cestama. Idu u Taize.
Tamo razapnu šator i spontano mole s braćom, međusobno
dijeleći svoja iskustva. Jer oni imaju neka iskustva.
Mnogo čega se odriču da bi do njih došli. Napreduju od
iskustva do iskustva. Uvijek idu naprijed,
zaboravljajući što je za njima. Tu i tamo na ovome
svijetu postoje mjesta gdje je molitva sve. Još ima
ljudi koji mole onako kako i dišu. Onaj tko se pod
žarkim suncem potrudio obići manastire na gori Atos,
neće nikada zaboraviti neke monahe koje je tamo mogao
sresti: ljude molitve, plamena lica, vatrenih i
prodornih, a ipak beskrajno blagih i nježnih očiju;
ljude koji iz najdubljih dubina svoga bića u ljubavi i
bezgraničnome razumijevanju prilaze svakoj stvari i
biću, dopirući u svakom od njih do otajstvene
vatre, »skrivene jezgre«, do najdubljega njihova
središta. Nisu to samo pustinjaci. Mnoštvo, mase,
udružuju se u molitvi. U Rusiji, Rumunjskoj noćni
časoslov okuplja mlado i staro u prepune crkve.
Glad za molitvom goni koji put one koji traže i do
Dalekoga istoka. Stotine mladih zapadnjaka borave ovoga
časa u indijskim ili japanskim ashramima da bi se
pod vodstvom kojega gurua uveli u tehniku
kontemplacije. U našoj zapadnoj hemisferi pobuđuju
veliko zanimanje tehnike zen i joga. Ne štedi se ni muka
ni novac da bi se postalo gospodarom svoga tijela i
svoga duha. Te su tehnike naprosto jedan oblik askeze
koja nastoji odvratiti pažnju od površnoga i
beskorisnoga, kako bismo se usredotočili na bit stvari.
Ponajprije na najdublju bit samoga čovjeka. Svrha toga
jest da se dođe do sklada s najdubljim svojim ja, i u
isto vrijeme s drugima, s cijelim svije tom i, konačno,
s Bogom. U takvom iskustvu čovjek postaje uistinu on što
jest. To je veoma neobično iskustvo. Može ga se
usporediti s novim rođenjem. U zenu se ono naziva
rasvjetljenje. Ono čovjeku daje svojevrstan
nutarnji, kontemplativni pogled, koji gleda na
stvarnost s jednoga novog gledišta. Ova prirodna askeza
bez sumnje je od velike koristi. Ona pokazuje koliko
tijelo i duh utječu jedno na drugo. No, je li to već
molitva? Nije li nam nju sam Bog darovao u Kristu Isusu?
Kršćanska molitva prodire, bez sumnje, mnogo dublje: sa
Sinom ona zaziva Oca, s Isusom ona zahvaluje Bogu Ocu,
ona mu pjeva, ona ga hvali. Tijelo i duh, oslobođeni
askezom, izražavaju se spontano. I, odjednom, čovjek
iznutra doživi da zna prema komu je okrenuto
cijelo njegovo biće. Kao same od sebe riječi mu naviru
na usne. Ne zna odakle dolaze, ali vidi da su to
njegove vlastite riječi. Može ostati i u šutnji.
U šutnji koja više nije nedostatak riječi, već u šutnji
koja seže iznad riječi, koja je jedan novi oblik
dijaloga u kojemu čovjek zna samo da je cijela osoba
ovdje, prisutna. Prisutna jednom prisutnošću u
najsnažnijem smislu riječi, prisutnošću ljubavi kojom
stvarno upoznajemo drugoga. Iz takve šutnje konačno može
provreti krik koji nam Duh nadahnjuje. Naše srce
usplamti i uslikne: Abba, Oče!
|
