Mnogi od nas dobro znaju da su površni
kršćani, ali izbjegavaju jasnu odluku za vjeru u Krista. Najdublji
razlog radi kojeg se ne odlučuju jest: plaše se Kristovih zahtjeva. Jer
on bi mogao tražiti da svoj život iz temelja drukčije izgrade.
Promatrajmo sliku stare Crkve koja nam može uliti duboko povjerenje, da
se usudimo pokoriti se Kristu.
Stara Crkva sve do 313. godine jedva da je znala za sliku raspetoga,
koju mi kao raspelo vješamo na zidove. Umjesto toga oni su poštivali
sliku dobrog Pastira. Čini se da bi ta slika i danas sasvim dobro
odgovarala. Prvo je pastir, koji ovcama pokazuie put. Put u viečnost.
Put ka nebeskom Ocu. Pastir mora zaista zahtijevati da ga slijede, jer
inače ne može voditi svoje stado. Stoga ćemo se pokoriti Kristu. Moramo
ga slijediti. Ali Krist nije radikalni despot koji svoje stado ne može
voditi prema cilju bez štapa i udaraca. Nego Krist je dobri Pastir koji
nosi jagnje na svojim ramenima. Ako na tom svom putu više ne možemo ići
dalje, tada nas taj Pastir uzima na svoja ramena i nosi nas dalje. Ako
nam je put suviše vrletan, strm, i mi iscrpljeni ostajemo ležati, tada
nas on jednostavno nosi do cilja. Ako smo zalutali, obećava nam da će
nas osloboditi trnja i ponora. Ako smo pali u provaliju slomljenih nogu,
jer smo se u svojoj ludoj smionosti uzdali u Krista: on će nas ponijeti
i izliječiti naše slomljene udove.
Krist je dobri pastir, koji nas nosi na svojim ramenima, ako to sami
više nismo u stanju. Ne moramo se plašiti da se povjerimo njegovu
vodstvu. Nećemo se od njega udaljiti iz straha od njegovih zahtjeva. Ako
on nešto traži, a mi nismo u stanju da to ispunimo, jer smo suviše
umorni, on će nas jednostavno ponijeti. Bog od nas ne traži ono što je
nemoguće. On samo traži našu dobru volju i naš trud.
Ako nismo u stanju krenuti njegovim putem, ako nismo u stanju da mu se
povjerimo, nikada nećemo pronaći duboki mir srca. Bit ćemo tada uvijek
na bijegu od Boga, bježat ćemo od sebe samih, bježat ćemo od
razmišljanja. No tada ćemo biti kao jagnje koje se samovoljno odvaja od
stada, i koje će negdje zapasti u trnje ili se smrskati u provaliji. Ako
se zaista ne pokorimo Kristu, moramo računati na to, da ćemo jednom
gledati u strahotu ponora: ne radi toga što nas želi kazniti, nego ćemo
jednom biti bezimeni i usamljeni, jer nemamo Boga. Ništa nećemo
posjedovati od njegove slave i krasote. Čak ni njegov svijet.
Steći ćemo svojevrsno iskustvo, da ćemo u istom trenutku, kada se budemo
usrdno pokorili Kristu, moći vjerovati u Krista. Ali mu se posve
povjeriti i biti spremni da se prepustimo njegovom vodstvu i da njegove
zahtjeve ozbiljno prihvatimo. Vjerovati znači: »povjeriti se«. I što smo
svakodnevno spremniji pokoriti se zahtjevima Kristovim, utoliko ćemo
moći dublje vjerovati. Vjera u Krista i pokoravanje Kristu imaju uvijek
istu ozbiljnost i istu dubinu. Ako se pokoravamo Kristu, naći ćemo
potpuni mir u Bogu, jer nam je Bog obećao: »Ostavljam vam mir; mir, i to
svoj, dajem vam« (Mt 14,24).
