|
Vjerovati znači susresti Boga i imati povjerenja u
beskonačno koje smo susreli, a to znači pobožnost i pouzdanje. Vjera može nastati
samo iz susreta s Bogom.
Bez sumnje Boga
možemo susresti i izvan molitve: u prirodi, umjetnosti, književnosti, u
dragocjenim ljudima. Boga možemo susresti i onda, kada se pokoravamo njegovim
zahtjevima, koje nam savjest nalaže.
Unatoč tome ostaje kruto iskustvo da naše uši u
vrtlogu svakodnevnog života ostaju i suviše gluhe za Boga. Svjetske reklame
suviše nas zasljepljuju, da bismo Boga mogli vidjeti duhovnim očima. Tako
prolazimo pored Boga i ne susrećemo ga. Stoga nam je potrebno neko vrijeme u
kojem ćemo se svjesno odlučiti za Boga, da bismo čuli njegove želje, zahvalili
mu za pomoć, molili u našoj bijedi, izmolili oproštenje: vrijeme molitve.
Tko ne moli, rijetko će kada susresti Boga i
stoga će zaista jedva moći vjerovati u njega. Stalan susret s Bogom u molitvi
uzrok je stvarne vjere. Dokazi samo podupiru razum. Ali živa spoznaja Boga
odražava se u molitvi. U molitvi doživljavamo Boga kao sadašnjost koja stvarno
postoji. Tko ne moli, tko ne skuplja nikakva unutarnja iskustva, uvijek će
napola sumnjati. Tko želi biti učvršćen u vjeri, taj mora sve više i više
moliti. Taj susret s Bogom postat će u toku vremena srdačniji: prijateljstvo kao
među ljudima. Iskustvo miliona molilaca kaže nam, da Boga možemo stvarno sresti
i s njim razgovarati. Ako razmjena misli s Bogom prestane, prijateljstvo s njim
će ohladnjeti, Bog nam postaje stran, veza se raskida.
Ali pitamo se: što treba moliti? I najkraća
molitva može donijeti pomoć, postati otvoren put ka Bogu. Tko neku od
najpoznatijih molitava izgovara polagano i s razmišljanjem, spoznat će, da je to
susret s Bogom.
- Drugi žele slobodno razgovarati sa svojim Ocem,
i to je vrlo dobra molitva, jer Bogu kazuje mo naše brige, slabosti, patnje i
molbe.
- Tko se ne može sresti s Bogom, za njega će
svaki trud koji čini da bi sreo Boga biti molitva: religiozna knjiga,
razmatranje o Bogu, razgovor o Bogu, tihi, misaoni trenuci razmišljanja o smislu
i cilju života. ... Sve je to molitva za onoga koji traži Boga.
Mnogi kažu da nemaju vremena za molitvu. Žurba,
izazovi, obitelj. No tu će pokazati kolika je vrijednost Bog za nas. Ako dakle
vjerujemo u to, da je on sudbonosni, odlučujući cilj našega života, tada ćemo
uvijek naći vremena za molitvu. Poneki iz sasvim drugih razloga ne mole:
doklegod čovjek ustraje u svom grijehu, stvarno nije u stanju istinski, iskreno
moliti. To znači da se moramo obratiti i moliti Boga, da nas ponovo primi u
svoje stado. Zid razdvajanja između nas i Boga mora se srušiti.
Moramo mu priznati svoju krivicu i moliti ga da
nas ponovo primi u svoju kuću i da nam opet bude dobri Otac.
- Brzo moramo dovesti u red ono, što nas od njega
odvaja, inače će se rana zagnojiti i postati zloćudna.
Neki kažu: »Ja ne mogu moliti«. A moliti je tako
jednostavno. Moliti znači zazivati u pomoć. Nije li po sebi razumljivo, da tom
Ocu koji je iznad nas, kažemo: »Pomozi mi!« Bogu nije potrebna naša molitva.
Naše molitve su znak povjerenja u njegovu dobrotu i on će nam tada udijeliti sve
što je za naše dobro. Ako ga molimo za neku sitnicu, on će uvijek odabrati ono
što je za nas bolje.
U molitvi je kao i u braku. Ako drugome izlazimo
u susret samo onda kada nas to veseli, a ne onda kada je to potrebno, tada to i
nije pravo prijateljstvo. Stvarna naklonost prema drugome pokazuje se u stalnoj
vjernosti, a ne samo u usplamtjeloj strasti trenutka. Naša stvarna naklonost
prema Bogu izražava se trajnom vjernošću, u stalnom pokušaju uvijek sretati Boga
i u postojanoj molitvi. Tako ćemo sresti Boga već u ovome zemaljskom životu.
Je li potrebno moliti? Molitva je glavna ulica na
putu u vječnost. |
