|
U nama ljudima nalaze se
praiskonski nagoni: nagon za hranom i životom, čovjekova čežnja za spoznajom,
istinom i pravdom, potreba da se život ispuni smislom. - Ali u čovjeku postoji i
još nešto dublje. Na dnu duše leži presnažna potreba, težnja za vječnim i
beskonačnim, za Bogom. Ovdje se radi o jednoj od najdubljih potreba (čežnja)
čovjeka, jer je religija postojala i postoji svuda i u svim vremenima. Imamo
dojam da su sve ljudske nagonske (pokretačke) snage izvanredno smislene. U
najmanju ruku uviđamo da sve tjelesne i duhovne potrebe (nagoni) čovjeka nalaze
ostvarenje puno smisla: nagon za hranom pronalazi nešto za jelo, težnja za
spoznajom, istraživanjem i znanjem ... doista nalazi svoje ispunjenje. To nam
dokazuju ogromna kulturna područja znanosti, tehnike, filozofije, umjetnosti,
itd.
Mogli bismo upravo reći: sama činjenica da te pokretačke snage u sebi nalazimo,
već je dokaz za to da stvarno postoje odgovarajući objekti naših potreba.
Činjenica da osjećam glad, upravo je dokaz za to, da negdje u svijetu postoji
nešto što se može jesti. Činjenica da želim spoznaju već je dokaz za to, da mora
postojati nešto što možemo spoznati. - Moglo bi se i ovako reći: sama činjenica
da se u nama nalaze organi, dokaz je za to, da mora postojati nešto za što su ti
organi načinjeni. Ako na primjer naši istraživači danas iskopaju ostatke neke
životinje koja je živjela prije sto tisuća godina, a koja je imala oči i noge,
tada znamo, da je ta životinja imala pod nogama čvrsto tlo, a nije živjela u
moru, i da je tada postojalo svjetlo, jer bi inače oči i noge bile besmislene.
I zapitajmo se sada: ako su sve pokretačke (nagonske) snage čovjeka tako
smisleno uređene, može li tada najdublja pokretačka snaga čovjeka, težnja za
beskonačnim biti besmislena? Zar ne smijemo s punim pravom reći: sama činjenica
da u nama ljudima postoji jedan tako duboka religiozna, upravo je dokaz za to,
da ta religiozna potreba mora naći i svoje ispunjenje? Sama činjenica da ta
težnja za beskonačnim spada među najsnažnije i najdublje pokretačke snage
čovjeka čini nam se kao drastični dokaz, da postoji ono, za čim taj nagon teži:
beskonačno, vječno, Bog.
Posve slično mogli bismo reći: mi ljudi nosimo u sebi također jedan organ za
beskonačno, to jest savjest. U toj savjesti doživljavamo jedno »moraš« što od
nas traži jedno beskonačno biće. Ne smijemo li iz toga s punim pravom zaključiti
da radi toga to beskonačno mora postojati, jer posjedujemo taj organ?
Čežnja za beskonačnim provlači se kao snažna struja kroz cijelu povijest
čovječanstva. Već je prethistorijski čovjek prije više stotina tisuća godina
pokazivao tu čežnju svojom vjerom u nastavak života poslije smrti: darovi uz
grobove, grobovi sa mrtvacima u sjedećem položaju itd. naviještaju nam tu vjeru
u nastavak života s one strane. Također molitve i žrtve, katedrale, crkve i
svetišta, bogomolje i religiozna umjetnost u svim religijama na zemlji rječiti
su primjer neodoljivog svjedočanstva te čežnje za Bogom. Bezbrojni redovi,
misionari, konvertiti (obraćenici), mučenici i mistici pokazuju da je veliki
broj ljudi uvijek bio spreman i na najveće žrtve za Boga, pa čak i na žrtvu
života.
Može li tolika čežnja biti besmislena? Je li moguće da upravo najdragocjenije u
nama ostane neispunjeno? Zar nije nužno da postoji Bog, koji će svu tu čežnju
umiriti? |
