|
Osnovna misao je sasvim
jednostavna: Sve što je ograničeno (nužno), stvorio je netko
drugi!
Ovaj list papira je na primjer širok 11 cm. Zašto ne 10 ili 12
cm? Jer je u toj širini upravo isječen. Papir ne može »sam od
sebe« biti upravo toliko širok!
Sve ostalo je lako razumjeti: cjelokupna materija ima »granice«,
ona je radi toga morala biti stvorena od nekog na ovaj način i
ne drugačije. Materija se naime sastoji od protona, neutrona,
elektrona, mezona, itd. i oni imaju jednu točno određenu,
ograničenu masu. Masa jednog neutrona na primjer iznosi
l,675.IO"28 grama. Zašto upravo tu masu, a ne neku veću, ili
manju? Masa jednog elektrona je oko 1839 puta manja od mase
protona. Zašto ne 1838 ili 1840 puta? Ovdje je netko postavio
granicu.
Čak i kada bi svijet bio vremenski neograničen, bez početka i
bez kraja, morao bi ga netko drugi stvoriti, jer je on uvijek
materijalan. A sve što je materijalno morao je netko stvoriti,
jer materija ima sasvim određene granice, koje je netko drugi
morao postaviti.
I prirodni zakoni imaju »granice« i radi toga moraju biti
stvoreni od nekoga drugog. Prirodnim zakonima pripadaju naime
potpuno određene formule u kojima se javlja više faktora na pr.
prve, druge ili više potencije. Zašto baš te potencije, zašto ne
neke druge? Zašto ne više ili manje faktora? I ovdje je netko
morao odrediti upravo taj broj, te »granice«!
Svjetlost se na pr. prostire brzinom od 300 000 km/sec. Zašto ne
400 000? ili zašto ne 200 000 km/s? Netko drugi je morao za
svjetlost odrediti upravo tu brzinu. Ili zašto je najmanji
mogući kvantum učinak energije (djelovanja) h, koji je otkrio
prof. Planck u atomskim procesima, upravo toliko velik, a ne
veći ili manji? Isto pitanje moglo bi se postaviti i u odnosu na
najmanji mogući električni naboj (punjenje): zašto je upravo
tolik, a ne drugačiji? Fizičari su izračunali kako bi izgledao
svijet kada bi se ta osnovna prirodna konstanta na pr.
udvostručila u odnosu na sadašnju. Podatak je uzbuđujući: cijeli
naš svijet, cijela kemija i fizika i sve stvari (bića) u ovom
svijetu bili bi sasvim drugačiji. I opet se moramo upitati:
zašto je ovaj svijet ovakav kakav jest, a ne drugačiji? »Sam od
sebe«?
Nad cijelim tim svijetom i svim njegovim ograničenim bićima, sa
njegovom materijom i njegovim prirodnim zakonima, mora postojati
netko, koji svim tim beskrajnim stvarima postavlja njihove
granice. Taj posljednji uzrok mora posjedovati slijedeće
osobine: prvo sam mora biti bez granice, jer inače bi morao
postojati netko drugi, koji je svemu postavio granice. Prvi
uzrok je stoga neograničen, beskonačan u svakom pogledu.
Nadalje, to beskonačno biće nad svijetom ne može imati niti
početak niti svršetak, jer bi inače i samo bilo ograničeno. Ono
ne može biti niti materijalno, jer je sve materijalno izgrađeno
od ograničenih djelića, i radi toga bi ga morao netko drugi
stvoriti. To posljednje beskonačno biće mora biti nešto
nematerijalno.
To posljednje beskonačno biće dalo je svim ograničenim bićima
ovoga svijeta njihove granice, njihov oblik, i njihovo takovo
postojanje (takav bitak). Ono je dakle Stvoritelj ovoga svijeta.
Ovo stvaralačko biće, koje je iznad nas, mora biti nečuveno
mudro i duhovno, jer je ovaj svijet stvoren mudro i sa puno
duha.
Jedno beskonačno, svemoguće, duhovno biće je nad nama. Ono je
stvorilo svijet, prirodne zakone, materiju i ljude. |
