|
Odlomci iz djela Temelji vjere,
Herberta Madingera, tiskanog u izdanju Obiteljskog centra i
Biblioteke U pravi trenutak, Zagreb i Đakovo, 1998. Urednici:
Ivan Zirdum i Marijo Živković. Prijevod djela s njemačkog
jezika: Stjepan Gut. Naslov originala: Fundamente des Glaubens.
|
|
Da bismo sreli Boga
nije potrebno proučiti debele knjige. Mnogi su ljudi u svojoj
nutrini pronašli Boga, nakon što su ga dugo tražili u svijetu.
Možda na taj način spoznajemo Boga na najdublji i
najneposredniji način. Mnogi smatraju taj način spoznavanja Boga
najvažnijim i najizrazitijim. Ali kako možemo spoznati Boga u
svojoj nutrini? Naš Bog brine se za nas. On nas ljude veoma
voli. On se u nama javlja čak i onda kada mi na njega ne
mislimo. Često osjećamo da se za nas brine. On je u nama kao
ploča sa zabranama, ako se na njih ne osvrćemo, tada nas
izjedaju predbacivanja, zla savjest, osjećaj krivice. Ta savjest
nam je poneki put čak i teret. Unutarnja opomena djeluje na nas
čak i tada kada je želimo zanemariti, ili kada pokušavamo da je
obmane-mo, različitim izgovorima i umirivanjem savjesti. Čak i u
skrovitosti, gdje nas niti jedan čovjek ne može nadzirati,
doživljavamo to zahtijevno »moraš«. Često je ova savjest
tješiteljica. Tada nam govori: »Ispravno si postupio. Pusti
ljude neka samo govore.« — Povremeno se u nama javlja čežnja za
Bogom, čežnja da budemo dobri, zahtjev za boljim ja. I na taj
način javlja se Bog, javlja se savjest.
Svaki je čovjek u svojoj najdubljoj (dubini) nutrini svjestan
toga »moraš«. Ako smo uvjereni da taj »moraš« stvarno postoji u
nama, tada također slutimo, da imamo nad sobom Gospodara, jer
nema zapovijedi, ako ne postoji onaj koji zapovijeda! Nema
dužnosti, ako ne postoji netko tko nam tu dužnost nalaže! Nema
dužnosti bez odgovornosti. Jedno »moraš«, koje nije pod
kontrolom, bez smisla je.
Tko će se toga držati? Stoga mora nad nama postojati jedan
svemoćni, koji to nutarnje »moraš« od nas traži i jednom će ga
kontrolirati. Može biti da ljudi na taj način najneposrednije
doživljavaju, da »nad nama nešto postoji«, kao što se
izražavaju.
Iz tog unutarnjeg doživljaja »moraš« oblikuje se slika onog
Gospodara nad nama: mi doživljavamo našu »odgovornost«, jer je
svaka dužnost povezana sa odgovornošću. Mi ćemo stoga jednom
morati odgovarati onom Gospodaru iznad nas. Odgovoriti na
pitanje da li smo na ono unutrašnje »moraš« poslušno odgovorili.
Taj sudac nad nama mora biti u stanju nagraditi i kazniti, jer
bi inače odgovornost bila besmislena. On mora biti sveznajući,
jer inače ne bi mogao pravedno suditi. I on mora biti dobrostiv,
jer mi često doživljavamo savjest kao glas koji tješi, kada smo
doživjeli nepravdu od ljudi. Zašto poneki ljudi niječu
postojanje svoje savjesti i ono »moraš«? Poneki je put upravo
neugodno prikloniti se pred nekom dužnosti. Tada je blizu napast
da tu dužnost zaniječemo ili ju ignorirmo.
Čini nam se poneki put da neki ljudi uopće nemaju savjesti. Ona
je postala nijema i nečujna kao da je mrtva. Takvi ljudi ili
nikad nisu niti njegovali savjest ili je njihovom krivicom
ohladila. Svaki sportist mora vježbati svoje mišice. I vrtlar
mora njegovati svaku klicu, ako želi da se razvije u biljku.
Tako i mi moramo trenirati svoju savjest i njegovati je da bismo
je mogli bolje iskoristiti, učiniti odgovornom, čujnom. Savjest
može i našom krivicom zakržljati, ako smo ju suviše dugo
potiskivali sa uvijek sve novijim svjesnim krivicama, grijesima.
Ako bježimo od samih sebe, od svijesti o sebi, od mira u duši,
savjest mora izgladnjeti.
Možemo li smatrati istinitim da smijemo činiti ili propustiti
štogod želimo? Vjerujemo li da smo u najdubljoj nutrini vezani
na jedno zahtjevno »moraš«? Tada smo u isto vrijeme u svojoj
nutrini pronašli onog Boga kojega smo možda već tako dugo
tražili. |
