Trebamo li se podvrgnuzi Kristu? Krist ima
takmaca, koji mu je skoro nadmoćan, iako tako primitivno izgleda:
mnoštvo zadovoljstava ovoga svijeta. Pretjerivanje u jelu, novac,
seks... postaju središnja točka života: zapravo Bog, zapravo vjera. O
takvim ljudima kaže Pavao: »Njihov je svršetak propast; njihov je Bog
trbuh; njihov je ponos u njihovoj sramoti. Oni misle samo na zemaljske
stvari.« (Fil 3,19) Kada su novac i vino, seks i ljetnikovac postali
idoli, tada su oni ustoličeni na mjesto Boga na oltaru srca. Za Krista
tada više nema mjesta: »Nitko ne može služiti dvojici gospodara, jer ili
će jednog mrziti, a drugoga ljubiti, ili će uz jednoga pristajati, a
drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu!« (Mt 6,24) I ta
vjera požude života ima svoje dogme: »Želim svoj mir!«... »Glavno je
zdravlje«... »Živi se samo jednom«... »Želim imati nešto od života«...
itd.
I jer ta materijalistička »vjera« izgleda i suviše primitivna, zbog toga
se traže razlozi da bismo se mogli odreći Boga, kršćanstva i Crkve. Tada
se izmišljaju prigovori najpovršnije vrste. Objašnjavaju na pr. da su
kršćani zajednica opterećena grijesima i radi toga s njima ne žele imati
posla.
Ali zar ti ljudi zaista vjeruju u to da je pribavljanje novca, koktel
partije i ljetnikovac posljednji smisao njihovog života? Zar ne shvaćaju
da su našem životu postavljeni viši ciljevi? Da nas očekuju uzvišeniji
zadaci? Mogu li uistinu smatrati da idu ispravnim putem, ako ne
prihvaćaju nikakove dužnosti, ne priznaju nikakove zapovijedi, ne
poštuju nikakovo dostojanstvo i ne priklanjaju se Bogu? Mogu li ti ljudi
zaista živjeti s dobrom savješću u ovoj trci za zadovoljstvima?
Poneki slute da su na pogrešnom putu, jer traže samo zadovoljstva bez
obzira na životne vrijednosti i Božje zapovijedi. Ali oni još računaju s
tim da će se prije smrti moći na brzinu obratiti. No, da li će ti Bog
pokloniti tu milost obraćenja, jer ti si ga prije toga desetljećima
neozbiljno shvaćao; jer obraćenje je milost, ona ne ovisi samo o našoj
slobodnoj volji. Teško je odjednom se obratiti kada smo prije toga
stalno išli nizbrdicom. Odakle ćeš tada smoći religioznu snagu za
obraćenje, kada je u tebi sve religiozno presušilo, odumrlo.
Zar je zaista razborito da riskiramo radikalnu propast našega života?
No, ljudi se danas više ne boje pakla. »U paklu je bar ugodno toplo«,
tako kažu neki. »Kada su drugi izdržali, tada ću i ja izdržati«, tako
misle drugi. Ali zar ti ljudi ne slute bezdan trpljenja i strahote?
Slute li što se krije iza riječi »vječni oganj« (Mt 18,8). Možda i mnogi
od tih ljudi u svojoj najdubljoj nutrini i nisu zli. Također i oni traže
radost. Ali nitko im nije pokazao put do prave radosti, do dubine
radosti. Blaženo svjetlo u očima i mirna sigurnost čovjeka koji se skrio
u ruci Božjoj, tim ljudima je nepoznata. Trebalo bi da upoznaju nekoga,
koji je doživio duboku radost religioznog čovjeka. Tada bi se možda i
mogli obratiti i ne bi tražili radost u kaljuži grijeha, nego tamo gdje
je Bog svojoj djeci priredio radost; već na ovome svijetu i jednom u
punini blaženstva.
Bilo kako bilo, spoznat ćemo jednom da moramo birati: želimo li se
zaista podložiti Kristu kako to on od nas traži ili ćemo odabrati svijet
za svoga idola. O toj najvećoj odluci našega života zavisit će hoćemo li
odabrati put u život ili u smrt.
