|
Knjiga prva
Opomene korisne za duhovni život
Glava 11 - 15
Glava 11
O skrbi za mir i revnosti za napredak
1. Mogli bismo imati
mnogo mira kad se ne bismo htjeli baviti tuđim riječima i
djelima, niti onim što na nas ne spada.Kako može ostati dugo
miran onaj koji se miješa u tuđe poslove? Koji traži vani
zadjevice? Koji se slabo ili rijetko sabere u nutrini? Blago
priprostima, jer će uživati mnogo mira!
2. Zašto su neki sveci bili tako savršeni i produhovljeni? Jer
su svim silama nastojali da se mrtve u svim zemaljskim željama:
i zato su mogli svim žarom srca držati se Boga i nastojati oko
sebe. Mi smo previše zaokupljeni vlastitim strastima; i odviše
se brinemo za prolazne stvari. Rijetko svladamo posve i jednu
manu; i nismo zagrijani za svakodnevni napredak; i zato ostajemo
mlitavi i mlaki.
3. Kad bismo samim sobom posve vladali, i kad nam unutarnjost ne
bi bila nimalo zapletena, onda bismo mogli uživati božanske
stvari i okusiti nešto od nebeskoga razmatranja. Sva je i
najveća zapreka u tom što nismo slobodni od strasti i požuda pa
se ne pokušavamo zaputiti savršenim putem svetaca. Čim se pojavi
i mala suprotivština, prebrzo postajemo malodušni i tražimo
ljudske utjehe.
4. Kad bismo u borbi nastojali biti junaci, sigurno bismo
osjetili nad sobom Božju pomoć s neba. Bog je naime spreman
pomoći onima koji se bore i uzdaju u njegovu milost, te nam
pribavlja prilike za borbu da pobijedimo. Ako smatramo da se
napredak vjere sastoji samo u izvanjskim nekim činima, onda će
naša pobožnost brzo svršiti. Sjekiru valja položiti na korijen
da očišćeni od strasti uzmognemo biti smirena duha.
5. Kad bismo svake godine iskorijenili samo jednu manu, brzo
bismo postali savršeni. Ali nažalost sada često osjećamo da smo
bili bolji i čišći na početku svog obraćenja, nego nakon mnogo
godina iza polaganja zavjeta. Revnost bi i napredak morali svaki
dan rasti; a sada se čini nečim velikim, ako je tko uspio
sačuvati dijelak prve revnosti. Kad bismo se u početku samo malo
silili, onda bismo kasnije sve mogli činiti s lakoćom i
veseljem.
6. Teško je napustiti naviku, a još teže ići protiv svoje
vlastite volje. No ako ne svladaš sitnih i lakih stvari, kada
ćeš nadvladati teže? Odupri se na početku svojoj sklonosti i
oduči se zle navike da te možda malo pomalo ne dovede do veće
poteškoće. O, kad bi znao koliko ćeš sebi priskrbiti mira, a
drugima veselja, ako se dobro vladaš, držim da bi se više brinuo
za svoj duhovni napredak.
Glava 12
Kako nam koriste protivštine
1. Dobro je za nas što
nas katkada snađu poteškoće i protivštine, jer uzrokuju da
čovjek uđe u se, te uvidi da je u progonstvu, pa da ne stavlja
svoje nade u kakvo stvorenje ovoga svijeta. Dobro je što katkada
trpimo protivljenja, i što o nama zlo i netočno misle čak i onda
kad dobro radimo i mislimo. To često pomaže poniznosti i brani
nas od tašte slave. Onda radije tražimo Boga, unutrašnjega
svjedoka, kad nas vani ljudi omalovažavaju te nam nerado
vjeruju.
2. Zato bi se čovjek morao tako utvrditi u Bogu da mu ne bi bilo
potrebno tražiti mnogo ljudske utjehe. Kad je čovjek koji ima
dobru volju, u žalosti ili kušnji, ili ga muče zle misli, onda
više shvaća da mu je Bog potreban; uviđa da bez njega ne može
ništa dobra učiniti. Onda se takođe žalosti, uzdiše i moli radi
nevolja koje podnosi. Onda mu se ne da dulje živjeti i želi da
dođe smrt da se može raspasti i biti s Kristom (Fil 1, 23). Onda
dobro zapaža da na ovom svijetu ne može biti savršene sigurnosti
ni potpunog mira.
Glava 13
O savladavanju kušnja
1. Dokle god živimo na
svijetu ne možemo biti bez žalosti i kušnje. Zato stoji pisano u
Jobovoj knjizi: »Borba je život čovječji na zemlji« (Job 7, 1).
Zato bi svaki morao brižno paziti na svoje kušnje i bdjeti u
molitvi da đavao ne nađe priliku i prevari ga, jer on nikada ne
spava, nego »obilazi kao tičući lav, tražeći koga da proždre" (
1 Pt 5, 8). Nitko nije tako savršen i svet a da ne bi katkada
bio kušan; ne možemo biti potpuno bez kušnja.
2. Ipak su kušnje za čovjeka često od velike koristi, makar bile
mučne i teške; jer one čovjeka ponizuju, čiste i poučavaju. Svi
su sveci prošli kroz mnoge jade i kušnje i napredovali. A oni
koji nisu kušnje mogli podnositi, odbačeni su i izgubili su se.
Nema tako svetoga Reda niti tako tajnoga mjesta gdje ne bi bilo
kušnja ili protivština.
3. Čovjek nije potpuno siguran od kušnja dokle god živi, jer je
u nama izvor kušnja otkada smo se u požudi rodili. Kad jedna
kušnja ili nevolja prođe, dolazi druga; i uvijek ćemo imati
nešto trpjeti, jer smo izgubili izvor svoje sreće. Mnogi nastoje
izbjeći kušnjama, a onda upadaju u još teže. Ne možemo
pobijediti samo bijegom; nego strpljivošću i pravom poniznošću
postajemo jači od svih neprijatelja.
4. Tko se samo izvanjskim načinom kloni, a ne čupa korijena, taj
će malo napredovati; dapače, kušnje će se još brže vratiti i bit
će mu još gore. Postepeno, strpljivošću uz dugotrpnost i s
Božjom pomoću, lakše ćeš pobijediti, nego vlastitom osornošću i
silovitošću. Pitaj češće za savjet u kušnji; a s onim kojega je
snašla kušnja ne postupaj strogo, nego mu ulij utjehe kao što
želiš da se i tebi učini.
5. Početak je svim zlim kušnjama nepostojanost duha i preslabo
pouzdanje u Boga; jer kao što valovi lađu bez kormila bacaju amo
tamo, tako i čovjek, koji je nemaran i koji napušta svoju
odluku, biva na razne načine kušan. Vatra ispituje željezo, a
kušnja čovjeka pravednika. Ne znamo često što možemo, ali kušnja
pokazuje što smo. Valja ipak bdjeti, napose na početku kušnje;
jer onda možemo neprijatelja lakše pobijediti, ako mu nikako ne
dopustimo ući na vrata duše, nego mu se odupremo izvan praga,
čim pokuca.
Stoga je netko rekao:
»U prvi čas se odupri,
za lijekom je prekasno sezat,
kad je već uzelo zlo
s duga otezanja mah" (Ovidije, De remed. 1, 91).
Jer najprije padne na um obična misao, onda proradi jaka mašta,
onda naslada, pa zlo nagnuće i pristanak. I tako pomalo zlobni
neprijatelj sasvim uđe kad mu se nismo oprli na početku. I što
dalje tko oklijeva s otporom, toliko je svaki dan u sebi
slabiji, a neprijatelj protiv njega moćniji.
6. Neki podnose veće kušnje na početku svoga obraćenja, a neki
na koncu. Neki opet pate skoro cijeli svoj život. Gdjekoji su
dosta lako kušani prema mudrosti i pravednosti Božje odredbe,
koja prosuđuje stanje i zasluge ljudi i sve udešava na spasenje
svojih izabranih.
7. Zato ne smijemo očajavati kad nas snađe kušnja: nego moramo
tim revnije Boga moliti da se udostoji pomoći nas u svakoj
nevolji; jer će on, prema riječima Pavlovim, »učiniti s kušanjem
sretan ishod da uzmognemo podnijeti« (1Kor 10, 13). Ponizimo,
dakle, dušu svoju pod rukom Božjom, u svakoj kušnji i nevolji;
jer će »ponizne duhom spasiti" (Ps 33, 19) i uzvisiti.
8. U kušnjama i nevoljama pokazuje čovjek koliko je napredovao;
u njima raste zasluga i krepost bolje dolazi na vidjelo. Nije
ništa veliko, ako je čovjek pobožan i revan, kad ne osjeća
nikakve po teškoće, ali ako ostaje strpljiv u vrijeme nevolje,
može se nadati velikom napretku. Neki se održe u velikim
kušnjama, a padnu često u svakodnevnim sitnim kušnjama: zato da
se, poniženi, nikad ne uzdaju u se u velikim stvarima, kad su
tako slabi u malima.
Glava 14
Valja se čuvati nepromišljenog suđenja
1. Svrati oči sam na
sebe, a čuvaj se prosuđivati tuđe čine. Sudeći druge čovjek se
bez koristi muči, često se vara i lako griješi; a kad sebe sudi
i rešeta, uvijek radi korisno. Kako nam je koja stvar na srcu,
tako o njoj i sudimo: jer zbog samoljublja lako gubimo mogućnost
istinskog prosuđivanja. Kad bi uvijek jedina nakana naših želja
bio Bog, onda se ne bismo tako lako uznemirivali radi opiranja
naših sjetila.
2. Ali često se nešto u nama krije, ili nadođe izvana što nas
također privlači. Mnogi traže sebe potajno i ne znajući u onome
što čine. Izgledaju da su na miru kad sve ide prema njihovoj
volji i želji; ali ako što bude drukčije nego što žele, onda se
brzo uznemire i žaloste. Poradi raznolikosti mišljenja i
osjećanja često se rađaju nesuglasice među prijateljima i
sugrađanima, među redovnicima i pobožnim dušama.
3. Teško napuštamo staru navadu; i nitko se ne da rado skloniti
na nešto, što nije u skladu s njegovim mišljenjem. Ako se budeš
više upirao na svoj razum ili nastojanje nego na krepost
utemeljenu u Isusu Kristu, onda ćeš rijetko i kasno biti
prosvijetljen čovjek; jer Bog hoće, da nas potpuno podloži sebi
i da žarka ljubav nadvisi svako umovanje.
Glava 15
O djelima učinjenim iz ljubavi
1. Ni za što na
svijetu, niti bilo kome za ljubav, ne smijemo činiti zla; ali
ipak, da pomognemo bijedniku, možemo katkada slobodno propustiti
dobro djelo ili ga zamijeniti boljim. Jer na taj način dobro
djelo ne propada, nego se mijenja u bolje. Bez ljubavi izvanjsko
djelo ne koristi ništa; a što god činimo iz ljubavi, koliko god
bilo neznatno i prezreno, sve biva plodonosno. Jer Bog više
ocjenjuje kakvim srcem tko radi negoli koliko radi.
2. Mnogo čini tko mnogo ljubi. Mnogo čini tko stvar dobro čini.
Dobro čini tko služi više zajednici nego svojoj volji. Često
izgleda da je ljubav, a zapravo je putenost, jer se naravna
sklonost, vlastita volja, nada u naknadu i želja za ugodnošću
rijetko dadu odagnati.
3. Tko istinski i savršeno ljubi, taj ni u čemu ne traži sebe;
on samo želi da sve bude na slavu Božju.
On nikome ne zavidi, jer ne teži za nikakvim osobnim veseljem,
niti želi da uživa sam u sebi; nego nad sva druga dobra želi da
bude blažen u Bogu. Ne pripisuje nikome kakva dobra, nego jedino
Bogu od kojega sve kao iz izvora proizlazi, i u kome konačno svi
sveci mir uživaju. Tko bi imao samo iskru prave ljubavi, taj bi
zaista osjetio da su sve zemaljske stvari pune taštine. |
