|
Knjiga prva
Opomene korisne za duhovni život
Glava 16 - 20
Glava 16
O podnošenju tuđih pogrešaka
1. Čega čovjek nije u
stanju popraviti bilo kod sebe bilo kod drugih, mora strpljivo
.podnositi dok Bog ne odredi drukčije. Razmišljaj da je tako
možda bolje za tvoju kušnju i strpljivost bez koje ne valja
mnogo cijeniti svojih zasluga.
Moraš se ipak moliti kod takvih smetnja da ti se Bog udostoji
doći u pomoć, i da ih možeš strpljivo podnositi.
2. Ako se netko, jednom ili dvaput opomenut, ne smiri, nemoj se
s njim prepirati; nego sve preporuči Bogu da se vrši njegova
volja i njemu bude čast u svim slugama njegovim; jer Bog umije i
zlo obratiti na dobro.
Nastoj biti strpljiv u podnošenju tuđih pogrešaka i svakojakih
bijeda; jer i ti imaš mnogo toga što drugi moraju podnositi.
Ako ne možeš samoga sebe učiniti onakvim kakvim bi htio, kako
ćeš moći drugoga udesiti prema svojoj volji?
Rado bismo htjeli da drugi budu savršeni, a svojih vlastitih
pogrešaka ne ispravljamo.
3. Hoćemo da se drugi potpuno poprave, a sami se ne popravljamo.
Ne dopada nam se prevelika sloboda drugih, a sebi nećemo
uskratiti što želimo.
Hoćemo da drugi budu vezani pravilima, a nikako ne dopuštamo da
sami budemo išta ograničavani.
Tako dakle izlazi na javu, kako rijetko mislimo jednako na
bližnjega, koliko na same sebe.
Kad bi svi bili savršeni, što bi onda imali trpjeti od drugih
Boga radi?
4. A sada je Bog tako uredio da se učimo »nositi breme jedan
drugoga« (Gal 6, 2), jer nitko nije bez pogreške, nitko bez
bremena; nitko nije sam sebi dostatan, nitko sam sebi dosta
mudar: nego moramo snositi jedan drugoga, jedan drugoga tješiti
i isto tako pomagati, poučavati i opominjati.
Koliko je tko krepostan, to se vidi bolje u slučaju nevolje.
Jer prilike ne čine čovjeka slabim, nego pokazuju kakav je.
Glava 17
O samostanskom životu
1. Moraš se učiti
samoga sebe u mnogom svladavati, ako hoćeš podržavati mir i
slogu s drugima.
Nije malena stvar živjeti u samostanima ili družbi i tamo
boraviti bez svađe i ustrajati vjeran do smrti.
Blažen koji bude tamo čestito živio i sretno završio.
Ako se želiš održati na visini kako treba i napredovati, onda
smatraj kao da si prognanik i putnik na zemlji.
Moraš postati lud radi Krista, ako hoćeš provoditi redovnički
život.
2. Odijelo i tonzura malo koristi; nego promjena života i
potpuno mrtvenje strasti čine pravoga redovnika.
Tko traži što drugo osim jedino Boga i spas svoje duše, taj će
naići samo na žalost i bol.
Ne može također dugo ostati miran koji ne nastoji biti najmanji
i svima podvrgnut.
3. Došao si da služiš, a ne da vladaš; znaj da si pozvan trpjeti
i raditi, a ne ljenčariti ili brbljati.
Tu se dakle ljudi kušaju kao zlato u peći.
Tu ne može nitko opstati, ako se ne bude htio svim srcem radi
Boga poniziti. Glava 18
O primjerima svetih otaca
1. Promatraj žive
primjere svetih otaca u kojima je odsijevalo pravo savršenstvo i
pobožnost, i vidjet ćeš kako je malo ili skoro ništa što mi
činimo.
Jao, što je naš život kad se usporedi s njima?
Sveci i prijatelji Kristovi služili su Gospodinu u gladi i žeđi,
u studeni i golotinji, u muci i trudu, u bdijenjima i postovima,
u molitvama i svetim razmatranjima, u progonstvima i mnogim
pogrdama (Kor 11, 27).
2. O, kako su mnoge i teške kušnje prepatili apostoli, mučenici,
ispovjednici, djevice i svi ostali koji su htjeli ići tragom
Kristovim.
Mrzili su naime duše svoje na ovome svijetu da ih posjeduju u
vječnome životu.
O kako su strog i povučen život provodili sveti oci u pustinji!
Kako su podnijeli duge i teške kušnje! Kako ih je često mučio
neprijatelj! Kako su česte i žarke molitve prinosili Bogu! Kako
su pokazivali veliku revnost i žar za duhovni napredak! Kako su
oštar rat vodili da svladaju pogreške! Kako su imali čistu i
pravu nakanu prema Bogu!
Po danu su radili, a noć su provodili u dugoj molitvi, makar
nisu nikada za vrijeme rada prestajali u duhu se moliti.
3. Čitavo su vrijeme korisno provodili, svaki im se sat za
razgovor s Bogom činio kratkim; i radi velike slasti razmatranja
zaboravljali su na potrebu tjelesne okrepe. Odricali su se svega
bogatstva, dostojanstva, časti, prijatelja i znanaca; nisu ništa
željeli imati od svijeta, jedva su uzimali što je potrebno za
život; i kad su morali poslužiti tijelu, jadikovali su.
Bili su dakle siromašni zemaljskim stvarima, ali vrlo bagati
milošću i krepostima.
Izvana su oskudijevali, ali iznutra su se krijepili milošću i
božanskom utjehom.
4. Svijetu su bili tuđi, ali Bogu bliski i pouzdani prijatelji.
Samima sebi su se pričinjali bezvrijednima, i ovaj ih je svijet
prezirao; no u očima Božjim bili su dragocjeni i dragi.
Bili su istinski ponizni, živjeli su u priprostoj poslušnosti,
hodali su u ljubavi i strpljivosti; i stoga su svaki dan
napredovali duhom i sticali veliku milost pred Bogom.
Postali su primjer svima redovnicima; i neka nas oni više potiču
na dobar napredak nego brojni mlitavci na nazadak.
5. O, kolika je bila revnost u svih redovnika pri osnutku
njihova Reda! Kolika pobožnost u molitvi! Koliko natjecanje u
kreposti! Kako je vladala velika stega! Kako je u svima cvalo
poštovanje i poslušnost pod upravom poglavara!
O tome još svjedoče ostavljeni tragovi da su zaista bili sveti i
savršeni muževi koji su, odvažno se boreći, nadjačali svijet. A
sada se smatra netko velikim, ako nije prekršio Pravilo, ako je
netko strpljivo mogao podnijeti što je izabrao.
6. Ah, mlakosti i nemarnosti u našem staležu gdje tako brzo
popuštamo od prijašnje revnosti! I već nam se gadi živjeti zbog
klonulosti i mlakosti!
O kamo sreće kad napredak u krepostima ne bi nikada zamro u tebi
koji si češće vidio mnoge primjere svetih!
Glava 19
O vježbama dobrih redovnika
1. Život dobra
redovnika mora obilovati svima krepostima; da bude takav iznutra
kakav se ljudima pričinjava izvana.
I pravo je da mora više biti unutra nego što se vidi izvana; jer
je naš nadzornik Bog kojega moramo nada sve štovati, gdje god
bili, i pred njegovim očima hodati čisto kao anđeli.
Svaki dan moramo obnoviti svoju odluku i potaknuti se na revnost
kao da smo se sada prvi put obratili, pa govoriti: »Pomozi me,
Gospode Bože moj, u dobroj odluci i svetoj službi svojoj, i daj
mi sada, danas savršeno početi jer nije ništa što sam dosad
učinio«.
2. Prema odluci koju smo stvorili za svoj napredak, potrebna je
velika marljivost onome koji hoće dobro napredovati.
Pa ako često smalakše onaj koji je stvorio tvrdu odluku, što će
biti s onim koji rijetko i manje određeno nešto odluči?
A na razne se načine dešava da napuštamo svoju odluku; i
najmanje propuštanje duhovnih vježbi jedva će proći bez ikakve
štete.
Odluka pravednika počiva više u milosti Božjoj nego u vlastitoj
mudrosti; budući da se uvijek uzdaju u Boga što god poduzmu.
Jer čovjek snuje, ali Bog odlučuje, »i put čovjeka nije u ruci
njegovoj« (Jer 10, 3).
3. Ako kada iz ljubavi, ili da koristimo braći, propustimo
običajnu vježbu, lako ćemo je kasnije moći nadoknaditi.
Ako je pak propustimo radi mrzovolje ili iz nemarnosti, onda
valja to upisati u krivnju i osjetit ćemo da škodi.
Naprezali se mi koliko god možemo, još ćemo često u mnogočem
pogriješiti. Ipak moramo uvijek odlučiti nešto određenoga, a
napose protiv onoga što nam više smeta.
Moramo ispitivati i uređivati svoju vanjštinu i nutrinu, jer je
od koristi i jedno i drugo za napredak.
4. Ako ne možeš biti neprestano sabran, a ono se barem katkada
saberi; najmanje jednom na dan, to jest ujutro ili uvečer.
Ujutro stvori odluku, a uvečer pretresi svoje vladanje; kakav si
bio danas u riječi, misli i djelu; jer si možda u tom češće
uvrijedio Boga i bližnjega.
Opremi se junački protiv đavolske zloće, svladaj neumjerenost u
jelu i pilu, pa ćeš onda lakše obuzdavati svaku putenu sklonost.
Ne budi nikada posve bez posla; nego čitaj ili piši, ili moli,
ili razmišljaj, ili radi štogod korisna za zajednicu.
Ipak tjelesne poslove valja razborito vršiti i ne mogu ih svi
jednako poduzimati.
5. Što nije zajedničko neka se ni ne pokazuje prema vani, jer se
osobne vježbe sigurnije vrše u skrovitosti.
Valja ipak paziti da ne budeš lijen za ono što je zajedničko, a
brži za ono što je privatno; nego, nakon što si potpuno i vjerno
izvršio ono što si dužan i što je naloženo, ako ti još ostaje
vremena, onda se bavi sobom kako to želi tvoja pobožnost.
Ne mogu svi biti za istu vježbu, nego jednome koristi više ovo,
drugome ono.
I prema raznolikosti vremena sviđaju se raznolike vježbe; jer
jedno bolje pristaje blagdanima, a drugo radnim danima.
Druge potrebe imamo u vrijeme kušnje, a druge u vrijeme mira i
pokoja. O jednom volimo razmišljati kad se žalostimo, a o drugom
kad se radujemo u Gospodinu.
6. Oko glavnijih blagdana moramo ponoviti dobre vježbe i revnije
moliti za zagovor svetaca.
Moramo stvoriti odluke od blagdana do blagdana kao da ćemo tada
otići s ovoga svijeta i poći na vječno svetkovanje. Zato se
moramo brižno pripravljati u blagdansko vrijeme i pobožni je
živjeti i strože obdržavati čitavo pravilo kao da ćemo za kratko
vrijeme primiti od Boga nagradu za svoj trud.
7. Pa ako bude odgođena smatrajmo da se nismo dobro pripravili i
da nismo još dostojni tolike slave koja će se objaviti na nama u
određeno vrijeme te se nastojmo bolje pripraviti za odlazak.
»Blago onome sluzi, (veli sveti Luka) kojega, kad dođe gospodar
njegov, nađe budna: zaista vam kažem, postavit će ga nad svim
imanjem svojim« (Lk 12, 37; Mt 24, 47).
Glava 20
O ljubavi prema samoći i šutnji
1. Traži zgodno vrijeme
da se uzmogneš baviti sam sobom; i razmišljaj često o
dobročinstvima Božjim.
Pusti radoznalost! Čitaj takove stvari koje te više potiču na
skrušenje nego na razonodu.
Ako budeš znao izmaći nepotrebnim razgovorima i besposlenim
obilaženjima i čuvati se znatiželjnih novosti i buke, naći ćeš
dovoljno i zgodnog vremena da se dadeš na korisna razmatranja.
Najveći su sveci, gdje god su mogli, izbjegavali ljudsko
društvo; i voljeli su služiti Bogu u skrovitosti.
2. Rekao je netko: »Koliko god sam puta bio među ljudima, toliko
sam se manji čovjek vratio« (Seneca, Epist. 7). I to češće
iskusimo kad dugo naklapamo. Svakako je lakše šutjeti nego ne
prijeći mjeru u riječi. Lakše se skrivati kod kuće nego se vani
dovoljno čuvati.
Tko dakle nastoji vinuti se do nutarnjosti i duhovnosti, taj se
mora s Isusom udaljiti od mnoštva.
Nitko se vani sigurno ne pojavljuje ako rado ne ostaje skriven.
Nitko sigurno ne govori ako rado ne šuti. Nitko sigurno ne stoji
kao pretpostavljeni ako se rado ne podvrgava. Nitko sigurno ne
zapovijeda ako nije naučio rado slušati.
3. Nitko se sigurno ne veseli ako nema u sebi svjedočanstva
dobre savjesti.
Ali je uvijek sigurnost svetaca bila puna straha Božjega. I nisu
zato bili manje brižljivi i ponizni u sebi što su sjali velikim
krepostima i milošću.
Sigurnost se pak opakih rađa iz oholosti i preuzetnosti, a na
koncu se obraća u samoobmanu.
Ne obećavaj sebi nikada sigurnosti u ovome životu, makar i
izgledao dobar samostanac ili pobožan pustinjak.
4. Često su oni koji su izgledali bolji u očima ljudi dublje
pali radi prevelikog samopouzdanja.
Stoga je za mnoge korisnije da ne budu posve bez napasti nego da
budu češće kušani, kako ne bi postali odviše sigurni te se možda
uzoholili ili još slobodnije potražili izvanjsku utjehu.
O, kako bi sačuvao čistu savjest tko ne bi nikada tražio
prolaznog veselja, tko se ne bi nikada bavio sa svijetom!
O, kakav bi uživao veliki mir i pokoj tko bi odbacio svaku taštu
brigu, i razmišljao samo o spasonosnim i božanskim stvarima, i
svu svoju nadu položio u Boga!
5. Nitko nije dostojan nebeske utjehe ako se ne vježba u svetoj
skrušenosti.
Ako se hoćeš skrušiti u srcu, uđi u svoju sobicu te isključi
svaku buku svijeta kao što je pisano: »Skrušite se na postelji
svojoj« (Ps 4, 5).
U ćeliji ćeš naći što vani češće gubiš. Trajnim boravkom ćelija
biva slatka, a kad je izbjegavamo, onda biva mrska.
Ako je na početku svoga obraćenja budeš dobro pazio i čuvao, bit
će ti poslije draga prijateljica i najdraža utjeha.
6. U šutnji i miru napreduje pobožna duša i uči poznavati
sakrivene stvari Svetoga Pisma. Tu nailazi na potoke suza kojima
se svaku noć pere i čisti, da postane toliko bliža svome
Stvoritelju koliko dalje boravi od svake svjetske buke.
Tko se dakle udalji od znanaca i prijatelja, približit će mu se
Bog sa svetim anđelima svojim.
Bolje je biti u skrovitosti i brinuti se za sebe nego
zanemarivši sebe praviti čuda.
Veoma je pohvalno za čovjeka redovnika ako rijetko izlazi, ako
izbjegava da ga vide, i ako neće da vidi ljude.
7. Zašto želiš vidjeti čega ne smiješ imati: »Prolazi svijet i
požuda njegova« (1 Iv, 2 17).
Sjetilne želje vuku te van po svijetu; ali kad prođe vrijeme što
drugo donosiš nego oteščanu savjest i potišteno srce?
Veseli izlazak rađa često žalosnim povratkom, a veselo večernje
bdijenje donosi žalosni uranak.
Tako svaka tjelesna radost umiljato ulazi, ali na koncu grize i
ubija.
Što možeš drugdje vidjeti čega ne vidiš ovdje? Evo neba i zemlje
i sviju počela, jer je iz njih sve načinjeno.
8. Što možeš negdje vidjeti što bi moglo dugo ustrajati pod
suncem?
Možda se nadaš zasititi, ali nećeš polučiti cilja.
Kad bi vidio sve što postoji, što bi to bilo drugo nego pusto
priviđenje?
»Podigni oči svoje k Bogu na visini« (Ps 122, 1) i moli za svoje
grijehe i nemarnosti.
Prepusti tašte stvari taštim ljudima; a ti se brini za ono što
ti je zapovjedio Bog.
»Zatvori za sobom vrata svoja« (Mt 6,6) i pozovi k sebi Isusa,
ljubimca svoga. Ostani s njime u ćeliji, jer nećeš nigdje
drugdje naći toliko mira.
Da nisi izašao i da nisi ništa čuo od buke u svijetu, bio bi
ostao u divnom miru; a čim te veseli čuti nešto nova, moraš radi
toga snositi nemir srca. |
