|
Knjiga prva
Opomene korisne za duhovni život
Glava 1 - 5
Glava 1
O nasljedovanju Krista i preziranju svih taština
1. Tko ide za mnom ne
hoda u tmini (Iv 8, 12) govori Gospodin. To su riječi Kristove
koje nas opominju da nasljedujemo njegov život i djelovanje, ako
hoćemo da budemo zaista prosvijetljeni i oslobođeni od svake
sljepoće srca. Neka dakle naše najveće nastojanje ide za tim da
razmišljamo o životu Isusa Krista.
2. Nauk Kristov, nadvisuje sve nauke svetaca, i tko bi imao duha
njegova, našao bi ondje sakrivenu manu. Ali događa se da mnogi,
makar čuju često Evanđelje, osjećaju neznatnu želju za njim, jer
nemaju duha Kristova. Tko pak hoće potpuno i od srca razumjeti
riječi Kristove, taj mora nastojati da cijeli svoj život
prilagodi njegovu životu.
3. Što ti koristi raspravljati učeno o Presvetom Trojstvu, ako
ti manjka poniznost zbog čega se ne dopadaš Trojstvu? Zaista,
učene riječi ne čine čovjeka svetim i pravednim, nego krepostan
život čini ga Bogu dragim. Volim osjetiti skrušenje, nego li
znati izraziti njegov pojam. Kad bi znao napamet čitavo Sveto
Pismo i izreke svih filozofa: što bi sve to koristilo bez
ljubavi Božje i milosti? Ispraznost nad ispraznošću, sve je
ispraznost (Prop 1, 2), osim Boga ljubiti i njemu jedinomu
služiti. Najveća je mudrost: preziranjem svijeta težiti za
kraljevstvom nebeskim.
4. Ispraznost je dakle tražiti raspadljivo blago i u njega se
pouzdavati.
Ispraznost je također težiti za častima i htjeti se visoko
uzdići.
Ispraznost je slijediti požude tijela i za onim čeznuti radi
čega moramo biti kasnije strogo kažnjeni.
Ispraznost je željeti dug život, a malo se brinuti za čestit
život.
Ispraznost je paziti samo na sadašnji život, a ne pobrinuti se
za ono što će doći.
Ispraznost je ljubiti što tako brzo prolazi, a ne žuriti se
onamo gdje nas čeka vječna radost.
Sjeti se često izreke: Oko se ne može nagledati, uho ne može
naslušati (Prop 1, 8).
Nastoj dakle otrgnuti svoje srce od ljubavi vidljivih stvari i
teži za nevidljivima. Jer oni koji idu za svojom sjetilnošću,
kaljaju savjest i gube milost Božju.
Glava 2
Ponizno
mišljenje o samom sebi
1. Svaki čovjek po
naravi teži za znanjem, ali što koristi znanje bez straha
Božjega?
Svakako je bolji ponizan seljak koji služi Bogu, nego oholi
mudrac, koji, zanemarivši sebe, ispituje kretanje svoda
nebeskog.
Tko sebe dobro poznaje, taj sebe malo cijeni i ne vesele ga
ljudske pohvale.
Kad bih znao sve što je na svijetu, a ne bih imao ljubavi, što
bi mi koristilo pred Bogom koji će me suditi po djelima?
2. Prestani odviše težiti za znanjem, jer se u tom skriva velika
rastresenost i varka. Oni koji puno znadu vole da ih ljudi vide
i nazivaju učenima. Ima puno toga u znanju što malo ili ništa ne
koristi duši. A vrlo je nerazborit onaj koji se brine za što
drugo, osim za ono što služi njegovu spasenju. Mnogo riječi ne
zasićuje duše; ali čestit život razveseljuje srce, a čista
savjest donosi veliko pouzdanje u Boga.
3. Koliko više i bolje znadeš, toliko ćeš strože biti radi toga
suđen, ako ne budeš svetije živio. Nemoj se dakle uznositi radi
bilo kojeg umijeća ili znanja, nego radije strepi radi danoga ti
znanja. Ako ti se čini da mnogo toga znadeš, i dosta dobro
razumiješ, ipak, znaj, da ima mnogo više onoga čega ne znaš. Ne
ponosi se (Rim 11, 20), nego radije priznaj svoje neznanje.
Zašto se želiš uzdignuti nad koga, kad ih ima više, koji su
učeniji od tebe i koji bolje razumiju zakon? Ako želiš nešto
korisna znati i naučiti, onda neka ti bude milo da ljudi ne
znaju za te i da do tebe ništa ne drže.
4. Ovo je najveća i najkorisnija pouka: dobro poznavati i
prezirati samoga sebe. Do sebe ništa ne držati, a o drugima
uvijek dobro i uzvišeno misliti, to je velika mudrost i
savršenstvo. Kad bi vidio drugoga očito griješiti ili kakvu
tešku stvar počiniti, ipak se ne bi smio smatrati boljim od
njega; jer ne znaš kako ćeš dugo moći ustrajati u dobru. Svi smo
slabi, ali ti ne smiješ nikoga smatrati slabijim od sebe.
Glava 3
O spoznaji istine
1. Sretan onaj koga
istina poučava, sama, ne pomoću slika i prolaznih glasova, nego
onako kakva jest. Naše nas mišljenje i naš osjećaj često vara i
malo toga vidi. Što koristi mnogo se baviti skrivenim i tajnim
stvarima radi kojih nećemo biti ni ukoreni na sudu, ako nismo za
njih znali? Velika je ludost što se mi, zanemarivši korisne i
potrebne stvari, bavimo suvišnima i štetnima: oči imamo, a ne
vidimo.
2. Što se brinemo za rodove i vrste? Komu govori vječna Riječ,
on biva izbavIjen od mnogih nagađanja. Od jedne je Riječi sve, i
sve govori o toj jednoj; a to je početak koji nam i govori (Iv
8, 25). Bez nje nitko ne shvaća niti pravo sudi. Komu je sve
jedno i sve svodi na jedno i sve vidi u jednome, taj može biti
postojana srca i ostati smiren u Bogu. O Bože Istino, daj da
budem s tobom jedno u vječnoj ljubavi! Često mi se gadi mnogo
čitati i slušati; u tebi je sve što hoću i što želim. Neka
zašute svi učenjaci, neka zamuknu sva stvorenja pred tvojim
licem, ti mi jedini govori!
3. Koliko je tko sabraniji u sebi i unutra jednostavniji, toliko
više i uzvišenije stvari bez truda razumije; jer svjetlo
razumijevanja prima odozgo. Čist, jednostavan i postojan duh ne
rastresa se u mnogim stvarima, jer sve radi na čast Božju, i u
sebi smiren trudi se da bude bez ikakvog vlastitog zahtjeva. Tko
te više smeta i muči od tvoje neumrtvene požude srca? Dobar i
pobožan čovjek sredi najprije u svojoj nutrini djela koja mora
vani činiti. I ne vuku djela njega k željama grešne sklonosti,
nego on upravlja njima prema zahtjevu zdravoga razuma. Tko mora
izdržati teži boj nego onaj koji se trudi da pobijedi samoga
sebe? l to mora biti naš posao: pobijediti dakako samoga sebe, i
svaki dan biti jači od samoga sebe, i barem nešto napredovati.
4. Svako savršenstvo u ovom životu ima primiješano nešto
nesavršenstva, i svako naše umovanje nije bez neke magle.
Ponizno upoznavanje samoga sebe sigurniji je put k Bogu nego
duboko znanstveno istraživanje. Ne smijemo udarati na znanost
ili na bilo koje obično poznavanje stvari koje je — promatrano u
sebi — dobro i od Boga određeno, ali moramo uvijek više cijeniti
dobru savjest i krepostan život. A jer se mnogi više trude oko
znanja nego oko čestitog života, zato se često varaju i donose
malo ili gotovo nikakva ploda.
5. O, kad bi ljudi bili tako revni u iskorjenjivanju mana i
sticanju kreposti, kao što su u pokretanju raznih pitanja, onda
ne bi bilo toliko zla ni sablazni u svijetu, ni toliko nereda po
samostanima. Kada dođe dan suda, zacijelo nas neće pitati što
smo čitali, nego što smo radili; niti jesmo li mudro govorili,
nego jesmo li pobožno živjeli. Reci mi gdje su sada oni
dostojanstvenici i učitelji koje si dobro poznavao dok su još
živjeli i u nauci se isticali? Njihove položaje uživaju već
drugi i ne znam da li o njima misle. Dok su živjeli, činilo se
da jesu nešto, a sada se o njima šuti.
6. O, kako brzo prolazi slava svijeta! Kamo sreće da je njihov
život bio u skladu s njihovim znanjem! Onda bi bili dobro učili
i poučavali. Kako rnnogi u svijetu propadaju radi tašte
učenosti, jer se malo brinu da služe Bogu! I jer više vole biti
veliki negoli ponizni, zato zaludješe u svojim mislima (Rim 1,
21). Zaista je velik koji imade veliku ljubav. Zaista je velik
koji je u sebi malen i koji svako uzdizanje u časti smatra
ništavilom. Zaista je razborit koji sve zemaljsko smatra za
smeće da stekne Krista. I zaista je vrlo učen koji vrši volju
Božju, a napušta svoju volju.
Glava 4
O razboritosti u činima
1. Ne valja vjerovati
svakoj riječi niti poticaju, nego valja stvar oprezno i
strpljivo prosuđivati u Bogu. Nažalost često lakše o drugome
vjerujemo i govorimo zlo nego dobro: tako smo slabi. No savršeni
ljudi ne vjeruju tako lako svakome brbljavcu, jer znadu ljudsku
slabost, sklonu na zlo i u riječima dosta labavu.
2. Velika je mudrost ne biti nagao u činima, niti ustrajati
tvrdokorno kod vlastitog mišljenja. Amo spada i to da ne
vjerujemo svakoj ljudskoj riječi, niti da ono što čujemo ili
povjerujemo odmah drugima saopćimo. Savjetuj se s mudrim i
savjesnim čovjekom; i radije se daj poučiti od boljega, nego da
slijediš svoje pronalaske. Čestit život čini čovjeka mudrim u
Bogu i iskusnim u mnogome. Koliko bude tko ponizniji i Bogu
podložniji, toliko će biti u svemu mudriji i smireniji.
Glava 5
O čitanju Svetog Pisma
1. U Svetomu Pismu
valja tražiti istinu, a ne rječitost. Čitavo Sveto Pismo moramo
čitati u onom duhu u kojem je nastalo. Moramo u njem radije
tražiti korist nego duhovite izreke. Moramo tako rado čitati
pobožne i jednostavne knjige kao i uzvišene i duboke. Neka te ne
smeta ugled pisca, da li je bio velike ili male naobrazbe; nego
neka te na čitanje potiče ljubav k čistoj istini. Ne pitaj tko
je to rekao, nego pripazi što kaže.
2. Ljudi prolaze, ali istina Gospodnja ostaje u vijeke (Ps 116,
2). Ne pitajući tko je tko, Bog nam govori na razne načine. Naša
nas znatiželja često smeta u čitanju Svetoga Pisma kad bismo
htjeli razumjeti i raspravljati gdje valja naprosto prijeći
dalje. Ako želiš napredovati, onda čitaj ponizno, priprosto i
vjerno, i ne želi nikada steći ime učenjaka. Rado pitaj i šutke
slušaj riječi svetaca, neka ti pouke starijih budu drage, jer ih
ne iznose bez razloga. |
