|
Knjiga druga
Opomene koje potiču na
unutarnjost
Glava 1 - 6
Glava 1
O unutarnjem životu
1. »Kraljevstvo je Božje među vama«, govori
Gospodin.
Obrati se svim srcem Gospodinu, i ostavi
ovaj bijedni svijet, i naći ćeš pokoj svojoj
duši.
Uči prezirati izvanjske stvari i dati se na
unutarnjost, i vidjet ćeš kako kraljevstvo
Božje dolazi k tebi.
Kraljevstvo je naime Božje »mir i radost u
Duhu Svetome« što se ne daje bezbožnima.
Doći će k tebi Krist pružajući ti svoju
utjehu, ako mu budeš priredio dostojan stan
u nutrini.
»Sva je njegova slava i ljepota iznutra« i
tamo mu se dopada.
On često posjećuje unutarnjeg čovjeka, milo
s njime razgovara, ljubezno ga tješi, donosi
mu veliki mir i divno prijateljstvo.
2. Eto,
vjerna duša, pripremi svoje srce
ovome zaručniku da se udostoji doći k tebi i
kod tebe stanovati.
Ovako, naime, on govori: »Koji mene ljubi,
on će držati riječ moju, i k njemu ćemo
doći, i kod njega ćemo stanovati«.
Podaj dakle
mjesta Kristu, a svima ostalima zabrani
ulazak.
Kad budeš imao Krista, onda si bogat i to je
dosta.
On će biti tvoj nadglednik i vjerni skrbnik
u svemu da ti neće biti potrebno ufati se u
ljude.
Ljudi se naime brzo mijenjaju, brzo prolaze;
»Krist pak ostaje do vijeka« i stoji čvrsto
do kraja.
3. Ne valja
postavljati velike nade u slaba i smrtna
čovjeka, makar bio koristan i drag: niti se
valja mnogo žalostiti radi toga ako ti se
katkada tko protivi i protuslovi. Koji su
danas s tobom, sutra ti se mogu protiviti i
obratno; često se okreću kao vjetar. Stavi
sve svoje pouzdanje u Boga i on neka bude
tvoj strah i tvoja ljubav.
On će za tebe odgovarati i učinit će kako će
biti najbolje.
»Nemaš ovdje stalnoga grada« i gdjegod bio,
stranac si i putnik; i nikad nećeš imati
mira osim ako budeš tijesno sjedinjen s
Kristom.
Što žuriš svuda naokolo kad to nije mjesto
tvoga pokoja?
»Na nebesima mora biti tvoje stanovanje« i
sve zemaljsko moraš gledati kao na prolazu.
Sve prolazi, i ti isto tako s njime.
Pazi da se ne prilijepiš uz zemaljštinu da
te ne uhvati i ne pogubi.
Neka tvoja misao bude kod Svevišnjega i neka
se tvoja molitva diže bez prestanka Kristu.
Ako ne znaš razglabati visokih i nebeskih
stvari, onda počivaj u Muci Isusovoj i rado
stanuj u njegovim svetim ranama.
Ako se naime pobožno utekneš ranama i
dragocjenim ožiljcima Isusovim, oćutjet ćeš
u nevolji veliku okrepu, i nećeš se mnogo
brinuti što te ljudi preziru, i lako ćeš
podnositi riječi ogovaratelja.
5. I Krist je
bio na svijetu prezren i napušten od znanaca
i prijatelja u najvećoj nevolji i porugi.
Krist je htio trpjeti i biti prezren, a ti
se usuđuješ na nekoga žaliti.
Krist je imao protivnika i klevetnika, a ti
hoćeš da ti svi budu prijatelji i
dobročinitelji.
Zašto će se onda nagraditi tvoja strpljivost
ako te ne bude zadesila nikakva protivština?
Ako nećeš ništa neugodno trpjeti, kako ćeš
onda biti prijatelj Kristov?
Trpi s Kristom i za Krista ako želiš vladati
s Kristom.
6. Kad bi
jednom potpuno unišao u srce Isusovo i
samo malo okusio žarke ljubavi njegove onda
se ne bi ništa starao za vlastitu korist ili
štetu, nego bi se prije radovao radi
nanesene ti sramote; jer ljubav k Isusu čini
da čovjek prezire samoga sebe. Onaj koji
ljubi Isusa i istinu, koji je pravi
unutarnji čovjek, koji je slobodan od
neurednih sklonosti, može se slobodno
obratiti k Bogu i dignuti se u duhu nad
samoga sebe te uživajući mirovati.
7. Tko sve
prosuđuje onako kako jest, a ne kako se
govori ili misli, taj je zaista mudar i
poučen, više prema Božjem negoli
ljudskom nauku.
Tko znade živjeti unutrašnjim životom i malo
cijeniti stvari po vanjštini, tome nije
potrebno tražiti mjesta niti čekati vrijeme
da se dade na pobožne vježbe.
Unutarnji čovjek brzo se sabere, jer se
nikada sav ne izlije prema vani.
Ne smeta mu vanjski rad ili zanimanje, na
koje je stanovito vrijeme vezan, nego kako
stvari teku, tako se on njima prilagođuje.
Tko je dobro sređen i uređen u nutrini, taj
se ne brine za neobično i naopako držanje
ljudi.
Čovjek biva u toliko stvari smetan i
rastresen u koliko se priljubi za nepotrebne
stvari.
8. Kad bi bio
sređen i kako valja pročišćen, onda bi ti
sve služilo na dobro i napredak.
Zato se mnogo toga tebi ne dopada i često te
smeta, jer još nisi savršeno umro sam sebi
niti si se otrgnuo od svega zemaljskoga.
Ništa tako ne prlja i ne zapliće srca
ljudskoga kao neuredna ljubav prema
stvorenjima.
Ako se odrekneš vanjske utjehe, onda
ćeš moći razmatrati nebeske stvari i često
klicati od radosti u nutrini.
Glava 2
O poniznom
podvrgavanju
1. Ne
brini se mnogo tko je protiv tebe ili za
tebe, nego se brini i nastoj oko toga da
Bog
bude s tobom u svakoj stvari koju činiš.
Imaj čistu savjest i Bog će te valjano
braniti.
Koga naime Bog bude htio pomoći, neće mu
moći naškoditi ničija zloba.
Ako znadeš šutjeti i trpjeti, zacijelo
ćeš vidjeti pomoć Božju. On zna vrijeme
i način da te oslobodi i stoga se moraš
predati u njegove ruke.
Božja je stvar da pomogne i oslobodi od
svake sramote.
Često nam veoma koristi da ostanemo što
ponizniji ako drugi znadu za naše
slabosti i ako ih kore.
2. Kad se
čovjek ponizuje radi svojih pogrešaka,
onda lako ublaži druge i lako zadovolji
one koji se na njega srde.
Bog poniznoga štiti i oslobađa;
poniznoga ljubi i tješi; k poniznome se
sagiblje; poniznome daje veliku milost i
proslavljuje ga nakon njegova poniženja.
Poniznome odaje svoje tajne i milo ga
privlači i poziva k sebi.
Ponizan čovjek, i kad je osramoćen,
ostaje posve miran, jer se upire na
Boga, a ne na svijet.
Ne misli
da si što napredovao, osim ako ne držiš
da si niži od svih.
Glava 3
O dobrom i miroljubivom čovjeku
1. Nastoj najprije da sam
budeš miran, pa ćeš onda moći i druge
umiriti.
Više koristi miroljubiv nego učen
čovjek.
Strastven čovjek i dobro obraća na zlo i
lako povjeruje zlu.
Dobar i miroljubiv čovjek sve obraća na
dobro.
Tko je zaista smiren, taj o nikome ne
sumnja. Ali tko je nezadovoljan i
uzbuđen, toga muče svakojake sumnje;
niti sam miruje, niti pušta druge na
miru.
Često kaže čega ne bi smeo reći, a
propušta ono što bi za njega bilo bolje
da učini.
Ispituje što su drugi dužni učiniti, a
ne brine se za ono na što je sam
obavezan.
Budi dakle najprije revan oko samoga
sebe, a onda ćeš moći s pravom revnovati
i oko svoga bližnjega.
2. Ti umiješ dobro
opravdati svoje čine i poljepšavati
ih, ali opravdanja drugih nećeš
primiti.
Bilo bi ispravnije da sebe optužiš, a
brata svoga opravdaš.
Ako hoćeš da tebe drugi podnosi, podnosi
i ti drugoga.
Promisli kako si još daleko od prave
ljubavi i poniznosti koja se ne zna na
nikoga srditi ili ljutiti, osim na samu
sebe.
Nije ništa osobito živjeti s dobrim i
blagim ljudima; to se već po naravi
svima sviđa; i svatko hoće rado imati
mira, i više ljubi one koji osjećaju s
njim.
Ali moći mirno živjeti sa surovima i
opakima ili razuzdanima ili
neprijateljski raspoloženima prema nama,
to je velika milost i svake hvale
vrijedno i muževno djelo.
3. Ima ljudi koji se sami
drže na miru i ujedno podržavaju mir s
drugima.
A ima ih koji niti su sami mirni, niti
druge puštaju na miru; teški su drugima,
a sebi samima još teži.
A ima ih, opet, koji uspijevaju održati
sebe na miru i druge nastoje privesti
k miru.
Ipak se čitav naš mir u ovome bijednom
životu sastoji više u poniznom trpljenju
protivština nego u tom da ih ne
osjećamo.
Tko umije bolje trpjeti, imat će i više
mira. Takav je pobjednik nad samim sobom
i gospodar svijeta, prijatelj Kristov i
baštinik neba.
Glava 4
O nedužnom srcu i čistoj nakani
1. Na dva se krila diže
čovjek nad zemlju, naime čistoćom i
nedužnošću.
Čistoća mora biti u nakani, nedužnost u
čuvstvu.
Čistoća ima Boga za cilj, nedužnost ga
dohvaća i kuša.
Neće ti smetati ni jedno dobro djelo ako
budeš iznutra slobodan od svake neuredne
sklonosti.
Ako ne težiš za ničim drugim i ne tražiš
ništa drugo osim volju Božju i korist
bližnjega, onda ćeš uživati unutarnju
slobodu. Kad bi tvoje srce bilo
ispravno, onda bi ti svako stvorenje
bilo ogledalo života i knjiga svete
nauke. Nema tako sitnog i neznatnog
stvorenja koje ne bi predstavljalo
dobrotu Božju.
2. Kad bi ti bio unutra
dobar i nedužan, onda bi sve bez zapreke
gledao i dobro razumio. Nedužno srce
prodire u nebo i pakao. Kakav ie tko
unutra, tako izvana prosuđuje. Ako
postoji kakovo veselje na svijetu, to ga
dakako posjeduje čovjek nedužna srca. A
ako ima gdje žalosti i stiske, to
najbolje zna za nju nečista savjest.
Kao što željezo bačeno u vatru gubi rđu
i sve se sjaji; tako i čovjek koji se
posve obrati k Bogu, lišava se
mlitavosti i pretvara se u novoga
čovjeka.
3. Kad čovjek počinje
bivati mlak, onda se boji i neznatne
muke pa rado prima izvanjsku
utjehu.
Ali kad počne savršeno svladavati sebe i
odvažno ići putem Božjim, onda mu se
pričinja malenkost ono što je prije
osjećao teškim.
Glava 5
O prosuđivanju samoga sebe
1. Ne možemo sami sebi
odviše vjerovati, jer nam često
nedostaje milosti i volje.
Malo je svjetla u nama pa i to
nemarnošću brzo gubimo.
Često također ne zapažamo da smo tako
slijepi unutra!
Često činimo zlo, a još se gore
izgovaramo.
Kadšto nas goni strast, a mislimo da je
revnost. Kod drugih korimo sitnice, a
kod sebe preko velikih stvari prelazimo.
Dosta brzo osjetimo i mjerimo što trpimo
od drugih, ali koliko drugi trpe od nas,
toga ne zapažamo. Tko bi dobro i
ispravno prosuđivao svoje stvari ne bi
imao razloga da strogo sudi o drugome.
2. Unutarnji čovjek
pretpostavlja brigu oko samog sebe svemu
ostalome; a tko se marljivo bavi samim
sobom, Iako šuti o drugima.
Nećeš nikada biti unutarnji i pobožan
čovjek, ako ne budeš šutio o tuđim
stvarima, a gledao najprije na samog
sebe.
Ako se posve baviš samim sobom i Bogom,
malo će te ganut što vidiš vani. Gdje si
kad nisi kod samog sebe? I kad sve
obiđeš, a samog sebe zanemariš, koliko
si napredovao?
Ako želiš polučiti mir i pravo
jedinstvo, onda moraš sve zapostaviti i
jedino na sebe paziti.
3. Mnogo ćeš zatim
napredovati, ako se sačuvaš slobodnim od
svake vremenite brige. Vrlo ćeš se
prevariti ako budeš cijenio kakvu
vremenitu stvar.
Neka ti ništa ne bude veliko, ništa
visoko, ništa milo, ništa drago, nego
jedino Bog ili Što je od Boga.
Smatraj sve taštinom što god utjehe može
doći od kojega stvorenja.
Duša koja Boga ljubi prezire sve što je
izvan Boga.
Samo vječni i neizmjerni Bog, koji sve
ispunja, utjeha je duše i prava radost
srca.
Glava 6
O radosti čiste
savjesti
1. Slava je dobrog čovjeka svjedočanstvo
čiste savjesti. Imaj čistu savjest i bit
ćeš uvijek veseo.
Čista savjest može vrlo mnogo podnositi
i vrlo je vesela u suprotivštinama.
Nečista savjest je uvijek plašljiva i
nemirna. Slatko ćeš počivati ako te srce
tvoje nema za što koriti. Ne veseli se
nikada osim ako si nešto dobro učinio.
Opaki ne poznaju nikada pravoga veselja;
i ne ćute unutarnjeg mira jer: »nema
mira bezbožnicima«, govori Gospodin.
I ako govore: na miru smo, neće doći na
nas zlo, i tko će se usuditi škoditi
nam? — ne vjeruj im: jer će iznenada
doći srdžba Božja, djela njihova
pretvorit će se u ništa i namisli će
njihove propasti.
2. Onome koji ljubi nije teško dičiti se
u nevolji: jer tako se dičiti znači
hvaliti se križem Gospodnjim.
Kratka je slava koju ljudi daju i
primaju.
Slavu svijeta uvijek prati žalost.
Slava je dobrih u njihovoj savjesti, a
ne na ustima ljudi.
Veselje je pravednika od Boga i u Bogu,
a njihova je radost radi istine.
Tko žudi za pravom i vječnom slavom, taj
se ne brine za vremenitu slavu.
A tko traži vremenitu slavu ili je barem
ne prezire u duši, dokazuje da manje
ljubi nebesku slavu.
Tko se ne brine ni za pohvale ni za
ukore, uživa veliki mir srca.
3. Lako će biti zadovoljan i smiren onaj
čija je savjest čista.
Nisi svetiji ako te hvale; niti gori ako
te kude.
Što jesi, jesi; i ne možeš se nazvati
većim nego što si pred Bogom.
Ako paziš na to što si u svojoj nutrini,
nećeš se brinuti što o tebi govore
ljudi.
»Ljudi gledaju na vanjštinu, a Bog gleda
na srce«.
Ljudi ispituju djela, a Bog važe nakane.
Raditi uvijek dobro, a do sebe malo
držati znak je ponizne duše.
Ne htjeti utjehe od bilo kojeg stvorenja
znak je velike čistoće i unutarnjeg
pouzdanja.
4. Tko ne traži za sebe nikakva
izvanjska svjedočanstva, pokazuje
da se posve predao Bogu.
»Jer nije onaj prokušan koji sam sebe
preporučuje (veli sveti Pavao) nego onaj
kojega Gospodin preporučuje. Živjeti s
Bogom u nutrini i nikakvom sklonošću ne
prianjati za vanjsko — to predstavlja
unutarnjeg čovjeka.
|
