Gospodin:
1. Sinko, moraš revno nastojati oko toga
da na svakom mjestu i u svakom činu ili
izvanjskom poslu budeš u srcu potpuno
slobodan i gospodar samoga sebe, i da
sve bude pod tobom, a ne da ti budeš
pod njima; da budeš gospodar i
upravitelj svojih čina, a ne sluga ni
najamnik.
Da budeš kao slobodan i pravi Izraelac
prešavši u službu i slobodu djece Božje:
koja stoje nad sadašnjošću i gledaju na
vječnost; koja prolazne stvari
promatraju lijevim okom, a desnim ono
što je nebesko. Takve ne privlače
vremenite stvari te se ne lijepe uz
njih, nego oni radije rabe vremenite
stvari upotrebljavajući ih na dobro, baš
kako su i određene od Boga i načinjene
od vrhovnog majstora koji nije ostavio
ništa neuređeno u svojim stvorenjima.
2. Ako ni u kojoj zgodi ne ostaneš kod
prividne vanjštine i ako ne promatraš
tjelesnim okom ono što vidiš ili čuješ,
nego ako u svakoj stvari uđeš s Mojsijem
u šator da pitaš Gospodina, onda ćeš
katkada čuti božanski odgovor i vratit
ćeš se poučen u mnogim sadanjim i
budućim stvarima.
Uvijek se naime Mojsije svraćao k šatoru
da riješi sumnje i pitanja, i pribjegao
je k utočištu molitve da ukloni ljudske
pogibelji i zloću.
Tako moraš i ti pribjeći u skrovitosti
srca svojega moleći što revnije Božju
pomoć.
Zbog toga su naime, kako čitamo, »Jozua
i sinovi Izraelovi bili prevareni od
Gabaonaca, jer prije nisu pitali
Gospodina«, nego su odveć lakovjerni
pali na lijepak slatkim riječima i
lažnoj pobožnosti.
Glava 39
Neka čovjek ne bude prenagao u
poslovima
Gospodin:
1. Sinko, povjeri uvijek meni svoju
stvar; ja ću sve dobro udesiti u svoje
vrijeme. Počekaj moju odredbu i tako ćeš
postići uspjeh.
Sluga:
2. Gospode, rado ti povjeravam sve svoje
stvari, jer malo je koristi od moga
umovanja.
Kamo sreće kad ne bih mnogo visio na
budućim događajima, nego kad bih se bez
krzmanja stavio na raspoloženje tvojoj
volji!
Gospodin:
3. Sinko, često čovjek žestoko juri za
nečim što žudi, ali kad to dostigne,
onda počinje drukčije misliti; jer želja
nije trajna, nego skače s jedne stvari
na drugu. Nije dakle bez značenja da se
i u najmanjim stvarima odrekneš samoga
sebe.
4. Pravi se napredak čovjekov sastoji u
zatajivanju samoga sebe; i takav je
čovjek veoma slobodan i siguran.
Ali stari neprijatelj, koji se protivi
svakome dobru, ne prestaje napastovati,
nego sprema danju i noću teške zasjede
ne bi li možda uspio strovaliti
neopreznoga u mrežu prijevare. »Bdijte i
molite se«, govori Gospodin, »da ne
padnete u napast«.
Glava 40
Kako čovjek nije po sebi sposoban za
nikakvo dobro i ničim se ne može hvaliti
Sluga:
1. Gospode, »što je čovjek da ga se
sjećaš, ili sin čovječji da ga
pohađaš?«.
Što je čovjek zaslužio da mu daješ
milost svoju?
Gospode, što se imam žaliti ako me
ostaviš? Ili kakvim pravom mogu
prigovoriti ako ne učiniš što želim?
Ovo mogu zbilja istinski misliti i reći:
Gospode, ništica sam, ništa ne mogu,
nisam po sebi sposoban za bilo kakvo
dobro; nego u svemu malakšem i uvijek
smjeram na ništavilo. I ako me ti ne
pomogneš i duh mi ne poučiš, postat ću
posve mlitav i nemaran.
2. A ti si, Gospode, uvijek isti i
ostaješ do vijeka, uvijek dobar,
pravedan i svet, sve čineći dobro,
pravedno i sveto, i mudro raspoređujući.
Ali ja, koji sam više sklon na nazadak
nego na napredak, ne ostajem uvijek u
istom raspoloženju, jer se i sedam puta
izmijeni vrijeme nada mnom.
Ali odmah biva bolje kad se tebi svidi i
kad pružiš svoju ruku pomoćnicu; jer ti
jedini možeš pomoći bez ljudske pomoći i
toliko me utvrditi da se lice moje ne
mijenja svakog časa, nego da se srce
moje okrene jedino k tebi i u tebi da
počine.
3. Stoga, kad bih znao ispravno odbaciti
svaku ljudsku utjehu, bilo zato da
postanem po
božan, bilo iz nužde koja me sili
tražiti tebe, jer nema čovjeka koji bi
me mogao utješiti — onda bi se mogao s
pravom nadati tvojoj milosti i klicati
radi dara ponovne utjehe.
4. Hvala tebi od koga sve dolazi kad god
mi što dobro pođe za rukom. Ja sam pak
praznina i »ništica pred tobom«,
nepostojan i slab čovjek. Čime se dakle
mogu dičiti ili zašto želim biti
cijenjen? Zar radi ništavila? I to je
najveća taština. Zaista isprazna
slava je opasna kuga i najveća
taština, jer odvraća od prave slave i
lišava nas nebeske milosti.
Dok se naime čovjek dopada samom sebi,
gadi se tebi; dok čezne za ljudskim
pohvalama, biva lišen istinskih
kreposti.
5. Prava je pak slava i sveto veselje:
dičiti se tobom, a ne sobom; radovati
se u imenu tvojemu, a ne u vlastitoj
kreposti, i ne uživati u nijednom
stvorenju osim radi tebe.
Neka bude hvaljeno ime tvoje, a ne moje;
neka se veliča djelo tvoje, a ne moje;
neka se blagoslivlje sveto ime tvoje, a
meni neka ne bude nikakva ljudska
pohvala.
Ti si slava moja, ti si veselje srca
mojega! Tobom ću se dičiti i klicati cio
dan; a radi sebe se neću dičiti ničim —
»osim slabostima svojim«.
6. Neka Židovi traže slavu jedan od
drugoga; ja ću tražiti onu koja dolazi
jedino od Boga.
Sva naime ljudska slava, sva vremenita
čast sva svjetska uzvišenost, uspoređena
sa vječnom slavom tvojom, taština je i
ludost.
O istino moja i milosrđe moje, Bože moj,
blaženo Trojstvo! Tebi jedinome hvala,
čast, moć i slava kroz beskrajne vijeke
vjekova!
Glava 41
O preziru svake vremenite časti
Gospodin:
1. Sinko, nemoj si uzeti k srcu ako
vidiš da druge časte i uzdižu, a tebe
preziru i ponizuju.
Digni srce svoje k meni u nebo pa te
neće žalostiti prezir ljudi na zemlji.
Sluga:
2. Gospode, slijepi smo i taština nas
brzo zavede. Ako pravo pomislim, nikad
mi nijedno stvorenje nije načinilo kakve
nepravde, pa se stoga ne mogu razložno
potužiti na tebe.
A jer sam ja često i teško sagriješio
tebi, zasluženo se diže protiv mene
svaki stvor. Meni dakle s pravom pripada
sramota i prezir; tebi pak hvala, čast i
slava.
Iako ne budem spreman na to da rado
podnosim da me prezre i napusti svako
stvorenje i da do mene ništa ne drži
neću se moći u duši smiriti i staložiti,
niti biti duhovno prosvijetljen, niti se
potpuno sjediniti s tobom.
