Sluga:
1. Daj mi, Gospodine, »pomoć u nevolji,
jer je uzaludna pomoć ljudska«. Kako
često ni
sam našao povjerenja tamo gdje sam ga se
nadao naći! I koliko put sam ga našao
tamo gdje ga nisam očekivao.
Ludo je dakle ufati se u ljude; a spas
je pravednika u tebi, Gospode. Budi
blagoslovljen, Gospode Bože moj, u svemu
što nas zadesi. Slabi smo i nestalni,
brzo se prevarimo i mijenjamo.
2. Koji se čovjek može tako oprezno i
obazrivo čuvati u svemu da se ne bi
katkada prevario ili upao u nepriliku?
Ali tko se uzda u te, Gospode, i traži
te priprostim srcem, taj ne će tako lako
pasti. Pa ako i upadne u kakvu nevolju i
zaplete se makar kako, ti ćeš ga brzo
izbaviti ili utješiti; jer ti nećeš
napustiti do kraja onoga koji se ufa u
te.
Rijetko je naći pouzdanog prijatelja
koji bi ustrajao u svim stiskama
prijateljevim. Ti si, Gospode, jedini
najvjerniji od svih i osim tebe nema
više takvoga.
3. O, kako je dobro razumjela ona sveta
duša koja je rekla: »Moje je srce
utvrđeno i ute
meljeno u Kristu« (Sv. Agata). Kad bi
tako bilo sa mnom, onda me ne bi tako
lako uznemirivao ljudski strah, niti bi
me dirali žalci riječi.
Tko može sve predvidjeti, tko može
otkloniti buduća zla? Pa ako često
ranjava i ono što smo predvidjeli, kako
li nepredviđeno neće ljuto raniti?
Ali zašto se nisam bolje pobrinuo za se
bijednika? I zašto sam tako lako
povjerovao drugima? Ali ljudi smo, i
ništa drugo nego slabi ljudi, makar nas
drugi smatraju i nazivaju anđelima.
Komu ću povjerovati, Gospode? Komu ako
ne tebi? Ti si istina koja ne vara i ne
može prevarena biti.
I opet: »svaki je čovjek lažac«,
nestalan, slab i promjenljiv, napose u
riječima; tako da se jedva može odmah
vjerovati ono što nam se čini da
ispravno zvuči.
4. Kako si mudro unaprijed opomenuo da
se valja čuvati ljudi! I da »su
neprijatelji čovjeku domaći njegovi« i
da ne valja vjerovati ako tko kaže: »Evo
ovdje« ili »Eno ondje«. O tome me je
poučila moja šteta; i kamo sreće kad bi
mi to poslužilo za veći oprez, a ne da
budem nerazborit.
Budi oprezan (reče netko), budi oprezan
i čuvaj za se što ti velim. I dok ja
šutim i držim tajnu, on ne može šutjeti
o onom što je zahtijevao da držim kao
tajnu, nego odaje odmah i mene i sebe pa
odlazi. Zaštiti me, Gospode, od ovakvih
brbljivih i neopreznih ljudi da ne
upadnem u njihove ruke i da nikada ne
počinim takvo što. Stavi u usta moja
istinitu odlučnu riječ, a lukavi jezik
drži daleko od mene. Što ne bih rado
trpjeti, toga se moram na svaki način
čuvati.
5. O, kako je dobro i kako služi miru —
šutjeti o drugima i ne vjerovati sve bez
razlike i ne prepričavati tako lako
dalje!
Povjeri se tek malo komu; nastoj uvijek
nadzirati svoje srce; ne daj se bacati
od vjetra riječi amo-tamo, nego želi, da
se sve unutra i vani zbude prema tvojoj
volji!
Kako je nužno za očuvanje nebeske
milosti izbjegavati ljudsku varku i ne
žudjeti za onim što će možda izazvati
vani udivljenje. Nego usmjerimo sve
nastojanje na ono što doprinosi našem
popravku i većoj revnosti!
Kako je mnogima naškodilo što je njihova
krepost bila razglašena i prerano
hvaljena! A kako zbilja koristi milost
»držana u tajni u ovom krhkom životu
koji je čitav u napasti i borbi!
Glava 46
O pouzdanju koje moramo imati u Boga,
kad navale strelice riječi
Gospodin:
1. Sinko, stoj čvrsto i uzdaj se u me.
Što su riječi drugo nego riječi? Lete
kroz zrak, ali kamenu ne škode.
Ako si kriv, onda misli da bi se rado
htio popraviti. Ako nevin, onda misli da
bi htio to rado trpjeti za Boga. Dosta
je malo da katkada
trpiš barem riječi, kad još
uvijek ne možeš podnositi oštrih
udaraca. I zašto te takove sitnice
diraju u srce, nego zato što si još
uvijek puten i više se obazireš na ljude
negoli treba? Bojiš se naime prezira, ne
mili ti se ukor radi presturpaka i
tražiš priliku da se opravdaš.
2. No pogledaj se malo bolje, i priznat
ćeš da još živi u tebi svijet i tašta
želja dopasti se ljudima. Kad naime
izbjegavaš da budeš ponižen i posramljen
radi pogrešaka, onda je očito da niti si
pravo ponizan, niti si pravo umro
svijetu, niti je svijet razapet tebi.
Ali slušaj moju riječ pa te neće
uznemirivati, ni deset hiljada ljudskih
riječi.
Evo, kad bi izgovorili protiv tebe sve
što se najzlobnije može izmisliti — što
bi ti to škodilo, ako bi pustio da prođe
te ako i ne bi to smatrao nečim više od
trunka? Zar bi ti moglo iščupati ma samo
i jednu vlas?
3. Ali tko nije srcem unutarnji i nema
Boga pred očima, toga lako smete riječ
ukora.
A tko se u me pouzdaje i ne želi se
oslanjati o vlastito mišljenje, toga
neće strašiti ljudi. Ja sam naime sudac
i poznavalac svih tajna: ja znam kako se
stvar dogodila; ja poznam i onoga koji
vrijeđa i onoga koji trpi. Od mene je
izašla ta riječ, po mom se dopuštenju to
dogodilo, »da se objave misli mnogih
srdaca«. Ja ću suditi i krivca i
nevinoga, ali prije sam htio da potajno
iskušam jednoga i drugoga.
4. Ljudsko svjedočanstvo često vara; moj
je sud istinit; stajat će i neće biti
oboren. Većinom ga ne poznaju, a samo je
nekolicini u kojoj pojedinosti jasan;
ali se ipak nikada ne vara i ne može se
prevariti, makar se očima luđaka i ne
pričinjao pravednim.
Za svako se dakle suđenje valja uteći k
meni i ne oslanjati se na vlastito
mišljenje.
Pravednik se naime neće smesti, »što god
ga zadesilo od Boga«. Pa makar što i
nepravedno iznijeli protiv njega, neće
ga mnogo zabrinjavati. Ali neće ni ludo
kliktati ako ga drugi s razlogom obrane.
Sjeća se naime da ja »ispitujem srca i
bubrege« te ne presuđujem po vanjštini i
ljudskom priviđenju. Jer se često u
mojim očima nađe grešno što po ljudskom
sudu izgleda pohvalno.
Sluga:
5. Gospode Bože, suče pravedni, jaki i
strpljivi, koji znaš ljudsku slabost i
opakost, budi moja snaga i sve moje
pouzdanje; jer mi nije dovoljna moja
savjest. Ti znaš čega ja ne znam; i zato
bih se bio morao poniziti kod svakog
ukora i blago ga podnositi.
Oprosti mi dakle milostivo kad god nisam
tako činio, i podaj mi opet milost još i
veće strpljivosti.
Više mi naime vrijedi obilato tvoje
milosrđe da postignem oproštenja, nego
moja umišljena pravednost za obranu
skrivenih pogrešaka. Makar i nisam
ničega svijesan, ipak se time ne mogu
opravdati; jer ako se udalji tvoje
milosrđe, »neće se opravdati pred tobom
nitko živ«.
Glava 47
Radi života vječnoga valja podnositi
sve teškoće
Gospodin:
1. Sinko, neka te ne slome napori koje
podnosiš radi mene, i neka te nevolje
nipošto ne
učine malodušnim; nego neka te moje
obećanje u svakoj zgodi ojači i utješi.
Ja sam u stanju da ti vratim iznad
svakog poimanja i mjere.
Nećeš se dugo ovdje mučiti niti će te
uvijek pritiskivati boli. Počekaj malo i
vidjet ćeš brzi svršetak zala. Doći će
čas kad će prestati svaka muka i buka.
Neznatno je i kratko sve što prolazi sa
vremenom.
2. Što činiš, čini! Radi vjerno u
vinogradu mojemu; ja ću biti tvoja
plaća.
Piši, čitaj, pjevaj, uzdiši, šuti, moli,
podnosi junački protivštine; život
vječni je svega toga vrijedan pa i još
većih borba. Doći će mir jednoga dana
koji je poznat Gospodu.
I neće više biti dana ni noći, to jest
ovoga vremena, nego vječno svjetlo,
beskonačni sjaj, stalan mir i siguran
pokoj.
Tada nećeš govoriti: »Tko će me
osloboditi od tijela smrti ove?«. Niti
ćeš vikati: »Jao meni Što mi je boraviti
u tuđini?«. Jer će smrt biti oborena i
spasenje će biti potpuno; nikakve
stiske, blaženo milje, mila i krasna
zajednica.
3. O, kad bi vidio vječne krune svetaca
u nebu; u kakvoj slavi klikću i sada oni
koje je
svijet nekada smatrao prezira vrijednim
te nedostojnim skoro i samoga života;
sigurno bi se odmah snizio do zemlje i
volio bi biti svima podložan nego
jednome zapovijedati. I ne bi žudio
za veselim danima ovoga života nego bi
se više radovao nevoljama podnesenim za
Boga. I smatrao bi najvećim dobitkom kad
te ljudi ne bi cijenili.
4. O, kad bi ti to bilo ugodno i kad bi
ti prodrlo duboko u srce! Kako bi se
onda usudio
ma samo i jednom potužiti?
Zar ne moramo sve muke podnositi radi
vječnoga života? Nije to nikakva sitnica
izgubiti ili zadobiti kraljevstvo Božje.
Podigni dakle lice svoje k nebu! Evo ja
i sa mnom svi moji sveci, koji su u ovom
životu imali izdržati veliku borbu, sada
se vesele, sada se tješe, sada su
sigurni, sada počivaju i ostat će bez
kraja sa mnom u kraljevstvu Oca mojega.
