Sluga:
1. Gospode Bože, sveti Oče, budi blagoslovljen sada i uvijeke, jer kako si htio tako se dogodilo; a što činiš dobro je. Neka se sluga tvoj raduje u tebi, a ne u sebi niti u komu drugomu; jer si ti jedini prava radost, ti si nada moja i kruna moja, ti si veselje moje i čast moja, Gospode. Što ima sluga tvoj osim što je primio od tebe, pa i to čak bez svoje zasluge?
Tvoje je sve što si dao i što si učinio. »Mučim se i izdišem od mladosti svoje«; katkada se duša moja žalosti sve do suza, a katkada se i u sebi uznemiri radi strasti koje joj prijete.
 

2. Želim radost mira, tražim mir sinova tvojih koje ti paseš u svijetlu utjehe.
Ako dadeš mir, ako uliješ sveto veselje, bit će duša sluge tvojega u potpunom skladu i odano će te hvaliti.
Ali ako se ukloniš, kao što često običaješ, neće moći trčati putem tvojih zapovijedi; nego će se prije koljena njezina sagnuti da se udara u prsa; jer joj nije »kao jučer i prekjučer«, kad je svjetiljka tvoja svijetlila povrh glave njezine i sjena je krila tvojih štitila od navale kušnja.
 

3. Oče pravedni i uvijek hvale dostojni, došao je čas da se iskuša sluga tvoj.
Oče ljubljeni, vrijedno je da sluga tvoj trpi nešto za tebe ovaj čas. Oče uvijek štovanja dostojni, došao je čas za koji si ti odvijeka znao da će doći: da za kratko vrijeme podlegne izvana sluga tvoj, a da u duši živi uvijek kod tebe.
Neka bude malo prezren, neka bude ponižen, neka malakše pred ljudima, neka ga satiru strasti i slabosti: da nanovo uskrsne s tobom u zori novoga svjetla i proslavi se na nebu.
OČe sveti, tako si ti odredio i tako si ti htio: i tako se dogodilo kako si sam odredio.
 

4. Ovo je naime milost za prijatelja tvoga: trpjeti i nevolje podnositi na svijetu iz ljubavi prema tebi, koliko god puta i od koga ti to dopustiš da bude.
Bez tvoga dopuštenja i tvoje providnosti i bez razloga ništa ne biva na svijetu, »Dobro je za me, Gospođe, da si me ponizio da se naučim putovima tvojim«, i da se riješim svake oholosti i prezauzetosti srca.
Korisno je za mene što je sramota pokrila lice moje: da zbog utjehe radije tražim tebe nego ljude.
Naučio sam također iz toga; plašiti se nedokučivih sudova tvojih, jer udaraš i pravednika s bezbožnikom, ali ne bez pravičnosti i pravde.
 

5. Zahvaljujem ti, jer nisi štedio mojih zala, nego si me satro gorkim udarcima, zadaju-
ći boli i unoseći tjeskobu izvana i iznutra.
Nema toga tko bi me utješio između svega što je pod nebom, ako nećeš ti, Gospode Bože moj, nebeski liječnice duša, koji udaraš i liječiš, »odvodiš u smrt i natrag dovodiš«. Nauk tvoj neka je povrh mene i šiba tvoja sama će me poučiti.
 

6. Evo, Oče ljubljeni, u tvojim sam rukama, sagibani se pod šibom ukora tvojega.
Udari po mojim leđima i po vratu mojemu da tvojoj  volji podložim tvrdokornovst svoju.
Učini od mene blagog i poniznog učenika, kao što si običavao mudro činiti da idem na svaki mig tvoj. Tebi izručujem za popravak sebe i sve svoje: bolje je biti kažnjen ovdje nego u budućem životu.
Ti znaš sve i svaku pojedinost i ništa ti nije sakriveno u ljudskoj savjesti.
Prije nego se zbude ti znaš što će doći; i nije ti potrebno da te tko pouči ili podsjeti na
ono što se zbiva na zemlji.
Ti znaš što je od koristi za moj napredak i koliko služi nevolja da se očisti rđa grijeha.
Učini sa mnom prema svetoj volji svojoj i ne preziri grešnog života mojega, nikom bolje i jasnije poznatoga negoli tebi jedinome.
 

7. Daj mi, Gospode, znati što moram znati; ljubiti ono što moram ljubiti; hvaliti ono što se tebi najviše sviđa; cijeniti ono što se tebi čini dragocjenim; koriti ono što je prljavo u tvojim očima.
Ne daj mi suditi prema viđenju očiju izvana, niti donositi odluku prema onome što uši čuju od neiskusnih ljudi: nego mi daj istinskim sudom prosuđivati i o vidljivim stvarima i o duhovnim a nadasve uvijek iskati što godi volji tvojoj.
Srca se ljudska često varaju u suđenju; varaju se i ljubitelji ovoga svijeta koji ljube samo ono što se vidi.
Što je čovjek zato bolji ako ga ljudi smatraju većim?
Varalica varalicu, luda ludu, slijepac slijepca, slabić slabića vara dok ga uzvisuje; i zapravo ga više posramljuje dok ga tašto hvali. Jer koliko je tko u tvojim očima, toliki je, i ništa više, veli ponizni sveti Franjo.

 

Glava 51

Valja se baviti neznatnim djelima kad ne možemo uzvišenim

 

Gospodin:
1, Sinko, ne možeš uvijek ustrajatj u revnoj čežnji za krepostima, niti ostati na višem stupnju promatranja; nego moraš katkada radi istočnoga grijeha saći naniže i nositi breme raspadljivog života, ako i protiv volje i s gađenjem.
Dokle god si u smrtnom tijelu ćutjet ćeš gađenje i gorčinu srca.
Moraš dakle često uzdisati u tijelu radi tereta tijela; zbog toga što se ne možeš bez prestanka baviti duhovnim poslovima i božanskim promatranjem.
 

2. Bit će zato od koristi za tebe prijeći na skromna i izvanjska djela i okrijepiti se na dobrim činima; očekivati s čvstim pouzdanjem moj dolazak i višnji pohod, strpljivo podnositi svoje progonstvo i suhoću srca dok te opet ne pohodim i ne izbavim od svih tjeskoba.
Jer ću učiniti da zaboraviš na muke i uživaš unutrašnji mir. Razastrt ću pred tobom livade Svetog Pisma; da »prosvijetljenim srcem počneš  trčati  putem mojih zapovijedi«.
I reći ćeš: »Nisu ništa muke ovoga vremena prema budućoj slavi koja će se objaviti u nama«.

 

Glava 52

Neka se čovjek ne smatra vrijednim, nego prije krivcem, koji zaslužuje kaznu

 

Sluga:
1.   Gospode,   nisam   dostojan   tvoje   utjehe, niti kakvog duhovnog pohoda: i zato pravo postupaš sa mnom kad me ostavljaš bez pomoći i utjehe.
Jer kad bih mogao lijevati suze poput mora,  još ne bih bio dostojan tvoje utjehe.
Stoga nisam ništa drugo vrijedan nego da me bičuješ i kazniš; jer sam te teško i često uvrijedio i u mnogim stvarima jako pogriješio.
Kad dakle pravo promislim nisam dostojan ni najmanje utjehe. Ali ti, blagi i milosrdni Bože, koji nećeš propast djela svojih, ti, da pokažeš bogatstvo svoje dobrote u liku svog milosrđa, dostojiš se tješiti slugu svoga i protiv svake njegove zasluge, preko ljudskog očekivanja.
Tvoje naime utjehe nisu kao ljudska naklapanja.
 

2. Što sam učinio, Gospode, da bi mi udijelio kakvu nebesku utjehu?
Razmišljam kako nisam učinio ništa dobra, nego sam uvijek bio sklon na mane, a lijen za popravak. To je istina i ne mogu toga poricati. Ako bih drukčije rekao, ti bi ustao protiv mene, i ne bi bilo nikoga koji bi me obranio.
Što sam zaslužio svojim grijesima osim pakao i oganj vječni? Istinski priznajem da sam vrijedan svake bruke i prezira; i nisam dosto¬jan da budem zajedno sa tvojim vjernima.
I makar mi je to neugodno čuti, ipak radi istine navodim protiv sebe svoje grijehe ne bih li lakše zaslužio isprositi tvoje milosrđe.
 

3. Što  ću   reći kad  sam kriv i posve po¬
sramljen?
Usta mi nemaju što kazati nego samo ovu riječ: sagriješio sam, Gospode! Sagriješio sam, smiluj mi se, oprosti mi! Pusti me malo »da oplakujem bol svoju prije nego odem u zemlju tame, smrtne sjene, u zemlju kao ponoć mračnu«.
Što tražiš najviše od krivca i bijednoga grešnika nego da se skruši i da se ponizi za svoja zlodjela?
Od pravoga skrušenja i poniženja srca rađa se nada oproštenja, umiruje se opet uznemirena savjest, nadoknađuje se izgubljena milost, i čovjek se zaštićuje od buduće srdžbe, a susreću se uzajamno u svetom poljupcu Bog i raskajana duša.
 

4. Ponizno skrušenje za grijehe draga ti je žrtva, Gospode; daleko više mirisava pred licem tvojim nego kad tamjana.
Ono je također drago pomazanje koje si dopustio izliti na svoje noge; jer srca skrušena i ponižena nisi nikada prezreo.
Ono je mjesto utočišta od lica srdžbe neprijateljeve. U njemu se popravlja i pere što god je drugdje skrivljeno i zaprljano.

 

Glava 53

Milost Božja nerado ostaje s onima koji zemaljski misle

 

Gospodin:
1. Sinko, dragocjena je moja milost i ne dozvoljava da je se miješa s izvanjskim   stvarima i zemaljskim utjeharna.
Valja dakle odstraniti sve zapreke milosti ako želiš da ti bude udijeljena.
Traži za se skrovito mjesto.
Neka ti bude milo biti sam.
I ne traži nikoga s kim ćeš naklapati; nego radije izlijevaj pobožnu molitvu pred Bogom da sačuvaš skrušenost srca i čistu savjest.
Smatraj čitav svijet ništicom; nek ti je milije druženje s Bogom nad svim izvanjskim stvarima.
Jer ne možeš drugovati sa mnom i u isto vrijeme  uživati   u  prolaznim   stvarima.
Moraš se udaljiti od poznatih i dragih te srce lišiti svake vremenite utjehe. Tako moli sv. Petar apostol da se Kristovi vjernici drže na ovom svijetu »kao došljaci i putnici«.
 

2. O, koliko će biti pouzdanje umirućemu koga ne zadržava na svijetu čežnja ni za kakvom stvari!
Ali imati srce tako odijeljeno od svega, toga ne shvaća još uvijek bolestan duh, niti puteni čovjek poznaje slobodu unutarnjega čovjeka.
No tko hoće biti zaista duhovan, mora se odreći i onih što su daleko i onih koji su blizu; i nikoga se ne treba čuvati više nego samoga sebe.
Ako pobijediš savršeno samoga sebe, onda ćeš ostalo lako podvrgnuti. Savršena se pobjeda sastoji u slavlju nad samim sobom.
Tko naime imade nad sobom vlast, tako da je putenost podložna razumu, a razum sluša u svemu mene, taj je pravi pobjednik nad sobom i gospodar svijeta.
 

3. Ako se želiš popeti na ovaj vrhunac, onda moraš muževno započeti i položiti sjekiru na korijen da iščupaš i uništiš tajnu neurednu sklonost prema samome sebi i prema svakome osobnom i materijalnom dobru.
O ovoj mani, da čovjek odviše neuredno ljubi samoga sebe, ovisi gotovo sve što moramo odlučno svladati: kad se to zlo pobijedi i ukroti, onda će doći veliki mir i trajna tišina.
No jer se malo njih trudi posve umrijeti samima sebi i jer ne nastoje izaći potpuno izvan sebe, zato ostaju zapleteni u sebi i ne mogu se uzdignuti duhom iznad sebe.
Tko pak želi hodati sa mnom u slobodi, taj mora umrtviti sve svoje opake i neuredne sklonosti i ne smije prianjati požudno posebnom ljubavlju uz nijedno stvorenje.