Glas Ljubljenoga:
1. Valja se često uteći izvoru milosti i božanskog milosrđa, izvoru dobrote i svake čistoće: da se uzmogneš izliječiti od svojih strasti i mana i da zaslužiš postati jači i budniji protiv svih kušnja i varki đavolskih.
Neprijatelj, znajući da je u svetoj Pričesti sakriven plod i najjači lijek, na sve se načine i svakom zgodom trudi da vjerne i pobožne duše, koliko samo može, od nje odvrati i spriječi.
 

2. Kad  se  naime  neki odluče  spremiti  za svetu  Pričest,  onda  trpe  gore napadaje sotonine.
Taj opaki duh (kako piše u knjizi Job) dolazi među djecu Božju da ih smeta svojom običajnom zlobom ili ih odviše uplaši i dovede u dvoumicu: da umanji njihovu želju ili napadajima ugrabi vjeru, da možda posve napuste Pričest ili joj barem mlitavo pristupe.
Ali se ne valja nimalo obazirati na njegove lukavštine i maštanja ma kako bila ružna i strašna; nego sva maštanja valja natrag obrnuti na njegovu glavu.
Valja ga prezreti i izrugati bijednika; i ne smijemo radi njegovih napadaja i uzrujavanja, koja potpiruje, propustiti svetu Pričest.
 

3. Često smeta također prevelika zabrinutost radi pobožnosti i neka tjeskoba radi ispovijedi koju bismo morali obaviti.
Postupaj prema savjetu razboritih ljudi i odloži tjeskobu i skrupule: jer to priječi milost Božju i razara pobožnost duše.
Radi kakve male neprilike ili poteškoće nemoj propustiti svete Pričesti: nego se idi odmah ispovjedi i oprosti drugima od srca sve uvrede.
Ako si pak ti koga uvrijedio, moli ponizna za oproštenje i Bog će ti rado oprostiti.
 

4. Što koristi dugo krzmati s ispovjeđu ili odlagati svetu Pričest?
Očisti se što prije, ispljuj brzo otrov, požuri se primiti lijek, i oćutjeti ćeš se bolje nego ako je dugo odlažeš.
Ako je danas odlažeš radi ovoga, sutra će doći možda drugo još veće: i tako bi se mogao dugo odvraćati od svete Pričesti i postati još nesposobniji.
Što brže možeš riješi se sadanje smetnje i mrtvila: jer ništa ne koristi biti dugo u tjeskobi, dugo obilaziti zbunjen i radi svakidanjih smetnja odijeliti se od božanskih tajna.
Dapače vrlo mnogo škodi ako dugo odlažeš Pričest; jer to običava dovesti do velike mlakosti.
Nažalost neki, koji su mlitavi i raspušteni, rado prihvaćaju odlaganje ispovijedi i žele odgoditi svetu Pričest da ne budu obavezni više paziti na sebe.
 

5. Jao, kako malo ljubavi imadu i kako je bijedna pobožnost onih koji na tako laku ruku zanemaruju svetu Pričest!
Kako je sretan i Bogu drag koji tako živi i koji čuva svoju savjest tako čistu, da je spreman i svaki dan pričestiti se, i bio bi vrlo zadovoljan kad bi mu to bilo dopušteno i kad bi to mogao bez daljnjega!
Ako se tko uzdrži katkada radi poniznosti ili zbog opravdane zapreke, valja ga pohvaliti radi poštovanja.
Ali ako je po srijedi  mlakost, onda mora sam sebe potaknuti i učiniti koliko je do njega; a Gospodin će pomoći njegovoj želji, radi dobre volje, na koju osobito pazi.
 

6. Kad je pak zakonito zapriječen, imat će uvijek dobru volju i pobožnu nakanu pričestiti
se, pa tako neće ostati bez ploda Sakramenta.
Svaka naime pobožna duša može svaki dan i svaki čas pristupiti bez zapreke i spasonosno k duhovnoj Pričesti Kristovoj.
No ipak mora u izvjesne dane i u određeno vrijeme primiti tijelo svoga Otkupitelja sakramentalno s dubokim poštovanjem i mora više paziti na hvalu i čast Božju nego tražiti svoju utjehu.
Jer toliko se puta otajstveno pričešćuje i nevidljivo okrepljuje, koliko se puta pobožno sjeća tajne utjelovljenja i muke Kristove, i užiže ljubavlju prema njemu.
 

7. Tko se ne sprema inače, osim uoči blagdana,  ili jer to traži običaj,  taj  će često biti
nepripravan.
Blažen tko se prikazuje Gospodu za žrtvu paljenicu kad god služi Misu ili se pričešćuje.
Ne budi kod služenja Mise odviše dug i brz, nego se drži dobrog općeg običaja onih s kojima živiš.
Ne smiješ biti drugima težak ili neugodan, nego se trebaš držati općenitog puta kako nas uče stariji; i služiti više koristi drugih nego vlastitoj pobožnosti ili sklonosti.

 

Glava 11

Tijelo Kristovo i Sveto Pismo vrlo su potrebni vjernoj duši

 

Glas učenikov:
1. O preslatki  Gospodine  Isuse,  kolika  je slast za pobožnu dušu koja s tobom blaguje
na tvojoj gozbi: gdje joj se ne pruža drugo jelo za hranu nego sam njezin ljubljeni za kojim čezne svom željom srca svoga!
I za me bi također bila slast biti u tvojoj prisutnosti, suze iz najiskrenijeg ganuća i s pobožnom Magdalenom natapati tvoje noge suzama.
Ali gdje je ta pobožnost? Gdje je obilni izljev svetih suza?
Dakako da bi pred licem tvojim i svetih tvojih anđela moralo gorjeti čitavo moje srce i plakati od veselja. Jer imam tebe prisutnog u Sakramentu, makar sakrivena pod drugim prilikama.
 

2. Vidjeti tebe u pravom i božanskom sjaju — toga ne bi mogle podnijeti moje oči: ali niti
čitav svijet ne bi mogao podnijeti sjaj  slave tvoga veličanstva.
Time dakle, što se sakrivaš u Sakramentu, pomažeš mojoj slabosti.
Preda mnom je zaista prisutan i klanjam se onome komu se anđeli klanjaju na nebu; no ja još uvijek vjerom, oni pak licem u lice i bez koprene.
Ja moram biti zadovoljan svjetlošću prave vjere i u njoj hodati dok ne osvane dan vječne slave i nestane sjene prilika.
»Kad pak dođe što je savršeno«, onda će prestati uporaba Sakramenata; jer blaženi u nebu ne trebaju sakramentalnog lijeka: vesele se naime beskrajno u prisutnosti Božjoj, gledajući licem u lice slavu njegovu; i nošeni iz sjaja u sjaj beskrajnog Božanstva uživaju Riječ Božju koja je postala tijelom, kako je bila od početka i ostaje do vijeka.
 

3. Kad se sjetim ovih divnih stvari, onda me ozlovoljuje bilo kakva pa i duhovna utjeha: jer dokle god ne vidim otvoreno svoga Gospodina u slavi njegovoj, smatram za ništa sve što god na svijetu vidim ili čujem.
Ti si mi, Gospode, svjedok da me nijedna stvar ne može utješiti, nijedno stvorenje smiriti, osim ti, Bože moj, kojega želim u vijeke promatrati.
No to nije moguće dok boravim u ovom smrtnom životu. Zato se moram spremiti na veliku strpljivost i podložiti se tebi u svakoj želji.
Jer i tvoji sveci, Gospode, koji već kliču uz tebe u kraljevstvu nebeskom, u vjeri su i velikoj strpljivosti očekivali dolazak slave tvoje dok su živjeli.
Što su oni vjerovali, to i ja vjerujem; čemu su se oni nadali, tome se i ja nadam; kamo su oni prispjeli, tamo se ufam i ja prispjeti po milosti tvojoj.
Međutim ću hodati u vjeri, ohrabren primjerima svetaca.  A držat ću  uza se i svete
knjige za utjehu i ogledalo života; a povrh svega toga primat ću tvoje presveto Tijelo kao poseban lijek i utočište.
 

4. Dvije su mi stvari, osjećam, najviše potrebne u ovom životu bez kojih bi mi bio nesnosan ovaj bijedni život. Zatvoren u tamnici ovoga tijela, priznajem da mi manjka  dvoje: naime hrana i svjetlo.
Stoga si meni bolesnome dao svoje sveto Tijelo za okrepu duše i tijela i »dao si za svjetiljku nogama mojim riječ svoju«.
Bez ovoga dvojega ne bih mogao dobro živjeti: jer riječ je Božja svjetlo mojoj duši, a Sakramenat tvoj — kruh mi je života.
Ovo se može nazvati i dvjema stolovima prostrtim s jedne i druge strane blagovališta svete Crkve. Jedan je stol sveti oltar sa svetim kruhom, to jest tvojim dragocjenim Tijelom; drugi je stol božanskoga zakona, koji sadrži svetu nauku što uči pravu vjeru i sigurno vodi sve do unutar zastora gdje je Svetinja nad svetinjama.
 

5. Hvala ti, Gospodine Isuse, svjetlo vječne svjetlosti, za stol svete nauke koji si nam prostro po slugama svojim prorocima i apostolima i drugim učiteljima.
Hvala ti, Stvoritelju i Otkupitelju ljudi, koji si priredio veliku večeru da pokažeš svemu svijetu ljubav, te na njoj nam dao za hranu ne janje kao sliku, nego svoje presveto Tijelo i Krv.
Ti razveseljuješ sve vjerne svetom gozbom i napajaš ih spasonosnim kaležom u kom su sve slasti raja, i s nama se goste sveti anđeli, no s većom milinom.
 

6. O, kako je velika i časna služba svećenika kojima je dano Gospoda beskrajnoga veličanstva riječima posvećivati, ustima blagoslivljati, rukama držati,  vlastitim ustima uzimati i drugima dijeliti!
O, kako bi morale biti čiste one ruke, kako čista usta, kako sveto tijelo, kako neokaljano srce svećenikovo u koje toliko puta ulazi Začetnik čistoće!
Iz ustiju svećeničkih ne smije izlaziti ništa drugo, osim sveta, čestita i korisna riječ kad tako često prima Sakramenat Kristov.
 

7. Oči bi njegove  morale  biti bezazlene i stidljive kad su naučene gledati Tijelo Kristovo.  Ruke  čiste  i  prema nebu  uzdignute kad su navikle ticati Stvoritelja neba i zemlje.
Svećenicima se napose kaže u Zakonu: »Budite sveti, jer sam ja svet, Gospod Bog vaš«.
 

8. »Neka nam pomogne milost tvoja, svemogući Bože,  da mi koji  smo primili službu svećeničku, uzmognemo služiti tebi dostojno i pobožno  u  svoj   čistoći   i  dobroj   savjesti. Pa ako ne možemo živjeti u tolikoj nevinosti života, kao što bi morali, daj da barem dostojno oplakujemo zla koja smo počinili,  služimo ti u buduće revnije, u duhu poniznosti i dobroj nakani volje«.

 

Glava 12

Tko kani primiti Krista mora se veoma marljivo pripraviti

 

Glas Ljubljenoga:
1. Ja sam ljubitelj čistoće i darivatelj svake svetosti.
Ja tražim čisto srce i tamo je mjesto moga počinka.
Pripremi mi »veliku dvoranu opremljenu« i slavit će kod tebe vazam sa svojim učenicima.
Ako hoćeš da dođem k tebi i da ostanem kod tebe, onda odstrani stari kvasac i očisti stan srca svojega.
Isključi vas svijet i svu buku grijeha: stoj kao »osamljen vrabac na krovu« i razmišljaj u gorčini svoje duše o svojim prestupcima.
Svatko tko ljubi priprema svome dragom ljubljenome najbolje i najljepše mjesto, jer se po tome pozna želja za primitkom ljubljenoga.
 

2. Znaj  ipak da ne možeš  udovoljiti  ovoj pripravi zaslugom  svoga truda,  pa kad bi se
pripravljao i čitavu godinu i kad ne bi ništa drugo imao na umu.
Nego te pripuštam k svome stolu iz čistog smilovanja i milosti: kao kad bi koji bogataš pozvao na ručak prosjaka, i taj ne bi mogao ničim drugim naplatiti njegova dobročinstva osim da se ponizi i da mu zahvaljuje.
Učini dakle koliko je do tebe; učini revno, ne iz običaja, ne iz nužde, nego sa strahom i poštovanjem i željno primi Tijelo ljubljenoga Gosipodina Boga svoga koji se udostojio doći k tebi.
Ja sam onaj koji sam te pozvao; ja sam zapovjedio da bude tako; ja ću nadoknaditi što ti nedostaje: dođi i uzmi me.
 

3. Kad ti udijelim milost pobožnosti, zahvaljuj Bogu svome; ne dajem je jer si vrijedan, nego jer sam ti se smilovao.
Ako je nemaš nego se ćutiš više suhim, daj se na molitvu, uzdiši i kucaj: ne prestani dok ne zaslužiš primiti mrvicu ili kapljicu spasonosne milosti.
Ti trebaš mene a ne ja tebe.
Ti ne dolaziš da mene posvetiš, nego ja dolazim da tebe posvetim i popravim.
Ti dolaziš da se po meni posvetiš i da se sa mnom sjediniš; da primiš moju milost i da se nanovo oduševiš za popravak.
Ne zanemari ove milosti; nego svom marIjivošou spremaj srce svoje i uvedi k sebi ljubljenoga svoga.
 

4. Potrebno je pak da se ne samo spremiš na pobožnost prije Pričesti, nego da se također uzdržiš u njoj nakon što si primio Sakramenat. Ne traži se manja pažnja poslije, nego i pobožna priprava prije. Jer dobra pažnja poslije —  najbolja je priprava da primiš veću milost.
Radi toga naime biva netko veoma nezadovoljan što odmah odviše hlepi za izvanjskim
utjehama.
Čuvaj se brbljanja, ostani u skrovitosti i uživaj Boga svoga: imaš naime onoga koga ti ne može oduzeti čitav svijet.
Ja sam onaj komu moraš dati svega sebe: tako da već ne uživaš više u sebi nego u meni bez svake brige.