|
Predgovor
Ova je knjiga, poslije
Svetog Pisma, najviše tiskana i prevođena knjiga na svijetu.
Postoji više od 2000 izdanja „Nasljeduj Krista" i stotine
prijevoda, pa čak i niz poetskih obrada.
Najstarija izdanja ove knjige pojavila su se u prvim počecima
tiskarske umjetnosti (1472.). Još i danas, posebno su vrijedna
izdanja isusovca Heinricha Sommaliusa (Antwerpen, 1599. prvo
izdanje). Najbolje kritičko izdanje uradio je kempenski
upravitelju gimnazije M. J. Pohl (Freiburg, 1904.).
Tko je, dakle, taj čovjek duha, koji je kršćanstvu poklonio ovo
najraširenije i najomiljenije djelo napisano u svrhu duhovne
izgradnje? Tko je imao tako dubok i bogat unutrašnji život, da
je između bezbrojnih tisuća duhovnih ljudi i laika mogao i može
dati svjetlost, snagu, utjehu i mir? Kada i gdje je živio pisac
koji je primio toliko Božanske milosti da već stoljećima nije
zastario, koji je žednim dušama, ne samo svog vremena, već svih
vremena, uvijek iznova imao nešto reći i dati, ma kako se
pogledi, prilike i ljudi mijenjali? Vjeran svojim riječima:
„Bolje ne biti poznat" i sasvim u skladu sa savjetom kojeg daje
svojim čitateljima: „Ne pitaj mnogo tko je to napisao, već
obrati pažnju na ono što je rečeno", pisac djela „Nasljeduj
Krista" potpuno se sakriva iza svog djela i ne navodi svoje ime.
Doduše, na kraju jednog kodeksa, koji sadrži najstariji rukopis
„Nasljeduj Krista", nalazi se primjedba: „Završeno i dovršeno u
godini Gospodnjoj 1441. rukom brata Thomasa v. Kempen u
Agnetenbergu kod Zvvolle". Ova činjenica, međutim, nije mogla
spriječiti raspravu koja je trajala stoljećima, a u kojoj su tri
nacije i dva redovnička Reda nastojali dokazati kako pisac
pripada njima. Talijani i Benediktinci tvrdili su da je djelo
napisao benediktinac Joh. Gessen ili Gersen, koji je navodno
živio u 13. stoljeću u Verceli; nešto bolje argumente navodili
su Francuzi zastupajući mišljenje da knjiga potječe od slavnog
kancelara Johana Gersona (umro 1429); Nijemci i redovnici
Augustinci tvrdili su da je autor Thomas von Kempen. No
spominjano je još i oko trideset drugih mogućih autora. Prepirka
je trajala sve do u novije vrijeme. Tada je proučavatelj djela
Tome Kempenca, M. J. Pohl, podnio nepobitne dokaze da samo Toma
Kempenac dolazi u obzir kao pisac ovog djela, kao i da je djelo
pisano u godinama 1416. -1420. U spomenutom kodeksu nalazi se i
piščev potpis, a kodeks je predstojnik reda Augustinaca Joh.
Latomus „oteo samostanskim ruševinama na Agnetenbergu" i „da bi
ga spasio od propasti" prepustio antvverpenskom izdavaču Joh.
Belleru (Bellerusu). Isti je rukopis 1590. godine poklonio
isusovcima iz zahvalnosti za odgoj svojih sinova; od godine
1826., kodeks se nalazi u Kraljevskoj biblioteci u Briselu.
Thomas von Kempen (a Kempis); tako nazvan prema svom rodnom
gradu Kempenu na Rajni, ustvari se zvao Hemerken (polatinjeno
Malleorus). Rođen je 1379./80., a umro je u 91. godini života,
25. srpnja 1471. kao predstojnik samostana Augustinaca u
Agnetenbergu kod Zwolle. Njegov je otac bio zanatlija koji se
odlikovao marljivošću, jednostavnošću i pravednošću, a majka
Gertrud bila je pobožna žena, koja je svojim bogatim unutrašnjim
životom izvršila velik utjecaj na svog sina. Već kao dječak
Thomas je došao u slavnu školu „Braće Zajedničkog života" koja
se nalazila u gradu Deventer u Holandiji, a koju su vodili
štovani, religiozni i duhovno napredni ljudi, posebno Gerhard
Groote i Florentius Radevvijns. Oni su u Thomasu našli marljivog
i zahvalnog učenika. On je u sebe upio njihov duh kao nitko
drugi, a kasnije je napisao i biografije o svojim učiteljima.
Kao dvadesetogodišnji mladić, Thomas je 1399. godine pristupio
samostanu Augustinaca u Agnetenbergu, gdje je 1406. postao
redovnikom, 1414. zaređen za svećenika, a 1425. godine je postao
subpriorom. Njegov je život otada u potpunosti bio posvećen
pobožnosti i izgradujućem spisateljstvu. Svoje upozorenje: „Ne
budi nikada besposlen, nego čitaj ili piši, moli se ili
razmišljaj, ili radi nešto za opće dobro" Thomas je u najvećoj
mjeri primijenio na sebi samom. On je izuzetno lijepim rukopisom
četiri puta prepisao Sveto Pismo. Jedan od tih prijepisa koji se
sastoji od pet knjiga nalazi se u kneževskoj biblioteci u
Darmstadtu. Osim „Nasljeduj Krista", Thomas je napisao još preko
trideset drugih djela, dijelom povijesnog, a dijelom
izgradujućeg sadržaja koja su prvi puta štampana kao (nepotpuna)
sabrana djela 1473. godine, a u primjernom izdanju tiskao ih je
godine 1904. M. J. Pohl u Freiburgu. Neka od tih djela istog su
ranga kao i „Nasljeduj Krista", što posebno vrijedi za rasprave
o „Životu, djelima, patnjama, uskrsnuću i uzašašću Spasitelja".
Sva njegova djela nose pečat najintimnije pobožnosti, dubokog
poznavanja sebe i ljudi, kao i praktične kršćanske mudrosti; sva
ona potječu iz jednog izvora, iz Svetog Pisma, a nadahnuta su i
mislima velikih duhovnih ljudi Srednjega vijeka. Ta djela
pripadaju najplemenitijim plodovima njemačke mistike. Thomas se
u njima pokazuje kao pravi redovnik koji se odvratio od vanjskog
svijeta, otvoren samo za carstvo duše, vjere i milosti. Ono što
on piše u drugoj knjizi „Nasljeduj Krista" o unutrašnjem životu,
o poniznosti, dobroti, miru, čistoći u namjerama i u ljubavi,
očito je zrcalo njegove vlastite čiste, ponizne, miroljubive i
prosvijetljene duše; jer on je i živio ono što je naučavao.
Thomas želi i svojem čitatelju otvoriti oči i srce za carstvo i
sreću unutrašnjeg, duhovnog i višeg svijeta; no, on pri tome
postupa kao dobar poznavalac ljudi i ljudskih duša. On nikada ne
napušta tlo stvarnosti, ne gubi se u mističkoj tami i
neodređenom oduševljenju. I slabić, koji osjeća strah od leta u
visine, kojeg krila još ne nose i ne drže stalno u visinama,
nailazi kod njega na razumijevanje. Thomas zna kako će nesigurne
naravi dobrostivo i štedeći ih ohrabriti i utješiti. „Nije odmah
sve izgubljeno, ako te salijeću mnoga iskušenja . Ti si samo
čovjek, nisi Bog od mesa i krvi; ti nisi anđeo". „Sve dok živiš
i protiv svoje volje si podložan promjenama, čas radostan, čas
tužan, čas nagao, a zatim pun smjernosti, suh i mršav kao
pješčana pustinja, marljiv, zatim trom, ponekad pun ozbiljnosti,
drugi puta lakomislen i nagao."
Thomas ima srce puno razumijevajuće ljubavi za one koji pate i
nose težak križ. Čini se da je i sam često pio iz gorke čaše
patnji. Može li „tužne i opterećene" išta u većoj mjeri ispuniti
nadom, ohrabriti i utješiti, nego što to mogu prekrasne misli i
riječi 47. poglavlja u trećoj knjizi, kao i molitva iz 29.
poglavlja treće knjige?
Djelo „Nasljeduj Krista" poteklo je iz izvora jedne čiste, svete
ljubavi. „Ti trebaš sve ljude voljeti za volju Isusa, ali Isusa
zbog Njega samoga". „Samo je onaj uistinu velik tko posjeduje
ljubav". Tko može spjevati ljepšu pjesmu o svetoj ljubavi, nego
je to Thomas učinio u petom poglavlju treće knjige? Ovdje ima
riječ pravi mistik. Njegova je ljubav prema Kristu najintimnije
naravi: kao između zaručnice i zaručnika. Ona njega, učenika,
čini sposobnim da s Voljenim vodi djetinjaste i povjerljive
razgovore. U Isusa on nalazi „Raj pun ljupkih plodova". „Kao
Pavao, on sve smatra ništavnim, kako bi zadobio Krista". Zato je
za njega prvo i neophodno stremljenje „proučavati život Isusov"
i „naš život učiniti da bude isti kao život Isusov". Ta se misao
provlači kroz cijelo djelo i ona je ovlastila Thomasa da djelu
naknadno da naslov „Nasljeduj Krista", iako je u početku samo
prva knjiga nosila taj naslov.
Nasljedovati ili podražavati Krista već se i apostolima činilo
najhitnijim zadatkom kršćana. Zov „Slijedi me" imao je svoj
odjek već i u opomeni Prvog pisma Petrovog: „Krist je trpio i
ostavio vam primjer kako bi mogli ići Njegovim stopama" (1.
Petr. 2, 21.). No, prije svega je Pavao Apostol sljedbenik
Kristov, koji ne samo što upozorava na to, nego i sebe samog
stavlja za primjer takvog nasljedovanja riječima: „Budite moji
nasljedovatelji, isto kao što sam ja nasljedovatelj Kristov",
(l. Kor. 11,1.). Ali Krist je jedno Sunce, čije se zrake ne mogu
sabrati u samo jednoj duši. Iz Njegove punine primamo svi mi,
ali ne svi isto. Drugačije je Antonius, otac pustinjaka shvatio
nasljedovanje Krista, drugačije Benediktus, patrijarh
zapadnjačkih samostanskih redova, drugačije Franjo Asiški, koji
se vjenčao sa siromaštvom, drugačije tihi, meditativni tragaoci
za Bogom u samostanskim ćelijama, drugačije požrtvovni apostoli
pomažuće i iscjeliteljske ljubavi, drugačije u radu, kušnjama i
tegobama zvanja očvrsli ljudi i žene što žive svakidašnjim
životom. Svatko ima svoj dar, svoju sudbinu, svoj put. Ali ma
kako različiti bili darovi, sudbine i putevi, „Nasljeduj Krista"
je knjiga za sve one, koji tražeći i s čežnjom u srcu kao
hodočasnici kroče ovom Zemljom.
U mnogim je srcima nastupila noć. Oko Zemaljske kugle bjesne
oluje; ugašena su mnoga svjetla, koja su nekada radosno
svijetlila, svjetla vjere, svjetla ljubavi i radosti. Neka se
mnoštvo više takovih svjetala ponovo upali čitanjem ove
predragocjene knjige. |
