|
Smatramo samo po sebi
razumljivim da ovaj list papira ima samo radi toga širinu 11 cm,
jer ga je netko u toj širini isjekao. S pravom kažemo da nije
»sam od sebe« odnosno »slučajno« upravo toliko širok. Uprkos
tome želimo danas ovo uvjerenje još više učvrstiti, tj. da ništa
ne postoji »samo od sebe« i da mora posjedovati upravo tu i ni
jednu drugu granicu.
Kada bi sve stvari (bića) »sama od sebe« bile upravo to što
jesu, tada bi prestala svaka spoznaja (saznanje). Ne bih na pr.
više mogao tvrditi da stvari (bića) »vidim«, jer bi optički
utisci, koje o tim stvarima (bićima) imam mogli također nastati
»sami od sebe«! Stoga ne bih mogao znati da stvar (biće) stvarno
postoji, a za koju mislim da je vidim. Isto je tako i s našim
sluhom: ja stoga mogu govor nekog čovjeka čuti, jer zvučni
valovi koji od njega polaze, dospijevaju u moje uho. Ali ti
zvučni valovi su možda nastali »sami od sebe«. - Prirodno to
isto važi za moje osjete dodira kao i za sve osjete (senzacije)
uopće. Svi ti osjeti mogli su nastati »sami od sebe«. - Tako bi
nastala paradoksna situacija: čujem nekog čovjeka, vidim ga pred
sobom, dodirujem ga i slijedim njegov trag da ustanovim je li
tu. I uprkos svemu tome možda su svi ti utisci nastali »sami od
sebe«, tako da u stvarnosti više ne znam, da li taj čovjek
stvarno postoji, a ja vjerujem da sam ga spoznao.
Kada bismo utvrdili da sve stvari mogu nastati »same od sebe«,
tada više ne bismo mogli spoznati, da li izvan naše svijesti još
uopće nešto postoji. Tko zaniječe vezu između uzroka i učinka
(posljedice), taj niječe također da možemo spoznati izvanjski
svijet (svijet oko sebe), svijet koji se nalazi izvan mojega
vlastitog ja, izvan moje vlastite svijesti. Spoznajem svijet
koji se nalazi izvan moga ja samo radi toga, jer u mojoj
svijesti ostavlja neki trag (utisak). Ali ako ustvrdim da ti
tragovi (utisci) mogu nastati »sami od sebe«, tada više ne znam,
da li stvar (biće) za koje mislim da ga spoznajem, u stvarnosti
postoji neovisno o tome da li ga ja spoznajem ili ne.
Kada bi stvari (bića) »same od sebe« imale svoje granice upravo
na ovaj način i nikako drugačije, tada više ne bi bilo znanosti,
nikakva tehnika, nikakva kultura, nikakvo istraživanje i ne
bismo više mogli razumjeti međusobne veze među stvarima
(bićima). Svaka znanost pita: »Zašto je to tako«?, »što je
uzrok«? Tada više ne bismo mogli skupljati iskustva. Više ne
bismo mogli znati kako će se stvari (bića) dalje razvijati, jer
bi nam tada nedostajala svaka zakonita veza između uzroka i
učinka. Uvijek iznova nalazili bi se pred jednom potpuno novom
situacijom, koju ne bismo mogli shvatiti. Kada bi sve stvari
(bića) mogle iznenada nastati »same od sebe« i isto tako
nestati, tada bi svijet bio ludnica. I mi bismo u jednom takvom
svijetu bili luđaci.
Ako tvrdimo da se svi događaji zbivaju »sami od sebe«, tada
prestaje i svako planiranje, svako svrsishodno djelovanje. Kada
bih na pr. htio otvoriti vrata (htio postići neki cilj), tada
bih morao primijeniti neko sredstvo da bih taj cilj postigao.
Morao bih na pr. kvaku na vratima pritisnuti prema dolje. Ali
ako tvrdim da se sve »samo od sebe« događa, tada bi se i vrata
»sama od sebe« otvorila ili ne. Ona bi se otvorila bez obzira da
li je zasun naprijed ili nije, da li sam kvaku na vrijeme
pritisnuo ili ne. Ili obrnuto, ostala bi zatvorena štogod ja
učinio, ona bi se »sama od sebe« otvorila ili ne. Ako ne postoji
nikakva zakonita veza između uzroka i učinka, tada više ne bismo
mogli niti jednom cilju težiti, jer više ne bismo mogli niti
jedno sredstvo primijeniti, da bismo postigli taj cilj. Jer
sredstvo je upravo »uzrok« koji mora djelovati da bismo postigli
cilj. Vidimo dakle da je zakonita veza između uzroka i učinka
(zakon kauzalnosti) »zakon mišljenja«, a to znači zakon bez
kojega nema više konsekventnog mišljenja.
|
