Židovski i poganski izvori pružaju nam
obilje značajnih podataka o Kristu. Do sada najstariju nama poznatu
obavijest zapisao je Josip Flavije (37-97). Rođen u Jeruzalemu ovaj je
židovski zapovjednik znao za kršćansku općinu u Jeruzalemu. U svom djelu
»Židovske starine« na dva mjesta piše o Kristu. Jedno od njih glasi: »U
to vrijeme živio je Isus, mudar čovjek. Činio je neobična djela. Mnoge
Židove i pogane privukao je k sebi, a kada ga je na optužbu naših
najpoznatijih ljudi Pilat osudio na smrt, nisu ga napustili oni, koji su
ga od ranije ljubili. Još do danas nije nestala zajednica onih, koji su
po njemu dobili ime kršćani (18, 111,3)«. Čak i naistariii dio talmudske
tradicije govori o Isusu: o njegovim uspjesima kod naroda radi njegovih
čudesnih djela (čaranja), o njegovom raspeću na križ uoči Uskrsnog
blagdana itd. Plinije Mlađi (62-114), namjesnik Bitinije u Maloj Aziji,
pisao je caru Trajanu. U pismu moli cara za upute kako da se drži prema
kršćanima, koji su u njegovoj provinciji vrlo brojni: »Oni se skupljaju
određenog dana prije sunčevog izlaska i zaklinju se na vjernost Kristu
kao Bogu u pjesmi... Nadasve daleko proširilo se to praznovjerje, ne
samo po gradovima i selima, nego po cijeloj zemlji.« Tacit (55-120)
govori u svojim »Analima« (godišnjacima) pri opisu požara u Rimu (64) o
kršćanima:
»Da bi opovrgao glasine (koje su ga
optuživale da je zapalio Rim), pronašao je Neron krivce i dao ih je
mučiti izabranim mukama, koje su radi svoje strahote bile na zlu glasu,
a koje je mnoštvo nazivalo kršćanima. To ime dolazi od Krista, koga je
prokurator Poncije Pilat za vladavine Tiberija izručio na kaznu smrti.
To odvratno praznovjerje bilo je za trenutak potisnuto, ali je ponovo
izbilo, ne samo u Judeji, gdje je to zlo započelo, nego također i u
Rimu.«
Svetonije (75-150) piše u svojoj biografiji o caru Klaudiju (41-54): »On
je Židove protjerao iz Rima, koji su na podstrekivanje nekog Krestosa
(Chrestos) često izazivali nemire.«
Kad bismo imali samo te poganske i židovske izvore, znali bismo sigurno,
da je Krist živio u Judeji, da je činio čudesna djela i da je podučavao
narod; da je po nalogu Poncija Pilata bio ubijen; da je u Rimu oko 50.
godine postojala Isusova zajednica; i da se od Neronovog vremena širila
i bila žestoko progonjena. To je malo, ali u isto vrijeme i mnogo.
Najstariji kršćanski izvori, koje imamo o Kristu, su poslanice apostola
Pavla. On ih je pisao između 51. i 67. godine svojim zajednicama, u
kojima je propovijedao. Prva poslanica Solunjanima, poslanica
Galaćanima, Korinćanima i Rimljanima kao osobno pismo svetoga Pavla
danas ne osporava praktično niti jedan povjesničar. Također izvornost
većine ostalih poslanica danas gotovo svi priznaju. Pavao se u tim
poslanicama uvijek poziva na Kristovo Uskrsnuće i na različite pojave
uskrsnulog i opisuje ponovni dolazak Kristov i posljednji sud živima i
mrtvima. Pavao govori i o mnogim pojedinostima: izbor apostola, poslanje
apostola, Isusovo siromaštvo, uvođenje presvete Euharistije, o slobodnoj
smrti Isusovoj itd.
Najvažniju sliku o Isusu prenose nam četiri Evanđelja. Apostoli Ivan i
Matej su kao neposredni svjedoci očevici pisali o životu Isusovom svaki
u svom Evanđelju (to znači: blaga, radosna vijest) i napisali su ga za
svoju zajednicu.
Marko je po želji rimske zajednice (općine} napisao jedno Evanđelje, jer
je bio stalni pratilac Petrov i slušao sve njegove propovijedi.
Sastavljači ovih Evanđelja i poslanica bili su ljudi, koji su bili
spremni za svoje svjedočanstvo poći i u smrt.
