|
"On je bio ubojica ljudi od početka ... On je
lažac i otac laži." (Ivan 8, 44)
Budući da je Korizma vrijeme duhovne borbe, bilo bi dobro upoznati našega
neprijatelja. Naš neprijatelj, kao što nam govori sveti Pavao, nije od krvi
i mesa, nego je duh - "vrhovništva i sile mraka na visokim položajima" -
čete čijeg vođu sveti Petar opisuje kao ričućeg lava koji traži koga bi
požderao. Bitka za naše duše nije bitka koja se vodi između dobra i zla kao
intelektualnog koncepta, nego je to bitka aktivne osobne volje - Boga, koji
je čista ljubav i vraga, koji je čista mržnja.
Ova bitka bitna je za svakog od nas ponaosob, a ovo razmišljanje će i imati
osobnu notu. No, na početku je važno stvoriti analitički okvir u kojem se,
naizgled, slučajni napadi neprijatelja mogu otkriti i prepoznati kao dio
strategije lukavog generala koji mora sebi priznati da je Isus već pobijedio
u ovoj bitki.
Na ovaj način ćemo moći vidjeti da su klevete
i napadi - grijesi olako otpušteni i često neispovjeđeni - u stvari krajnje
oružje u arsenalu smrtonosnog neprijatelja.
Poznavati neprijatelja
Svake godine na početku Korizme, Crkva nam donosi priču iz Evanđelja o
Kristovim iskušenjima u pustinji. Novi Zavjet obiluje pričama o Gospodinovim
bitkama s demonskim duhovima, koji se otkrivaju kao "legije", sa svojim
vođom, Sotonom, ili Luciferom, palim anđelom.
Bit zla nije puko neuspijevanje činjenja dobra. To je više mržnja prema
dobru. Vrag mrzi dobroga Boga, ali je bespomoćan protiv svog Stvoritelja. A
niti ne može nešto učiniti kako bi umanjio snagu anđela, čija je dobrota
vječna, baš kao što je i njegova opačina vječna. Stoga on svoju mržnju
usmjerava prema ljudskim bićima, čineći sve e da bi ih odvojio od milosti i
vječne sreće na koju su pozvani i koju, za razliku od njega, oni još uvijek
imaju prilike dobiti. Njegov cilj je osloboditi ljudski rod od svega što je
dobro i spustiti ga na svoj nivo.
Sotonski rat protiv dobra vodi se na dva
kolosijeka. Sotona želi uništiti svaku dušu pojedinačno, želi uništiti sve
što je, ili bi moglo biti dobro, a to sve zbog mržnje prema osobi, ali,
također želi ukloniti tu osobu kao snagu koja se bori za dobro u ljudskoj
zajednici. Ovo radi zbog mržnje prema ljudskom rodu i mržnje prema Bogu, a
posebno zbog Bogočovjeka Isusa Krista, uzaludno se nadajući da će mu oduzeti
pobjedu.
Njegova strategija za eliminaciju
neprijatelja, dobrih duša, je četverostruka: iskvariti dobre duše, mučiti
ih, uništiti i diskreditirati.
Svaka od strategija znači daljnje nazadovanje.
A sve zajedno one pokazuju koliko su povezani atributi kojima je Krist
opisao svog zakletog neprijatelja: "lažac i ubojica".
1 - Iskvariti osobu
On započinje kao lažac. Baš kao što je lagao Evi, govoreći joj da jedući
jabuku neće umrijeti, nego da će postati slična Bogu, tako on laže svima
nama. Pokušava nas uvjeriti da ćemo biti sretniji ako jedemo zabranjeno voće
- bilo da ono dolazi u obliku osjetilnih, emocionalnih, ili intelektualnih
zadovoljstava, osjećaja sigurnosti, dugovječnosti - nego onda kada smo
poslušni Bogu.
To je svakako laž, ali vjerovati u laž nije bit grijeha. Laž nudi izbor.
Niti Adam i Eva, pa tako niti mi sami, ne možemo reći da nas je zlo
"natjeralo da nešto učinimo". Činjenica je da smo nasjeli da prazna
obećanja.
Mudrost ne nalazi prednost u neposluhu.
Slabost i glupost vide u neposluhu prednost, koja je u stvari iluzorna.
Sotonske prevare učinile su neposluh privlačnim, ali samo nas naša grešna
sebičnost sili da odlučimo da je ono što je privlačno važnije činiti, nego
biti poslušan Bogu.
Budući da je postavljanje bilo čega iznad Boga
bit idolatrije, nije iznenađujuće da đavao u svojim iskušenjima Krista nudi
direktan izbor. S nama je suptilniji, ali cijena je ista. Krist je mogao
odbiti s obzirom da mu Sotona nije mogao ponuditi ništa što bi on mogao
željeti ili trebati, ali je odgovorio na način koji se može primijeniti i na
nas, kojima se đavolska iskušenja mogu učiniti, a često i jesu, uistinu
primamljiva: "Gospodina svog Boga ćeš slaviti i samo ćeš Njemu služiti."
2 - Ako ne možeš iskvariti, muči
Zavođenje je samo prvi korak u sotonskom ratu
protiv dobra. Jasno je, ako uspije u "obraćenju" svog neprijatelja, na način
da duša padne na njegovo zavođenje i da se od kreposti okrene ka porocima,
zadobio je prijatelja, a izgubio jednog neprijatelja. Ali zahvaljujući
Božjem milosrđu, mnogi se uspiju oduprijeti zavođenju, vjerojatno ne
nalazeći ništa primamljivo u zlu, te se odlučuju za ne pristajanje uz svoje
prirodne porive za npr. užitkom, ponosom, ili osvetom, ako ih sve to vodi ka
vrijeđanju Boga. Ako su kojim slučajem upali u grijeh, ponizno traže Božji
oprost, kako bi ponovno došli u stanje milosti.
Suočen s ovakvim otporom đavao se prebacuje na
Plan B. Njegov modus operandi uključuje druge ljude koji zlostavljaju, ili
na neki drugi način uznemiruju njegovu metu, kao npr. Judu, koji je izdao
Isusa. U nekim slučajevima šalje direktno svoje demone da napadaju osobe,
kao npr. brojne svece, od Ivana Vianneya, do Ivana Bosca, padre Pija.
Đavolska želja za mučenjem svojih neprijatelja
može se promatrati kao samo još jedna taktika lomljenja otpora i pada pod
pritiskom sile. Primjer možemo vidjeti u Knjizi o Jobu, gdje đavao baca
željeznu rukavicu pred Boga. Lako je Jobu služiti Bogu dok sve ide dobro.
Pogledajmo što će se dogoditi kada se izmijeni situacija. Dobra osoba želi
volju Božju, i što bliže stavlja svoju volju uz Božju, manje su privlačna
sotonska obećanja. Zbog toga duhovna borba često postaje i fizička borba.
Tjelesna bol, emocionalna tuga i tjelesna smrt dio su jedinstvenog ljudskog
stanja od Pada, ali to je sve u suprotnosti s onim što razuman čovjek smatra
dobrim i prikladnim sreći za koju smo svi stvoreni, i nešto je što zdrava
osoba sama ne bi izabrala.
Zato se đavao nada da one duše koje ne može
zavesti kroz pohlepu, požudu, nepoštenje, oholost, ili neki drugi porok koji
vodi prema nečenu zlome, on može zavesti na način da ih obori preko prirodne
odbojnosti prema nečemu zlome, u ovom slučaju prema trpljenju i smrti. On
može iskoristiti ovu averziju za izazivanje grijeha kukavičluka,
nestrpljivosti, ili ogorčenosti, ili čak - na način klasičnog mučenja - da
potakne neki drugi grešni izbor, kojega žrtva ne bi sama slobodno izabrala.
Ali ponekad ni ovakova taktika ne funkcionira.
Kao u slučaju kada đavao potiče čovjeka da zaželi stvari koje Bog
zabranjuje, kada pretjerano zlostavlja žrtve nadajući se da će se one
pobuniti protiv Boga. Ali te se osobe opet mogu odlučiti za poslušnost Bogu.
Poslanica Hebrejima, 5, 8, nam govori da Isus
Krist, "Iako je bio Sin, naučio se je poslušnosti po muci." Jer zbog njegove
božanske prirode nikada nije moglo doći do neslaganja volje između Njega i
Njegova Oca, nije moglo doći do situacije poslušnosti, koja podrazumijeva
činiti nešto kako je zapovjeđeno, jer to znači da u protivnom to ne bi bilo
tako učinjeno.
Budući da je Kristova ljudska priroda bila po
sebi begrešnna, njegovo cijelo srce i um i duša tijekom Njegova života na
zemlji su željeli točno ono što je želio Otac, a to je situacija koja ne
zahtijeva poslušnost. Iskušenja đavla u pustinji tako nisu imala nikakva
utjecaja. Nisu mogla djelovati. Tako, kao što nam sveti Luka govori, Sotona
ga je ostavio "do druge prilike".
Sotona je tu prigodu imao u Getsemanskom vrtu.
Naposlijetku dok se Isus, razmišljajući o averziji koju je iskusio prema
boli i smrti, molio svom Ocu da ga poštedi trpljenja ako je moguće, ali je
na kraju ipak dodao, "ne moja, nego neka bude Tvoja volja".
Blažena Anne Catherine Emmerich i drugi
mistici govore nam da je đavao pokušavao na razne načine dovesti u sukob
volje "moje i Tvoje", Božju volju sa voljom svetaca, nemilosrdno
bombardirajući s iskušenjima. Ali Otac laži nije uspio niti u vrtu, niti u
pustinji. To vidimo u Evanđelju po Mateju. Tri evanđelista bilježe da je
Gospodin molio u agoniji istu molitvu, ali jedino Matej bilježi izvornu
molitvu i njeno ponavljanje. Kada ju je Isus ponovio, više nije bilo
nesklada, nego samo "ne moja, nego Tvoja volja".
Pobijedio je uz pomoć milosti, a brojni sveci
su išli stopama svog Spasitelja, zadobivajući vijenac mučeništva, i
izdržavajući neizmjerno zlostavljanje, koje su hrabro trpili cijeloga svoga
života. Sotonska želja za mučenjem dobrih duša može se promatrati i kao
iskaljivanje slijepog bijesa, bez nade da će se slomiti otpor dobre duše, a
s ciljem da se te duše kazni zbog nepokoravanja njegovoj volji. Činjenica da
neki ljudi uspijevaju ostati kreposni pogađa Nejvećeg gubitnika, pobuđujući
u njemu zavist i prezir.
Knjiga mudrosti, 2, 12-24, bilježi da je
"đavolskom zavišću smrt ušla u svijet" i savršeno prikazuje njegovo stanje
uma: "Postavljajmo zasjedu pravedniku, jer nas uvodi u nepriliku i protivi
se našemu djelovanju... On je živa optužba naših misli, već nas njegov
pogled tereti. Jer je njegov život različit od drugih; njegove su staze
drugačije... Iskušajmo ga ruganjem i zlostavljanjem, da izvidimo njegovu
čestitost i prokušajmo njegovu izdržljivost. Osudit ćemo ga na sramotnu
smrt..."
3 - Ako ne možeš okaljati, uništi
Poražen od hrabrih duša, prisiljen priznati da ih je izgubio, đavao
usmjerava svoj rat prema sljedećem cilju - pravljenju štete.
Ono što ne može okaljati, on nastoji uništiti. Eliminirajući svog
neprijatelja tjelesno, može ograničiti djelovanje dobroga koje prebiva u
pojedinoj duši, a time i moć koju to dobro može zadobiti u široj zajednici.
Krist je Sotonu korio kao "ubojicu od početka". Kada se zavjera protiv Isusa
počela odvijati, naš Gospodin se suočio sa svojim suvremenicima i rekao im
je: "Pokušavate me ubiti... Činite posao svog oca".
Poznate ubojice često potiču kontroverze oko svog porijekla. Evanđelja jasno
navode da se radilo o pripremanju Isusova ubojstva. Svi sudionici, počevši
od Jude, preko vrhovnih svećenika, farizeja, Pilata, rimskih vojnika,
mnoštva koje viče da se razapne Isusa, svi oni imaju svoju ulogu, zajedno
sa, a to je najvažnije, svakim grešnikom do kraja vremena, svakim za koga je
Isus zadobio otkupljenje po cijeni Križa. Ali glavni podstrekač zavjere bio
je sam Sotona.
Ne treba biti stručnjak za zavjere da bi se prepoznalo da sva ubojstva, čak
i ona s jednim počiniteljem, predstavljaju uspješnu zavjeru za Sotonu i
njegove demone u poticanju ubojice i uništenju žrtve. No, potrebno je
upamtiti da Sotona ne može niti mučiti, niti ubiti, ako mu to nije dopustio
Bog zbog svojih razloga. Kao što je prikazano u Knjizi o Jobu, i kao što je
Krist podsjetio Pilata, nitko na zemlji, ili ispod, ne miože imati moć nad
drugom osobom, ako mu je Bog nije dao. A Bog ima svoje razloge: "Poslije
kratke stege postižu velike blagodati, jer ih je Bog iskušao i našao da su
dostojni Njega. Poput zlata u peći usavršio ih je kaljenjem i primio ih je
kao žrtvu paljenicu (Mudr 3, 5-6). Nitko ne zna zašto Božja providnost
čudnovato intervenira kako bi zaustavila brojne pokušaje ubojstva - na
primjer u životu svetog Ivana Bosca, kojega je Bog štitio u njegovu
apostolatu dobrih djela do stare dobi - dok je dopustio druga ubojstva
kojima je u nebo poslao mučenike pogubljene u doba mladosti, kada je njihova
svjetlost tek počela sjajiti.
Suočeni s tom tajnom, moramo upamtiti da Bog, koji je beskrajno kreativan,
stvara dobro iz zla, da je Krist pobijedio svoga neprijatelja, pretvarajući
"neizbježni Adamov grijeh" u veći blagoslov, da "tamo gdje je grijeh, tamo
obiluje milost". Kao što je Josip rekao svojoj braći koji su ga
pokušali ubiti, "Htjeli ste mi zlo, ali Bog je to htio zbog dobra (Post 50,
20). Od Kristove otkupiteljske smrti, znamo da On dopušta, a ponekad i poziva
"duše žrtve" dijeliti u otkupiteljskoj misiji Njegova vlastitog trpljenja.
Usprkos Sotoninom briljantnom vodstvu, usprkos svih njegovih dobro izrađenih
planova za korumpiranjem, mučenjem i uništenjem dobroga, on uvijek završava
pogađajući sama sebe u papak. Kako je gorko kada on razmišlja da je svaki
čin izdaje i okrutnosti koji je kulminirao u Kristovu razapinjanju, odigrao
važnu ulogu u savršenom planu Nebeskog Oca za otkupljenje ljudskoga roda.
4 - Ako ne možeš uništiti, diskreditiraj
Ali naš pakleni neprijatelj ima posljednju strategiju u rukavu. Dobro koje
on ne može uništiti pokušava diskreditirati i tako uništiti kao poticaj za
dobro u drugima. U licu Uskrsnuća - njegova konačnog poraza - đavolji
rezervni plan bio je uvjeriti druge da se to nikada nije dogodilo, da je
Isus šarlatan, da on nije onaj za kojega se predstavljao, da nije činio čuda
kojima su svjedočili mnogi. Tragično je razmatrati koliko je samo ova drska
obmana uzela maha do naših dana.
Krist je upozorio svoje učenike da sluge nisu iznad svog Učitelja, te da će
ono što je učinjeno Njemu biti učinjeno i Njegovim sljedbenicima. Ali je
također obećao da će oni biti osvećeni na kraju: "Blaženi ste kad vas ljudi
zbog mene grde i progone i o vama lažno govore sve zlo! Radujte se i
veselite se, jer je velika vaša plaća na nebesima. Jer su isto tako
progonili i proroke prije vas." (Mt 5, 11-12)
I zaista, tijekom cijele kršćanske povijesti svjedoci smo sotonskih pokušaja
diskreditiranja dobrih duša, kako bi ih onemogućio da dobrom utječu na druge
ljude u zajednici. U životima svetaca nalazimo brojne primjere utemeljitelja
i utemeljiteljica redova, koji su smijenjeni sa vodećih mjesta u svojim zajednicama
od strane zavidne braće i sestara, koji su pogrešno shvatili njihovu
kompetenciju i njihove kreposti. Nalazimo i slučajeve namjernog laganja i
spletki kojima se nastojalo podmetnuti neprikladno ponašanje biskupima nakon
desetljeća besprijekorne službe.
Sveti Ivan Vianney, kreposni svećenik jednom je bio žrtva skandala. Istina
je na koncu oslobodila svećenika, ali kao što je sam kasnije napisao,
"Mislio sam da će doći vrijeme kada će me ljudi istjerati štapovima iz Arsa,
da će me biskup otpustiti i da ću svoje dane završiti u zatvoru."
Bez dvojbe, hvale je vrijedan čin poniznosti svetaca, koji su ponizno
prihvatili napade na sebe i time prihvatili nepravedne osude. Ali iz druge
perspektive, ne radi se samo o svecima žrtvama, nego i o drugim ljudima koji
se nađu u situaciji da su njihovi potencijali u pomaganju drugim dušama
zaustavljani. Oduvijek sam rado čitala kako je jedan od mojih omiljenih
svetaca, Ivan Bosco, mukotrpno nastojao prenijeti istinu nadređenima, pa i
samome Papi kada bi ili on ili članovi njegove redovničke zajednice bili
lažno optuženi.
Neki skandal, čak i onda kada je izmišljem, može nauditi duši. Tako može
doći do gubitka uvjerljivosti, ako se radi o učitelju i vođi. Crkva ima
pravo i dužnost uzvratiti. Srećom, dano joj je moćno oružje protiv Oca laži
u kanonizacijaskom procesu.
Đavao kao đavolji advokat - doslovno
Jedna od stvari koje su me jako impresionirale kada sam se po prvi put
upoznala sa slučajem blaženog Karla Austrijskoga nije bila samo činjenica da
netko može postati svecem kao nacionalni vođa u moderno doba, nego to što je
Crkva u stanju potvrditi i dokumentirati njegovu reputaciju svetosti usprkos
đavoslkih nastojanja da ga diskreditira, i prije i nakon njegove smrti.
U ovom slučaju, đavolska kampanja otišla je puno dalje od samo izoliranih
lažnih pojedinačnih incidenata, koje je pretrpio sveti Ivan Vianney. To je
bila smišljena agresija velikih razmjera, koja je započela odmah nakon što
je Karlo postao vladar Austro-Ugarskog carstva tijekom Prvog svjetskog rata.
Poticana od strane različitih stranaka, masona, marksista, stranih ratnih
propadandista, nacionalnih separatista, antimonarhista, antikatolika,
kampanja je postala neprekidan napad nezamislivih razmjera uvijek s istim
ciljem: diskreditirati popularnog vladara u očima njegovog vlastitog naroda,
demoralizirati vojnike, i na toj osnovi potkopati nastojanja Karlovih
mirovnih inicijativa, te tako produžiti rat, destabilizirati i svrgnuti
vladu i u konačnici srušiti posljednju tvrđavu katoličkog političkog reda u
Europi.
Nažalost, kampanja je bila uspješna u skoro svakom pogledu. Prije
prihvaćanja carske dužnosti, mladi nadvojvoda bio je voljen i cijenjen od
svih kojima je služio, a i zbog svoje ugodne prirode i hrabrosti, kao i zbog
katoličke poniznosti i moralnosti koju su njegovi suborci cijenili. Svatko
je mogao primijetiti njegovu trezvenost, njegovu marljivost u dužnostima, i
predanost njega i njegove supruge Zite njihovoj djeci. Kada je postao
vladar, pokazao je svoju ljubav i brigu za narod u brojnim situacijama,
posjećivao je zajednice u mnogim krajevima carstva, govorio je s ljudima
njihovim jezicima, išao na prve crte bojišnice, živio je skromno i sa svima
je dijelio neugodnosti rata, započeo razne socijalne programe kako bi
pomogao siromašnima i ratnim veteranima. Većina ljudi ga je zauzvrat
zavoljela.
A ipak, za samo dvije godine, njegovi
neprijatelji su uspjeli, uz pomoć laži koje su širili tiskom i ogovaranjem,
napraviti totalni preokret i predstaviti ga u potpuno drugačijem svjetlu,
kao pijanicu, ženskaroša, lažljivca, izdajnika, slabića, nespremnog za svoju
službu, nezaineresiranog za sudbinu vojnika i naroda. Na koncu su mnogi
povjerovali u ove laži.
U toj klimi, bilo je lakše onima koji su
željeli pad vlade da ga skinu s vlasti i otjeraju u izgon, čak da njegovoj
obitelji otmu dobra, te na koncu da neke od svojih laži unesu u narodnu
povijest - "povijest" koju su podučavali i u koju još uvijek vjeruju neki od
njegovih zemljaka.
I stoga je važno što je Kongregacija za kauze
svetaca uspjela prekinuti zid dezimformacija i konačno objaviti istinu. Iako
je pobožnost Karlu i zahtjev za započinjanje procesa za kanonizaciju započeo
odmah nakon njegove smrti, a započeli su ga oni koji su poznavali prilike
njegova života i smrti, oni koji su prouzročili toliko štete i njemu nanjeli
toliko boli dugo vremena su zadržavali taj proces.
Vatikan je neprekidno bio pod pritiskom da
odgodi taj proces, čak i onda kada je istraga donijela neporecive dokaze o
herojskim krepostima.
Vrijedno je zabilježiti da se istraga odvijala
prije ukidanja službe đavoljeg advokata. U ovom slučaju ne radi se o samom
đavolu koji preuzima ulogu advokata, nego o crkvenom službeniku koji je
zadužen da otkrije činjenice koje bi mogle diksreditirati slugu Božjega. Kada
se rad Kongreagcije za kauze svetaca odvijao na modelu protivnosti, ova
zadaća se smatrala jako ozbiljnom. U istrazi Karla Austrijskog, i u lokalnoj
i u rimskoj fazi istrage, niti jedan navod se nije odbacio bez temeljite
provjere. Svi zaključci doneseni u ovoj istrazi su stoga sigurni u slučaju
da se proces revidira.
U priči blaženoga Karla možemo vidjeti dobro
razrađenu četverostruku strategiju kojom se nastojalo razoružati potencijalnu
snagu za promicanje dobra. Onaj koji a) ustraje u kreposti tijekom cijelog
svog života usprkos đavoljim iskušenjima; koji b) ustraje sve do smrti u
vjeri, strpljivosti, zahvalnosti Bogu, i ljubavi prema neprijateljima
usprkos velikim provokacijama; i koji c) nastavi nadahnjivati dobrom druge,
čak i nakon što ga je đavao odveo sa položaja utjecaja da umre u tami,
Sotoni ostavlja samo krajnju mogućnost - pokušati uništiti njegovo dobro ime
nakon smrti. Đavao nije zadovoljan time što će dobra duša umrijeti, nego
želi da i njen dobri primjer umre s njom.
Ne moramo čak niti pogledati u kalendar
svetaca kako bismo pronašli primjere pohlepe našeg paklenog neprijatelja i
njegovih očajnih pokušaja za diskreditiranjem dobroga.
Ne dvojim da bi većina nas, ako o tome
razmišljamo, mogla ukazati na primjere iz našeg iskustva o pojedincima, za
koje smo sigurni da su kreposni, a za koje postoje neutemeljene optužbe
kojim sa vjeruje. Moj osobni kratki popis mogao bi započeti sa senatorom
Robertom Kennedyjem i ocem Malachi Martinom, obojicu kojih sam osobno
poznavala.
Nema dvojbe da će neki čitatelji kolutati
očima kada vide imena koje sam ranije navela za svoje primjere, ali
zasigurno bih ja napravila isto kada pročitam njihove primjere.
U zbrkanim vremenima teško je čak i onima s
najboljim namjerama složiti sa s istinom. Sigurno je da u svijetu postoji
dovoljno grijeha, čak i na mjestima na kojima to ne bismo očekivali, te tako
nitko ne može reći da je neka optužba lažna. Đavolji majstorski potez je
pokopati Božje junake u sveopći gnoj. Istinu ne možemo doseći samo mislima.
Ali možemo moliti za pobjedu Božje istine. Možemo đavolji zadatak učiniti
malo napornijim odlukom da ne padnemo lako u njegove prevarantske zamke.
Crkva naučava da su svi grijesi protiv istine
grijesi protiv Osme zapovijedi: "Ne smiješ biti lažni svjedok protiv svog
susjeda." To je grijeh i protiv istine i milosrđa, a s ciljem da se uništi
slika o nekoj osobi, te zamijeni izmišljenom slikom koju je stvorio sam
lažljivac-ubojica Sotona.
Nije, stoga, čudno da se u novije vrijeme
dodaje izraz "ubojstvo karaktera" uz već poznati izraz kleveta.
Pisci duhovnih tekstova već duže vrijeme
upozoravaju o skoroj nemogućnosti umanjinivanja štete koju prouzrokuje
kleveta. Sveti Filip Neri jednom je rekao jednoj vjernici koja je došla
ispovjediti grijeh klevete da ode na najbližu tržnicu i da mu kupi svježe
ubijenu kokoš, te da joj cijelim putem natrag čerupa perje.
Kada se dotična vratila s očerupanom kokoši,
rekao joj je; "A sada otiđite natrag i donesite mi svo perje koje ste
pobacali uz put." Kada je vjernica počela negodovati zbog toga što će joj to
miti nemoguće, budući da je vjetar raznio perje, ispovjednik joj je
odgovorio: "Ne možete. A ista je stvar i sa vašim lažima. Vaše riječi su
otišle u svim pravcima. Ne možete ih više povući."
Koliko smo samo puta čuli: "Ne može se
dokazati suprotno." Lako je lažnom svjedoku izmisliti neki skandal, na
primjer, da je negdje vidio nekoga da krade, ali skoro je nemoguće dokazati
da ta osoba to nije učinila. Često izgleda nemogućim povratiti ugled lažno
optužene osobe.
Đavao je tako podmukao! Na taj način od svih
nas želi napraviti sudionike! Lako je prihvatiti nešto kada se to čuje po
prvi put, bez dokaza, neku optužbu protiv nekoga koga inače nismo previše
cijenili. Začuđujuće je kada se radi o onima koji su zaslužili naše
poštovanje, neku lažnu optužbu možemo u početku odbaciti kao neprimjerenu,
ali crv sumnje može učiniti da nakon ponovne optužbe promijenimo mišljenje
o njima.
Adolf Hitler, otac "Velike laži", u knjizi
"Mein Kampf" je napisao da "besramna laž uvijek ostavlja tragove za sobom,
čak i onda kada je opovrgnuta." Ona nastavlja trovati podsvijest, čak i onda
kada je dokazano da je sve bilo laž. Za Josepha Goebbelsa, šefa Hitlerove
propagande, se govorilo da radi na pricipu "ljudi će prije povjerovati nekoj
velikoj laži, nego manjoj, a ako se ona ponavlja često, ljudi će je na koncu
prihvatiti za istinu."
Kampanja mržnje i njena izopačena logika
Sotona očito pripada u one koji preferiraju
teoriju Velike laži. Tipično je za đavolsku drskost da svoje žrtve ne
nastoji napadati u njihovim slabostima, nego, u njihovim krepostima. Ovdje
mi u sjećanje dolazi priča o Suzani i Josipu iz Starog Zavjeta, koji su
optuženi zbog grijeha kojeg nisu počinili, i to od osoba čije sunovođenje na
grijeh odbili.
Nećemo naići na podmetnute priče o nekom svecu
koji je u mladosti bio poznat kao osoba sklona ljutnji, a koji je izgubio
strpljenje u nekoj situaciji nakon što je uznapredovao u svojim krepostima,
ili nećemo čuti priču o obraćenom grešniku koji je ponovno počeo čriješiti
na stari način. To bi sve bilo previše logično.
Umjesto toga, naići ćemo na nečuvene spektakle
o poniznoj časnoj sestri koja je postala nasilna, o anđeoskom svećeniku
ženskaru, o sretnom bračnom drugu, koji postaje preljubnik, o
najnesebičnijim i najmilosrdnijim dušama, koje se predstavlja kao okrutne,
zajedljive i sitničave. Sve ovo ima smisla kada se sjetimo da su njihove
kreposti, a ne mane, ono što Sotona mrzi.
Možda je najbolji primjer ovoga kampanja stara
pola stoljeća, a ticala se pape Pija XII. Nije samo podlo tvrditi da je ovaj
papa simpatizirao naciste, ali lažno tvrditi da je bio promatrač, ili čak,
njihov sudionik, dok je u stvari bio istinski junak među "pravednicima", bio
je jedan od najvećih neprijatelja Hitlera i njegove intervencije su spasile
brojne Židove. Ovdje ga Sotona postavlja u ulogu sudionika u holokaustu.
Cijeli ovaj propagandni napad protiv Crkve orkestrirali su njeni
neprijatelji, koji su nastojali diskreditirati Pija XII, a preko njega i
cijelu Crkvu.
Karakteristično za način đavolskog djelovanja
su i napadi u medijima koji nastaju nakon smrti žrtava, kada se one više ne
mogu braniti.
Zloća ovih napada se očituje u snazi širenja
lanca u kojem, najvjerojatnije, samo prvih nekoliko karika, ima zloćudnu
namjeru.
Niz dalje produžavaju razno razni oportunisti,
nesavjesni novinari, ili čak, besposleni ogovarači, kao što smo vidjeli u
slučaju svetog Filipa Nerija. Konačno, kada se nešto ponavlja toliko da može
proći kao istina, čak i najdobronamjerniji čitatelji, a kasnije studenti i
povjesničari, mogu biti nesvjesno uvučeni u lanac laži.
Pronaći najslabiju kariku
Jednom sam upitala jednog novinara veterana
zašto bi neki nezainteresirani promatrač izmislio nešto što može oklevetati
nevinu osobu.
"Zašto, zbog novca, svakako.", odgovorio je
bez oklijevanja.
Igleda da 30 srebrnjaka još uvijek djeluje,
čak iako je pohlepa samo jedna od slabosti koju đavao može iskoristiti kako
bi nekoga naveo na klevetu.
Tužno je da đavao igra najčešće na
kartu klevete. To je u stvari lagano, mnogo lakše nego igrati na druge tri karte
(taktike). Ne mora pronaći grešku u svojoj žrtvi. Sve što treba napraviti je
pronaći nekoga drugoga, bilo koga, kojim može lako manipulirati.
To je i tako okrutno. Dobra reputacija koju je
neki sluga Božji držao neokaljanom cijeloga života, možda nakon desetljeća
žestoke borbe i opiranja Sotoni, može biti izbrisana s nekoliko poteza pera
nekog lažljivca.
Iz pepela u pobjedu
Krist je obećao da će nas Duh voditi prema
istini. Ove Korizme, dok se podsjećamo na beskrajnu borbu između Boga
povijesti i Boga laži, možda bi za sve nas najbolja odluka bila pokušati
slušati više Duha Svetoga, a manje "tužitelja braće". Možemo se moliti da Bog osveti svoje, da možemo radosnije pjevati za
Uskrs: "Sile zla su činile svoje, ali im je Krist raspršio legije ...
Aleluja"!
|
